Blog jedne obične mame

Ne želim mutavu djecu koja se boje izreći svoje mišljenje!

Moja Prva je već neko vrijeme oduševljena Egiptom. Piramidama, Sfingom, hijeroglifima, pustinjskim pijeskom, rijekom Nil i životinjama koje u njoj borave poput krokodila i nilskog konja. Zato sam je nedavno, vidjevši da se na jednom od TV kanala pušta dokumentarac o piramidama u Gizi, pozvala da gleda sa mnom, što je ona rado prihvatila.

- Mama, jesu li ove piramide jako velike? – upitala me je.
- Da, jesu. Pogledaj kako je čovjek koji hoda uz njih sićušan. Po tome možeš razumjeti koliko su te piramide visoke.
- Da, vidim. Pa one su ogromne! A tko je njih sagradio, mama?
- Ljudi koji su tamo živjeli jako, jako davno – odgovorila sam joj – i znaš, nitko ne zna kako su točno izgrađene.
- Ne?
- Ne. A što ti misliš, kako su izgrađene? – postavila sam joj ovo pitanje kako bih malo uposlila njene male moždane vijuge.
- Paaaaa... od kamenja suuuu...
- Točno. I što još?
- Slagali su veliko kamenje jedno na drugo i tako su dobili veeeeeliku piramidu.
- Dobro. Ali kako su slagali to kamenje? Što misliš?
-Netko ga je nosio?
- Hm... to kamenje ti je jako, jako teško. To ne može čovjek sam dignuti, nikako!
- Onda su to kamenje nekako morali kotrljati, mama.
- Ali vidiš da nije okruglo. Kako ćeš kotrljati ono što nije okruglo?
- Mogu staviti na nešto što je okruglo. Na okrugli komad drva pa gurati. Ili na neku polugu.
- Da, moguće...
- E, vidiš, mama, ja mislim da su tako izgradili piramide.

Od jedne četverogodišnje djevojčice, jasno, nitko normalan ne bi trebao očekivati da ponudi točan, pa čak ni netočan ali relativno suvisao odgovor o tome kako su izgrađene egipatske piramide. Pitanje kako su nastale postavila sam joj jer sam htjela čuti njeno mišljenje o tome.

Prvu i inače potičem na izražavanje vlastitog mišljenja o raznim pojavama. Svjesna sam činjenice da se naš obrazovni sustav uglavnom temelji na principu 'začepi, slušaj i reproduciraj', kao i one da se na ovim prostorima dobrim djetetom tradicionalno smatra ono koje mirno sjedi i šuti dok odrasli govore.

Ja sam tu filozofiju odlučila poslati kvragu i svoju djecu odgajati malo drugačije.

Ne, ne želim biti majka razmažene deriščadi koja će ometati odrasle u razgovoru i neotesano im upadati u riječ, ali isto tako ne želim jednog dana shvatiti da sam postala majka dvije sramežljive, mutave, djevojke s manjkom samopouzdanja koje se boje nešto pitati ili izreći vlastito mišljenje da ne 'ispadnu glupe'. Ako nešto žele reći, to smiju učiniti, a jedini uvjet je ovaj – budite pristojne.

Druga, naravno, sa svojih 11 mjeseci još ne govori ništa, ali zato je Prva u više navrata dobila priliku reći što misli. Tu postoje i neka nepisana, ali opet nama važna pravila.

Jedno od njih je ovo – nikad je ne smijemo ismijavati zbog izraženog mišljenja. Jasno, ako tvrdi ono što sigurno činjenično nije točno, ispravit ćemo je, ali nećemo joj se zato rugati. Tako je, recimo, s tri godine mislila da moj automobil mora 'piti puno soka od jabuke' da bi se mogao kretati. Umjesto da je ismijem, lijepo sam joj objasnila da je mom autu za kretanje potreban benzin te je prvom prilikom odvela na benzinsku postaju gdje sam joj pokazala kako se toči gorivo. Shvatila je odmah.

Usput rečeno, to iskustvo joj je definitivno bilo dojmljivo jer se narednih tjedan, dva provela učestalo se igrajući sa svojom kolekcijom automobilčića koji se više nisu, kao do tada, samo utrkivali na imaginarnoj stazi već su svako toliko stajali na jednako tako imaginarnoj benzinskoj postaji i točili imaginarno gorivo.

Zanimljivo, njeni putnici uglavnom su bili jedan štrumpf i jedna princeza. Unatoč tome što su često putovali 'njenim' autom, on je uvijek bio taj koji je davao lovu za gorivo.
Toliko o emancipaciji.

Pravilo broj dva – ako je u krivu, to ćemo joj reći. Ne spadam u roditelje sadiste koji će djetetu ispravljati krive Drine svaki put kad progovori, i to iz neke kompleksaške potrebe za isticanjem vlastite superiornosti. Ali, jednako tako smatram da je moja moralna dužnost svojoj djeci ukazati na stvarne, opipljive pogreške. Neću joj lagati da je u pravu kad nije, i to pod jalovom isprikom da joj ne želim povrijediti osjećaje.

Ne tako davno rekla mi je ovo:
- Mama, kad budem velika, voljela bih biti balerina – kažu mi da tu fazu prođe više manje svaka curica – Ali čudno je to jer balerina ne može biti mama. Ne može imati svoju bebu. - A odakle ti to? – s čuđenjem sam je upitala.
- Ne znam. Mislim da ne može imati svoju bebu.

Nisam se trudila dalje insistirati da mi kaže tko joj je to utuvio u glavu i gdje. Samo sam joj mirno objasnila da to nije točno i da balerine mogu imati djeci, kao i sve druge žene – dio o neplodnosti sam preskočila jer ga ne smatram primjerenim za djevojčicu od četiri godine.
- Naravno, kad balerina ima bebu u trbuhu, ne može plesati jer joj trbuh smeta. Ali ona može imati svoju bebu.
- Razumijem, mama.

Pogreška ispravljena. Bez suza i bez frustracija.

Učim je i da svoje mišljenje ne nameće drugima na agresivan način. Lekcija je to koju s vremena na vrijeme ponavljamo tijekom jedne za njenu dob tipične aktivnosti – igranja. Mada je po prirodi dobroćudna, moja Prva se ponekad pretvara u malog diktatora koji očekuje da se svi koji se igraju s njom moraju igrati po pravilima koje njeno malo veličanstvo odredi.

- Mama, sad ćemo se igrati restorana. Ti i Druga ste gošće i došle ste kod mene.
- OK, može...
- Ajde, sad naručite nešto. Dobrodošli u moj restoran, izvolite...
- Dobar dan. Molim vas jednu juhu od brokule.
- Ne, mama, ne! Moraš naručiti tučeno jaje!
- Ali ne želim tučeno jaje. Želim juhu od brokule.
- Ali mooooraaaaaš...
- Prva...

U svojoj maloj glavici često zaključuje da su stvari pravilno posložene baš onako kako ih je ona zamislila. Onda joj ja pokušam – priznajem, ne uvijek uspješno – objasniti da ponekad ne postoji 'pravi' i 'krivi' način na koji se rade stvari. Pogotovo ne u dječjoj igri. I da mora dozvoliti drugima da odluče što žele učiniti. Kako se žele igrati.

Onda se ona naduri. Ali ja ne popuštam. Želim kćer koja se ne boji reći što misli, ali ne želim bahatu diktatoricu.

Želim pristojnu curu.
Onu koja ne upada drugima u riječ prije no što su dovršili rečenicu.
Onu koja ne ismijava druge jer nešto ne znaju ili zato što misle drugačije.
Onu koja je spremna učiti od onih koji znaju više i koja će sama rado podučiti one koji znaju manje.
Onu koja zna izraziti mišljenje (u skladu sa svojom dobi) kratko, jasno i dobro artikulirano.
Onu koja se ne boji iskazati svoj stav čak ni onda kad je svijet protiv nje.

Ovo posljednje je najteže. Živimo u svijetu u kojem te ne sasvim pravovjerno mišljenje neće baš odvesti na lomaču ali može ti donijeti čitav pregršt problema.
Medijsku difamaciju.
Sramoćenje na društvenim mrežama.
Nemogućnost napretka na poslu.
Javnu stigmu.
Obilježenost zbog 'pogrešne' političke opcije.

Prva je još premlada da je opterećujem tim temama ali znam da će se, ako se u međuvremenu sa svijetom ne dogodi čudo, kad tad s njima suočiti. Dođi će u situaciju kada će razmišljati: 'Trebam li stvarno reći ono što mislim ili je bolje da šutim?'

Voljela bih da u takvim situacijama ne šuti. Ali jednako tako, voljela bih da razumije da njeno mišljenje neće drugima uvijek sjesti.
Da neće uvijek biti prihvaćeno.
I da je to u redu.

Već sada zna da uvijek može glasno iskazati negodovanje protiv neke odluke njenog oca ili mene, a koje se tiču nje ili njene sestre. Ali pravo glasa o određenim stvarima ne znači da se te stvari neće i dalje dogoditi.

- To nije fer! – protestirala je prije nekoliko dana kada sam joj rekla da ne možemo kupiti cijelu kolekciju nekakvih pufastih gumenih igračaka kojima se više ne sjećam imena. Samo se sjećam da čitava priča funkcionira po principu 'skupi ih sve i potroši puno, puno više love no što to stvarno vrijedi. – Mama, ljutim se na tebe! Jako!
- Znam da se ljutiš, i žao mi je. Ali odluka ostaje. Te igračke nećemo kupiti.

U našem domu demokraciju ponekad ipak zamijeni mini-monarhija. Zakon Mame i Tate. A zna se kako je sa zakonima. Ma koliko imali pravo gunđati protiv njih, moramo ih se držati.

Život nije uvijek fer.

*Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: odgoj djece, govor, misljenje

21.07.2019. u 11:49 | 6 Komentara | Print | # | ^

Dole skupa dječja odjeća s markom!

Uponedjeljak sam Drugu vodila pedijatru da joj propiše Tobrex kapljice jer je preko vikenda pobrala blagi konjunktivitis. Ujedno sam iskoristila priliku zamoliti ga za liječničku potvrdu da je sposobna za vrtić, što je bez problema dobila.

Za susret sa stričekom doktorom kojeg moja mlađa djevojčica uvijek podari širokim osmijehom svoju mladu damu odjenula sam u preslatku jarko crvenu haljinicu s velikim bijelim točkama i mašnom na donjem dijelu leđa. Naslijedila ju je od starije sestre.

Volim tu haljinicu, i to ne samo zato što je spektakularno lijepa.
Volim je jer mi budi dobre uspomene.

Upravo nju je Prva imala na sebi onog dana kad je prvi put propuzala. Pravilno. S guzom u zraku i ravnim leđima ravnomjerno se oslanjajući na dlanove obje ruke uz simetrične pokrete nogu. Kad si mama, posebno prvi put, pomno pratiš sva postignuća svog djeteta, strepiš dok ih iščekuješ i veseliš se onda kada su tu. Kod Prve me je, dok je još bila beba, puzanje posebno razveselilo iz jednog zapravo krajnje plitkog i bizarnog razloga – bebe su mi preslatke dok puze. Tjednima prije, dok se još samo kotrljala po podu, opetovano sam slušala priče svoje svekrve kako 'njen tata nije puzio već je odmah prohodao' i naivno počela misliti da bi se takvo što moglo dogoditi i Prvoj.

Nije.

Propuzala je, u toj spektakularno lijepoj crvenoj haljinici, kad je imala devet mjeseci, a prohodala je (samostalno) točno na dan kad je napunila 13.
Toliko o predviđanjima.

Druga je inače naslijedila dosta robice, uglavnom od Prve i šest mjeseci starije rođakinje, ali kapnulo je i s drugih strana. Zanimljivo je to s dječjom robicom. Velika većina odraslih koje znam, unatoč tome što se radi o ekipi kojoj se prije može prišiti bilo koji drugi atribut nego onaj 'bogati', naježi se na pomisao da bi na sebe stavili nekakvu second-hand odjeću.

A opet, nitko od njih ne vidi problem uvaliti takvu odjeću svojoj djeci.

Da se ne lažemo, ne vidim ni ja.

Štoviše, dobro mi dođe. Uštediš lovu, a i vrijeme koji bi utrošio na šoping. Samo izvadiš zapakiranu robicu iz kutije, baciš je u veš mašinu, osušiš, oglačaš ako ti se baš da, i... to je to.

No da budem do kraja, onako brutalno iskrena, ne bih se osjećala dobro kad bi Druga nosila isključivo naslijeđenu odjeću. Ne želim da jednog dana, kad bude gledala fotografije sebe dok je bila beba, shvati da svakoj od njih nosi ono što je već nosio netko drugi.

Sestrine traperice s ružičastom mašnicom.
Rođakinjinu bijelu košuljicu sa sitnim žutim cvjetićima.
Susjedinu baletnu suknjicu.
Rođakovu majicu s likovima iz Superwingsa...

Znam, možda je glupo i nepraktično ali imam potrebu, s vremena na vrijeme, kupiti joj nešto za nju.
Novo.
Ekskluzivno.
Ne skupo, ali njeno.

Jer volim taj osjećaj da sam ja, njena mama, kupila nešto za svoju djevojčicu.

Kupe joj i drugi. Rodbina, obiteljski prijatelji, ljudi koji nam dolaze u posjet... Kupe, jasno, i Prvoj. Ima tu odjeće koja je i moje princeze i mene apsolutno oduševila. Recimo, Prva je prije nekih godinu dana dobila predivnu žutu haljinicu s naborima i pojačanom postavom. Osim što haljinica sama po sebi krasno izgleda, Prvu je razgalila jer 'takvu ima Pepeljuga'. Naime, u svojoj prvoj slikovnici o Pepeljugi koju je dobila junakinji ove poznate bajke dobra vila čarobnim štapićem stvori vrlo sličnu haljinu žute boje. Možete li samo zamisliti tu sreću? Ona, Prva, kao Pepeljuga!

Ali, kad drugi vašoj djeci poklanjaju odjeću, bilo novu bilo rabljenu, zna, unatoč njihovim dobrim namjerama, doći do nezgodnih situacija.

Na primjer, kad kupe nešto preveliko.

OK, nije problem ako bebi koja ima šest mjeseci usred ljeta kupite zimsku jaknicu veličine za djecu od oko godinu dana. Bit će joj taman baš onda kad treba. Ali ako toj istoj bebi usred ljeta kupite ljetnu haljinu koja će joj biti dobra tamo negdje oko Božića, teško da će je ikad moći odjenuti. Jednostavno ste fulali sezonu.

Moje roditeljsko iskustvo mi kaže da se takve situacije kupovanja prevelike odjeće koja uz to ne pogađa sezonu događa prilično često, naročito kad su u pitanju starije generacije. Nepisano je pravilo da bake i djedovi redovno kupuju preveliku odjeću. 'Za svaki slučaj'.

I obuću. Prva je tako, recimo, dobila jedne tenisice broj 29 onda kad je još nosila broj 25. 'Za svaki slučaj', je li. Trenutno, sa svoje četiri godine, nosi broj 25. Kad će nositi 29, da vam pravo kažem, nemam pojma. Nadam se samo da će tenisice (inače proljetno-jesenske, deblje) pogoditi sezonu. Inače će morati čekati Drugu...

Drugi problem s dječjom odjećom koju drugi kupuju je funkcionalna neprilagođenost. Tako je, na primjer, Prva taman kad je bila u fazi privikavanja na obavljanje nužde na tutu dobila nekoliko cakanih ali za nju vrlo nezgodnih komada odjeće gdje su hlačice i gornji dio spojeni u jedno, a jedini način da se svuku je taj da dijete otkopča i spusti naramenice.

Sad zamislite kako je takvo što 'zgodno' za curicu koja još nije ni sigurna kad točno mora obaviti 'pi-pi', a kamoli da može dulje vrijeme zadržavati. Svaki taj komad odjeće odjenula je samo jednom, čisto da je možemo poslikati i pokazati fotke ljudima koji su joj to kupili. I to je bilo to.

Kad su bebe u pitanju, meni osobno se nezgodnom pokazala i robica s gumbićima na leđima, naročito ako se ne radi o onima na druker već klasičnima. Obje moje curice dobile su nekoliko takvih haljinica koje su, istini za volju, bile toliko prekrasne da nisam mogla odoljeti ne staviti ih na njih. Ali da su me namučile pri odijevanju – jesu. Naročito kad je u pitanju Druga koja je po prirodi vrlo živahna bebica i jako se migolji dok je se odijeva. Pa vi zakopčajte hrpu sitnih gumbića na leđima.

Sama svojim curicama najviše volim kupovati haljinice koje se jednostavno navuku preko glave ili eventualno imaju nekakav cif na leđima koji ne zapinje. Obje su mi u haljinicama medenije nego u bilo čemu drugome, brzo i jednostavno se odijevaju, Prva lako ode na toalet... Doduše, Prva u vrtić odlazi i u hlačama. Na to me obično svojom povremenom kuknjavom natjera teta koja me uvjerava da je 'bolje da ima hlače kad idemo van, u slučaju da se zaprlja.'

Realno – možda i je. I zato s vremena na vrijeme popustim. Ali, Prva ionako nije dijete previše sklono traženju fizičkih izazova. U vrtićkom dvorištu ona će uglavnom trčati unaokolo, malo driblati loptu (ako se nađe pri ruci) te većinu vremena provesti na ljuljačci ili sa svojim 'dečkom' Jakovom u jednom malom vlakiću. Neće se baš penjati, prevrtati ili valjati po podu. Što će reći da su njoj haljinice iz nečeg poput HH&M-a, kroj 'za svaki dan', i za takvu priliku realno sasvim dobre. Nije da nosi neku fensi-šmensi odjeću.

Besmisleno mi je, naime, nju i sestru odijevati u nekakvu skupu robicu s markom. Da, povremeno dobiju komad odjeće za koji se odvoji pokoja kuna više, ako se radi o nekoj baš specijalnoj prilici no inače nose lijepu, udobnu – i jeftinu – odjeću.

Onu za koju mi nije žao ako se zaprlja.

Ne vidim smisla slati dijete u vrtić i onda dramiti jer je odjeću umrljalo temperama ili zato što se po njoj prosuo nekakav gulaš. Štoviše, moja je teza: 'Ako se dijete u vrtiću uprljalo, znači da se vjerojatno dobro zabavilo.' A to ću kao mama uvijek podržati i tome se veseliti.

Nova haljina se uvijek može kupiti, a izgubljenu dječju radost teško je nadoknaditi.

Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista, 17.05.2019.

Oznake: second hand, uspomene, odgoj djece

11.07.2019. u 14:00 | 2 Komentara | Print | # | ^

Moja mala Elizabeth Taylor i njen Richard Burton

U životu moje Prve postoji netko poseban. Zove se Jakov. On je njen mali fatalni muškarac, ona je njegova mala fatalna žena. Silovita dinamika njihovog međusobnog odnosa donijela im je zajednički nadimak – vrtićki Burton i Taylor.

U vrtiću su nerazdvojni.
Zajedno se igraju.
Jedno drugo zadirkuju.
Vole se.
Svađaju se.
Mire se.

Saga je to koja ne prestaje već više od godinu dana.

Svoj vrhunac dosegnula je prije neka dva tjedna kad sam došla pokupiti svoju princezu u vrtić. Dočekala me je u suzama, vidno uznemirena. Jasno, odmah sam je pitala što se dogodilo.

- Jakov me je ljubiiiiiooo, nisam htjelaaaa. Svu me izljubiiooo...

Vrtićki 'metoo' na najjače.

Tješim je.
Objašnjavam kako reći 'ne' dečku.
Naglašavam da ona kao cura uvijek ima pravo reći 'ne'.
Ona šuti, briše suze maramicom i potvrdno klima glavom dajući mi do znanja da razumije.

Dan kasnije mi prilazi i veli:
- Mama, znaš, Jakov me je ljubio u obraz. Meni to smeta jer je mokro pa se moram brisati.
- To ti smeta? – ispapavam polako teren.
- Da! Trebao me je poljubiti u kosu ili mi poljubiti ruku!
- A znači u redu ti je da te Jakov ljubi?
- Pa naravno! Ali ne u obraz.
- Onda mu tako reci.
- Hoću, mama.

Još jedan dan kasnije izašla je iz vrtića cvatući. Očekivala sam da je malim dječjim razgovorim riješila svoj nesporazum s Jakovom. Kad tamo...

- Jakov me opet poljubio u obraz. Ja sam htjela da me poljubi.
- Ali zar nisi rekla da ne voliš da te ljubi u obraz?
- Voooolim. Daj mama, kaaaaj ti je?

I što reći na to? Da s četiri godine zavlači frajera tako dobro da me trnci prolaze od straha što će biti kad bude imala tamo negdje oko dvadeset? Ne, nije me strah za nju. Strah me je za te jadne dečke.

Za sad je usredotočena samo na Jakova. Istina, igra se sa svom djecom u grupi i ima najbolju prijateljicu ali Jakov je 'jedini stvarno zanimljiv'. Kad sam je jednom prilikom upitala, pokušavajući ispuniti uobičajeni godišnji upitnik o vrtićkim iskustvima, što joj je u vrtiću najdraže, ko iz topa je odgovorila:
- Jakov.

Isti odgovor ponovila je, sat-dva kasnije, svom ocu. Da ne ispadne da je bilo slučajno.

- A zašto ti se on toliko sviđa?
-Jer on zna kako treba s curom.
- A molim te, kako se to treba s curom?
- Igra se sa mnom kuhanja, slaže kockice i sluša što ja kažem.

Amen.

Već ih vidim u braku. Ona šeće po cugama, frizurama i šopinzima s nekakvim svojim najboljim gej frendom i deset kila debljom, blago neuglednom frendicom koja je potajno mrzi, a Jakov joj doma sprema ručak bez glutena i putem SMS-a odbija pozive svojih frendova za pivo jer mu je ona rekla 'što će ti ta niškoristi ekipa'.

Dobro, ne bi bilo baš tako. Dobra je ona duša. I stvarno, na taj neki dječji način, voli Jakova. Samo ne da da je vuče za nos.
- Znaš, mama, ja sam pametnija od njega.

Nije je imalo smisla pokušati razuvjeriti. Prvu rijetko kad ima smisla pokušati razuvjeriti kad si nešto utuvi u glavu.

Da će njen odnos s Jakovom biti prepun uspona i padova postalo mi je jasno još tamo negdje kad je taj njihov vrtićki 'brak' počeo, prije nekih godinu dana. Tjednima mi se opetovano žalila da je Jakov 'gura'. Kako je ona po prirodi djevojčica koja izbjegava sukobe – barem one fizičke vrste – i koliko god glumi frajericu dosta je nježnog karaktera, popila sam priču o 'damici u nevolji'. Pa sam se pretrgla dajući joj savjete kako reagirati.

- Slobodno mu glasno reci. 'Ne. Nemoj me gurati'.
- Budi pristojna, ali odlučna.
- Ako ne prestane, odgurni ti njega. Imaš se pravo braniti.
- Ako treba, traži pomoć tete.

Kako problem nije prolazio, tetama sam se obratila ja. I dobila odgovor koji je je poprilično iznenadio:
- Ali znate, ona njega zadirkuje. Po cijele dane ga škaklje, štipka, bocka, smijulji se, zeza ga... On je zbilja jako strpljiv ali kad mu nakon duljeg vremena dodija je blago odgurne od sebe.

Toliko o 'damici u nevolji'.

Kako ja ne spadam u one moje-dijete-je-savršeno-i-nikad-nije-ništa-krivo roditelje, posjela sam je doma pored sebe, ukorila je i objasnila joj, na njenim godinama primjeren način, da nije lijepo druge okrivljavati za ono što smo sami izazvali. I da malo olabavi s tim jadnim dečkom.

Obećala je da hoće.
Uz jedva vidljiv vragolasti osmijeh u kutu usana.

Od onda su ona i Jakov prošli svašta. Čas on nju izluđuje, čas ona njega. Ali više manje stalno su nerazdvojni. Mislim da su oboje, prvi put u životu, na jedan sasvim nevin dječji način, zaljubljeni, a da to ni ne znaju. Ona samo kaže ovako: - Jakov je moj zbilja poseban prijatelj.

Ovaj tekst već je objavljen na Večernjakovoj Blogosferi.

Oznake: djeca, vrtić, ljubav

27.06.2019. u 21:33 | 3 Komentara | Print | # | ^

U subotu sam posljednji put izvadila bebu iz zipkice na ljuljanje

rije nekih pet godina, kad sam još bila trudna s Prvom, kupila sam joj zipkicu na ljuljanje. Govorili su mi: 'Nemoj to kupovati. Bespotrebno je.' 'Uštedi lovu i prijeđi odmah na kinderbet'. A ja sam je, u inat svima, odlučila kupiti.

Jer mi je bila fora.
Jer mi je bila beskrajno zabavna pomisao da svoju bebu u nečemu ljuljuškam dok je uspavljujem.
Jer bih doslovno uvenula da kupujem samo stvari koje su nužne i korisne, a ne i one koje su jednostavno – zabavne.
Slatke.
Simpatične.

I tako bi zipkica. Narančasta s baldahinom. U dućanu su mi rekli da će Prva u njoj moći spavati neka tri do četiri mjeseca. Spavala je čak osam, a onda je zbilja došlo vrijeme da uzmemo štrafciger u ruke i rastavimo zipkicu na djelove.

- Prodati ili ne? – naglas smo razmišljali suprug i ja. – Ili možda nekome pokloniti?

Kad svoje prvo dijete rodite u dobi od pune 41 godine, samu tu činjenicu smatrate čudom i nekako se ne nadate da bi vas tamo negdje u budućnosti moglo uveseliti još jedno. Zato smo, kada smo zipkicu na kraju ipak poslali rodbini u veću kuću uz napomenu 'dajte ako nekome jednom zatreba' bili čvrsto uvjereni kako taj mali komad namještaja više nikad nećemo vidjeti.

Vratila nam se tri godine kasnije, kad je na svijet došla Druga. U subotu sam posljednji put izvadila svoju bebu iz zipkice za ljuljanje i prebacila je u kinderbet. Nakon punih deset mjeseci. Mogli smo taj prijelaz sredit i ranije ali nismo. Možda smo bili malo lijeni uzeti opet štrafciger u ruke.... Ma koga lažem? Bilo nam je žao oprostiti se od zipkice znajući da se ovaj put od nje opraštamo zauvijek. Definitivno. Bez fige u džepu. Bez 'možda'. Ne namjeravam rađati s više od 45.

Čudan je to osjećaj. S jedne strane, osjećaš se nekako prazno jer je jedna faza života tvog djeteta zauvijek prošla, a s druge te preplavljuje radost jer svjedočiš tome kako raste, razvija se. I postavljaš si na tisuće pitanja.

Kada će prohodati?
Hoće li progovoriti prije svog prvog rođendana?
Kako će proći njen prvi dan u jaslicama?
Što je čeka u školi?
Čime će se u životu baviti?
Hoće li biti dobra osoba?
Hoće li imati lijep život?
Čemu ću je sve ja naučiti?
Kakve ćemo sve trenutke zajedno proživjeti?
Na koji način će me pamtiti?

Roditeljstvo je, sada to jasno vidim, vrtlog u kojem se konstantno izmjenjuju nostalgija i iščekivanja. Osvrćeš se na prošlost i malo lupaš glavom o zid jer si prekasno shvatio da si nešto trebao uraditi drugačije, a onda malo prštiš ponosom zbog stvari koje su ispale kako treba, bilo da se to dogodilo zahvaljujući tebi i tvom odgoju ili tebi unatoč. Stvaraš grandiozne planove za budućnost, a onda ih polako rušiš svojim brigama i strahovima. Želiš čvrsto zgrabiti i zadržati sve ono lijepo što se do tog trenutka dogodilo, ali jednako tako želiš i vidjeti što će biti dalje. Kakva budućnosti čeka moju djecu i mene? Kakva budućnost ih čeka poslije mene?

Kad dobiješ drugo dijete, onda ti se prošlost na kratko vrati, baš onako kako se vratila mom suprugu i meni kad smo u stan ponovno uveli našu voljenu zipkicu. Prošlost se vratila i kad smo Drugu nježno položili u kolica u kojima se nekoć vozila Prva, ushićeni jer su makar na kratko ponovo bila s nama. Crno-bijela kolica retro-dizajna s ogromnim kotačima u kojima beba može samo ležati. Kolica za koja ti je odmah jasno da to nije jedan od onih 'pedeset u jedan' proizvoda gdje ti beba može ležati i sjediti i koja istovremeno dijete voze, sviraju mu Mozarta i kuhaju kavu s pjenicom. Samo jedna sasvim obična, ali nama prekrasna i beskrajno fora kolica. O da, rekoh da volim kupovati fora stvari. TREBAM kupovati fora stvari.

Prošlost se vraća i sa svakim komadićem odjeće kojeg Druga nasljeđuje od svoje sestre. Sa svakom haljinicom, parom hlačica, šeširićem, štramplicama, suknjicom, kaputićem...

Oblačim Drugu u njih, a onda tražim fotografije Prve u tim istim komadima odjeće. Posjedam je pred računalo i govorim joj: 'Pogledaj, ovo si ti nekoć nosila', a ona mi radosno uzvraća da je sretna jer to sad može nositi njena sekica. Jer ona to definitivno više ne bi nosila.

- Pa nisam više beba – značajno zaključuje.

Istina. Nije. Prva je sada već djevojčica od četiri godine i njena postignuća me beskrajno vesele. A opet, dok gledam Drugu kako nosi njene haljinice i kako poseže za njenim plišanim igračkama, radujem se jer mi sve to budi uspomene i vraća sjećanja koja, unatoč mojim naporima, ponekad i blijede. Druga mi, ni ne znajući, pomaže u borbi protiv zaborava i nesvjesno me podsjeća da i sama tu nešto moram poduzeti.

I zato puno fotografiram.
Snimam.
Arhiviram.
Ovjekovječujem.
Zapisujem. Između ostalog i u ovaj blog. Da podijelim svoja iskustva s drugima ali i da sama zauvijek ovjekovječim svoja sjećanja. Na narančastu zipkicu i na sve ono lijepo što su mi moja djeca donijela.

Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: majcinstvo, djecja oprema, roditeljstvo, sestre, uspomene, mama i kćer

03.06.2019. u 11:04 | 3 Komentara | Print | # | ^

'A koliko imaš kila?' Ove stvari nemojte nikad reći novopečenim mamama

Jednom kad dobijete dijete i to obznanite svijetu – što je danas naročito popularno uraditi putem društvenih mreža i što sam, priznajem, i sama učinila za svoj krug virtualnih prijatelja kad sam rodila obje svoje curice – možete očekivati da ćete dobiti hrpu čestitki popraćenih uobičajenim srčekima, balončekima, medekima i raznim drugim sladunjavim tričarijama. Sve te čestitke će, uglavnom, biti iskrene i popraćene lijepim željama. No ubrzo će uslijediti ono od čega će vam se, kao novopečenoj mami, dizati kosa na glavi. Pitanja i komentari koje jednostavno ne želite čuti.

'Ti doma sad uživaš'

Ma nemoj mi reći, Šerloče. Ovo je jedna od onih tvrdnji na koju jednostavno ne možete ponuditi zadovoljavajući odgovor.

Da, naravno da sam preplavljena srećom jer sam dobila dijete.
Da, naravno da to dijete volim i da, naravno da mi je, općenito gledano, s tim djetetom lijepo.

Ako tvoja razina empatije nije negdje na razini Cersei Lannister, takvo što ti je vjerojatno jasno i bez da me pitaš. Čak i ako sam nemaš svoje dijete.
Ali isto tako bi ti trebalo biti jasno da, ma koliko ti vlastito dijete bilo drago, postoje trenuci kad ti s njim i nije baš tako lijepo.
Kad ne uživaš.

Recimo, definitivno nisam uživala na pomisao da me je Druga preksinoć natjerala da ustanem u jedan, u tri i u pet.
Ne uživam ni kad me Prva zamoli da joj nešto pripremim za jelo, ja uložim vrijeme i trud to pripremiti, a ona onda shvati da to 'nije to' i prezrivo odmakne tanjur od sebe.
Ne uživam ni kad petstotridesetičetvrti put moram gledati istu epizodu iritantno didaktičke Dore istražuje čiji naglasak engleskog jezika zvuči poput onog služavke u meksičkoj sapunici.
Trebam li uopće spominjati da definitivno ne uživam kad su Prva ili Druga bolesne, posebno kad moram smišljati čaroliju kojoj ću potonjoj otvoriti usta da uzme lijek?

Dakle, da, postoje trenuci kad s vlastitom djecom ne uživaš, ma koliko ih volio, bilo zato jer su ona sama nešto uradila, bilo zato jer su se vanjske okolnosti tako posložile. Ali kad ti kažu 'ti sad uživaš', uz uobičajeni žar u očima koji govori 'je l' da, je l' da, je l'da?' onda se odjednom osjećaš užasno krivo i na samu pomisao da bi na to pitanje pokušao reći nešto poput 'pa... ponekad i ne.'
Odjednom si nemajka.
Nezahvalna. Ili neposobna.

'Eh, tek ćeš vidjeti što te čeka'

U Lijepoj našoj postoji navika da žene koje su već postale majke plaše one koje će to tek biti (ili koje su to nedavno postale) onim što ih čeka u budućnosti.

Pohvalite se da imate laganu trudnoću – 'Eh, vidjet ćeš ti kako će ti bit' na porodu. Ja sam svoju tri'sšest sati rađala...'
Kažete da vam odlično ide s dojenjem – 'Je, je, a vi'ćeš kad ti zubiće dobije pa ti krene gristi.'
Obznanite da ratujete s djetetom oko jela – 'Ajde, ajde, vidjet ćeš što te poslije čeka.' I onda obično ide ona već krajnje izlizana fraza: 'Znaš, malo dijete mala briga, veliko dijete, velika briga.'

Kao da to inače ne znam.
Sigurno nisam toliko glupa da mislim da će glavni razlog prijepora između mene i moje buduće kćeri tinejdžerice biti taj što je ona digla frku zato jer joj je mrkva narezana na kockice, a ne na kolutiće. Naravno da s godinama i s iskustvom prikupljamo brojna pozitivna iskustva ali isto tako prikupljamo i sve veće i veće probleme. Ne morate mi to crtati.

Da ne pričam da novopečenoj mami dobro dođe malo optimizma. U razumnoj dozi.

'Spavaj kad ti beba spava'

Kronična neispavanost jedna je od čestih boljki novopečenih mama. S Prvom sam, doduše, barem imala toliko sreće da je kao beba vrlo brzo usvojila toliko precizan raspored dojenja da sam skoro pa mogla po njoj satove navijati. Na taj način nisam odmarala mnogo ali sam barem znala, s priličnom sigurnošću, kada ću to moći.

S Drugom je sasvim različita priča. Kaos. Nekad pojede i spava naredna četiri sata, nekad se probudi već nakon niti dvadeset minuta mačkodrijema. Imali smo fazu, kad joj je bilo tamo negdje pet mjeseci, kad bi fino potegnula od deset uvečer do pet, šest ujutro. Sada smo u fazi da noć tijekom koje me je probudila samo jednom i odmah zaspala nakon podoja smatramo supermegaultrauspješnom.

Ipak, besmisao sugestije 'spavaj kad ti beba spava' najviše dolazi do izražaja po danu, naročito ako imate bebu s potpuno nepredvidim rasporedom kao što je Druga. Kad se ona napokon odluči na svoj dnevni san ja bih, teoretski, mogla leći. Na stranu to što imam tu groznu naviku da mogu zaspati samo u mrklom mraku i apsolutnoj tišini.

Ali, ručak se neće sam skuhati.
Odjeća se neće sama ubaciti u veš mašinu.
Tepih se neće sam usisati.
Prozori neće postati sjajni sami od sebe.

Barem ne ako si bez nekakvog baka servisa poput mene. Sve te, a i mnoge druge, kućanske poslove kao novopečena mama uglavnom morate raditi baš onda dok vaše zlato spava. Pa onda, eto, birajte – vaš odmor ili da vam beba puzi po tepihu prepunom mrvica.

'A koliko sad imaš kila?'

S Prvom sam nekako uspjela natući čak 25 kila ali veći dio toga sam nekako skinula u otprilike godinu i pol nakon poroda.

Što se tiče Druge, dobra vijest je ta da sam s njom natukla 'samo' 14 kila.
Loša je ta da se sve te kile punih devet i pol mjeseci nakon poroda i dalje tvrdoglavo drže, i to na najgorem mjestu – u području trbuha i struka.

Drugi porod carskim redom u nizu ostavio je svoj danak, a sigurno nisu pomogle ni činjenica da se ja udebljam kad vidim bilo kakvu vrstu ugljikohidrata na prospektu, ni ona da sam Drugu donijela na svijet s pune 44.

Prije neka dva tjedna doživjela sam neugodnu situaciju. Jedna inače izrazito mršava osoba koja se ne bi udebljala ni da pojede dvokrilni ormar prepun bombona i čvaraka odmjerila me je, zaustavila pogled na području mog struka i upitala me: 'A koliko sad imaš kila?' Promrmljala sam: 'Ne znam' i pogledala na drugu stranu misleći kako će joj to biti dovoljan signal da prestane no ona je nastavila sa spikom kako je njoj dovoljno 'malo manje jesti' da smršavi i kako se neka njena kolegica iz firme strašno udebljala i sad ne može smršaviti jer – pogađate – 'jede previše'.

I koju poruku da ja iz toga izvučem? Osjećala sam se baš šugavo, unatoč tome što dotičnu osobu dovoljno dobro poznajem da znam da njeno pitanje nije postavljeno u lošoj namjeri. Ali znate kako kažu, i put u Pakao popločan je dobrim namjerama. Zato, ljudi, izbjegnite pitanja o kilama, ili barem čekajte da tu temu novopečena mama sama pokrene.

I upamtite, nismo svi holivudske zvijezde i manekenke pa da se već tjedan dana nakon poroda možemo fotografirati sa six-packom ispred ogledala u teretani.

'Kad ćeš sljedeće?'

Još jedno pitanje koje novopečenu mamu može dovesti u nezgodnu situaciju ono je o sljedećem djetetu. Problem s tim pitanjem je što ono uvijek zvuči kao 'Moraš imati sljedeće. Ako nemaš sljedeće dijete, nešto s tobom nije u redu.' Ako ste vi i suprug odlučili da ne želite imati više djece, ovakvim pitanjem dovodite se u situaciju da se morate drugima opravdavati zbog nečeg što je vaša legitimna odluka. Ili morate lagati.

Još gore je ako znate da sljedeće dijete nećete imati zato jer ne možete. U tom slučaju pitanje kao što je 'a kad ćeš sljedeće?' zalazi vrlo duboko u vašu intimu, i to u njen vrlo bolan dio. Zato je pametnije ovakvo pitanje prešutjeti. Ako par koji vas zanima ikad dobije novo dijete, doznat ćete to na vrijeme. Ako ne doznate, to samo znači da nikad niste ni trebali to znati. U nekim slučajevima šutnja je doista zlato.

Ovaj blog upis već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: majka, majcinstvo, komunikacija, pristojnost

14.05.2019. u 16:56 | 2 Komentara | Print | # | ^

Evo što trogodišnjaci znaju o novcu

Prva voli ići na piće. Nemam pojma odakle joj taj afinitet obzirom da ni njen otac ni ja nismo baš skloni hodočašćenju po bircevima. Ja sam znala tu i tamo svratiti u jedan kvartovski, nekih pedesetak metara od naše zgrade. Jeftina cuga i vrlo prostrana terasa s ljuljačkama za djecu i toboganom činili su ga idealnim za povremena druženja sa susjedima uz pratnju Prve, sve dok ga nedavno nisu krenuli renovirati. Vjerojatno zauvijek.

Tijekom jednog takvog druženja Prva je podijelila sa mnom svoj plan:
- Mama, ja bih odvela ekipu iz vrtića na piće.
- Zbilja? A koga bi odvela?
- Evu, Jakova, Lauru i Mateja.
- O, pa lijepo. I gdje bi došli?
- Paaaa ovdjeeee!
- Okeeeej. I što bi onda radili?
- Pa pili i razgovarali, kao i svi drugi na piću. (Dobro jutro, Šerloče Mama).
- Što bi pili?
- Cedevitu.
- Ali, Prva, možda bi netko htio popiti nešto drugo...
- Ne!!! Svi bi pili Cedevitu. (Ovaj... OK, moj mali Napoleončiću.)
- A ja bih tu bila s vama?
- Ne. Ti bi išla na posao.
- Bi li onda neka druga mama bila s vama i čuvala vas?
- Ne. Mi bi bili sami.
- Ali Prva... pa ne možete biti sami, vi ste još maleni.
- Pa mamaaaa... pa znamo piti i razgovarati. (Ajde ti obori taj argument. )
- A znaš li ti što ti treba da možeš odvesti ekipu na piće?
- Naravno da znam. Trebaju mi kune. (Opa! Zna! Sunce koje pametno.)
- A tko će ti dati te kune?
- Pa ti.
- A zašto misliš da ću ti ih ja dati?
- Pa zato jer moram platiti piće.

Amen, curo.

Bile su joj tada tri godine. A što trogodišnjaci zapravo znaju o novcu?

Prva je, recimo, brzo shvatila da je potrebno platiti kad odeš na piće ili kad kupiš neku stvar u dućanu. Trebalo joj je, doduše, nešto vremena za shvatiti što ‘platiti’ zapravo znači. U početku je, naime, bila uvjerena da je sama činjenica da je teti na blagajni pokazala proizvod kojeg želi dovoljan da taj isti proizvod bude plaćen. Da nije baš tako shvatila je tek nakon što sam joj objasnila da ništa nismo kupili dok teta mami ne provuče karticu ili ne prihvati njenu gotovinu.

Sada, s četiri godine, već shvaća da postoje prodajna mjesta koja primaju samo gotovinu, ali ne i kreditne kartice. Razumije i da se osim opipljivih proizvoda kao što su vrećica bombona, tetrapak mlijeka ili paketić jagoda plaćaju i određene usluge kao što je, recimo, njen dječji frizer. Ali još uvijek joj je teško pojmiti nužnost plaćanja onih proizvoda i usluga koji u njenom malom svijetu još spadaju u domenu apstraktnog. Tako, na primjer, nema uopće smisla objašnjavati joj da određenom provideru plaćamo korištenje interneta. Ona jednostavno smatra da se internet podrazumijeva.

Sve dok nisam sjela s njom i pojasnila joj stvari smatrala je da se podrazumijeva i da u svakom trenutku mogu dignuti lovu s bankomata. Tako je jednom prilikom poželjela da je odvedemo ni više ni manje nego u - Egipat.

- Uh, Prva, bojim se da to nije baš moguće. Barem ne u ovom trenutku.
- A zašto ne, mama? Voljela bih vidjeti piramide.
- Zato, dušo, jer je putovanje u Egipat skupo. Tata i ja nemamo sada novca za to.
- Ali mama, pa možeš otići do one kutije ispred banke i tamo kupiti kune! Ajde, idemo zajedno!
- Prva, ne ide to baš tako.

Potrudila sam se objasniti joj da na bankomatu možemo dignuti samo onoliko novca koliko smo zaradili. Jasno, time sam neizbježno dovela do razgovora o novoj temi – o vezi između zarađenog novca i rada.

Prvoj nije trebalo dugo da shvati da tata mora raditi točno određen posao za određene ljude da bi mu oni onda dali novac s kojim će kupiti potrepštine poput hrane za sve nas, goriva za svoj auto, pelena za Drugu ili igračaka za nju.

- Tata mora puno raditi da bi meni mogao kupiti to što želim – svako toliko nas počasti ovom mudrošću.

Zanimljivo, ne spominje da JA moram raditi. U ovom trenutku oportunistički izbjegavam tu temu te je planiram načeti kada se vratim s porodiljnog na posao. Nisam baš sigurna da bih djevojčici od četiri godine uspjela objasniti kako je moguće da mama trenutno ne radi jer kod kuće čuva sekicu, ali da za to ipak dobivam nekakav novac od države. Što da velim, komotna sam pa tu temu izbjegavam do daljnjeg. Jednostavno osjećam da za nju nije spremna.

Ali zato definitivno jest spremna za novu lekciju o novcu – neke se stvari mogu kupiti odmah, ali većinu njih treba čekati. Učim je to ne samo zato jer mužu i meni novac ne pada s grane već iz puno važnijih, pedagoških razloga. Nipošto ne želim kod kuće imati razmaženo derle koje će u trenutku dobivati sve što poželi. Želim dijete koje razumije da postoje određene stvari koje ne može dobiti odmah, kao i one koje neće dobiti nikada.

Učim je na taj način još nečemu – poimanju protoka vremena.

- Mama, hitno moram ići frizeru – moja mala damica obožava se frizirati.
- A zašto, Prva?
- Pa pogledaj me. Ne mogu ovakva u vrtić.
- Nda…
- Ali maaamaaaa, želim sada ići mojoj frizerkici - da, zove je ‘frizerkica’. Za krepati.
- Prva, dušo, ne možemo otići sad. Potrebno je naručiti se...

Obzirom da joj je taj put šišanje doista bilo potrebno stvarno sam je i naručila. Kad me je upitala kad ćemo ići, odgovorila sam joj: ‘Ovu subotu’ i tako je dobila priliku brojiti dane do subote i naučiti lekciju – nije dovoljno imati novac da bi nešto kupili. Ponekad to jednostavno treba neko vrijeme čekati. ‘

Važno mi je i da shvati da svi mi obični smrtnici koji nemamo neograničena financijska sredstva, bolje u životu prolazimo ako kupujemo planski. Često je, na primjer, vodim u malu, kvartovsku samoposlugu gdje dobije neku sitnicu. Tu dobiva priliku vježbati postavljanje prioriteta.

- Mama, želim okrugle kekse (tako zove Jaffa kekse) i bočicu Cedevite.
- Žao mi je, ali morat ćeš odlučiti. Okrugli keksi ili Cedevita…

Ponekad sa zadrškom shvati da nije donijela optimalnu odluku. Da je bilo pametnije odlučiti se za nešto drugo. I tako zna da sljedeći put mora pomnije birati.

Za sada je ne opterećujem cijenama. Dovoljno je bistra da shvaća da jedan auto košta više od kilograma jabuka ali još uvijek nema pojma koliko bilo što zapravo košta. Tako mi je, na primjer, ne tako davno rekla da misli da boca Coca Cole od dvije litre košta tri kune, a da jednako tako velika boca Žuje košta čak sto kuna. Vjerujem da će joj poimanje cijena bolje sjesti kad bolje ovlada većim brojevima. Za sada zna brojiti do dvadeset, a ono preko joj je još suviše astraktno. Sladavanje tog aspekta matematike pomoći će joj, vjerujem, i u boljem razumijevanju cijena raznih proizvoda i usluga. Za sada je ovo što zna dovoljno. Prvo treba naučiti hodati da bi se moglo trčati.

Ovaj sadržaj već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: odgoj djece, novac, zarada

04.05.2019. u 16:05 | 3 Komentara | Print | # | ^

'Dijete mi ne želi jesti' - evo što možete očekivati od rata za stolom i kako u njemu pobijediti

‘Dijete mi ne želi jesti’. Ovo je rečenica koju će kad tad izgovoriti svaka mama i pri tom se užasnuti. Potrudili ste se pripremiti ukusno i zdravo jelo, a vaše maleno zlato ne želi ga ni taknuti.
‘U čemu je problem?’ pitate se.
Zašto joj ne paše?
Što ako ostane gladna?
Je li bolesna?
Ili mi se samo inati?
Što će doktor reći ako izgubi na težini?
Hoće li misliti da sam loša majka?
Trebam li insistirati da ipak malo proba?
Ili da joj dam nešto drugo, da ipak nešto pojede?
Kvragu, zašto me ovo tako nervira?’

Ovakve i slične misli prolaze vam kroz glavu u trenutku kad vaš princ ili princeza odbijaju jesti. O, da, hranjenje djece zna biti itekakav izazov. Evo što tu možete očekivati.

Druga je devetomjesečna beba koja je do sad uredno pojela sve čime sam je ponudila. Neka jela poput butternut tikve, oslića i puretine do te mjere je oduševljavaju da doslovno zna cičati od sreće kad ih vidi u svojoj zdjelici nebesko plave boje koju sada bez problema prepoznaje.Ni njena starija sestra, danas četverogodišnja Prva, nije bila izbirljiva u toj dobi. Jela je sve i nikad problema. Ni alergija, ni probavnih smetnji, ni promjena na koži, ni natezanja oko hrane. Dijete za poželjeti.

Stvari su se počele mijenjati tamo negdje između njenog drugog i trećeg rođendana. Odjednom se od najveće obožavateljice mamine kuhinje pretvorila u dijete s kojim se sve češće treba boriti oko jela. Od onda se, za razliku od vremena kad je bila beba, više ne podrazumijeva da će pojesti baš sve što spremim. Štoviše, često, u pokušajima da je natjeram da kuša neko jelo, moram upotrebljavati pregovaračke vještine kakvih se ne bi postidjeli ni diplomati svjetskog glasa poput Bismarcka ili Metternicha. I upravo zahvaljujući natezanjima s Prvom oko jela najbolje sam se uvjerila u točnost tvrdnje – najteže je pregovarati s djecom i s teroristima. S time da mi se nekad čini da bih se s teroristima lakše snašla.

Kad sam prije nekih mjesec, dva pokupila Prvu iz vrtića usput sam upitala tetu kako je taj dan jela, a teta mi je odgovorila:
- Jako dobro, čak je dva puta uzimala meso. Znate, ona Vam jako voli jesti meseko…

Ostala sam paf jer smo tada kod kuće prolazili kroz ne-želim-jesti-meso-ni-u-ludilu fazu.
U daljnjem razgovoru s tetom iz vrtića doznala sam i da u vrtiću tamani ciklu. Kod kuće je ne bi pojela ni pod razno.
U vrtiću se također davi u varivu od mahuna, juhi od bundeve i rižotu s lignjama. Natjerati je da kod kuće takvo što pojede postalo je nemogućom misijom.

Uvidjevši da Prva rado jede vrtićka jela, odlučila sam kod kuće kopirati vrtićki meni. ‘Ako se u vrtiću oduševila gulašom od junetine s bobom sigurno će mi to jesti i doma’ pomislila sam ne tako davno. Kad tamo, samo je probrljala po tanjuru i na jedvite jade kušala jedan zalogaj.
- Ali, zašto ne želiš probati? Zar niste ovo nedavno jeli u vrtiću? – upitala sam je trudeći se prikriti vidno razočaranje.
- Da, jesmo.
- Pa zašto onda to jedeš u vrtiću, a nećeš doma? – u ovom trenutku više nisam mogla prikriti nervozu. Barem ne sasvim.
- A mama, pa zato jer vrtić kuha bolje.
- Nda…

Tješi me jedino to što sam čula da su i neka druga djeca u njenom vrtiću isto rekla svojim mamama. Obzirom da ipak znam da im u vrtiću ne kuhaju Gordon Ramsay i Alain Ducasse (ali, ruku na srce, kuhaju tete koje znaju pogoditi dječji ukus), tješim se mišlju da klinci samo pojma nemaju. I da popuštaju pod pritiskom vršnjaka. Jer u vrtiću je ‘ekipa’. Kul face poput jednog Jakova koji joj se sviđa jer ‘ima lijepa usta’. A doma su dosadni starci koji je pile.

Svi mi volimo da nam hrana koju nam serviraju na tanjuru izgleda lijepo ali spremni smo pojesti i neka jela koja možda ne izgledaju tako spektakularno jer temeljem iskustva već znamo da su nam ukusna. Recimo, sarmu ili grah varivo. Kad su djeca u pitanju, izgled hrane je od krucijalne važnosti. Ranije sam već spomenula da je Prva imala fazu kada kod kuće nije htjela jesti meso. Stvari su promijenile na bolje jednog popodneva kad sam joj, u naletu kreativnosti kakav može pobuditi samo očaj, pureću šniclu izrezala na komadiće kockasta oblika i od njih napravila Smješka. Odjednom joj je ta ista šnicla koje se samo nekoliko minuta prije užasavala postala itekako primamljiva. I ne samo to. Sada mlada dama jede meso - osim gulaša – pod uvjetom da ga se nareže na komadiće i od njih složi Smješka.

Zanimljivo, ne želi Smješka od drugih namirnica. Ne dolazi u obzir da složim jednog od komadića karfiola ili strateški raspoređujući žlice špinata po tanjuru. O, ne. Smješko se radi samo od mesa.

Kad je izgled hrane u pitanju, detalji su jako važni. I to oni koje mi odrasli možda ne bi ni primjetili. Recimo, otprilike posljednje dvije godine muž i ja proveli smo u čvrstom uvjerenju da Prva mrzi mrkvu. Tom uvjerenju pridonijela je i ona sama opetovano ponavljajući kako je ne voli. A onda, odjednom, neki dan nonšalantno ispali:
- Mama, ja jako volim jesti mrkvu. Ali mora mi biti narezana na kolutiće, a ne na kockice.
- Pa zašto to nisi ranije rekla?!
- Nisam mislila da je bitno da moram jesti mrkvu.

Mudrijašica.

Kad je imala dvije godine, Prva je obožavala punjene paprike. Tamanila ih je istinskom strašću podsjećajući me na mene samu u samo par godina starijoj dobi – i ja sam ko klinka bila luda za punjenim paprikama. A onda sam ih odjednom zamrzila, do te mjere da ih gotovo punih trideset godina nisam htjela staviti u usta. Spletom okolnosti, nekoliko puta za redom pojela sam loše pripremljene punjene paprike i zgadile su mi se, sve dok mi suprug nije pomogao svladati strah i vratiti me jelu koje sam nekoć tako voljela.

Što se točno dogodilo Prvoj da ih je isto tako naglo prestala jesti ne znam. Ne znam postoji li uopće racionalan razlog za njenu iznenadnu averziju prema do ne tako davno njenom omiljenom jelu. Znam samo da sada punjenu papriku ne želi pojesti ni pod razno. Slično je s junećim gulašem. Ranije ga je jela, sada joj smeta ‘jer meso pliva’. S druge strane, do nedavno se nije usudila kušati niti jedan voćni kolač osim američke pite od jabuka. Ove subote mi je naručila pitu od krušaka – i u slast je pojela – a ne tako davno oduševljeno je jela tortu od jagoda. Stvari se polako kreću i samo mjena stalna jest kad je u pitanju dječja prehrana.

Da pitate Prvu što bi pojela za doručak, ručak ili večeru, ona bi vam odgovorila: ‘Nešto iz staklene ladice’. Radi se zapravo o visećem kuhinjskom ormariću sa staklenim vratima u kojem držimo bombone i kekse. Eventualno bi predložila tučeno jaje ili kuhanu štruklu i tu bi, da se nju pita, njen meni stao. Zato morate pomno paziti na koji način ćete postaviti pitanje ako joj odlučite ponuditi izbor jela. Umjesto ‘što bi jela?’ bolje je reći nešto poput: ‘Bi li sada radije pojela voćnu salatu od mandarina i jagoda ili svježeg sira s vrhnjem?’ Na taj način djetetu osiguravate izbor, a lišili ste ga mogućnosti da pojede nešto nezdravo.

Jasno, Prva kao i svako drugo dijete njene dobi, neće odustati tako lako. Pa će, recimo, pokušati s vama pregovarati.
- Mama, daj mi sad dva gumena bombona, a onda ću ja jesti varivo.

Priznat ću, znala sam nasjesti na ovo.
Velike umilne okice prepune tuge.
Suzica na obrazu.
Drhtavi glasić.
Želja za izbjegavanjem konflikta s moje strane.
Glupost.
I naravno, svaki put požalila.

Djeca su oportunisti. Pojest će vam taj slatkiš kojeg su užicali, a onda će, budite sigurni, kasnije izmisliti razlog zašto ne mogu pojesti ono zdravo glavno jelo kojeg im vi želite pripremiti. Zato budite pametni i insistirajte da tome da slatkiš mogu dobiti samo ako pojedu ono što vi od njih očekujete.

Znalo mi se dogoditi da puna entuzijazma odem u dućan, nakracam se pomno odabranim namirnicama, dođem kući, sve to skupa gulim, sjeckam, gnječim, tranširam, pirjam, pripremam, ponekad i satima, sve u želji da dobijem jelo božanstvena okusa i spektakularna izgleda. Za moju Prvu. Čvrsto uvjerena da će ona to smazati do zadnjeg zalogaja. Jer rekla mi je da je to nedavno jela u vrtiću i da joj je to super. I onda, nakon svog tog silnog truda, ona pogleda u tanjur s vidljivim izrazom gađenja na licu, iz sažaljenja prema meni na jedvite jade stavi jednu žlicu u usta, ispusti je na rub tanjura i kmečavim tonom izusti:
- Mama… ne mogu više.

I vama je u tom trenutku jasno.
Ona mrzi to jelo.
Grozno joj je.

Takvo saznanje – da ste se trudili i da ste uložili puno vremena i ljubavi u pripremu jela koje vaše dijete ne može smisliti – može biti prilično demoralizirajuće. I ponekad vam treba vremena da napravite ‘klik’ u glavi i shvatite da s vašim kuhanjem zapravo sve štima. Samo imate posla s klinkom koja je u osjetljivoj fazi i još uvijek traga za svojim gastronomskim identitetom. Uostalom, sjetite se – ono što su nekoć mrzili jednog dana će možda zavoljeti. I zato, ne odustajte.

Upoznajte svoje dijete s hranom koju pripremate. Ako je dovoljno staro da može razumjeti, povedite ga na tržnicu ili u dućan. Govorite mu što kupujete i pustite ga da samo bira pojedine proizvode. Moja Prva je vrlo ponosna kad sama može odabrati tikvicu, rajčicu, papriku ili patdližan koje ćemo kod kuće spremiti.

Objašnjavajte na koji naćin ćete to pripremiti. Uključite dijete i u samu pripremu. Osobno sam se iznenadila saznanjem do koje mjere trogodišnjaci mogu biti korisni pomagači u kuhinji. Na taj način nećete postići čudo, barem ne preko noći. Ako kod kuće imate izbirljivka s kojim vodite ratove oko jela, vodit ćete ih i dalje. Ali iz vlastitog iskustva vidim da uključenje takvog djeteta u pripremu hrane ipak dovodi do napretka. Možda nećete odmah dobiti rat, ali dobit ćete pokoju bitku. A I to je početak…

Ovaj upis već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: odgoj djece, prehrana

22.04.2019. u 18:26 | 6 Komentara | Print | # | ^

Dan kad je London prestao postojati

Nkad nisam voljela Petra Pana. Ne mislim na dječji roman Jamesa Matthewa Barrieja već na glavnog junaka po kojem je dobio ime.
Nezreo je.
Neodgovoran.
Nepouzdan.
Hirovit.
Sebičan.
Izgubljenim dječacima vlada poput neke mješavine komunističkog diktatora i umišljene kraljice maturalne zabave u američkom tinejdžerskom filmu.
Kontinuirano nameće svoju volju, a problem prenapučenosti u svom svijetu rješava ne prezajući ni od ubojstva, i to dječaka.

Kapetan Kuka negativac? Ma da ne bi. Zar vi ne bi poželjeli zatući to antipatično derište da je vašu ruku odrezao i bacio je krokodilu? Žao mi je, ljudi, ali ja sam u Klubu Kuka.

Moja Prva, pak, obožava Pana. Zavoljela ga je zahvaljujući crtiću Jan i nigdjezemski gusari gdje se pojavljuje otprilike jednom na sezonu, i to kao pozitivac. Gledala je i Disneyev crtić. Jedno pedeset i osam puta. I tako je doznala da tamo negdje postoji London.

Prije nekih mjesec dana sjedila je pored mene u dnevnoj sobi dok sam nasumce prebacivala programe na televizoru. U jednom trenutku na ekranu su se pojavili Big Ben i Tower Bridge, a ona je na to ushićeno uzviknula:
- To je Londoooon! To je Londooooon!
- Da, dušo, je. To je London – odgovorila sam joj ponosna jer je prepoznala njegove vizure.
- On je jako daleko – konstatirala je.
- Pa... recimo da je daleko ako ideš tamo autom. Ali ako letiš avionom dođeš dosta brzo. Znaš, bila sam tamo više puta.

Na to me je pogledala i prasnula u smijeh:
- Jooooj, mama, pa ti se šališ!
- Ne. Zbilja sam bila više puta u Londonu.
- Mama, daaaj - sad je već zbilja zvučala posprdno – Pa nisi mogla tamo ići. London postoji samo u priči i u crtiću.
- Prva, London stvarno postoji. Bila sam tamo.
- Mama, ti stvarno mene misliš farbati?

'Divno', pomislila sam. Kod kuće imam teoretičarku zavjera. Čvrsto je uvjerena da London nije pravi grad i da je samo plod nečije mašte. Njen argument?
- Pa znaš da kažu da je London 'druga zvijezda na desno i onda cijelu noć'. Takvo što je moguće samo u priči, mama!

I što da ja kažem na to? Kako da joj objasnim da je Nigdjezemska iz te vražje priče izmišljena, a da London nije? Pitala sam i tetu u vrtiću za savjet. Mirno mi je odgovorila:
- Pustite. S vremenom će shvatiti. Znate, u našoj grupi imamo djece koja vjeruju da žive u državi koja se zove Vrtić. Vaša barem zna da živi u Hrvatskoj.

Nda, znam da će jednog dana doživjeti prosvjetljenje. U međuvremenu ne znam bih li umirala od smijeha ili se brinula. Ili jednostavno skupila lovu za četiri karte do Londona. Muž, ona, Druga i ja, je li. Pod uvjetom da imamo kome ostaviti mačku na čuvanje.

Prva je inače prilično racionalno dijete za jednu četverogodišnjakinju. Ako je pitate postoje li razna bića iz bajki poput vila, vilenjaka, vještica, trolova, gnoma, čarobnjaka i sličnih spremno će vam odgovoriti:
- Ne. Oni postoje samo u pričama i u crtićima.

Tako je odgajam. Već neko vrijeme primjećujem da ima vrlo bujnu maštu, što zna odlično verbalizirati, a u posljednje vrijeme počela se je služiti i sve kvalitetnijim crtežima za svoju dob. Neka moja osobna filozofija je: protiv mašte nemam ama baš ništa – dok god je svjesna da postoji jasna crta koja odvaja svjet mašte s jedne strane i svijet stvarnosti s druge. Općenito volim predočiti joj stvarnost onakvom kakva jest uzimajući, naravno, u obzir njenu dob.

Jednom je prigodom, recimo, dobila slikovnicu u kojoj su vuk i ovca prijatelji. Vukovi jedu ovce – ona to zna.
Zna i da su krokodili opasni, unatoč tome što obožava svog plišanog krokodila kojeg je svojedobno dobila kad je treptanjem okicama i jednim umilnim 'moooolim teee' opljačkala tatu u zoološkom vrtu.
Razumije i da postoje životinje koje jedu druge životinje, i to sasvim normalno prihvaća.
Razumije i da ne možemo letjeti pomoću vilinskog praha, da ne može dobiti željenu igračku pomoću čarobnog štapića, da ne postoji zla vještica koja će je pretvoriti u žabu i da se u sobi neće pojaviti čudovište kad ugasimo svjetlo prije spavanja. Dobro, ajde, voli imati upaljeno svijetlo dok ne zaspi – ali kune se da zna da čudovišta ne postoje. Ajmo vjerovati curi.
Voljela bih da ona meni vjeruje za London ali za sad sam nemoćna. London 'ne postoji', baš kao što ne postoje vilenjaci, vještice ili Nigdjezemska. Nema veze što postoje autentične snimke tog grada za koje čak i ona kuži da nisu nacrtane. London je plod nečije mašte, jednako kao i Petar Pan i kapetan Kuka, a ja sam 'šašava' ako je pokušam uvjeriti u suprotno. Ekipa koja vjeruje u kemtrejlse, Haarp i ravnu Zemlju je nula prema Prvoj. Ona 'zna'.

Gledajući je kako žustro brani stav o 'nepostojanju' Londona počinjem misliti kako je možda došlo vrijeme da počnem vjerovati u horoskop. U istinitost tvrdnji o frapirajuće tvrdoglavim Jarcima. Da, Prva je Jarac.
- Nego, Prva, bi li voljela da jednom zajedno negdje otputujemo? – upitala sam je sinoć.
- O, da, mama, da. Voljela bih ići u Egipat! Vidjeti piramide.
- I gdje još?
- U Veneciju. Kao Eisteinčići!
- A London?
- Mama, molim te... Uozbilji se.
- Ali, Prva...
- MAMA!!!
- Ajde, ajde, dobro...

Sve u svoje vrijeme.

Ovaj blog već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: london, odgoj djece, Mašta....

13.04.2019. u 08:26 | 3 Komentara | Print | # | ^

Kako tatin mlađi brat može biti veći od njega?!

Ja nemam pojma kako je imati sestru. Barem ne iz vlastitog, osobnog iskustva, i to iz vrlo jednostavnog razloga – nikad je nisam imala. Jedinica sam. I koliko god se trsila uvjeriti bilo koga da u sebi ne nosim klicu razmaženosti i nesnalažljivosti, negdje duboko u sebi znam da to nije točno. Biti jedino dijete u konačnici znači da su sve igračke tvoje. Da ih ni s kim ne moraš dijeliti i da se ni s kim ne moraš oko njih boriti. Zvuči kao privilegirana pozicija na prvu loptu ali, kad bolje promisliš, i nije tako. Jer jednom ćeš izaći iz svoje dječje sobe s igračkama i suočiti se sa stvarnim svijetom i njegovim igračima. I s njima ćeš se morati boriti. A nećeš baš znati kako jer se nisi naučio boriti. Jer si jedinac.

Ovakve misli morile su me skoro pa od trenutka kad se Prva rodila. Supruga i mene iznenadila je svojim dolaskom na svijet kad je meni već bila puna 41. Kad u toj dobi dobijete dijete - k tome još i savršeno zdravo - sretni ste da vam je takvo što uopće uspjelo, a nekakvu želju, pa čak i samu pomisao o drugome vidite kao neku vrstu bogohuljenja. Traženja kruha povrh pogače. Hej, pa što bi mi htjeli? U OVOJ dobi smo dobili kćerkicu s kojom sve savršeno štima i sad mi razmišljamo o još jednoj?! Ma da ne bi.

Kako su godine odmicale, a Prva rasla, sve manje sam vjerovala u mogućnost da bi jednog dana mogla dobiti bracu ili seku. Točnije rečeno, od te ideje odustala sam u potpunosti. Činila mi se jednako vjerojatnom kao i, recimo, ideja da ću jednog dana voziti Duesenberg Clarkea Gablea francuskom rivijerom odlazeći na zabavu nekakvog multimilijardera.

Fantazija.

I bilo mi je žao zbog toga. Iskreno, ne toliko zbog mene same već zbog Prve. Sjetila sam se vlastitog djetinjstva i mislila sam: 'Kvragu, šteta je da neće imati nikoga'.

Da ima bracu ili seku, bila bi manje usamljena u igri. OK, ima ekipu u vrtiću ali dobro je imati i nekoga kod kuće. I na praznicima. O da... praznici. Uvijek se sjetim kako bih se dosađivala na smrt ljetujući sa starcima u raznim pustim uvalama Jadrana na drvenoj barci na kojoj ti se aktivnosti svode na sunčanje na palubi (dosaaaadnooooo), plivanje oko barke (to je OK ali kad tad moraš van), grickanje nekakvog komada voća (pazi, osa!) i deranje trake kazete na walkmanu (da, toliko sam stara). Druge djece za igranje niotkud. E, da mi je tad bila sestra...

Čak i da mi je išla na živce kako, vjerujem, mlađe sestre često idu, bar bih se imala s kim počupati, i poigrati. I u zadnjoj rupi na svijetu.

Kad bi Prva imala bracu ili seku, razmišljala sam, lakše bi naučila dijeliti, i to ne samo igračke. I pažnju. Jer, ruku na srce, drago je ona dijete ali ima u sebi tu jednu egocentričnu crtu. Zna biti mali diktator. Šefica. Želi nešto i teško joj je prihvatiti da to mora čekati, ili da možda to isto uopće neće dobiti. U igri ima tendenciju nametati vlastita pravila i duri se ako joj se ne udovolji. Pa je treba kontinuirano učiti, i kod kuće i u vrtiću, da takvo što nije lijepo. Da i druga djeca imaju pravo odlučiti na koji način će se igrati. Da je ljepota igre u zajedništvu i suradnji. Nda, sestra bi tu dobro došla...

I eto je. Druga. S nama je sada već osam mjeseci. Doznavši da će nam se pridružiti, shvatila sam da sad imam zadatak Prvoj nekako pokušati dati odgovor na pitanje koje ni sama ne znam – a kako je to imati sestru? Jedna od prvih stvari koje sam joj rekla bila je ova:

- Znaš, super ti je jer ćeš se sad uvijek imati s kim igrati... – a onda sam, u pomalo paničnoj potrebi da sebe korigiram, brzo rekla: - Samo, znaš, kad se ona rodi bit će još jako malena. Neće moći ni hodati, čak ni sjediti. Neće znati ni govoriti. Zato se nećeš baš puno moći igrati s njom. Morat ćeš čekati da naraste...

Muž i ja ponavljali smo joj ovo puno puta tijekom moje trudnoće. U konačnici je upila. Prihvatila da će njena mlađa sestra biti – manja sestra.
Ona koja zna manje od nje.
Ona koja može manje.
Ona koja jest manja.

Pod ovim 'manja' mislili smo 'mlađa' i nismo toliko referirali na tjelesnu veličinu. Ali djeca ko djeca, stvari shvate doslovno. Pa me je tako neki dan iznenadila ovim malim razgovorom:

- Mama, koga sam ja imala prije nego smo dobili Drugu?
- Pa... nikog. To jest, imala si tatu i mene, ali nisi imala sestru. Bila si bez sestre.
- Aha. A sad imam sestru i ja sam starija sestra.
- Točno.
- A imaš li ti, mama, sestru?
- Ne, dušo. Ja nemam ni sestru ni brata.
- Hm, šteta. Svatko bi morao imati brata ili sestru. Šteta da i tata nema brata!
- Ali, Prva, tata IMA brata.
- Ima?
- Pa znaš da ima. Bili smo neki dan kod njega. Dao ti je one okrugle čokoladice.
- A on je tatin brat?
- Da, on je tatin mlađi brat.
- Ali kako?! Kako on može biti tatin mlađi brat kad je veći od njega?

E, onda sam morala sjesti s njom i lijepo joj objasniti da u jednom trenutku mlađa braća i sestre odrastu, baš kao i mi, i da tada mogu biti jednako veliki, pa čak i veći od nas. U početku me gledala pomalo sumnjičavo, a onda je to nekako prihvatila. Zapravo, da budem iskrena... NADAM SE da je prihvatila. Jer nešto u njenom pogledu i dalje odiše skepsom kad joj se spomene da bi Druga jednom mogla biti veća. O ne, ONA je starija sestra, a time i 'veća sestra'.

Zna naša Prva i što to znači biti 'veća sestra'.

- Ona je beba, a ja nisam. Ja sam djevojčica. Bebi se temperaturu mjeri u guzi, a meni pod pazuhom. Nemoj, mama, slučajno meni mjeriti u guzi!
- Ni u snu, dušo, ni u snu...

Veća sestra pomaže i u kuhinji. Prva se, doduše, počela interesirati za ono što ja radim za kuhinjskim pultom i nešto prije moje druge trudnoće, ali taj interes je rapidno porastao upravo onda kad nam se Druga pridružila. Prva je, na tipično dječje oportunistički način, ovdje ugledala svoju priliku i ugrabila je. Za razliku od male, nemoćne bebe koja još ništa ne zna, ona itekako može pomoći mami u kuhinji. I tkao je u posljednjih nekoliko mjeseci postigla dojmljiv napredak. Sama zna umutiti i speći jaje, skuhati tjesteninu, nasjeckati (kuhanu) bundevu i mrkvicu, istući šnicle batićem, umijesiti (uz moju pomoć zbog nedostatka snage) tijesto za američku pitu... Čak je sama izmislila recept za vrlo ukusnu tortu od kokosa i naranče. Kuhinja je sada naše malo carstvo. Svijet kojeg samo ona, 'velika', dijeli s mamom. Mala sestra tu još nema što raditi.

Prisutnost Druge pomogla je i da se Prva konačno počne samostalno odijevati. Tete u vrtiću odale su mi tajnu – mala mustra zna to već odavno ali kod kuće je malo glumila damicu u nevolji. Onu koja ne može sama. Pa su zato mama i tata pomagali navući majicu preko glave, navući štramplice, zakopčati cif na jakni... E, sad to mlada dama sve radi sama. I ne dolazi u obzir da joj se pomaže. Jer 'nije ona mala beba ko Druga. Ona je velika.'

'Velika' je i dok jede. Nožem se naučila koristiti doslovno preko noći.

- Ja jedem sama, a nju moraš hraniti. Jer je ona malena. Nije velika ko ja. Ali jednog dana će naučiti – zaključila je.
- Hoćeš li je ti naučiti? – upitala sam je.
- Daaaaaa!
- A što ćeš je još naučiti?
- Penjati se na tobogan.
- Okeeeej. Dobro... ali što je još možeš naučiti kao velika sestra?
- Sve ono što cura treba znati.
- A što to cura treba znati? Čitati slova? – perfidno sam je pokušala natjerati na ono što sama želim da zna.
- Oblačiti se! – maestralno je odignorirala moju sugestiju. – I ići frizeru! Naučit ću Drugu kako se mora ponašati kod frizera!
- Misliš da je baš to najvažnije što mora znati nečija mlađa sestra?
- Pa da. Mora se znati ponašati kod frizera. Reći 'dobar dan', sjesti u onaj visoki stolac i reći teti da želi pletenicu, i koju boju želi. Joooj, maaaama, pa kako jedna cura to može ne znati? – upitala me je posprdno.

Predala sam se. Pokleknula pred njenim uvjerljivim tonom.

Uglavnom, ona polako stvara ideju što znači biti 'veća sestra' i razvija određen osjećaj dužnosti prema mlađoj. Želi je učiti i zaštititi je. Tako je, recimo, jučer Drugoj uzela iz ruke Barbiku koju je potonja zgrabila s poda.

- Prva, možda joj možeš dati samo da pogleda? Da se ne rasplače? – sugerirala sam.
- Naravno, mama! – složila se sa mnom – Ali prije toga moramo maknuti ovaj pojas sa struka. To je sitan dio i Druga bi se mogla ugušiti.
- Imaš pravo, Prvo.

Lijepo mi je vidjeti da voli sestru i da pazi na nju. Određena zona bahatosti ispoljena kroz naglašavanje da je 'veća sestra' mi čak i ne smeta. Potaknula je u njoj samostalnost i učinila je samopouzdanijom i poduzetnijom, a i meni tako pomaže. I, najvažnije od svega, ima nekoga. Što god da u životu bilo, najvažnije već sada zna – uvijek će imati sestru. Uvijek će imati jedna drugu. Sve ostalo doći će nekako na mjesto.


*Ovaj tekst već je objavljen na Blogosferi Večernjeg lista.

Oznake: sestre, djevojcice, mama i kćer, odgoj djece

05.04.2019. u 21:21 | 3 Komentara | Print | # | ^

Kad poželiš sestru - i dobiješ je

- Mama, ja bi sekicu.

Čuti ovakvu rečenicu od svog djeteta i nije nešto tako čudno ali kad je čujete u dobi od pune 44 ostanete lagano paf. I onda, umjesto da odreagirate roditeljski zrelo i poslužite tom istom djetetu kao pozitivan primjer dajući mi razuman i suosjećajan odgovor sukladan dobi, sve što možete je izustiti jedno blentavo:
- A?
- Sekicu! Jednu malu sekicu želim! – Prva je odlučno ponovila svoju želju.
- Pa... vidjet ćemo – i dalje sam bila zbunjena i brzo sam skrenula na drugu temu nadajući se da neće insistirati: - Idemo vidjeti što radi maca...

Naša prugasta ljepotica lijeno se protegnula na kožnom kauču kojeg je šarmantno unakazila svojim kandžama, blaženo nesvjesna kaosa koji je u tom trenutku nastao u mojoj glavi zbog Prve i njene želje. Bila sam uvjerena da je to što želi nemoguće.

Niti godinu dana kasnije želja joj se ostvarila. Dobila je sestru. Prvoj to ide. Uglavnom uspjeva dobiti to što želi, čak i kad ni mi sami nemamo pojma kako.

Još uvijek se živo sjećam trenutka kad sam joj otkrila spol bebe kojeg sam doznala ranije toga dana po objavi rezultata Harmony testa kojeg sam otplatila novcem kojeg nemam iz straha hoće li sve biti u redu s plodom. Takvi strahovi vas muče kad ostanete trudni s 44. Došla sam po nju u vrtić, sjela pored nje na klupicu za presvlačenje cipelica i izustila:
- Znaš, danas sam doznala hoće li ova beba u trbuhu biti dečko ili curica. Pa... curica je. Čekam tvoju sekicu.

Njenu reakciju nikad neću zaboraviti.

- Tako mi trulih prijepaka! Baš sam to poželjela! – ushićeno je vrisnula, toliko glasno da su se tete i djeca na sasvim drugom kraju vrtićkog hodnika okrenule.
Slikovitu frazu o trulim priljepcima pokupila je iz jednog od svojih omiljenih crtića, Jana i nigdjezemskih gusara. Rječitost i urođen dar za prenemaganje doveli su do ove jedinstvene reakcije.

Na dolazak Druge počela sam je pripremati jako rano, još prije no što su se uopće vidjele naznake mog trudničkog trbuha. Početak i nije djelovao obećavajuće. Naivno poneseni predbožićnom atmosferom, muž i ja odlučili smo joj obznaniti veliku vijest na Badnjak, u trenutku kićenja božićnog drvca. Loši glumci kakvi jesmo, nabacili smo namještene osmjehe na lica i tonom primjerenom nekakvom ljigavom obiteljskom filmu sa starcima, dvoje djece i velikim čupavim psom izgovorili smo:
- Uskoro ćeš dobiti još jedan dar koji sad nije pod borom. Sestricu. Mama u trbuhu ima sestricu.

A kako je Prva na to reagirala? Jednostavno je nezainteresirano odšetala i promrmljala nešto o tome da je 'izgubila staklenu cipelicu' i da je brzo mora pronaći. O, da, obožava Pepeljugu. A bogami i cipele, ali to je za neku drugu temu.

Ovaj put odlučili smo je pustiti i ne insistirati na daljnjem razgovoru o tome. Dati joj vremena. Pokazalo se da smo bili u pravu jer je vrlo brzo stekla interes za moju trudnoću i do poroda dobila odgovore na čitav niz pitanja koji se rojio u njenoj tada trogodišnjoj glavici.

- Zašto je sekica u trbuhu, a ne vani?
- Jer je još jako malena i vani bi joj bilo zima i mogla bi se udariti.
- Kad će izaći van?
- Početkom ljeta. Nešto prije nego odemo baki na more.
- A kako će izaći?
- Doktor u bolnici će je izvaditi iz maminog trbuha – dva puta sam rodila hitnim carskim rezom pa na kraju ova moja ušminkana verzija odgovora kako izgleda porod i nije ispala toliko neistinitom.
- A ima li ona sada na sebi haljinicu i cipelice? Kakve je boje njena haljinica?
- Nema. Ona je gola. Ali možeš joj odabrati odjeću koju će staviti na sebe kad je budemo vodili kući.
- Beba će živjeti s nama?
- Da. Zauvijek. Isto kao ti, ja, tata i maca. Živjet ćemo u našem stanu. Svi skupa.

Iako se od početka činilo da je potonje lijepo prihvatila, kraljica drame koja obitava u meni od pamtivjeka nije mi dozvolila da se skroz smirim i svako malo su mi padale na um priče roditelja više djece koji su mi pričali kako su i njihovi klinci bili oduševljeni idejom pridošlice, a onda su, kad bi se beba napokon pojavila u njihovom domu, rekli nešto poput: 'Ajde je sad vrati u bolnicu, dosadna je.' Očekivala sam da će i Prva kad tad tako reagirati, tim više što je ona, što jest jest, prilično egocentrično dijete.
Ali nije. Štoviše, njena reakcija na sestru bila je odlična.

- Pazi, bit će ti ljubomorna – upozoravali su me. – To nećeš moći izbjeći.

Neću lagati i reći da do sad ama baš nikad nisam primjetila ni tračka ljubomore kod nje, ali sve su to sitnice jedva vrijedne spomena. Mogu, štoviše, reći da voli provoditi vrijeme sa sestrom i vrlo je brižna prema njoj. U toj brizi zna nekad ispasti i malo komična. Tako je prije neka dva, tri mjeseca igrala dječje igrice na kućnom računalu, a ja sam bila u blizini držeći Drugu u naručju i u jednom trenutk sam joj se obratila riječima:
- Bebo, imaš dugačke noktiće. Sad će mama otići po škarice pa ćemo ih odrezati.

Prva je od svega čula samo 'škarice' i 'odrezati'. Odjednom – potoci suza. Očajnički, neutješni plač. Ramena koja se tresu. Tijelo koje drhti. Pogled prepun straha. Užas! Kataklizma!

Trebalo mi je, ne pretjerujem, dobrih desetak minuta da je smirim i uopće doznam u čemu je problem. Tek onda mi je napokon, i dalje kroz suze, drhtavim glasom izgovorila:
- Maaaaamaaa, molim te, nemoj izrezati moju sekicu...

O, da. Samo je ovlaš čula što sam rekla Drugoj i stvorila pogrešan zaključak. Sad sam joj morala objasniti da mi apsolutno ne pada na pamet izrezati njenu mlađu sestru i da nitko niti ne pomišlja da je ozlijedi. Uz malo uvjeravanja prihvatila je to no nekih tjedan, dva potom suočili smo se s još jednom potokom suza.

Provodili smo mirno popodne u dnevnoj sobi. Prva se igrala na podu svojim legićima, a ja sam u naručju držala Drugu i dojila je. Odjednom je Prva briznula u plač. Na moj upit zašto plače odgovorila je:
- Zamislila sam da mi je netko uzeo sekicu.
- Dušo, nitko ti neće uzeti sekicu. Ona će tu ostati s nama.
- Mama, pazit ćeš na to?
- Pa naravno. Tata i ja pazimo na tebe i na tvoju sekicu.
- Dobro, mama. Jer znaš, ako izgubimo ovu Drugu, ne možemo kupiti novu. Ova naša beba je jedinstvena.
- Točno, Prva, točno. Ne možemo kupiti novu.

I tako je nekako počela moja ponekad uzbudljiva, ponekad naporna, ponekad zastrašujuća, a ponekad naprosto predivna avantura s dvije djevojčice. Neke zanimljivije crtice iz našeg zajedničkog života odlučila sam zapisati i tako stvoriti svojevrsni spomenar na kojeg ću se moći osvrnuti jednog dana kad vrijeme i zaborav učine svoje. Jer neke stvari vrijedi pamtiti zauvijek.

* Od nedavno se svi tekstovi s mog bloga prvo objavljuju na Blogosferi Večernjeg lista, a tek potom ovdje.

Oznake: sestre, mama i kćer, odgoj djece

21.03.2019. u 10:02 | 1 Komentara | Print | # | ^

Mali ali važni rituali

Djeca vole dosljednost i stabilnost.
Poznati teritorij.
Sigurnost u svijetu poznatoga.

Uvjerila sam se u to tijekom nešto više od četiri godine majčinstva.

Prva je doista dijete koje promjene ne zanimaju previše - osim ako se kojim slučajem ne svedu na nešto poput 'danas iznimno možeš ručati kroasan i sladoled od jagoda'.
Njen život prepun je sasvim sitnih, malih, ali njoj itekako važnih rituala.


Recimo, kad je pratimo u vrtić obvezno prije rastanka i njenog ulaska u vrtićku prostoriju grupe kojoj pripada, moramo napraviti sljedeće:
Prvo jedan zagrljaj na lijevu stranu.
Onda jedan zagrljaj na desnu stranu.
Onda ona meni (ili mužu) daje pusu u obraz.
Pa ja (ili muž) njoj dajem pusu u vrh glavice. Da, baš tako želi.

Neki dan je izbila frka kad je nenajavljeno promijenila proceduru u tom malom ritualu. Muž ju je pratio u vrtić i kasnije mi ispričao kako je ostao paf jer se rasplakala ko kišna godina na ulazu u prostoriju svoje grupe. Upitala sam ga:
- Pa dobro, je li bila loše raspoložena na putu za vrtić?
- Ne, ma kakvi! Cijelo vrijeme je bila super volje! Samo je počela tuliti kad je ušla u prostoriju.
- Je li ti se nešto požalila.
- Ništa... totalno ne kužim...
- Hm... možda joj se nešto ružno dogodilo u vrtiću pa se u tom trenutku podsjetila...
- Možda.

Istog popodneva ispitala sam stvari.
Mlada dama se smrtno uvrijedila i ražalostila jer joj suprug nije dao pusu pred ekipom već nešto ranije, pored nešto udaljenije klupice za obuvanje papučica.
Fora je u tome da je samo dan ranije - i sve dane prije - tražila da joj se pusa daje ISKLJUČIVO dovoljno daleko od vrtićkih 'kolega'. Jer je ona 'velika'.
Jadan muž nije imao pojma da se Prva u tom trenutku predomislila pa je tako postao persona non grata sve dok nismo riješili nesporazum.
No kladim se da će mu to kad tad opet nabiti na nos.


U njenom životu postoji još jedan ritual.
Jutarnje gledanje crtića prije odlaska u vrtić.
Sad to funkcionira ovako: ustajanje u 7:10, odlazak na WC i umivanje, gledanje crtića uz istovremeno presvlačenje - i moje opetovano moljakanje da se NAPOKON odjene - te odlazak prema vrtiću kad crtić završi, a ona ima sve nužne komade odjeće i obuće na sebi i nije musava. Što obično biva negdje između 7:45 i 8:00.
Sad to funkcionira jer sam ja na porodiljnom pa mi je zapravo svejedno kad ćemo krenuti.
Ali zato se ježim na pomisao na što će to ličiti kad počnem raditi.
Dodatan šlag na torti bit će i Druga koju će tada također trebati spremiti za vrtić.
Bojim se da ću i uz ukidanje rituala 'crtić pred vrtić' morati ustajati negdje u praskozorje da ih na vrijeme otpremim u vrtić i jednako tako stignem na posao na vrijeme.
A ukinuti 'crtić pred vrtić' je, vjerujte mi, puuuuuuuuuuno lakše reći no učiniti.
Je, je, znam, fali mi autoriteta. Lako je soliti pamet izmišljenoj mami izmišljenog djeteta na Googlu. Recite to Prvoj.

Prva već neke dvije godine ima i ritual pred spavanje.
Prvo je treba pokriti njenom dekicom, pri čemu je bitno da dekica 'ne bude naopačke'. Ako nešto upućuje na razvoj OCD-a upućuje to.
Onda joj treba donijeti u krevet malo mlijeka ili soka.
Uvijek.
Da je samo pet minuta prije toga popila pola litre, i dalje bi tražila.
Ritual se mora održati.

Općenito, ona je dijete koje radi stvari 'onako kako ih treba raditi'.
Bolje rečeno, onako kako ONA misli da ih treba raditi.

Prije odlaska na Dolac treba se našminkati i na glavu staviti šešir (samo usred čiče zime dolazi u obzir kapa).
Moj auto uvijek otključava ona i samo ona. Na daljinac.
Ako nosi bilo kakvu vrstu jakne, tu jaknu treba zakopčati. Prije no što se napusti stan.
Na stubama ona uvijek hoda ispred vas.
Ako joj kupim neku sitnicu poput sladoleda, Bananka ili lizaljke u lokalnom dućanu, ona je ta koja mora proizvod pokazati teti na blagajni i 'platiti'.
Kad se kod kuće igramo vrtića to podrazumijeva da za 'vrtićki ručak' uvijek imamo juhu od graška.

Ima toga još.
Sve su to sitnice, ali njoj nekako bitne. Rimuje se slučajno.
Ulijevaju joj sigurnost.
Osjećaj da 'stvari štimaju'.
Ne mogu reći da je ne razumijem jer sam i sama slična. Ne prihvaćam danas često propagiranu tezu da je svaka promjena po defaultu dobra i da predstavlja napredak.
I osjećam se bolje kad plivam u poznatim vodama.
Zato, ma koliko mi Prva nekad pokidala živaca svojim insistiranjem na određenim ritualima, činim sve što je u mojoj moći da ih ispoštujem.
Jer znam kakav je osjećaj kad ti netko makne čvrsto, stabilno tlo pod nogama.

Pojam 'fleksibilnost' obje ćemo učiti zajedno.
Tamo negdje putem.

Oznake: odgoj djece, mama i kćer

27.02.2019. u 13:27 | 2 Komentara | Print | # | ^

Neurorizična beba - ili ipak ne?

Druga je sa šest mjeseci obavila svoj redovni sistematski pregled. Bez cijepljenja. Ne zato jer samo antivaxxeri (definitivno nismo!) već zato jer ga je sam pedijatar odbio zbog neposredno ranije preboljelih vodenih kozica. Pa je pikica odgođena za dva mjeseca.

Ostatak pregleda normalno je obavljen.
Zaključak - sve štima, ali je u sjedećem stavu malo 'mekana'. Pa bi bilo dobro da ode fizijatru.

Nisam se nešto previše zabrinula.
Isti pedijatar je i Prvu, također sa šest mjeseci starosti, poslao fizijatru i narednih pola godine išla je na vježbice.
Nisam brinula i zato jer sam u međuvremenu doznala da je on sklon puhati na hladno i da šalje fizijatru više manje svako dijete koje dođe na sistematski sa šest mjeseci.
Zato sam uzela uputnicu i izašla iz ordinacije prilično smirena.

Na dogovoreni datum odredili smo fizijatrijski pregled.
Prati okolinu.
Smije se.
Guguće.
Miče krpu s lica.
Poseže za stvarima s obje ručice.
Okreće se s leđa na trbuh, prema desno.
Okreće se s leđa na trbuh... i ko za inat, na pregledu neće u lijevo. Nije joj zanimljivo.

- Ali znate, ona je doma stalno na tepihu u dnevnoj sobi i tamo se vrti ko centrifuga. Na obje strane. Zbilja! Ono, FAKAT zbilja! - uvjeravala sam fizijatricu.
- Vjerujem Vam. Al malo je lijena na tu lijevu stranu i tu joj je tonus mišića malo slabiji.
- MALO slabiji? - upitala sam tješeći samu sebi pitanjem.
- Da. Malo. Ne čini se strašnim. Vježbice bi to trebale riješiti.
- Oh, dobro - odahnula sam. Sjetila sam se da su se Prvoj te vježbice dopale pa i dalje nisam brinula.

A onda... bomba. Bolje rečeno, bombica. Ručna granatica.

- Jeste li kad primijetili da se ona zagledava?
- Ovaj... kako to mislite 'zagledava'?
- Da se zagleda kao da nije prisutna. Ono ko kad se nekome obraćate, a on gleda kroz vas...
- Ne. Definitivno ne. Čak naprotiv, ona je beba koja izrazito obraća pažnju na okolinu. Gleda ljude, okreće se prema njima, smije im se... Definitivno ne. Oprostite... a zašto me to pitate?
- Jer mi se čini da je bila odsutna nekih pet sekundi.
- Možda se samo zagledala u nešto na stropu...
- Možda. Ali znate, ja kao profesionalac vidim stvari koje Vi ne vidite. Zato bih je poslala na EEG.
- Zbilja mislite da treba?
- Da.
- Okeeeej.

Prihvatila sam to. I sama sam radila EEG kao dijete od nekih pet, šest godina pa znam da je pregled potpuno bezbolan i da Druga zbog toga neće patiti.
Sjela sam i pričekala da fizijatrica napiše nalaz. A onda bomba. Ne ručna granatica. Ovaj put bomba.

- Vi znate da imate neurorizično dijete? - postavila mi je to pitanje jednim retoričkim tonom, uz izraz lica koji govori: 'Pa valjda to znate od prije, ne?'
- Pa... - zbunjeno sam odgovorila zatečena pitanjem.
- Ona je imala Apgar 8/9.
- Da, je...


Istina. Za razliku od Prve koja je rođena sa savršenim 10/10 Apgarom, Druga je rođena s nešto nižim.
U rodilištu mi nikad ništa o tome nisu spomenuli, samo su mi dali podatak na njenom otpusnom pismu.
Ni na što me nisu upozorili.
Ipak, čim sam ulovila priliku krenula sam, u strahu, mahnito guglati.
Proučila sam više manje SVE o Apgaru.
Uglavnom na stranim sajtovima koji su mi djelovali stručno. Trudila sam se izbjeći forume na kojima se razne momzille međusobno natječu u nabijanju krivnje jedne drugima zbog 'nedostatne' brige o djeci bez davanja ikakvih konstruktivnih savjeta.
Unisoni zaključak do kojeg sam došla je ovaj - svi Apgardi iznad 7 su zapravo odlični. Djeca rođena carskim rezom - a to je Druga - iz nekog razloga često imaju malo niži Apgar.
Sve u svemu, njen Apgar je zapravo super.


Utješila me je i patronažna sestra koju sam kontaktirala i koja mi je odgovorila ovako:
- Ima djece koja su imala Apgar 10 pa na kraju opet nije nešto štimalo, a ima i djece koja su imala Apgar 5 pa je na kraju sve bilo super.


Ipak... crv sumnje usadio mi se u glavu.
Do tog fizijatrijskog pregleda, bila sam apsolutno uvjerena da je s Drugom sve u redu. Da sve štima.
A onda, odjednom...
Potreba za EEG-om.
Potreba za pregledom neuropedijatra.
Sumnja na mogući apsans (oblik epilepsije gdje dijete na kratko gubi svijest u budnom stanju).
Priča o neurorizičnosti…


Do tog trenutka nisam, iskreno, ni razmišljala što znači 'neurorizično dijete'.
Negdje u dubini svog uma to mi je jednostavno značilo: 'Dijete s kojim nešto ne štima, ili ima naznaka da bi nešto moglo ne štimati'.
Ali nikad nisam mislila da bi to moglo biti MOJE dijete.
Uvijek mi je djelovalo da je s njom ama baš sve OK.
Zar sam mogla ne primijetiti?
Biti tako površna?
Kvragu, jesam li zbilja bila neodgovorna što sam rodila s 45?


Svašta mi je prolazilo kroz glavu sve do dana dogovorenog EEG-a i pregleda neuropedijatrice.
U uputama pri naručivanju su mi rekli:
- Dijete mora biti umorno i zaspati tijekom EEG snimanja.


Noć prije bila je... pa... izazovna.
Pregled je bio zakazan za 8 ujutro i ja sam je planirala probuditi oko 5, dobro je podojiti kako ne bi bila nervozna i onda je držati budnu.
Probudila se već oko 3 i bila na cici skoro do 5.
Muž nas je vozio na pregled - zamolila sam ga da to učini kako bih je ja mogla animirati u automobilu, da ne zaspi.
Vraga. Naravno da mi je zaspala u autu.
Navila sam glasnu muziku.
Čak sam i prozor otvorila nakratko.
Glasno sam pričala pored njenog uha.
Lagano je prodrmala.
Ništa nije pomoglo. Frajerica je zaspala.
Srećom, ne dulje od pet minuta.


U čekaonici je opet bila budna, a kad su je prozvali na snimanje uslijedio je novi izazov - uspavati je.
Prikačila sam je na cicu.
Cijelo vrijeme pregleda tiho sam joj pjevušila jednu te istu pjesmicu:

- Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.
Visoko gore, vidim te ja,
kao dragulj, svjetlo tvoje sja.
Kada žarko sunce zađe
i kad tamna padne noć,
kad će tvoje svjetlo doć',
blistaj, blistaj, cijelu noć.
Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.'


To ju umiruje.
Pokušala sam pjevati i neke druge ali nije išlo. Trgnula bi se.
Zato sam pilila po 'Blistaj, blistaj' do besvijesti.
Nekako je zaspala i obavili smo pregled.


Nalaz je, na moje veliko olakšanje, bio odličan.
Pregledala ju je vrlo ljubazna i susretljiva neuropedijatrica koja je donijela ovakav zaključak - Druga je potpuno zdrava djevojčica koja se razvija unutar predviđenih parametara.
Apsans se kao dijagnoza za sada u potpunosti isključuje.
Nema nikakvih naznaka da nešto ne štima, osim što treba nastaviti vježbice zbog male asimetrije.
Dobro je.
Odahnula sam.

U međuvremenu smo dva puta bile na vježbicama, a vježbamo i kod kuće.
Kroz igru, uz puno smijeha.
I Prva pomaže sestrici.
Tu priču ispričat ćemo vam drugi put.

Oznake: beba, Fizijatar, mama i beba

18.02.2019. u 10:44 | 4 Komentara | Print | # | ^

Beba u bolnici

Prije nešto više od dva tjedna Prva se počela žaliti na glavobolju i gubitak apetita. Uz to je dobila temperaturu i obuzeo ju je osjećaj opće slabosti pa smo je odlučili zadržati kod kuće, dok ne prođe.

Nije prošlo.

Dva dana nakon pojave simptoma, koji su i dalje tvrdoglavo bili tu, povratila je.
Muž i ja smo se dogovorili - on će je istog popodneva odvesti pedijatru.
- Bolje da odeš ti, jer ja bih morala vući i Drugu sa sobom jer se doji, a znaš i sam da je sezona gripe.
- Znam. Nema smisla da još i ona nešto pobere u čekaonici.

Nije pobrala ona ali zato su pobrali Prva i moj muž.
U pedijatrijskoj čekaonici proveli su punih pet sati.
Gladni.
Žedni.
Bez adekvatnog grijanja.
S hrpom klinaca od kojih je barem pola njih pokazivalo znakove gripe, ili barem nečeg sličnog.

Od kuće su otišli blago prehlađeni i s lagano povišenom temperaturom.
Vratili su se slomljeni.
Zaključak pedijatra?
'Moguća gripa'.

- Sutra ujutro moraš s Prvom u laboratorij. Dok smo stigli na red više nije radio.


Kasno te noći i Druga je zakurila.
39,5 u guzi.
Dobro, barem se više nisam trebala osjećati ko kreten jer je IPAK moram voditi u dom zdravlja zbog Prve i njenog odlaska u laboratorij.
Sada su u laboratorij morale ovdje.
Dijagnoza gripe je potvrđena.
Muž i Prva su je uglavnom preležali, ja prehodala (što da mama dvoje male djece radi?), a Druga... Druga se još i najbolje držala.
Vesela.
Živahna.
Nasmijana.
Zaigrana.

- Uopće ne djeluje bolesno - zaključili smo muž i ja.


I zbilja nije.
No kad je prošlo već osam dana, a njena povišena temperatura i dalje se tvrdoglavo držala, odlučila sam još jednom posjetiti pedijatra.
Pregledao ju je i rekao mi ovako:

- Grlo joj je vrlo blago upaljeno, uši djeluju dobro i ne čujem šum na plućima. Ipak, ona je jako malena (sedam mjeseci) i bilo bi dobro da odete na hitnu pedijatriju u bolnicu i da tamo naprave daljnju obradu.


Otišle smo.
Prvo su joj izvadili krv iz vene.
Kod bebe njene dobi to nije moguće uraditi kao nama, iz vene na zapešću.
Vadi se iz glave. Malo iznad sljepoočnice.
Vrisnula je ali brzo se smirila.


Njeno opće stanje ocijenili su kao dobro i ustanovili da nema povišenu temperaturu ali da treba uraditi ono čega se grozi mama svake bebe ženskog spola.
Dati urin.
Ako postoji roditeljsko iskustvo koje dovodi strpljenje do krajnjih granica, onda je to to.
Curici se na spolovilo nalijepi jedna vrećica u koju se ona mora popiškiti.
Dva puta sam to morala lijepiti Prvoj, u pedijatrijskoj čekaonici. Prvi put sam čekala neka dva i pol sata da obavi, drugi put puna četiri sata. S temperaturom 39. Mojom, ne njenom.
Zato sam sad pretrnula kad sam shvatila da Druga mora proći to isto. 'Serenity now', sjetila sam se Seinfelda i duboko uzdahnula.

Obavila je za ravno tri sata.
Čudno je to.
Inače to dijete smoči pelenu barem jednom u sat vremena. E, ali kad baš TREBA obaviti, onda neće.
I druge mame na hitnoj požalile su se na isto.
Valjda je to neka vrsta tajne urote beba.


U svakom slučaju, u bolnicu smo stigle negdje prije četiri popodne, nalaze smo dobile iza devet uvečer.
Krvna slika - dobra.
Urin - loš.
Nalazi upućuju na urinarnu infekciju, a potvrdu će dobiti kad stignu nalazi urinokulture, za tri do četiri dana.


- Doooooobro. Pretpostavljam da ćete je odmah staviti na antibiotik, iliiiii…? - formirala sam svoj zaključak u obliku pitanja ljubaznoj doktorici koja mi je objašnjavala stanje moje kćerkice.
- Da. Ali ona je jako malena i mi zato imamo praksu da tako malu djecu zadržavamo u bolnici kako bi im mogli davati antibiotsku terapiju intravenozno.
- U bolnici?!


Pretrnula sam kad sam čula.
Inače mi bolnice nisu baš omiljena mjesta, a od pomisli da bi moja beba tamo morala ostati - bez mene - sledila mi se krv u žilama.
Već sam se jasno vidjela kako kampiram u automobilu ispred bolnice i svakih sat i pol dva odlazim svađati se s liječničkim i administrativnim osobljem i laktarim se s njima pred vratima kako bi mi omogućili da barem podojim svoje dijete.
Taman sam bila spremna posvađati se, reći kako je 'nečuveno' razdvajati majku i tako malo dijete, a onda je ipak presudila moja smotana priroda.
Umjesto da sasječem doktoricu, samo sam zbunjeno promrmljala:

- Ali... ovaj... ona se doji... ona mora biti uz mene.
- Ne brinite, gospođo - nasmiješila mi se doktorica. Bit ćete uz svoju bebu čitavo vrijeme. Bit ćete zajedno u sobi.


Kakvog li olakšanja!
Ajde, totalno je bulšit kad ti beba završi u bolnici ali barem je lakše kad znaš da ćeš biti s njom.

Nazvala sam muža i prenijela mu ne baš lijepe novosti.
- Gle, samo mi ne spominji onaj lijepi grah koji me je trebao večeras dočekati jer mi se želudac za kičmu zalijepio. I moli boga da što prije odemo odavde - rekla sam mu, gladna, žedna i rezignirana. Moj muž inače sprema savršen 'vojnički' grah.
Te večeri mi nije bilo suđeno.


Drugu i mene smjestili su u jednu od bolničkih soba na pedijatrijskom odjelu.
Dočekala nam je vrlo namrgođena postarija medicinska sestra koja me u manje od pet minuta zasula s toliko informacija da se onako u šoku nisam ni potrudila popamtiti. Računala sam: 'Tu su dvije cimerice, sigurno će mi one sve objasniti.'
Sve što sam upamtila bile su ove dvije stvari.
1. Moram je vagati prije i poslije svakog podoja, na vagi u sobi. Ako to ne uradim, zaključit će da beba ne dobiva na težini i stavit će je na infuziju. To što vaga izgleda kao mesarska i na kazaljku je koja podivlja čim beba zatrpće je moj problem. MORAM vagati. Okeeeeej…
2. Beba spava u svom krevetiću s rešetkama, ja u fotelji. Fotelju smijem rastegnuti samo između deset uvečer i šest i pol ujutro. Preko dana MORA biti sklopljena 'zbog doktora'. Okeeeeej…
Nisam se bunila. Osjećala sam se blagoslovljeno jer uopće smijem biti uz svoju bebicu.

Unatoč gladi, nisam se usudila tražiti hranu no nekako sam užicala plastičnu čašu u koju sam si natočila vode iz pipe.
Druga i ja smo se smjestile.
Počela je naša prva noć u bolnici.


Nakon početnog šoka dalje je išlo lakše.
Osim one babe koja nas je dočekala, moram reći da je ostalo osoblje bilo vrlo ljubazno prema nama.
Svoj doprinos tome dala je i Druga svojim neodoljivim šarmom.

- Joooooj, kako Vam je bebica slatka! Pa ona se stalno smiiiije.


Druga, naime, u bolnici nije skidala osmijeh s lica.
OK, nije baš bila oduševljena pikicom koju je dobila kod prve doze antibiotika, ali uglavnom je bila odlično raspoložena.
Meni se raspoloženje popravilo kad mi je doktorica rekla da bi možda mogli otići doma u roku od dva dana 'ako se pokaže da nalaz urinokulture ide na dobro'.
Vikend kod kuće? O, da! O da! Potpisujem!


S nama u sobi bio je dječačić od godine i osam mjeseci koji je dobio upalu pluća kao komplikaciju gripe.
Već je bio u fazi oporavka pa su ga taman jutros nakon što smo Druga i ja stigle skinuli s infuzije.
Uz njega je tu bila i djevojčica, također stara sedam mjeseci kao i druga, isto s dijagnozom upale pluća.
Držala se dobro i činilo se da njihove majke znaju što rade.

Na odjelu su uz djecu bile uglavnom mame no bilo je i nešto tata. Kod malo starije djece.
Susretali smo se u zajedničkoj prostoriji za jedenje u kojoj su se posluživali doručak, ručak i večera.
Tipično bolnički bljutavo.

Pitali su me i čime se Druga hrani.
Odgovorila sam da se doji i da jednom do dva puta dnevno pojede nešto krute hrane koju joj ja skuham
- Namirnice uvodim postepeno - rekla sam im.
- Mi Vam ovdje imamo kašice. Slobodno pitajte kad Vam zatreba.
Nisam baš bila oduševljena idejom umjetne kašice ali ajde, specifična situacija zahtjeva specifične mjere. Zato sam sutradan negdje iza 10 ujutro zatražila kašicu i upitala medicinsku sestru koja mi ju je trebala donijeti:
- Znate li od čega je?
- Voćna.
- U redu. A znate li od kojeg voća.
- Pa voćna.
- Da, čula sam. Ali znate li od KOJEG voća je? Jabuke? Kruške? Šljive?
- Ovaj... ne znam. Voćna.

Gledala me je kao čudakinju.
'Gle ovu kojoj je bitno od čega joj je kašica'.
Odlučila sam se ne natezati s njom.

Druga je probala kašicu i nije bila baš oduševljena.
Mlada gospodična brzo se vratila mami na cicu.

Kad sam doznala izvrsnu vijest - a to je bilo da ona uopće nema temperature, da je njeno opće stanje ocijenjeno kao jako dobro, da je novi nalaz krvi dobar i da nalaz urina 'ipak nije tako loš ko što se na prvi pogled činilo' - rekli su mi da bi mogle otići kući već sljedeći dan, pod uvjetom da joj pristajem davati antibiotik u obliku sirupa. Jednom dnevno.
Jasno, pristala sam.
U tom trenutku više me nije bilo briga za glupe kašice.
'Izdržat će na cici jedan dan, dok ne odemo doma', pomislila sam.
Da je, ne daj bože, trebala ostati dulje u bolnici, rekla bih mužu - koji mi je u međuvremenu donio odjeću za Drugu i mene, pelene, higijenske potrepštine i punjač za mobitel - da donese neku klopicu za nju koja se može pripremiti i u bolničkim uvjetima.
Bananicu, avokado, malo posnog sira... nešto što se da na brzinu zgnječiti.
Na kraju nije trebalo.

Puštena je kući otprilike 36 sati nakon što je stigla.
Vesela, nasmijana, dobrog općeg stanja, blaženo nesvjesna da je uopće bila na mjestu koje se zove 'bolnica'.
Trenutno je na antibiotiku.
Pije ga svaki dan, točno u podne. Na špricu.
Mrzi ga ali sve popije.
Posljednja doza bit će u petak.

To joj je prvi antibiotik u životu.
Ironija leži u tome da joj ni taj možda nije potreban.
Naime, neposredno prije no što su mi obznanili odluku da može kući, rekli su mi da 'njen nalaz urina nije tako loš i da je lako moguće da je zapravo uzorak bio kontaminiran'.
Ali eto, kad jednom krene piti antibiotik, mora popiti dozu do kraja.

Pije i probiotik, dva puta dnevno.
Na to se nešto manje buni.
I dalje je nasmijana.
A mi smo sretni da je ova pomalo neslavna epizoda brzo okončala bez prevelikih posljedica.

Drugoj i njenom povratku kući posebno se naveselila njena starija sestra.
- Druga, nedostajala si mi. I ti si mi nedostajala, mama - rekla nam je kad smo stigle kući - Može sad zagrljaj?
- Naravno da može.

Dobro je biti kod kuće.

Oznake: beba, bolnica, mama i

12.02.2019. u 14:41 | 5 Komentara | Print | # | ^

Bitke na tanjuru

Jučer sam odlučila prekinuti jednu od naših obiteljskih tradicija i iznenaditi Prvu jednom od njenih omiljenih slastica - palačinkama s čokoladom. Tradicija se sastoji u tome da u našoj kući palačinke obično peče tata.

Eksperiment je neslavno propao i moje tijesto za palačinke završilo je u smeću.

I tako, gleda ona mene razočaranu, priđe mi, zagrli me i veli mi:

- Ne brini, mama. Tata mi može napraviti palačinke... Ali ti isto divno kuhaš. Znaš, nitko mi ne pravi tako dobro tučeno jaje kao ti.

Dobra moja mala duša.
Još da je odabrala odati mi priznanje za neko kulinarski zahtjevnije jelo...

Šalu na stranu, ne čudim se, doduše, da je spomenula upravo tučeno jaje.
To je, naime, jedno od rijetkih jela koje će pojesti gotovo uvijek.
Inače je nevjerojatno probirljiva u jelu.


Nije oduvijek takva bila.
Kao beba je jela doslovno sve što bi joj dao.
Tikvicu, brokulu, cvjetaču, batat, buću, lososa, brancina, kus-kus, bulgur, razne vrste mesa...
Nikad problema.
Nikakvih alergija.
Nikakvih probavnih smetnji.
Nikakvih promjena na koži.
Nikakvih natezanja oko hrane.
Dijete za poželjeti.

Tamo negdje između njenog drugog i trećeg rođendana stvari su se počele mijenjati.
Odjednom je, od djeteta koje oduševljeno jede što god joj daš postala dijete s kojim se treba boriti oko svakog zalogaja.
Barem kod kuće.

U vrtiću, naime, gospodična jede više manje sve što joj daju.
Tako sam nedavno otišla po nju u vrtić i usput upitala tetu:

- Kako je danas jela?
- O, jako dobro. Čak je dva puta uzimala meso.


Ostala sam paf jer smo baš tada doma imali ne-želim-jesti-meso-ni-u-ludilu fazu.
Neće šniclu jer 'ima točkice'.
Neće gulaš jer je 'bio u mrkvi'.
Neće faširanac jer... nema pojma zašto.
Samo joj tako dođe.
Faza kad ne jede meso.
I onda meni dođe da joj kažem 'dok si pod mojim krovom, ne'š mi izigravat' vegetarijanku. U ovoj kući jedemo životinje.'


S povrćem je slična priča.
Daju salatu od cikle u vrtiću - ubije se u njoj. Napravim istu takvu salatu doma - neće.
U vrtiću naprave s tetom juhu od bundeve. Ja sva oduševljena idem raditi istu takvu juhu s njom doma - jedva da je takne.
U vrtiću su variva super, doma se borimo.
Jer u vrtiću je ekipa. Cool face poput Jakova. Koji je 'zgodan'.
Doma su samo dosadni starci koji je pile da mora jesti nekakve glupe stvari, a ona bi gumene bombone i Jaffa kekse.


Ajde, barem obožava jesti voće.
Luda je za jabukama, ribizlima i kruškama, a rado će pojesti i bananu i mandarinu.
S narančama ima neki čudan ljubav-mržnja odnos. Ili se davi u njima, ili ih ne može smisliti. Kako joj dođe.

Još prije no što se rodila, zaklinjala sam se kako nikad neću izgubiti živce jer nešto ne želi jesti.
- Bit ću mak-si-mal-no strpljiva - opetovano sam obećavala sama sebi.

Vraga.
Skrušeno priznajem, njeno petljanje po tanjuru, njeno odbijanje hrane koju je do jučer normalno jela te ponajviše njen strah da proba nešto novo mi znaju ozbiljno kidati živce.
I onda se lomim.
Ljutiti se?
Pokazati razumijevanje zbog straha?
Nagovarati?
Nonšalantno maknuti hranu i samo reći 'ovo isto te čeka za sljedeći obrok?'
Ponuditi nešto novo vodeći se logikom 'ma bitno je da dijete NEŠTO pojede?'

Neću vam lagati - probali smo sve gore navedeno.
Guglali smo.
Čak ni Google nije dao neki pametan odgovor.
'Djeca te dobi često se boje kušati nešto novo'. No shit, Šerloče.
'Svakih nekoliko dana ponudite to isto'. Upali tamo negdje na svakoj tridesetidevetoj namirnici.
'Nemojte nuditi desert kao nagradu jer će onda glavno jelo doživjeti kao nelagodu.' Je, nemoj ti ponuditi kad te pogleda onim svojim 'sirota sam' očima.
'Pobrinite se da hrana izgleda zanimljivo'.
O da, i to smo probali.
Smješko na tanjuru.
Stablo.
Sunašce.
Boje.
Veselo.
Da skratimo priču... ako je ona odlučila da nešto neće jesti, ona to NEĆE jesti.

Tješi me što svi vele da je to samo faza.
Da će proći.
'Jednog dana će ti jesti sve'.
Živi bili pa vidjeli.

Oznake: odgoj djece, prehrana

05.02.2019. u 10:35 | 1 Komentara | Print | # | ^

Biti starija mama

Obje djevojčice rodila sam s preko 40 pa nije iznenađujuće da su me u obje trudnoće vodili kao tzv. stariju rodilju. Ipak, unatoč dobi, prvu trudnoću uredno mi je vodio moj ginekolog sve do njenog posljednjeg mjeseca kada sam, po uobičajenoj proceduri u Hrvatskoj, krenula odlaziti na redovne preglede u bolnicu u kojoj ću roditi.

S drugom trudnoćom stvari su se promijenile. Spletom okolnosti dobila sam novu ginekologicu koja me, čim je čula da mi je 44, promptno poslala na vođenje trudnoće u bolnici, unatoč tome što sam se odlično osjećala.
Nije me htjela ni pogledati.

- Ovo se mora od početka voditi u bolnici - bio je njen zaključak, uz napomenu na uputnici: 'Rizična trudnoća'.
Samo zbog dobi.


Bila je to prva značajnija promjena s kojom sam se morala suočiti čekajući Drugu, zato jer sam 'starija mama'.
Po statistikama.

No pustimo statistiku, koja često zna biti varljiva, na stranu.
Što u stvarnom životu znači biti 'starija mama'?


Što se tiče podnošenja same trudnoće, moje osobno iskustvo u oba slučaja mi govori - ništa posebno.
U obje trudnoće radila sam do početka obveznog zakonskog roka za odlazak na porodiljni.
Osim što sam s Drugom imala jutarnje mučnine, osjećala sam se dobro i mogla sam normalno obavljati svoje dnevne obveze.
S bebom je u oba slučaja bilo sve u redu.
Osim u vrlo kratkom razdoblju s Prvom kada mi je pukao jedan miom, nije bilo nikakvog razloga za mirovanje.
Sve ko po špagi.


Prave promjene zapravo osjetite tek kad vam djeca dođu na svijet.


Da se ne lažemo, kao starija mama se nešto brže umarate.
Ne ustajete više iz fotelje i kreveta tako brzo.
Lakše se ukočite.
I zato vas majčinstvo tjera da se održavate u formi. Jer dijete nije briga što ste vi prešli četrdesetu i počinjete osjećati određene dijelove tijela za koje prije niste znali da postoje.


Kao stariju mamu često vas mori briga hoćete li stići othraniti svoju djecu.
Nah, ne mislite nužno da ćete otići bogu na istinu prije no što odrastu ali se zato često pitate hoće li biti dovoljno vitalni dok se osamostale.
Hoćete li još uvijek biti u stanju raditi i zarađivati?
Puno računate.
Kalkulirate.
I jako ste svjesni činjenice da će vaša djeca rano morati početi zarađivati vlastiti novac.
Jer vaš jednog dana više neće biti dovoljan.


Djeca starijih mama mogu, jasno, ići u vrtić kao i sva ostala, i tamo se dobro uklopiti. Moja Prva, štoviše, uživa u vrtiću i veseli se odlasku na druženje s drugom djecom.
No kad rodite u neuobičajeno starijoj dobi morate računati na to da na eventualnim druženjima s prijateljima u slobodno vrijeme vaše dijete neće baš susretati djecu svoje dobi.
Djeca naših prijatelja već su odrasla, ili su barem tinejdžeri.
U svakom slučaju, nisu baš adekvatno društvo za Prvu i Drugu.
Zato se one više moraju oslanjati na stvaranje prijateljstava kroz institucije poput vrtića i škole te na susjedstvo.


Ako već ne živite u nekretnini dostatnih dimenzija, kao starijoj mami bit će vam teže djeci osigurati adekvatan, veći, dom.
Razlog je okrutno jednostavan - broj godina koje vi i suprug imate na raspolaganju za otplatu kredita je manji.
Dakle, mjesečna rata opako raste. Imate veće opterećenje na primanja.
U slučaju nemogućnosti otplate iste, morate smišljati nadasve kreativna rješenja u sklopu onih kvadrata koje u tom trenutku imate na raspolaganju.

Kad ste starija mama, šansa da ćete imati adekvatan baka servis značajno pada.
To što ste vi i suprug stariji također znači da su i vaši roditelji stariji.
Manje pokretni.
Možda čak i bolesni.
A u toj dobi već ih muče tipično starački cinizam i bezvoljnost pa vam se lako može dogoditi da ćete ih teže nagovoriti da vam pričuvaju djecu, čak i ako su to fizički u stanju.
Zato, u slučaju potrebe za čuvanjem, više morate računati na pomoć raznih teta čuvalica te se ponajviše osloniti na vlastite snage.

Biti starija mama znači i malo više brinuti o sustavu vrijednosti koji ćete usaditi djeci.
Zbog dobi ste u situaciji da sve češće razmišljate kako su 'vaše pjesme' one od prije 20, 30 godina.
'Vaši' filmovi su isto tako stari.
Način na koji razmišljate o svijetu oko sebe, o odnosima među ljudima, o trendovima, o društvenim pitanjima, nije uvijek totalno suvremen.
Ponekad se razlikuje od načina na koji razmišljaju ostali, mlađi roditelji djece u čijem društvu se kreću vaša djeca.

Da se razumijemo, nije tu u pitanju samo nekakva politika. U pitanju mogu biti i sasvim svakodnevne stvari.
Recimo, u moje doba bilo je sasvim normalno da djeca voze bicikl bez kacige i štitnika za koljena i da paze kako voze.
Danas se takva praksa smatra nemarom prema djeci.
U moje doba bilo je normalno da djeca sama idu pješice u školu.
Danas ih sve češće voze roditelji.

I tako se, htjeli ne htjeli, nađete na svojevrsnom raskrižju.
Želite prenijeti djeci vlastite vrijednosti u koje vjerujete i koje smatrate dobrima, a opet, ne želite ih pretvoriti u društvene izopćenike.
U čudake koje će drugi poprijeko gledati ispod obrva. Rugati im se da su 'zadrti'.
I zato već od ranih dana morate razviti čarobno umijeće balansiranja.
Vjerojatno ćete ga prakticirati dok ste živi.

Majčinstvo u starijoj dobi znači i da imate više životnog iskustva.
S jedne strane, to znači da o nekim stvarima više brinete. Jer ste ih sami probali.
S druge strane, iskustvo vam donosi određenu razinu sigurnosti koju mlađe, manje iskusne, mame nemaju.
Znate, na temelju tog iskustva, udijeliti bolji savjet.
Doduše, nemojte baš biti sigurni da će ga vaša djeca nužno i poslušati.

Prva i Druga još nisu svjesne toga da su djeca 'starijih roditelja'.
One zapravo nemaju pojma koliko muž i ja imamo godina.
Druga, naravno, zato jer je sa sedam mjeseci koliko je danas napunila još premlada.
Prvoj ništa ne krijemo ali ona jednostavno nije pitala. Njoj je ionako sve preko pet godina 'jako puno'.

Kako će reagirati jednog dana kad shvate da su time obilježene, nemam pojma.
Voljela bih da razumiju da su godine ipak samo broj i da ih roditelji puno vole.
I da je za jednu i drugu dobro da imaju sestru.
Da imaju jedna drugu i da se jednog dana mogu jedna na drugu osloniti.
Onda kad na roditelje više ne budu mogle.

Oznake: majcinstvo, odgoj djece

28.01.2019. u 09:20 | 11 Komentara | Print | # | ^

Sada sam mama četverogodišnjakinje

Prva je neki dan proslavila svoj četvrti rođendan. Znam da će zvučati otrcano, ali vrijeme proteklo od njenog rođenja do sada doista je proletjelo poput vihora. Kao da sam je još jučer presvlačila sporo, nespretnim rukama, strahujući da ću joj polomiti udove dok se izvija na podlozi za prematanje.

Živo se još sjećam njenog prvog pokušaja odvikavanja od pelene, s nešto manje od dvije godine, a koji je neslavno propao kad je u vrtić stigla epidemija brutalnog proljeva kojoj je i ona podlegla.
Prvih pokušaja pijenja iz šalice. Naravno, plastične jer se nismo usudili dati joj porculansku ili keramičku.
Prvih pokušaja jedenja pomoću žlice, a potom i pomoću vilice.
Prvih pokušaja samostalnog oblačenja.
Prvih riječi pa kratkih fraza pa rečenica.
Prvih koraka.
Prvih pokušaja penjanja.
Prvih skokova.
Prve vožnje triciklića.
Prvog odlaska u vrtić pješice, bez kolica.

Sve je to prošlo tako brzo.

Sada ima četiri godine i nekako spontano to vidim kao važnu prekretnicu u njenom životu.
Jer kad pomislim na vlastito djetinjstvo, prva sjećanja koja na njega imam naviru mi upravo iz te dobi. Kad sam imala četiri.
Ono što je bilo prije ostaje blijedo. Nevidljivo.

I zato sad kao majka osjećam veću odgovornost. Neku vrstu pozitivnog pritiska.
Jer znam da se onog što joj od sad na dalje kažem ili uradim može sjećati cijeli život.
Do sad smo gradili temelje, sad gradimo uspomene.
Zauvijek.

U svom za sad još malom životu prošla je kroz dva vrtića. Prvo jedna privatni, dok je čekala mjesto za gradski (i koji nam je ostao u divnom sjećanju), a onda gradski.
Iz jasličkog uzrasta prešla je u vrtićki.
Stekla je prvo male poznanike, a sada neke od njih već naziva svojim prijateljima. Stvara svoju malu škvadru.
Od prirodno sramežljivog djeteta koje se radije drži tamo negdje sa strane i promatra postala je proaktivno, samopouzdano dijete koje inicira igru. No i dalje koji put voli da je se pusti na miru.
Šarmirala je tete u dućanu, tete u mesnici, spremačice u vrtiću i susjede. Često je na ulici srdačno, širokog osmijeha na licu , pozdravljaju, oslovljavajući je imenom, oni koje ja ne prepoznajem. Cura je popularna.
Nije još bila izvan Hrvatske ali upoznala je pristojan dio Lijepe naše. Voli se voziti.

Obožava brojeve, geometrijske oblike i crtanje.
Prepoznaje pojedina slova, a nedavno je počela pisati prve kraće riječi. Čitati još ne zna ali vjerujem da samo što nije.
Lijepo pjeva.
Ne djeluje kao budući akrobat ali dovoljno je spremna za svoju dob. No već sad je jasno - njeni interesi više su intelektualne no tjelesne prirode. Teta u vrtiću za nju kaže:
- Prva je mala znanstvenica.
Polako okida svoje prve fotografije.
Pomaže u kuhinji i osmislila je svoj prvi recept za tortu. Istu smo s ponosom poslužili na proslavi njenog četvrtog rođendana.

Najvažnije od svega - postala je starija sestra.
Tu ulogu nosi s ponosom i odnosi se prema njoj zrelije i odgovornije no što sam mogla pretpostaviti.
Povremeni, vrlo benigni znaci ljubomore su tu ali i to je prošlo puno bolje no što smo očekivali.
Voli sestru. Razumije da je ona važna nova osoba u njenom životu.
Obitelj i dom su joj važni, i to ne propušta svako toliko reći.


Tvrdoglava je ko magare, ali je dobra duša.
Empatična ali opet poprilično svoja.
Frapirajuće pedantna za svoju dob. U odnosu na nju ja sam jedno nespretno šlampavo stvorenje.
Impresivno rječita.
Intelektualno radoznala.
Ima i talenta za preseravanje. Mala glumica.
Šarma na hektolitre.
Nekad nas oduševi, nekad nas izludi, ali nikad nas ne ostavlja ravnodušnima.

Ponosna sam jer sam mama jedne takve četverogodišnjakinje.

Oznake: kcer, rodjendan, djevojcica, odgoj djece

24.01.2019. u 10:14 | 3 Komentara | Print | # | ^

Preživjeli smo vodene kozice

Sve je počelo 18. prosinca.

Muž, Druga i ja pokupili smo Prvu iz vrtića te zajedno krenuli u obližnji dućan kupiti nekoliko sitnica za kolač kojeg smo Prva i ja trebale zajedno speći. Sjećam se da je čitav taj mali izlet u dućan bio nekako... drugačiji.

I to ne po dobrome.

Prva, koja inače obožava kupovati i u trgovinama je izrazito strpljiva, poslušna i uglavnom entuzijastična, ovaj put je bila sve samo ne to.
Neprestano nas je odvlačila od namirnica koje smo promatrali, žalila se kako želi otići kući, cendrala, zanovijetala i mini-tantrumom pokušala izboriti nekakvu definitivno precijenjenu igračku strateški postavljenu na mjesto pored kojeg morate proći, htjeli ne htjeli. Ma koliko sam se trudila smiriti je i pobuditi u njoj entuzijazam za aktivnost koju jako voli - pečenje kolača s mamom - ništa nije pomoglo.


- Ona će se razboljeti - sjećam se da sam u jednom trenutku rekla mužu u sebi se moleći da ta noćna mora od kupovine što prije završi.


Nije ništa odgovorio, samo mi je šutke kimnuo.
Složio se.


Bila sam u pravu.


Kod kuće je malo živnula i rado je sa mnom spekla kolač ali kako je padala noć tako je opet padalo i njeno raspoloženje.
Sve češće je trljala oko. Žalila se da joj je 'nešto upalo u njega.'


Sljedeće jutro probudila sam je za vrtić. Čim sam je ugledala sve mi je bilo jasno. Desno oko bilo joj je skoro skroz zatvoreno, crveno od trljanja i prepuno gnoja.

- Imaš konjuktivitis. Idemo doktoru da ti da kapljice. Danas ne ideš u vrtić - telegrafski sam je obavijestila o daljnjem tijeku događaja i ona je pristala. Sreća moja da doktoru ide ko na med i da je ne treba tjerati da tamo ode.

Dobila je Tobrex kapi i problem konjuktivitisa počeo se rješavati već istog dana da bi u roku od 24 sata potpuno nestao.

Ali zato je doktor opazio da ima nešto na ramenu. Točkicu.

- To bi mogao biti početak vodenih kozica - upozorio me.


Bio je.

Do kraja dana dobila ih je još tri, a sutradan je buknulo još desetak.
Guglanjem sam brzo doznala da mogu izbijati do pet dana za redom.
Kod prve je stalo početkom trećeg dana.
Najviše ih je bilo, baš kako i Google kaže, u području torza. Na trbuhu, prsima i na leđima.
Na licu samo jedna.
Na rukama i nogama svega nekoliko.


Upućeni smo na kupke u hipermanganu. Kupuje se u majušnoj posudici koja prilično podsjeća na onu u kojoj se prodaje Melem krema, a košta 6 kn. Nekoliko granulica stavi se u vodu i u njoj se dijete kupa, jednom do dva puta dnevno, svaki put po pet, šest minuta. Glavu se ne smije polijevati. Kažu, pomaže ublažiti svrbež.

- Hej, Prva, vidi kako fora. Roza voda! - ushićeno sam uzviknula pokušavajući je uvjeriti da bi kupka u hipermanganu bila prava stvar za nju.
Nisam trebala gubiti vrijeme na uvjeravanje.
Oduševila se.

- Roooozaaaaa voooodaaaa, jeeeeej, toooooo!

Srećom za nas i za nju, bez problema se dala u kupku svaki put.
Zbog roza boje.
Neki klišeji zbilja uvijek pale.

Dodatno je pomoglo i to što sam joj objasnila da će joj to pomoći u liječenju.

Uz hipemangan koristili smo, također dva puta dnevno, Lexoderm - kombinaciju dezinfekcijskog spreja i kreme protiv svrbeži.

U početku je sprej mrzila. Tvrdila je da joj je 'užasno hladan'. Ali zato je obožavala kremu koja se, po uputama, nanosi nakon njega. Vidjela sam da joj godi.

Muž i ja najviše smo strepili od toga kako će preživjeti užasan svrbež. Dobro sam pamtila svoje vodene kozice koje sam dobila s dobrih 17, i to na Staru godinu, što je koštalo stanovitog tuluma kojeg sam se veselila ko ozebli suncu. Propušten novogodišnji tulum sa 17 je tragedija epskih razmjera.
Osim svog očaja zbog saznanja da ću novu čekati pred televizorom s dosadnim starcima, svojih vodenih kozica sjećam se i po nesnosnom svrbežu. Zato sam se bojala kako će biti Prvoj.

Nije bilo razloga za strah.
Nije se počešala niti jednom.
Doslovno - niti jednom.

Na samom početku upozorila sam je da se ne smije češkati jer bi mogla 'napraviti ranice na točkicama' i da se radije samo tapka rukicom, u slučaju potrebe.
Najbolje od svega je što potrebe zapravo uopće nije bilo.
Svaki put kad sam je upitala:
- Prva, dušo, svrbi li te što? - ona bi odgovorila:
- Ne, mama.

I znam da je govorila istinu.
Nemam druge nego zaključiti da su hipemangan i Lexoderm odradili svoje.
I da smo vjerojatno imali ludu sreću.

Zato sam u sebi strepila kako će biti ako Druga pokupi vodene kozice. 'Ne možemo imati takvu sreću dvaput', mislila sam.

Imali smo je.

Drugoj su izbile 3. siječnja. Dan nakon što je Prva odradila kontrolu kod pedijatra koji je utvrdio da više nikako ne može biti zarazna jer su joj se u tom trenutku već sve kozice osušile. Počele su se sušiti već na Badnjak.


No eto, Druga ih je u međuvremenu ipak nekako pokupila. Kad sam, po potvrdi dijagnoze Prve, pitala kolika je vjerojatnost da će ih i ona dobiti, dobila sam ovaj odgovor:

- Vrlo velika.


Osula se najviše po glavi. Još uvijek ima rijetku kosicu pa su se lijepo mogle vidjeti kako izbijaju po vlasištu.
Nešto malo po leđima, po jedna na svakoj nožici, dvije na guzi, jedna na trbuščiću i jedna na bradici, oko pola centimetra ispod donje usne.

To je bilo sve.


Očekivala sam da će se osuti jače.
Nije.
Očekivala sam da će negodovati na kupke u hipermanganu.
Nije.
Očekivala sam da će imati povišenu temperaturu jer ju je Prva imala prva tri dana kozica.
Nije.
Očekivala sam da će plakati jer je svrbi.
Nije.
Očekivala sam da će mi priuštiti pokoju besanu noć.
Nije.

Sve skupa je prošlo kao pjesma.
U kupkama s hipermanganom je uživala, ponajviše zato jer je otkrila čari prskanja.
Nije se bunila ni na tretmane Lexodermom, nije dobila povišenu temperaturu ni trenutka i zapravo je čitavo vrijeme svoje bolesti bila odlično raspoložena.
Dobro je i spavala. Onako kako spava i inače.

Kad sam je dovela pedijatru na kontrolni pregled, 15. siječnja, ne samo što su joj se sve kozice već posušile već je većina njih potpuno nestala s njenog tijela. Dovoljno je reći da ju je pedijatar pogledao i pomalo začuđeno izgovorio:

- A valjda su to bile vodene kozice.

Nije bilo dovoljno tragova koji bi to potvrdili.

Bile su.
Kad su izbile pozvala sam patronažnu sestru da ih pogleda. Ona mi je potvrdila moje sumnje.

I tako smo odradili vodene kozice.
Dva puta.
I sve je prošlo puno, puno lakše no što sam mislila.

Najveći izazov od svega zapravo je bio utješiti Prvu koja se jako rastužila kad je shvatila da je zarazila mlađu sestricu.
Objasniti joj da nije za to kriva.
Da je to bolest koja se vrlo lako prenosi s osobe i na osobu.
Da se sekici neće dogoditi ništa strašno.

- Znaš, Prva, zapravo je super što si je zarazila - rekla sam joj.
- Zbilja? A zašto? - upitala me uputivši mi sumnjičav pogled ispod obrva.
- Zato jer bebe to puno lakše prebole. Ja sam imala vodene kozice kad sam već bila prilično velika i bilo mi je jako teško.
- Ajooooj, žao mi je, mama.
- Ali vidiš, Druga ih je preboljela već sada i vidiš da je vesela.
- Nju to ne boli?
- Uopće!
- Onda dobro. Onda mi je drago da sam je zarazila.

A meni je drago da je ta priča iza nas.

Oznake: vodene kozice

15.01.2019. u 14:55 | 1 Komentara | Print | # | ^

Djeca - naše male kopije

Prva se rodila hitnim carskim rezom, u 22:35, jednog hladnog petka. Odveli su me, još ošamućenu, u sobu za intenzivnu njegu i telegrafski me obavijestili da je beba dobro, da je Apgar bio čista desetka, da ima 3040 grama i da je dugačka dobra 53 centimetra.
Visoka.
Na tatu.
Na mene sigurno nije jer se meni genetika tako posložila da se prije istaknem svojom širinom nego visinom.


Nakljukali su me svim mogućim analgeticima i rekli kako ću od toga 'sigurno zaspati'.
Nisam spavala ni minute.
Provela sam, nepomično ležeći na leđima, sama samcata u sobi, dobrih sedam sati. Samo bi me povremeno obišla medicinska sestra koja bi me ovlaš pogledala i svaki put kratkim, odlučnim 'ne' odbila moje zamolbe da nešto popijem.
Nda, znala sam da ne smijem poslije anestezije ali kad si inače žedan svakih pet minuta ko ja (ne, nisam dijabetičar) onda ti je višesatno ležanje bez kapi tekućine pakao.


Bilo je tim gore jer mi nikako nisu donosili moju bebu.
Moju Prvu.
Da, vjerovala sam im kad su mi rekli da je s njom sve u redu no ipak... htjela sam je vidjeti.
Upoznati je.
Konačno doznati kako izgleda.


Konačno se negdje iza pet ujutro pojavila druga sestra i nonšalantno me upitala:
- Želite li vidjeti svoju bebu?
- Naravno! - odgovorila sam.

Malo m je falilo da kažem: 'A ne, ti želiš.'

Dodala sam na to nešto u stilu kako bi već bilo vrijeme da se ta jadna beba podoji jer je već nekih šest, sedam sati bez hrane na što mi je sestra odgovorila, i dalje nonšalantnim tonom, da su joj dali 'nešto' i da bebe zapravo prvi put ogladne tek nakon što se prvi put nakače na cicu pa da 'ne moram ništa brinuti'.
Dooooobroooooo.


Uglavnom, doveli su mi Prvu. Čim sam je ugledala, pomislila sam:
'Pa ona je isti moj muž.'
Isti pogled.
Isti izraz lica.
Pljunuta kopija.


Ostalo je tako sve do današnjeg dana.
Vidiš je i odmah ti je jasno čija je.

I to ne samo po izgledu.
I po ponašanju.
Po karakteru.


Odugovlači ko nitko na ovom planetu. Baš ko moj muž. Po smrt ih oboje mo'š poslati, neće je nikad donijeti.
Inatljiva do boli.
Tvrdoglava.
Ali zato beskrajno pravična, pedantna i istinski dobra duša.
Tatina cura.

Od mene je pobrala samo boju kose i boju očiju.
I ljubav prema kuhanju.
Ajde, barem nešto.


Druga je, pak, ispala sasvim drugačije.
Ne sliči u svog oca nimalo.
Ne sliči, doduše, ni u mene.
Šest mjeseci od njenog rođenja još uvijek pokušavamo shvatiti na koga je.
Ja u nekim crtama lica vidim moju mamu kad je bila mlada, ali to ne vidi nitko osim mene pa ne znam je li to samo moj umišljaj ili je sličnost stvarno tu.


O njenoj osobnosti za sada još ne možemo reći mnogo, iz očitih razloga, ali neke stvari se već sada dobro naslućuju.
Ćutim da je pokupila moju urođenu nestrpljivost.
Ne voli čekati.
Sve želi odmah.

Brbljava je.
Veseljakica.
Stalno ima osmijeh na licu. Prepuna životne radosti.

Ovo posljednje je.... nemam pojma na koga.
Neka traje što dulje.

Oznake: Kceri, djevojcica, roditeljstvo

10.01.2019. u 19:25 | 2 Komentara | Print | # | ^

Konspirativni Advent s tatom

- Ove godine ćemo ih obje odvesti na Advent - odlučili smo muž i ja, tamo negdje sredinom prosinca.

Da ne bi.

Nekoliko dana prije Badnjaka Prva je pobrala vodene kozice i tako bila prisiljena neko vrijeme ostati između četiri zida.
Taman su joj prošle, a onda ih je - kako smo i očekivali - pobrala Druga.

Znate onu o životu koji prasne u smijeh kad pokušate praviti planove.

Prva je sad napokon dobro, pa je muž odlučio iskoristiti posljednju priliku, dok se ja doma brinem o točkastoj bebi, i ipak odvesti Prvu na taj planirani Advent. Na ekskluzivno 'tata i kći' druženje.

- Ma samo ću je kratko povesti jer imam još hrpu toga za obaviti za posao - najavio mi je muž dok su izlazili iz stana.

Vratili su se četiri i pol sata kasnije.
Ne znam što bi bilo da je rekao da će dugo ostati. Onda bi valjda došli za mjesec dana.

Kako mrzim ispasti onaj 'paranoična baba' tip žene kad muž ne dođe doma u očekivano vrijeme, suzdržala sam se od toga da ih nazovem i provjerim kako su.
U glavi mi se ipak formirala misao: 'Kad ih ovoliko dugo nema, ili su završili u bolnici, ili se super provode.'
Optimist u meni ipak je prevladao pa sam se brzo odlučila za ovu drugu varijantu.

Kasnije je ispalo da sam bila u pravu.
Po povratku su mi u glas rekli da su se proveli odlično.

- Detalje molim - upitala sam.


Muževa verzija njihovog zajedničkog druženja zvuči ovako:

- Prvo smo kružili da nađemo parking. Onda smo ga našli ali ne blizu pa smo dosta hodali do do Trga i usput smo pogledali čega ima na Zrinjevcu. Nakon toga smo se uputili preko Tesline u Gajevu i tamo je vidjela onaj prolaz s puno lampica. Tamo sam je probao fotkati ali se nije dala. Onda je rekla da je gladna i da želi palačinke pa sam je odveo na Cvjetni trg, tamo gdje prodaju one palačinke. Pojela je dvije s čokoladom, a ja sam popio cugu. Pa smo dalje išli prošetati i onda me je na prepad odvukla u knjižaru i užicala mi bojanku Jan i Nigdjezemski gusari. Poslije je još na štandu užicala jednu malu staklenu kuglu i ovaj smješan borić koji pjeva. Prvi put sam izbjegao borić ali me je na povratku s čaja odvukla još jednom do tog štanda s borićem. Na čaju smo bili cca sat vremena jer je rekla da joj je hladno i da se mora ugrijati. Kasnije smo još podijelili i jednu germ knedlu. Onda smo išli opet pješice do auta i doma, a kad smo došli pred kuću još smo se malo igrali u parkiću prije nego smo došli doma.'

Njena verzija razlikuje se u nekim detaljima.

- I, Prva, kako ti je bilo s tatom?
- Dobro.
- I pričaj mi, gdje ste sve bili.
- Kupili smo borić koji pjeva, staklenu kuglu i knjigu za bojanje - sve te predmete složila je na stol u blagovaonici i pokazala mi ih.
- Dooobrooo. I di ste onda išli?
- Onda smo išli u auto i doma - odgovorila je rezignirano. Da čovjek sluša rekao bi 'parkirao je, odveo je do prvog štanda, kupio joj par đinđi, vratio se do auta i odveo je doma.'
- Samo to?! Po ove stvari i doma i doma?! - upitala sam je glumeći da sam neugodno iznenađena.
- Da, mama - izgovorila je ovo uz 'tužni peso' izraz lica.
- Dušo, pa zar te tata nije negdje vodio nešto pojesti i popiti?


Šutnja.

- Iiiii? Je l' te vodio negdje nešto papati i piti?


Šutnja i dalje.


- Prvaaaaa?

- Ne.

- Ali ja sam čula da ste bili...

- Mda.
- Znači, tata te je vodio?
- Ih, vodio je on sebe - odbrusila mi je ciničnim tonom.


Mustra.

Tek kad sam je suočila s time da znam istinu i da joj neće proći fora 'ja sam, sirota, gladovala dok je on pio i jeo', jer sam je već čula od muža što je bilo je mlada gospodična priznala da je pojela palačinke i da je popila čaj.
O polovici germ knedle još uvijek konspirativno šuti.

I općenito joj se baš ne priča o tome što je bilo na druženju s tatom.
Posebno izbjegava gore spomenuti gastronomski dio o kojem je na jedvite jade progovorila dvije šture rečenice.

- Mda, jela sam palačinke.
- Mda, pila sam čaj.

Očito se drži one: 'što se dogodilo na Adventu, ostaje na Adventu.'
Što je bilo u Las Vegasu, ostaje u Las Vegasu.

Drugi put neću ni muža pitati.
Možda je red da tata i kći imaju neku svoju tajnu.
Ekskluzivnu.

Ako izdržim...

Oznake: tata i kcerka, odgoj djece, Advent u Zagrebu

05.01.2019. u 17:15 | 2 Komentara | Print | # | ^

Mama je ona koja se podrazumijeva

Kad postanete mama život vam se okrene naglavce. Stvari koje su vam do jučer bile beznačajne postanu prioriteti, nekadašnji prioriteti utonu u zaborav, vodite neke sasvim druge, ljudima bez djece dosadne razgovore, a spavanje i tišina odjednom su vam nedostupni vaši osobni sveti gralovi.

Ne mijenjate se samo vi i vaš odnos prema svijetu. I svijet postaje drugačiji prema vama. Jednom kad ste postali mama, društvo vas svrstava u neke druge ladice.
Vaš suprug, kolege, prijatelji, susjedi, tete u dućanu, frizerka... više vas ne gledaju u istom svjetlu.
Odjednom je sve nekako drugačije.
Puno toga se, zato jer ste mama, podrazumijeva.

Zapravo, podrazumijeva se od trenutka kad obznanite da čekate prinovu.
U lijepoj našoj podrazumijeva se da ćete ugrabiti priliku i otići na čuvanje trudnoće, čak i ako vam ono doista nije potrebno.
Ako još radite dok vam se jasno vidi da imate trudnički trbuh, to (uz časti izuzecima koji na to gledaju drugačije) obično nije pohvalno već nekako... čudno.
Čak i ako radite sjedalački, uredski posao.
'Jadnica, nije se snašla', pomislit će neki.
Drugi će vas, pak, optužiti da ste nemarni. Da ne pazite na plod.
Meni se dalo do znanja da je grozno što se 'naslikavam s tim trbuhom' na poslu. Naravno, iza leđa.
U svakom slučaju, bolje vam je ostati čuvati trudnoću, pa makar i zbog puknutog nokta, jer malo ćete koga impresionirati ostankom na poslu, a neke bi mogli i razbijesniti.

Podrazumijeva se da vas porod boli.
Carskog reza na zahtjev nema, osim kod Podobnika ali taj nije dostupan običnim mamama kao što sam ja.
Ako ne možete dobiti epiduralnu - ili ako vam je ne žele dati - a bože mili. 'Žensko si, šta's buniš, tolike su rodile prije tebe.'
Ajde, recite nekom frajerčini od dva metra i sto kila da mora izvaditi umnjak na živo, bez anestezije, uz komentar 'aj, šta's buniš, toliki su vadili zub prije tebe.'
Žena i bol (ginekološkog podrijetla) par su koji se podrazumijeva.

Jednom kad se beba rodi, podrazumijeva se da ćete vi biti na porodiljnom.
Dobro, da budem krajnje iskrena, meni je drago da u Hrvatskoj sada postoji opcija da dio porodiljnog odradit i tata, ali ja osobno ne bih na to pristala.
Razlog je krajnje jednostavan.
Cica.
Logično mi je da je dijete koje se doji uz majku. Je, znam, majka se može izdojiti pa ostaviti bočicu u frižideru ali, što da vam velim, meni se ne izdaja. Kad druge žene pričaju o izdajanju onda to zvuči ko mačji kašalj, isto ko i kad gledate na nekom Youtubeu. Ja sam za izdajanje idiot. Probala sam s Prvom i vrlo brzo odustala. Dok ja to obavim, već napravim hektolitar Bebimila.
A ako mogu birati, bebi radije dam cicu nego Bebimil. I zato smatram da je bolje da sam ja na porodiljnom.
Neke druge stvari koje se 'podrazumijevaju' u mjesecima i godinama koje slijede ne smatram nužno boljima.

Podrazumijeva se da mama vodi računa o kalendaru dohrane i hrani bebu.
Podrazumijeva se da mama kupa.
Podrazumijeva se da mama mijenja pelene.
Podrazumijeva se da mama pripremi robicu koju će dijete odjenuti. Jer još se nije rodio muškarac na planetu koji uspijeva upamtiti gdje što od dječje odjeće stoji.
Podrazumijeva se da mama odjene dijete - ako se dijete ne zna odjenuti samo. Tati dijete trči golo po stanu, ciči od smijeha i to je baš fora. Mama će srediti.
Podrazumijeva se da mama uključi veš mašinu.
Podrazumijeva se da mama ode ranije s posla da pokupi dijete u vrtiću. I da bude stigmatizirana kao 'ona koja uvijek ide ranije doma', unatoč tome što i ranije dolazi na posao. Ali tko to vidi. To se ne ferma. Ako to učini tata, kolege će ga pitati: 'A, žena ti nije mogla otići po malu?'
Podrazumijeva se da je mama na bolovanju kad je dijete bolesno. Ako je tata na bolovanju, čudno je to nekako. 'Eh, očito mu jadnom žena nije mogla.'
Podrazumijeva se da mama daje lijek. I da vodi računa kada ga treba dati.

Uglavnom, podrazumijeva se da mama radi puno stvari, a ako ih tata radi, ona se to ne podrazumijeva već je, eto, super je on pomaže.
Ako ne pomaže, a šta'š, mogla je pitati. Reći da joj treba.
Ne samo što se podrazumijeva da mama radi sve te stvari već se podrazumijeva i da mama MISLI o svim tim stvarima, čak i ako ih tata radi.

- Ej, koji šampon je njen?
- Ej, što da joj obučem za vrtić?
- Ej, koliko joj mililitara antibiotika treba dati? U kol' ko ono sati?

Ako živite u (ne)bračnoj zajednici u kojoj oba roditelja - cica na stranu - u brizi oni djece sudjeluju ravnopravno, u smislu da se oboje ulažu jednake mentalne napore u osmišljanje brige oko njih te da otprilike jednako vrijeme posvećuju brizi, riskirate da vam ono famozno društvo s početka kaže da je kod vas nešto... čudno.

U nas je tata koji premata pelene ili kuha za klince još uvijek u očima mnogih smiješan prizor.
Sjećam se, jednom sam onako usput, u sklopu neke druge teme na Facebooku, spomenula da sam nabavila neke fine namirnice za kuhanje na što je jedan mudrijaš odgovorio nešto u stilu: 'Haha, to će sigurno tvoj muž skuhati', što je trebao biti odraz njegovo urnebesnog smisla za humor, a to je prihvatila i njegova ekipa koja se okupila na statusu.
Haha, muž kuha.
Za krepati od smijeha.
I onda se ja nađem između čekića i nakovnja jer ne znam je li gore držati ih u lažnom uvjerenju da moj muž ne zna ni jaje sfrigati kako bih mu zadržala imidž 'pravog frajera koji zna da je ženi mjesto u kuhinji' ili reći istinu da on sjajno kuha čime ga dovodim u kretensku poziciju 'da ga žena brani'.
Pa takve gluposti ignoriram.

No kako god u takvoj situaciji reagirali ili ne, činjenica je da se u našem društvu još uvelike podrazumijeva da će se majka brinuti o djeci puno više od oca, a da će očinska briga biti, u gorem slučaju gledala s podsmijehom, a u boljem kao nekakav superherojski čin pomaganja na kojem mi žene, mame, moramo biti zahvalne jer su oni superturbozauzeti al', eto, našli su vremena da nam pomognu u svemu tome.

I djeca nas zato gledaju drugačije.
Mama je krpa-četka-metla osoba. To jest, ona koja o njima brine.
Ako padnu i raskravare koljeno, otići će plakati mami. Mama će dati pusu tamo gdje boli i mama će pošpricati ranu.
Mama će paziti da dovoljno pojedu i da pojedu dovoljno raznoliko, a ako ne ide, mama će se s njima natezati da pojedu.
Mama je tu za sve one svakodnevne, dosadne stvari.
Tata je tu za zabavu. Za one fora stvari
Zato se po tati skače.
Zato tata baca visoko u zrak.
Zato se s tatom ispucava lopta.
Zato tata vodi na fora mjesta.
Jer tata je fora.
Mama se podrazumijeva.
Čak i ako njen kućni tata tako ne misli.

Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, rodna ravnopravnost

02.01.2019. u 13:24 | 1 Komentara | Print | # | ^

Dijete u kazni

Prvu sam kaznila na Božić.

Nda. Kad čovjek ovako pročita, bez šireg konteksta, ne zvuči baš lijepo. Ali je nikad nisam obećala da ću ovdje pisati samo lijepe stvari. A tu je i, kako rekoh, širi kontekst.

Zapravo je sve počelo još prije desetak dana. Muž i ja skužili smo da je probijena kalota na jednom od naših zvučnika preko kojih slušamo glazbu i TV. Pogledali smo se i istovremeno izustili:

- Prva.

Mački je, pretpostavljam, laknulo jer konačno nju nismo proglasili pogodnim krivcem za neku vrstu štete u kući.

Prvu smo pozvali i upitali je:

- Jesi li gurala prstiće u ovaj zvučnik? - na što je ona odgovorila:
- Ma neeee, niiiisam.

Povjerovali smo joj.
Točnije rečeno, ŽELJELI SMO joj povjerovati. Pa smo se zato pravili malo blesavi po pitanju eventualne kazne, ali smo je zato nedvosmisleno upozorili da takvo što više nikad ne smije činiti.

- Obećajem. Neću više gurati prste u zvučnike - odgovorila je, na onaj i više no zreo način za svoje godine, čime je potkrijepila kliše o djeci horoskopskim Jarcima.

Na Božićno jutro skužili smo da su probijene kalote na još dva zvučnika. Dogovorili smo se da ćemo šutjeti o tome dok ne otvori poklone pod borom. I da smo htjeli nešto reći, ne bi imali šanse jer je čim je ustala i odšetala u dnevnu sobu vidjela je poklone i iz sveg glasa oduševljeno vrisnula:

- Poooooooklooooooniiiii! Pooooooooooklooooooooooooniiiiiiiiiii! Za mene i Druuuuuuuuuuguuuu! Djed Božićnjak ih je baaaaaaaaacio!

Bacio kroz dimnjak.
Na stranu to što mi živimo u stanu i nemamo dimnjak.

Nismo imali srca kvariti joj veselje.

Kad je sve skupa prošlo i entuzijazam se smirio, mirno smo je upitali:

- Jesi li opet gurala prste u zvučnike?
- Niiiiisam.
- Prvaaaaaa? - Božić ne Božić, ovaj put smo odlučili istjerati istinu na čistac.
- Paaaaa... u redu. Jesam.
- A zašto?
- Jer mi je bilo zabavno.

Ups.

I tu smo se našli pred odvratnom roditeljskom dilemom.
Kako djetetu ne upropastiti Božić, a opet mu dati do znanja, nekakvim pedagodiškim postupkom, da ne možemo tek tako prijeći preko namjernog uništavanja tuđe imovine?

Čekati da Božić prođe?
Nema smisla.
Dijete bi bilo kakva vrsta kazne, soljenja pameti, itd. i tome slično sa zakašnjenjem samo zbunila. Morala je znati u čemu je problem dok je situacija svježa.

Sjela sam s njom i otpočela ozbiljan mama - kći razgovor.

- Prva, znaš li što nam je potrebno da bi mogli nešto imati?
- Novčiće.
- Razumiješ li da za neke stvari moramo dati više novčića, a za neke manje?
- Da.
- Možeš li mi reći, trebamo li više novčića dati za jednu jabuku ili za auto?
- Za auto.
- Odlično. Vidiš, i za naše zvučnike treba dati puno novčića.
- Punoooo?
- Da. A znaš li kako mama i tata dobiju te novčiće da kupe zvučnike?
- Tata radi! (mene sad percipira kao osobu koja 'sjedi' doma jer sam na porodiljnom s drugim djetetom).
- Točno. I što ćemo sad kad si ih razbila?
- Ja ću vam ih popraviti.
- Na žalost, to nije moguće. Mora ih popraviti netko drugi...
- U radionici, mama?
- Da. Popraviti ili moramo kupiti nove. I zato treba dati što?
- Novčiće. I tata mora raditi.
- Točno. Misliš li da je lijepo što si ih razbila?
- Ne. Nije lijepo. Obećajem da neću više nikada.
- Hm. Već si jedno obećala.
- Jesam, mama... - sada joj se jasno na licu vidjelo 'kriva sam.'
- Je li lijepo uništavati tuđe stvari?
- Ne.
- Bi li voljela da tebi tata i ja razbijemo neku tvoju igračku koju voliš?
- Neeee. Nije lijepo razbijati tuđe stvari! To je ružno!
- Evo, vidiš. Lijepo da razumiješ.
- Da.

I tada sam izustila:

- Jasno ti je da za to moraš odraditi neku malu kaznicu, ne?

Što da velim, kukavica sam.
Mekana.
Slaba na nju.
Zato sam rekla 'kaznicu'.
Kvragu, Božić je bio.

- Da, razumijem - odgovorila je.
- Danas ćeš malo biti bez crtića i bez igrica na računalu.
- U redu, mama.

Strepila sam kako će proći ta 'kaznili smo dijete na Božić' situacija, a na kraju je sve prošlo - odlično.
Mala jedva da je skužila da je nečim kažnjena jer je ionako cijeli dan bila toliko okupirana hrpom poklona koje je dobila od rodbine da se nije ni sjetila da televizor i računalo postoje.
Pardon, televizora se sjetila jednom. Onako usput. Pa je tiho upitala:
- Može crtić?
- Danas ne.
- OK. Onda ću se danas igrati.

Da vam pravo velim, da mene netko tako kazni, ne bih imala ništa protiv. To mi dođe ko da me netko odvede u butik s prekrasnim haljinama iz snova, kaže mi da mogu birati koju god želim, besplatno, i onda mi kaže da sam kažnjena time što u tom istom butiku ne mogu kupiti šal.
Pristajem!

Eto. Da nije bio Božić, od kojeg smo strepili, ne bi bilo ni tog mora poklona, ne bi bilo uzbuđenja oko božićnog drvca, oko svečanog božićnog ručka kojeg smo priredili, oko lampica... i kaznu bi osjetila puno snažnije.
Ovako ju je jedva okrznula.

Zašto je zapravo kažnjena?
Zbog materijalne štete koju je počinila?
Zapravo ne. Odnosno, to je sporedno. Bila bi kažnjena i da je razbila nešto u vrijednosti od 100 kn.

Zašto onda?
Jer je razbila NAMJERNO.
I zato jer je smatrala da je takvo što zabavno.

Razumijem da naš potez neće svi odobriti ali htjeli smo joj poslati poruku da tuđe stvari nije u redu uništavati, posebno nakon što je već jednom obećala da to neće činiti.
Vjerujem da to treba shvatiti sada, dok je još malena i pod našom paskom, a ne jednog dana kad odraste i u naletu bijesa, osvetoljubivosti ili obijesti nekome nešto razbije pa pobere šljagu ili, još gore, završi na sudu.

Ovako je poruku shvatila, na prilično elegantan i bezbolan način.
Božić je, unatoč svemu, provela zaigrana i nasmijana, a na kraju dana mi je, prije no što je utonula u san, rekla:

- Mama, meni je ovo bio prekrasan Božić.

Meni je tako i posljednji kamen pao sa srca.

Oznake: odgoj djece, kazna, mama i kćer

28.12.2018. u 17:46 | 1 Komentara | Print | # | ^

Moja trogodišnjakinja osmislila je recept za tortu

Prva mi u zadnje vrijeme puno pomaže u kuhinji. Djelomično je to zbog našeg tjednog kalendara kojeg smo zajedno izradile kako bi joj pomogla naučiti imenovati dane u tjednu. Svaki dan, od ponedjeljka do nedjelje, nešto radimo zajedno. Tako, na primjer, srijedom učimo čitati slova i spojiti ih u riječi, četvrtkom zajedno čistimo, nedjeljom peremo odjeću, a utorkom kuhamo. Ili pečemo.

Do sad smo pravili, recimo, juhu od bundeve, mala peciva, pizzu, falafele i svinjetinu s pire krumpirom, Zajedno smo ispekle i više kolača, a u posljednjih nekoliko dana pridružila mi se i u pravljenju božićnih keksića. Štoviše, sama ih je izradila, jasno, uz moje upute. Razumije gdje treba ubaciti koji sastojak i kako ga umiješati ali još ne zna pročitati grame na vagi i zato joj je potrebna moja pomoć. Po onome što je do sad pokazala u kuhinji, naročito u području slastičarska, usudim se reći: 'Mala ima smisla za to.'

Ipak, ono što je učinila prije nekih tjedan dana ne bih očekivala ni u najluđim snovima.

Prišla mi je i rekla:

- Mama, ja ću ispeći tortu.

Misleći da se samo igra kako peče tortu, s osmijehom na licu sam joj odgovorila:

- O, baš lijepo. Speci, dušo.

Shvatila je da sam njenu objavu primila suviše ležerno pa mi je ozbiljnim tonom brzo poručila:

- Ali ja stvarno, stvarno, stvarno želim speći tortu.

Sada sam zagrizla. Upitala sam:

- A kakvu tortu?
- Imam svoj recept - odgovorila je. Sad je imala moju punu pažnju.

Podijelila je sa mnom recept, a ja sam, ugodno iznenađena, morala doći do zaključka: 'Pa ovo zbilja vrijedi napraviti! Zvuči kao nešto što ima smisla!'

Naime, da mi je netko samo trenutak prije rekao: 'Zamisli kakav bi recept osmislilo dijete još nema pune četiri godine', rekla bih: 'Nešto poput: kilogram čokolade, kilogram šećera i kilogram gumenih bombona, pomiješati i ispeći.'

Recept moje Prve glasi ovako.

Prvo izmiješati sastojke za tijesto.
Pun tanjur brašna (u naš tanjur stane 200 g brašna).
Osam velikih žlica šećera (oko 100 g).
Vrećicu kokosa (onu od 200 g).
Prašak za pecivo.
Malo ulja (ispalo je 2 dl).
4 jaja (rekla je 'tri' ali smo u konačnici ovu količinu ipak povećale za još jedno).
Koricu jednog limuna (ovo ne smijete zaboraviti ni u ludilu - Prva je naglasila da je to jako važan sastojak).

Kad se to ispeče u okruglom kalupu (intervenirala sam i odlučila da će se peći na 190, oko 35 minuta), prepoloviti i donju polovicu premazati pekmezom od naranče. OK, rekla je 'sokom od naranče' ali brzo smo obje shvatile da joj samo nije poznat izraz za pekmez.

Onda opet sve skupa spojiti, otopiti veeeeeliku čokoladu (300 g), njome premazati cijelu tortu i na vrhu napisati 'Prva'. Odnosno, njeno pravo ime.

Rekla sam sebi: 'Moram ovo probati napraviti. Skupa s njom.'

Dva dana kasnije otišle smo u kupovinu, nabavile sastojke i krenule.
Slijedile smo njen recept u slovo.
Testirala sam je tražeći da ponovo ono što je dva dana ranije osmislila kako bih bila sigurna da taj njen recept nije produkt slučajnosti.
Nije bio.
Ponovila je sve. Od riječi do riječi.
Uz poseban naglasak na ovome:
- Molim te, ne zaboravi koricu limuna jer je ona jako važna za moj recept.
- Svakako, Prva.

I tako bi torta.
Osim supruga, Prve i mene, probalo ju je još nekoliko osoba kojima je Prva odlučila darovati komad povodom Adventa.
Presuda je unisono dobra pa smo odlučili zapisati recept, a Prvoj smo obećali:
- Tvoju tortu ponovno ćemo peći.

Jasno, hvalim je na sva zvona. Bestidno. Kako ne bih kad još nema ni pune četiri godine, a osmislila je tortu koja se ne samo može jesti već je i doista ukusna?
Pitaju me kako je to uspjela.
Vjerujem da je stvar jednostavna. Kako rekoh na početku, u posljednje vrijeme puno je sa mnom u kuhinji.
Promatra što radim, pomaže mi i vrlo aktivno sudjeluje.
Odlazi sa mnom i u kupovinu i gleda koje sastojke kupujem.
Ponekad se dogodi da nije izravno prisutna tijekom kuhanja ali je tu negdje, igra se na metar, dva od mene. Djeluje nezainteresirano ali zapravo barem jednim uhom sluša i krajičkom jednog oka promatra što radim. I upija. Kao spužvica.

Iskreno, očekivala sam da će promatrajući tatino i moje kuhanje nešto o tome upamtiti, ali da će otići za svoje godine ovako daleko - nisam.
Sigurna sam da se potrudila upamtiti kako mama peče kolače i osmisliti nešto svoje i zbog svoje u posljednje vrijeme snažne potrebe da se dokaže kao 'velika'.
Zbog mlađe Sekice.
'Jer ona je malena, a ja sam velika.'

Kako god da bilo, njenu tortu peći ćemo ponovno vrlo brzo. I vi je isprobajte!

Oznake: odgoj djece, torta, recept, mama i kćer

26.12.2018. u 16:50 | 2 Komentara | Print | # | ^

O prijateljstvu djevojčice i mace

U životu je dobro znati razmišljati dugoročno. Da sam ja to znala ne bih, u dekoratorskom zanosu, kupila za moja primanja bezobrazno skupe zavjese.
Jer bih dugoročno razmišljajući predvidjela da ćemo jednog dana u kući imati mačku.
I onda bih, isto tako dugoročno razmišljajući, predvidjela da će ta ista mačka razderati moje fensi zavjese.
Sama sam si kriva.
A kad se potrudim ne misliti na to, moj muž je tu da me podsjeti.
'Baš si morala dovesti mačku.'
Nda. Nasoli mi ranu.

Ne, ovo nije jedna od onih dijete-nas-je-pililo-da-mu-nabavimo-mačku priča.
Naša prugasta četveronožna ljepotica pridružila nam se u kućanstvu i prije no što smo znali da ćemo postati roditelji. Dogodilo se to zapravo sasvim slučajno, nakon što je kolegica pronašla nasred ulice. Udario ju je automobil, srećom malom brzinom pa nije bila ozlijeđena ali se, pogađate već, pojavila potreba za udomljavanjem.
Da skratim priču, maca je završila kod nas prije nešto više od pet godina.

Prije malo manje od četiri godine rodila se Prva.
Kako dolazim iz mjesta u kojem postoji paranoja od propuha, susjedskog trača i mačje dlake već u trudnoći sam se naslušala priča o opasnostima kojima ću izložiti svoju tada još buduću bebu ako joj približim svoju kućnu ljubimicu.

- Pazi da ti dijete ne proguta mačju dlaku.
- Moja prabaka mi je pričala da je jedno dijete kod nas pojelo mačju dlaku iz Prvog svjetskog rata i dobilo meningitis (meningitis je inače bolest kojom vas starije generacije često plaše, i kad treba i kad ne treba).
- Drži mačku daleko od bebe da je ne ogrebe (ovo nisam namjerno namjestila da se rimuje).
- Pazi, mačka će ti biti ljubomorna na malu.

Muž i ja odlučili smo se na razumnu mjeru opreza. To je značilo: 'Nećemo ostaviti bebu bez nadzora ali dozvolit ćemo maci da odmah uspostavi kontakt s njom.'
Naime, nekako smo smatrali da bi upravo sprječavanje da se približiti djetetu moglo potaknuti mačju ljubomoru.

Prva je stigla iz rodilišta. Skinuli smo je u pelenu kako bi je presvukli i položili je na stol za previjanje. Mačka joj je odmah prišla i obnjušila joj glavicu.
Toga dana rodilo se predivno prijateljstvo naše djevojčice i kućne ljubimice.
Zapravo, mačka je na neki način 'posvojila' Prvu. Od samih početaka postala izrazito zaštitnički nastrojena prema njoj. Sjećam se, recimo, kad su Prvoj bila neka četiri mjeseca. Bila sam sama s njom kod kuće i sve je prolazilo u najboljem redu.
A onda se Prva iznenada rasplakala.
Glasno.
Ko nikad u životu.
Što god sam pokušala, nije pomagalo.
Lijeva cica - neće.
Desna cica - neće.
Nošenje u uspravnom položaju - neće.
Nošenje u horizontalnom položaju - neće.
Ljuljuškanje - neće.
Lagano skakutanje s bebom - neće.
Maženje - neće.

Beba je jednostavno odlučila urlati, a ja sam bila nemoćna. 'Vjerojatno grčevi', sjećam se da sam pomislila.
... i tada me je mačka napala.
Skočila mi je na potkoljenicu i snažno me ugrizla.
Tada sam prvi put svjedočila tom zaštitničkom porivu kojeg ima svaki put kad Prva zaplače.

Od tad se to ponovilo više puta.
Prva bi zaplakala, a mačka - inače po prirodi vrlo miroljubiva i nimalo agresivna - bi se spremila u napad da obrani svoju malu ljudsku prijateljicu.
Dugo je i stražarila u kupaonici, navrh veš mašine svaki put kad bi se Prva kupala.
Za svaki slučaj. Da vidi da će sve proći OK.

Prije nego Prva ode na spavanje, čuva joj krevetić.
Dok spava, zna ležati pored nje.
Kad je Prva bolesna, evo mačke.
Ili kad je nešto muči. Jučer je, recimo, imala problema sa spavanjem. Mučili su je loši snovi pa se svako malo budila, već evidentno umorna.
Mačka joj je prišla i obnjušila je kao da joj poručuje 'tu sam, brinem za tebe.'

Sve u svemu, imaju divan odnos.

Kad smo doznali da će nam se pridružiti Druga, muž i ja smo se odmah zapitali kako će mačka nju prihvatiti.
Hoće li biti jednako brižna kao i prema Prvoj ili će, pak, Drugu doživjeti kao konkurenciju Prvoj i iskazati agresiju?

Ispalo je - ni jedno ni drugo.
Mačka je Drugu od samog početka jednostavno odlučila - ignorirati.
Brutalno.
Bestidno.

Kad je Druga došla doma iz rodilišta, mački smo opet htjeli dati priliku da je obnjuši, kao što smo to napravili s Prvom.
Nezainteresirano je prošla pored nje i otišla se oprati na terasu.
Svi naši daljnji pokušaji da je približimo bebi neslavno bi propali.

- Hej, maco, dođi. Vidi, maco, beba!
- Maco, ovo je naša Druga. Dođi je upoznati!
- Eeeej, bebice, vidi, ovo je naša maca. Draaaaga maaaaca...

Ništa.
Nula bodova.

Mačka se doslovno ponašala kao da Druga ne postoji.
Ko da je zrak.
Čak je u par navrata prekoračila preko nje, dok je ležala na našem bračnom krevetu, ali tako da je uopće ne dodirne šapama.
Ponašala se kao da ne postoji.

Pretpostavit ću da je to bila neka vrsta ljubomore zbog dolaska konkurencije Prvoj, ali se, srećom, nije iskazala kroz agresije.
I taman kad smo se već nekako pomirili s tim da Druga nikad neće 'postojati' za mačku, jućer se dogodilo čudo. Sasvim iznenada, bez najave.

Druga je zaspala pored mene na bračnom krevetu pa sam je odlučila tamo ostaviti znajući da bi je premještanje probudilo.
Mačka je mirno došetala do nje i legla. Zajedno su odmarale nekih pola sata, a ja sam to ovjekovječila fotografijom.
Negdje pred večer Druga je opet zaspala, ovaj put u svojoj zipkici. Mačka je legla tik pored zipkice i tako ostala neko vrijeme. Baš onako kako stražari kad čuva Prvu dok spava.

Što je dovelo do te iznenadne promjene, nemamo pojma.
Možda je pomogla činjenica da Druga sada više vremena boravi na podu (na posebnoj podlozi) gdje vježba okretanje s trbuha na leđa i obrnuto. Kažu, kad se spustite na razinu mačke - u doslovnom smislu, mjereći centimentre od poda - ona će vas lakše prihvatiti. U posljednjih nekoliko dana Druga je tako valjajući se na podu uočila mačku i, inače jako vesela po prirodi, uputila joj je više svojih neodoljivih osmjeha.
Tko zna, možda je mačka pala na to.

U svakom slučaju, trebalo im je punih pet i pol mjeseci da probiju led.
Strpljenje se isplatilo.
Naša maca dobila je još jednu malu ljudsku prijateljicu.

Oznake: macka, odgoj djece, ljubimac

17.12.2018. u 13:12 | 2 Komentara | Print | # | ^

Roditeljska očekivanja i njihove zamke

Kad su Prvoj bile tamo negdje dvije godine poludjela je za ZZ-Topom i operom.

Ovo sa ZZ-Topom je bilo prilično zabavno. Muž i ja nismo mogli ne imati osmijehe na licima dok se na svojim bucmastim nožicama njihala naprijed-nazad u ritmu Tusha i La Grangea. Meni kao nekakvoj 'rokerici' u duši je zbog njenog afiniteta prema toj vrsti mjuze bilo posebno drago.

Ali ZZ-Top su bili samo fora.

Prava stvar - ono ozbiljno - bila je opera. Kad sam skužila da ona opsjednuto gleda Opera Box na HTV-u, a potom da joj se sviđaju i neke partiture iz klasične i barokne glazbe, u glavi mi se stvorila primamljujuća misao:

'Bit će akademska glazbenica.'

Već sam je mogla zamisliti kako sjedi u orkestru, uspravna, duga, istegnuta vrata, s violinom na ramenu. Dama s gudalom.

Imala je i fazu kad je obožavala crtić o doktorici Pliško. Kad je na poklon dobila liječnički pribor za igru, revno se bacila na 'liječenje' svojih igračaka, baš kao i doktorica iz crtića. Mom ponosu nije bilo kraja kad je osvojila svoju prvu diplomicu - za uspješno 'liječenje' plišanih igrački u tzv. Bolnici za plišane medvjediće koja se svako proljeće organizira na Zrinjevcu. Ova improvizirana bolnica usred parka namijenjena je djeci koja se boje doktora kako bi im kroz igru pomogla odagnati strah.

Ne samo što se Prva ne boji doktora već obožava ići na preglede. Zato je svoju prigodu da se istakne i pokaže svoje vještine 'liječenja' u Bolnici za plišane medvjediće jedva dočekala.
I zasjala punim sjajem.

'Bit će doktorica', već sam je vidjela u bijleoj kuti, sa skalpelom u ruci,kako suvereno i smireno spašava nečiji život.

Nedavno su mi tete u vrtiću rekle da im se čini da ima dara za crtanje. Kod kuće sam isto skužila da rado crta i da je jako uspješna u crtanju geometrijskih oblika poput kvadrata i trokuta pomoću geometrijskog trokuta i ravnala te kruga pomoću šalice.
Kad mi je muž uz to spomenuo da je primjetio da se odlično snalazi u prostoru, u mojoj glavi već se spontano stvorila misao:

'Bit će arhitektica.'

Prva u spektakularnom, ostakljenom uredu u New Yorku projektira zgradu nekog novog muzeja... Nisam mogla ne zamišljati je...

Za nju često govore da je vrlo elokventna, inteligentna i napredna za svoju dob, a kad tome dodate i spoznaju da je po prirodi vrlo pedantna i da voli stvari raditi 'na pravi način', jasno vam je kako se jedna obična mama brzo može zanijeti u stvaranju vizije njene budućnosti. U toj viziji ona je nekako uvijek akademski uspješna, ima društveno priznatu karijeru i stabilan brak s nekakvim jednako uspješnim i pristojnim tipom u odijelu. Sve po pe-esu. I naravno, uspješno.

S druge strane, i suprugu i meni se nekako od starta nametnula potpuno drugačije vizija budućnosti Druge. Ona je beba koja se smije doslovno svemu.
Da. Doslovno. Svemu.
Gotovo da ne skida osmijeh s lica.

Pa čovjek kad je vidi spontano pomisli da će uvijek biti nekakva veseljakica.
Ona koju previše ne zanima ni akademski uspjeh (jer to je za one 'ozbiljne', kao Prva) ni karijera (i to je za one 'ozbiljne'), a vjerojatno će je i privatno privlačiti vrckave (čitaj: 'neozbiljne') osobe, ko što je i ona.

I zato će Prva biti akademska glazbenica/doktorica/arhitektica i ozbiljna do bola, a druga će raditi u pekari, ali će zato zabavljati cijeli kvart svojom veselom, vrckastom osobnošću. Da, da, bit će baš tako...

Maaaaaa... čekajte malo!!!

U jednom trenutku me je nešto ipak ošinulo. Da sam mogla, samu sebe bih ošamarila. Nekako sam ipak shvatila da takvim razmišljanjem mogu ozbiljno naštetiti svojoj djeci, naročito ako takve misli počnem izgovarati na glas.

Da, lijepo je maštati o uspješnoj budućnosti svog starijeg djeteta, ali što ako se ta mašta pretvori u očekivanja?
Što ako onda ta očekivanja ne budu ispunjena?
Što ako se, unatoč mojim naporima da tako ne bude, pojavi osjećaj razočaranja?
Što ako baš ona odluči baviti se nekim manje 'glamuroznim' zanimanjem i ako je akademski život ne bude zanimao uopće?

Ama baš ništa!

Prva je ne samo moje dijete već i osoba koja zaslužuje svoje puno poštovanje.
Osoba koju odgajam da sama nauči donositi odluke u životu i preuzeti za njih odgovornost.
Što god u životu odluči biti, čime god se odluči baviti, taj izbor trebam poštovati, inače ću pogaziti sve ono što je kao majka učim.
Ona nije tu da ostvaruje moje projicirane, neostvarene snove već svoje vlastite.

U istom trenutku prosvjetljenja shvatila sam da nisam fer ni prema Drugoj. Da, znam, na drugom djetetu je uvijek nekako manji pritisak, manje se od njega očekuje... jer sve se to već prošlo s prvim.

Ali opet, pretpostaviti da će dijete krenuti nekakvim 'manje ozbiljnim' putem jer je kao beba vrckavo je zapravo suludo. Da ne kažem 'bezobrazno.'
Neodgovorno.
Druga je još toliko malena da zapravo NEMAMO POJMA kakva će biti kao dijete, kamoli kao odrasla osoba.

Priznajem, i dalje u nekoj svojoj mašti vidim Prvu kako projektira zgrade i Drugu kako priča šale u društvu, ali nestao je onaj pritisak da tako baš MORA biti.
Bit će onako kako one odaberu.
Kuda će ih život odvesti, ne zna se još.
No ono što već sada znaju je ovo - tamo gdje je mama, tamo je dom.
Sve ostalo stvorit će same, najbolje što znaju.

Oznake: odgoj djece, talent, roditeljstvo

13.12.2018. u 13:28 | 1 Komentara | Print | # | ^

Što se mijenja kad si mama?

- Kako je biti mama?

Kad me netko ovo pita, u pravilu odgovorim:

- Lijepo, ali naporno.

Posljednji takav upit, postavljen nedavno, ponukao me je da malo bolje promislim o detaljnijem odgovoru na ovo pitanje. Ovdje ću ga podijeliti s vama.

Kad si mama onda guglaš ko nikad u životu. O temama vezanima uz klince.

'Psihomotorički razvoj bebe po mjesecima.'
'Kad moja beba smije sjediti.'
'Kalendar dohrane.'
'Dvogodišnjakinja ne sluša.'
'Trogodišnje dijete izbirljivo u jelu.'
'Dijete ima proljev.'

... itd, itd.

Kad si mama često ti je dosadno.

Da, mogla bih vam sad ovdje prodavati priču kako je majčinstvo jedno blaženstvo u kojem beskrajno uživate 24 sata dnevno ali nije uvijek baš tako. Ma koliko mi moje cure bile preslatke i drage, u određenim trenucima s njima doslovno umirem od dosade.

Kad moram gledati epizodu Kluba Mickeya Mousea koju sam u proteklih nekoliko dana već vidjela sedam puta.
Kad nekih 30 puta za redom moram s Prvom igrati istu igru.

'Ja ću imati plišanu curu, ti mama plišanog krokodila koji je želi pojesti.'
'Ja ću biti princeza na balu i ispast će mi cipelica pa mi je ti donesi da je probam.'
'Ja ću imati ovu Barbie, a i ovu drugu pa neka idu kupiti sastojke za tortu.'

Prvi put je simpatično, drugi put isto ali tamo negdje trideseti put već želite iskočiti iz vlastite kože.
Naravno, djetetu to nećete reći.

Kad si mama pretvaraš se u kantu za smeće.

- Prva, hoćeš sad jesti faširanac i kelj?
- Daaaaa, daaaaaa, daaaaa!

Pola sata kasnije: ona napušta stol nakon dva pojedena zalogaja, a ja jedem njene ostatke, 'da se ne baci.'

Kad si mama nosiš vezanu kosu - ako ista već nije ošišana.

Razlog je beskrajno jednostavan - bebe vuku za kosu.
I to vraški jako.
Dok sam još bila s Drugom u rodilištu, nakratko sam pričuvala kćerkicu od cimerice dok je ona bila na WC-u. Ta bebica, tada stara samo dva dana, zgrabila me je za kosu i počupala iznenađujuće bolno. To mi je bilo prvo upozorenje: 'Ne drži puštenu kosu kad ideš nositi bebu.'
Druga mi je to još nekoliko puta potvrdila.
I tako ja kao mama više manje stalno nosim rep.

Kad si mama uglavnom razgovaraš samo o djeci.

Da, lijepo zvuči ono 'sad kad si na porodiljnom, naći ćeš vremena i za sebe i neke svoje interese.'
'Možeš se intelektualno uzdizati, učiti nešto za svoju dušu.'

Ma vraga.
Dođem s klinkama u parkić, sretnem tamo druge mame i... što mislite, da raspravljamo o Hegelu i Kantu?
Dobro je i ako ovlaš dotaknemo neku vijest s dnevno-političkih portala.
Teme su uglavnom čija je beba koliko dugo na cici, kad se krenulo s dohranom, koliko često beba kaka, čija je beba prohodala, kako se nose s jesenskim virozama, 'znate, čula sam da su u vrtiću opet vodene kozice... da, da, bolje da to prebole mali...'

U određenim trenucima ste toliko okupirani djecom da niti ne stignete pratiti što se događa u svijetu oko vas, osim što na brzinu možete preletjeti preko nečijeg Facebook zida.
Ako imate bebu koja je samo na cici, niste baš u mogućnosti ni izlaziti van, u nekakvo kino ili kazalište pa onda niste ni u mogućnosti komentirati aktualne filmove i predstave.
Kad ste mama, u ozbiljnoj ste opasnosti pasti u neku vrstu društvene izolacije koja onda za posljedicu ima i ograničene mogućnosti vođenja rasprava o raznim aktualnostima - osim ako aktualnošću ne smatrate nešto poput 'moje zlato je danas prvi put zagugutalo.'

Kad si mama, često ti radi veš mašina.
Često kuhaš jedan te isti obrok u etapama.
Često jedeš u kasne noćne sate jer ranije nije bilo prilike.
Često brineš.
Često daješ puse u čudne dijelove tijela, 'da manje boli.'
Često nemaš blage veze što radiš.
Često se oduševiš ko što nikad nisi.
Često se i razočaraš.
Često fotografiraš svoje klince.
Često prekidaš to što radiš jer te djeca trebaju.
Često se nerviraš ali isto tako i često uživaš.

... i puno, puno voliš.

Oznake: majcinstvo, odgoj

11.12.2018. u 14:36 | 1 Komentara | Print | # | ^

Susret sa Svetim Nikolom

Danas sam s curama bila u kazalištu. Prva inače voli predstave pa je nije trebalo puno nagovarati na odlazak, posebno ne kad sam joj rekla da će se nakon predstave u kazalištu pojaviti trenutno njen omiljen muškarac nakon tate i Zaka Storma - Sveti Nikola. Od ranog jutra pa sve do negdje četiri popodne, kad smo krenule na predstavu, iz petnih žila se trudila biti dobra djevojčica 'kako se Sveti Nikola ne bi slučajno naljutio i odbio joj donijeti poklon.' Posljednji uvjet za umiliti ga bio je - biti mirna tijekom gledanja predstave.

I Druga je bila s nama. Ne zato jer očekujem da dijete od pet mjeseci uopće bude svjesno da se nalazi na mjestu koje zovemo kazalište, kamoli zato jer mislim da će je interesirati predstava. Razlog je prozaičan - ona je od rođenja samo na cici. Nije mi ispod časti svojoj bebi dati nešto poput Bebimila ili Nana - što bi joj mogao dati i netko drugi, tko bi je čuvao - ali, da budem iskrena, nisam vidjela smisla pljunuti lovu za cijeli paket umjetnog mlijeka da bi joj nekakva teta čuvalica dala jednu jedinu bočicu, a onda bih ostalo vjerojatno bacila. Suprug, naime, ima radni vikend pa je opcija da se brine o bilo kojem djetetu u startu pala u vodu.

Zato sam sa sobom povela frendicu. Nekako sam imala osjećaj da bi se Druga tijekom predstave mogla pobuniti.
Preglasno plakati za cicom.
Urlati jer je grči u želucu.
Tražiti da stojim i nosim je na ramenu.
Napraviti maestralni 'iskrcaj' u pelenu koji traži hitnu intervenciju.

U takvom slučaju, procijenila sam, bila bih prisiljena napustiti predstavu, a ideja da svoju stariju, troipolgodišnju djevojčicu, ostavim samu u mračnoj dvorani nije mi se nimalo svidjela. Frendica je, srećom, prihvatila poziv.

I dobro da jest.

Druga je na predstavu ušla spavajući, u 'jaju' u kojem se do kazališta dovezla automobilom, ali već tamo negdje na uvodnoj sceni se probudila.
Cuc-cuc-cuc.
Nakačila se na cicu.
Onda je odlučila malo biti u mom krilu, u polusjedećem položaju, i 'gledati predstavu'.
Pa opet cuc-cuc-cuc.
Na drugoj cici.

Sve je bilo u redu dok se hranila no onda je mlada dama odlučila da bi se ona malo nosila na ramenu. Dok ja stojim.
Pa sam, kako sam dobro predvidjela, morala s njom napustiti predstavu.
Bilo je to nekih pola sata nakon početka.

Otišla sam u foaje u prizemlju i tamo srela kolegu s posla kojeg je s predstave potjerao njegov jednogodišnji sinčić te nekoliko mama s djecom te dobi za koje se boravak u kazalištu također pokazao prevelikim izazovom.
Družili smo se sve do kraja predstave, nekih sat vremena.
Red spike o dojenju.
Red spike o ritmu spavanja.
Red spike o tome koliko se vole nositi.
Red spike o igračkama i eto ga, vrijeme je proletjelo.

Druga ga je provela malo na cici, malo na ramenu, malo oduševljeno se smijući 'drugoj' bebi koja 'živi u ogledalu' kazališta.

Tamo negdje pred kraj predstave poslala sam frendici poruku:
'Je li sve u redu?'
Odgovorila mi je:
'Prva spava'.

Ne treba biti genij da bi shvatili da je predstava baš nije oduševila.
No dobro, bolje i to nego da je frendici radila probleme glasnim zapitkivanjem, lupkanjem nožicama ili prežustrim vrpoljenjem.
Ovako je ženska barem pošteno odradila svoj popodnevni san, što joj je zadnji put uspjelo prije nekih godinu i pol. Što da velim, dijete je po tom pitanju na mene. Ja sam, naime, u potpunosti napustila dnevni san s dvije godine.

Dio mene se, doduše, pošteno prepao kad sam čula da je zaspala. Problem je u tome što Prva, kada zaspi po danu, zna užasno plakati kad je se probudi.
Ovaj put nije plakala jer je imala odličan motiv.
Svetog Nikolu.

Druga i ja vratile smo se u dvoranu taman kad se bradati gospodin pojavio. Nju nije impresionirao nimalo. Gospodična se opet nakačila na svoju cicu i to je bilo sve što je zanima.
Zato je Prva bila toliko ushićena da smo joj frendica i ja zajedno morale objasniti da Sveti Nikola nije došao samo zato kako bi NJU prozvao i kako će morati čekati svoj red.
Srećom, odmah je to prihvatila pa nismo imali scenu.

Dok smo čekale da je Sveti Nikola pozove na pozornicu prisjećala sam se kako je to bilo prošle godine.
Isto je bila beskrajno uzbuđena jer će upoznati Svetog Nikolu i dobiti poklon no kad je došao trenutak penjanja na pozornicu uplašila se i rasplakala pa ju je morao otpratiti tata.
Ove godine mi je obećala da će biti hrabra curica i otići po svoj poklon sama.
Tako je i bilo.
Sveti Nikola nije dobio osmijeh ali Prva mu je ipak hrabro prišla, sjela mu krilo i fotografirala se s njime, a potom je svoj dar odnijela sa pozornice.

O opciji 'ajmo prvo doma pa ćemo ga onda otvoriti' razmišljala sam otprilike pola sekunde. Dovoljno je bilo vidjeti ushićenu facu od Prve.
Poklon je otvorila odmah u kazališnom foajeu i oduševila se jer je dobila igračku koju spominje, pri vrhu svoje liste prioriteta, već danima. Unutra je 'Sveti Nikola' ubacio i plišanu Minnie Mouse za Drugu.
Prije je, naime, prije nekih tjedan, dva važno izjavila:
- Svaka djevojčica mora imati svoju šminku i svoju Minnie.

Što se šminke tiče, za Drugu je ipak još pinkicu prerano ali protiv Minnie nemamo ništa. I moram priznati da je Prva sjajno pogodila. Drugu je Minnie oduševila, što je pokazala zadovoljnim smijanjem i skičanjem te motanjem iste po rukicama.

Ostalo je još samo otići kući i utopliti se.
Moje djevojčice zaspale su sretne, a ja kucam ove redove i pokušavam otjerati prehladu.

Prvoj još samo dugujem, u narednih nekoliko dana, predstavu na kojoj neće zaspati.

Oznake: sveti nikola, kazališne predstave, odgoj, prijatelj

08.12.2018. u 22:58 | 1 Komentara | Print | # | ^

Ono kad i nisam baš dobra mama

'Biti mama je najteži posao na svijetu.'
'Odgajati djecu teže je od najzahtjevnijeg fakulteta'.
'Što je više djece rodila, to tu ženu više cijenim.'
'Žena daje život i zato je treba poštovati'.

Ovakve i slične fraze čula sam više puta u životu, od raznih ljudi. Da je odgoj djece u najmanju ruku izazovan uvjerila sam se već sada tijekom svog dosadašnjeg kratkog roditeljskog iskustva. Prva me koji put stvarno zna staviti pred zid.

Kad sama poželi nešto pojesti, ja joj to pripremim, a ona onda to prezrivo odbije.
Kad očajnički želim da požuri jer ćemo negdje zakasniti, a ona se ukopa u mjestu.
Kad joj nešto govorim i shvatim da govorim kroz nju.
Kad prkosi na način na koji nitko ne prkosi.
Kad mi kroz plač pokušava reći što je u datom trenutku smeta, ali ne nalazi prave riječi pa joj ne znam pomoći.

Da se razumijemo, imamo ona i ja dobrih trenutaka.
Recimo, lijepo nam ide kad je učim kuhati, pisati slova, crtati ili prepoznati razne vrste životinja.
Ponosna sam i na činjenicu da je Prva vrlo pristojna djevojčica koja se ustručava reći 'dobar dan', 'do viđenja', 'hvala' i 'molim.'
Dragovoljno pomaže u čišćenju, zna lijepo postaviti stol i uvijek odnese svoj tanjur kad je gotova s jelom.
Rijetko je se treba tjerati da ode na spavanje. Ona u pravilu u krevet odlazi sama.

I volim kad mi kažu da sam dobra mama.
Kad od mene traže savjet.
Kad mi kažu da su iz mog primjera odgajanja nešto naučili.

Unatoč svemu tome, ne volim kad me stavljaju na neku vrstu pjedestala naprosto zbog činjenice da sam rodila i nekog odgajam.
Nekome to možda laska, meni ne.
Jer kad mi poručuju da sam turbo-mega-super naprosto zato jer sam mama, i da su sve mame turbo-mega-super naprosto zato jer su mame, meni to stvara grozan pritisak.
Da stalno moram biti turbo-mega super naprosto zato jer sam mama.
A ja nisam uvijek turbo-mega-super kao mama.

Štoviše, nekad znam biti baš katastrofa.

Evo, danas sam, na primjer, otišla do svoje firme pokupiti karte za jednu dječju predstavu od kolegice. Firma je na sasvim drugom kraju grada od moje kuće. Povela sam Drugu sa sobom kako bih je potrebi mogla podijiti, ali sam kod kuće zaboravila njene pelene.
Kad sam shvatila, osjećala sam se ko plavuša iz vica.
Glupo.
Srećom, Druga je odlučila ne obavljati nuždu dok smo bile vani i tako me spasila od vlastite gluposti.

Ne tako davno otišla sam s njom u obližnji Kaufland. Autom. Ona je bila u 'jaju' u kojem se vozi dojenčad prije nego počne sjediti. U dućanu sam u jednoj ruci nosila 'jaje', a drugom sam vukla košaricu.
Uzela sve što mi treba, došla na blagajnu, platila, odšetala do lifta koji je dvadesetak metara dalje, ušla u njega i... shvatila da mi je beba ostala na blagajni. U 'jaju'.
Nda.... ono kad zadihano juriš natrag što te brže noge nose, brzo hvataš dijete koje, srećom, nije ni skužilo da me tih pola minute, minutu nema i svim silama nastojiš izbjeći poglede ljudi od kojih neki govore 'ajme, sirota', a drugi 'gluuuuupača.'
I znaš da imaju pravo.

Ni s Prvom uvijek ne zaslužujem nagradu za majku godine.

Recimo, više puta sam joj zaboravila odnijeti pidžamicu u vrtić.
Zaboravim joj i papučice kad preko vikenda odu doma na pranje.
U žurbi se ne sjetim kupiti joj sirup protiv kašlja.
Prenaglim u reakciji na neku njenu nepodoštinu.
Nisam uvijek onoliko strpljiva koliko bih trebala biti.

Sve u svemu, kao mama imam kako dobrih trenutaka, tako i onih loših.
Nije mi svaki dan isti i ne reagiram u svakoj situaciji jednako.

Nisam savršena.
Nisam nikakva turbo-mega-super mama već samo obična mama kojoj nekad i ne ide tako dobro.
I zato ne volim biti na pjedestalu zbog vlastitog majčinstva.
Preferiram jedan realniji, uravnoteženiji pristup ka majčinstvu koji će pomoći u razbijanju mita o majci kao nekakvog polu-nadnaravnom biću koje uvijek nasmiješeno, blažena izraza lica, suvereno riješava sve probleme s djecom u nekakvom stanju majčinskog zena.
Kako već rekoh, ja sam samo obična mama.

Oznake: odgoj djece, majka, majcinstvo, drustvo

05.12.2018. u 21:50 | 4 Komentara | Print | # | ^

Kad mala glava misli

Djeca su mi se dogodila prilično kasno. Splet životnih okolnosti je htio da Prvu dobijem s punom 41-om, a Drugu s pune 44. Nije da sam tako planirala, da mi je cilj bio dulje se 'iživjeti'. Jednostavno je tako ispalo. Već Prva je došla u trenutku kad sam bila poprilično uvjerena da djece neću imati nikad, da mi je neka viša sila, ako postoji, namijenila drugačiji životni put.

U svim tim godinama prije majčinstva susretala sam tuđu djecu. Neću lagati i reći da sam oduvijek obožavala klince i sebe čeznutljivo zamišljala s jednim djetetom koje mi se vješa oko noge, a s drugim na cici, ali nisam bila ni onaj tip osobe kojem djeca nesnošljivo idu na živce sve dok ne dobiju svoju. Obraćala sam na njih samo površnu pažnju stvarajući neke usputne dojmove koji su, naravno, uglavnom bili pogrešni.

Tada mi to nije bilo jasno, ali danas jest.

Recimo, bila sam uvjerena da klinci od neke tri godine mogu izgovoriti par jednostavnih rečenica i da je najkompleksniji razgovor koji s njima možete voditi otprilike na ovoj razini:

- Hoćeš li čokolade?
- Da.

Sad u kući imam trogodišnjakinju, a imam i svakodnevnu priliku vidjeti njene vršnjake iz vrtića i vidim koliko sam bila u krivu. Jasno, trogodišnjaci nisu još ni tjelesno i ni mentalno razvijeni poput pubertetlija, a kamoli poput odraslih osoba, a ono što im opako nedostaje i time kompromitira njihovu mogućnost donošenja životnih odluka je nedostatak iskustva. Ali bez obzira na to, sada slobodno mogu reći da se male osobe od tri godine, posebno one ženskog spola, mogu verbalno izražavati puno bolje nego što sam ja mislila. Prva je, recimo, u stanju izgovoriti rečenicu poput: 'Budući da u autu nemamo benzina, moramo ići na pumpu' i pritom razumjeti to što je rekla i staviti u odgovarajući kontekst.

I ne samo to. Trogodišnjaci su u stanju biti i prilično inovativni u razmišljanju, a pritom inovativnošću ne smatram samo nešto poput 'ajmo pošarati zidove vodenim pastelama' (mada smo prošli i to!) ili 'ajmo oprati mačku u veš mašini' (srećom, to nismo prošli).

Recimo, Prva mi je jučer rekla kako se veseli Božićnom drvcu.
Da se odmah ispravim... ona to spominje tamo negdje od ožujka.
Od onda pita:
- Kad će konačno zima i snijeg?
- A zašto ti je to važno? - redovno joj odgovaram protupitanjem.
- Jer onda imamo bor, i kuglice, i zvjezdu na vrhu. I darove. A kad je snijeg je i moj rođendan.

... i tako zapitkuje dobrih 9 mjeseci, unatoč tome što istovremeno obožava i ljeto i plažu.

Uglavnom, jučer smo opet razgovarale o drvcu i pojavio se problem - gdje ga staviti u našem malenom stanu. Do sad smo taj problem rješavali tako što bi sklonili njene igračke na drugo mjesto i tamo gdje su do tad bile postavili drvce. U međuvremenu se broj njenih igračaka povrećao pa ih više nije tako jednostavno skloniti, a tu je i zipkica na ljuljanje u kojoj spava Druga koja, naravno, također zauzima određen prostor koji je prije bio prazan.

Dok sam ja u sebi mozgala što, kuda i kako, Prva je osmislila rješenje. Neću pisati detalje jer sumnjam da bi ikog zanimao uvid u tlocrt našeg stana ali dovoljno je reći da je njena mala glavica došla do prijedloga koji će nam omogućiti postaviti drvce na željeno mjesto, a uz to i skloniti njene igračke na dva mjesta od kojih će joj oba biti dovoljno dostupna, a mi se nećemo spoticati preko njih dok prolazimo s jednog kraja stana na drugi. Ahm... barem ne previše.

Ugodno me je iznenadila ne samom idejom i već i elaboriranim načinom na koji ju je prezentirala.
Da mi je netko prije samo par godina rekao da jedna trogodišnjakinja takvo što može, rekla bih: 'Ah, opet se ova(j) pretjerano hvali svojim djetetom.'

A moja Prva i njene male prijateljice me sada već iz dana u dan ugodno iznenađuju svojom inteligencijom i svojim sposobnostima.
I zato sad shvaćam koliko sam prije griješila potcjenjujući djecu.
Danas razumijem da su djeca osobe itekako vrijedne poštovanja čije mišljenje doista vrijedi poslušati. Naravno, nećete djetetu prepustiti odluku o nečemu kao što je dizanje stambenog kredita ili taktika kako ćete kod šefa izboriti povišicu, ali često znaju one 'male', obične, svakodnevne stvari sagledati iz jedne svježe perspektive i ponuditi dobru ideju koja uz to nije kontaminirana predrasudama do kojih dovodi iskustvo. Što je Prva starija, to sve više uživam u razgovorima s njom i u slušanju njenih ideja i prijedloga, i nadam se da će jednako tako biti s Drugom.

Volim čuti njeno mišljenje.

Roditelji generacije u kojoj sam ja odrastala bili su drugačiji. Onda se defaultom smatrala filozofija 'ah, dijete je, što on(a) zna?'
'Dobro dijete' nije bilo ono dijete koje zna dati pametan prijedlog na pristojan način već ono dijete koje šuti.
Oni su mislili za nas i nama je to bio 'amen'.
'Ne smiješ piti sok nakon sladoleda' (usput, nikad nitko nije dokazao da je takvo što točno).
'Ovo su ti dobre cipele za kišu' (nema veze što su ružne).
'Tu ćeš sjediti kad dođu gosti, i bit ćeš tiho.'

Kad nama dođu gosti, Prva je dobrodošla s njima porazgovarati. Ne maltretirati već porazgovarati.
Reći - na pristojan način - što misli.
Pokazati što zna.
Sudjelovati.

Vjerujem da se samo tako, mogućnošću slobodnog izražavanja svojih ideja - koje mogu, ali i ne moraju biti prihvaćene! - može razviti u osobu koja će jednog dana biti u stanju bez kompleksa iskazati svoje mišljenje i koja neće dozvoliti da drugi misle u njeno ime.
Svaka kuća gradi se od temelja.
Slično je i s djecom.
Sad kad sam mama vidim da su tu temelji puno bolji no što sam očekivala.
Pretpostavke doista jesu majka svih zabluda.

Oznake: odgoj djece, inteligencija

03.12.2018. u 13:06 | 2 Komentara | Print | # | ^

Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil... tata kupi mi sve

Približava se Advent, ili razdoblje osobnog bankrota ove obične mame. Ma koliko se trudim Prvoj prenijeti poruku da bit Božića i svega oko njega nije u poklonima već u osjećaju zajedništva, mira i suradnje (Druga je sa svojih pet mjeseci još premlada za primanje takvih poruka), s klincima poklone ne možete izbjeći.

Barem ja ne mogu.

Prvo je tu Sveti Nikola. Prva već zna pjevati nekoliko pjesmica o njemu, a neki dan je u vrtiću prvi put čula za Krampusa i njegovu šibu. I naravno, zna za čizmicu. Štoviše, dok druga djeca tu čizmicu objese na prozor večer prije šestog prosinca, nama ta ista čizmica visi na prozoru tijekom cijele godine.

Da se slučajno ne zaboravi da je treba napuniti kad dođe vrijeme.

Ove godine ćemo je prvi put napuniti s dva poklona na Dan Svetog Nikole.
Jedan za Prvu, jedan za Drugu.
Da, Druga je još beba i nema pojma što su Sveti Nikola i pokloni ali ja bih se, eto, osjećala odvratno da joj ništa ne poklonim. A i da budem iskrena, činim to iz nekih pedagoških razloga.
Zbog Prve.
Da odmah vidi da će ona i seka po pitanju poklona biti tretirane ravnopravno.

Ravnopravno će biti tretirane i samo par dana kasnije kad idu na jednu malu predstavu na koju su pozvane, a na kojoj bi se trebao pojaviti 'pravi' Sveti Nikola i podijeliti im poklone.

Kad smo već kod 'pravog' Svetog Nikole, Djeda Mraza, Djeca Božićnjaka, koga već... dok je Prva još bila beba, dvoumila sam se koju priču ću joj prodati. Što ću joj reći o tome tko zapravo donosi poklone na Božić.
Djed Mraz?
Djed Božićnjak)
Mali Isus?
Mama i tata?

Kako je ona po prirodi dosta 'prizemljena' - recimo, bez frke kuži da bića poput vještica, vila i gusarskih duhova postoje samo u crtićima - učinilo mi se prirodnim da joj jednostavno stvari prikažem onakvima kakve jesu i kažem joj da božićne poklone dobiva od mame i tate.

E, ali onda su u vrtiću krenuli sa spikom o Djedu Mrazu i sad ona vjeruje da joj poklone donosi Djed Mraz.
Ili Djed Božićnjak.
Ovisno o tome što joj je u datom trenutku lakše izgovoriti.
Mada mislim da kuži da ne postoji samo jedan Djed već da je to zapravo netko obučen u njega. Ali misli da je taj tip s bijelom bradom u crvenom kaputu kupio poklon za nju, a ne moj muž i ja.

Ove godine će, naravno, taj isti tip 'kupiti' i jedan poklon za njenu mlađu sestru i staviti ga pod bor.

Kad sve to prođe, dolazi nam siječanj. Mjesec kad kartica dolazi na naplatu.
I ne samo to.
Siječanj je mjesec u kojem Prva slavi rođendan.
Dakle - još jedan poklon.
Ovaj put samo za nju.
Ekskluzivno.

Već sad mozgam što ću joj kupiti, da joj se dopadne, a da nisam prisiljena donirati bubreg nakon svih tih silnih troškova.
Da, razmišljala sam o tome što ona želi.
Samo, tu postoji jedna sasvim sićušna caka - kad bih mladoj gospodični kupila sve što ona želi, mogla bih komotno krenuti s kupovinom danas i završiti tamo negdje kad krene na faks.
I vjerojatno ne bih sve uspjela kupiti.
Zato pokušavam upamtiti čime pili najviše pa se rukovodim mišlju da očito 'to najviše želi' pa će to i dobiti.

No moram joj priznati da je, unatoč pregrštu želja koja ima, divno dijete u jednom drugom aspektu. Unatoč dobi od samo tri godine, ona razumije da joj mama i tata ne mogu kupiti sve.
Barem ne odjednom.
Strpljiva je i zna mi reći, dok mi pokazuje na neku igračku na polici dućana: 'Mama, ja bih da mi ovo kupiš... Ali kupi mi kad budeš imala novca.'

Nije dijete koje će se posred dućana baciti na pod toptajući nogama i urlajući. Ima, zapravo, nevjerojatnu količinu razumijevanja za roditeljske financijske limite - kvragu, mislim da ih imaju više manje svi osim staraca Barona Trumpa i njemu sličnih - i za svoje godine je prilično strpljiva. Je da će za neke stvari svaki drugi dan spominjati da ih želi ali neće raditi scene dok ih ne dobije.

Da vjerujem u horoskop, rekla bih 'racionalna Jarčica'.

Srećom, ne vjerujem.
Inače bi me već hvatala jeza na pomisao kako će na razne tipove razočaranja reagirati Druga. Moja osjetljiva Račica.
Uostalom, s vremenom ću doznati pa ću vam ovdje napisati.

Oznake: sveti nikola, bozic, poklon, odgoj djece

29.11.2018. u 11:07 | 2 Komentara | Print | # | ^

Blog pospane mame

'Spavaj dok spava beba.'

Više osoba mi je ovo reklo još tamo negdje prije rođenja Prve. Ovaj dobronamjerni savjet trebao mi je pomoći kako bih tijekom dana nadoknadila nedostatak noćnog sna do kojeg neminovno dolazi kad imate bebu u kući.

Primjena tog savjeta kod mene nikad nije upalila.
Ni s Prvom, ni s Drugom.

Razlog je jednostavan.
Ne mogu spavati danju.
Koliko god se trudim, ne ide.
Znam i u koga mogu uprijeti prst zbog toga.
U vlastite roditelje.
Kad sam bila beba, svaki put kad bih zaspala zamračivali su sobu i strogo pazili da se u mojoj blizini ne nađe ništa bučnije od lista koji je upravo pao sa stabla. Uviđajno i empatično? Svakako da, ali posljedica je ta da ja danas, kao odrasla osoba, ne mogu zaspati ako nisam u mrklom mraku i u apsolutnoj tišini.
Toliko, dakle, o tome da ću spavati po danu.

No čak i da vas ne krasi sindrom kraljevne na zrnu graška poput mene, rekla bih da teško da ćete se baš naspavati po danu s bebom u kući. Barem ne ako ste, kao i ja, bez baka servisa. Ajde, još mogu zamisliti novopečenu mamu kako ispružena na kauču tome u carstvo snova nakon što je podojila svoje čedo dok joj nekakva mama ili svekrva kuha ručak, trpa odjeću u veš mašinu, pegla je, usisava, glanca prozore, riba podove... Ali ako je novopečena mama sama kod kuće dok muž radi svi ti poslovi padaju na njena leđa, a jedini trenuci kad ih možete obaviti kako treba su onda dok - beba spava.

Možete, doduše, sklopiti oči dok dojite, naročito ako vam se beba voli dojiti ležeći. Legnete na bok, prikačite je na cicu i kunjate. Ako i zaspite, nije frka, beba će zaspati pored vas.

S Prvom nisam imala sreće po tom pitanju. Ona se doslovno niti jednom nije uspjela podojiti u ležećem položaju. Nije joj odgovarao. Mladu gospodičnu trebalo je uvijek dojiti sjedeći.
S Drugom mi je ležeće dojenje tu i tamo uspjelo u neka prva dva mjeseca njena života, a potom je i ona odlučila da joj to baš ne paše. Štoviše, u posljednje vrijeme sve ćešće traži da šećem dok je dojim.
Ali vi probajte ležeći. Možda vama uspije.

Inače, bebe imaju jedan nepogrešiv talent. Upravo onda kad ste najumorniji i kad se osjećate ko govno na kiši one uporno odbijaju zaspati. Njihova sadistička priroda najbolje dolazi do izražaja kad se umor od dugog i napornog dana poklopi s nekakvom virozom. Kad ste pospani do bola, a uz to vas boli glava, curi vam nos i mučno vam je u želucu, možete se okladiti u što god hoćete da će vam beba odbijati spavati. To je ko neka vrsta Murphyjevog zakona. Ili u što već spada ono da kruh namazan maslacom uvijek pada na pod s istom stranom prema gore.
Neminovna istina.
Dogma, štoviše.

Moram ipak priznati da u jednoj stvari, kad je u pitanju spavanje djece, kao majka imam sreće.
Navečer mi obje cure idu spavati u isto vrijeme. Ko da se potajno dogovore meni iza leđa. Već nekoliko tjedana za redom tonu u san jedna za drugom, u razmaku od nekih 10, 15 minuta. Oko pola deset. I tada obično nastupa neko moje razdoblje mira, kad se mogu malo posvetiti sebi, ako još imam snage za išta osim za baciti se pod pokrivače. Obično je to i doba pisanja ovog bloga.

Trebala sam ga možda nazvati blogom pospane mame...

Oznake: mama, beba, spavanje, umor

21.11.2018. u 22:51 | 1 Komentara | Print | # | ^

<	srpanj, 2019
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Tko sam ja? Dovoljno je reći - jedna sasvim obična mama. Nisam influencerica, još manje celebrity, i sasvim je nevažno čime zarađujem za život i koliko sam obrazovana. Dovoljno je reći da sam mama dvije djevojčice koja je to postala onda kada se tome više nije usudila nadati. Prvu, četverogodišnjakinju, donijela sam na svijet s 41, drugu, početkom ljeta prošle godine, sa 44. Svakim danom ispisujemo novu priču...

Linkovi

Brojač posjeta