Kad poželiš sestru - i dobiješ je

- Mama, ja bi sekicu.

Čuti ovakvu rečenicu od svog djeteta i nije nešto tako čudno ali kad je čujete u dobi od pune 44 ostanete lagano paf. I onda, umjesto da odreagirate roditeljski zrelo i poslužite tom istom djetetu kao pozitivan primjer dajući mi razuman i suosjećajan odgovor sukladan dobi, sve što možete je izustiti jedno blentavo:
- A?
- Sekicu! Jednu malu sekicu želim! – Prva je odlučno ponovila svoju želju.
- Pa... vidjet ćemo – i dalje sam bila zbunjena i brzo sam skrenula na drugu temu nadajući se da neće insistirati: - Idemo vidjeti što radi maca...

Naša prugasta ljepotica lijeno se protegnula na kožnom kauču kojeg je šarmantno unakazila svojim kandžama, blaženo nesvjesna kaosa koji je u tom trenutku nastao u mojoj glavi zbog Prve i njene želje. Bila sam uvjerena da je to što želi nemoguće.

Niti godinu dana kasnije želja joj se ostvarila. Dobila je sestru. Prvoj to ide. Uglavnom uspjeva dobiti to što želi, čak i kad ni mi sami nemamo pojma kako.

Još uvijek se živo sjećam trenutka kad sam joj otkrila spol bebe kojeg sam doznala ranije toga dana po objavi rezultata Harmony testa kojeg sam otplatila novcem kojeg nemam iz straha hoće li sve biti u redu s plodom. Takvi strahovi vas muče kad ostanete trudni s 44. Došla sam po nju u vrtić, sjela pored nje na klupicu za presvlačenje cipelica i izustila:
- Znaš, danas sam doznala hoće li ova beba u trbuhu biti dečko ili curica. Pa... curica je. Čekam tvoju sekicu.

Njenu reakciju nikad neću zaboraviti.

- Tako mi trulih prijepaka! Baš sam to poželjela! – ushićeno je vrisnula, toliko glasno da su se tete i djeca na sasvim drugom kraju vrtićkog hodnika okrenule.
Slikovitu frazu o trulim priljepcima pokupila je iz jednog od svojih omiljenih crtića, Jana i nigdjezemskih gusara. Rječitost i urođen dar za prenemaganje doveli su do ove jedinstvene reakcije.

Na dolazak Druge počela sam je pripremati jako rano, još prije no što su se uopće vidjele naznake mog trudničkog trbuha. Početak i nije djelovao obećavajuće. Naivno poneseni predbožićnom atmosferom, muž i ja odlučili smo joj obznaniti veliku vijest na Badnjak, u trenutku kićenja božićnog drvca. Loši glumci kakvi jesmo, nabacili smo namještene osmjehe na lica i tonom primjerenom nekakvom ljigavom obiteljskom filmu sa starcima, dvoje djece i velikim čupavim psom izgovorili smo:
- Uskoro ćeš dobiti još jedan dar koji sad nije pod borom. Sestricu. Mama u trbuhu ima sestricu.

A kako je Prva na to reagirala? Jednostavno je nezainteresirano odšetala i promrmljala nešto o tome da je 'izgubila staklenu cipelicu' i da je brzo mora pronaći. O, da, obožava Pepeljugu. A bogami i cipele, ali to je za neku drugu temu.

Ovaj put odlučili smo je pustiti i ne insistirati na daljnjem razgovoru o tome. Dati joj vremena. Pokazalo se da smo bili u pravu jer je vrlo brzo stekla interes za moju trudnoću i do poroda dobila odgovore na čitav niz pitanja koji se rojio u njenoj tada trogodišnjoj glavici.

- Zašto je sekica u trbuhu, a ne vani?
- Jer je još jako malena i vani bi joj bilo zima i mogla bi se udariti.
- Kad će izaći van?
- Početkom ljeta. Nešto prije nego odemo baki na more.
- A kako će izaći?
- Doktor u bolnici će je izvaditi iz maminog trbuha – dva puta sam rodila hitnim carskim rezom pa na kraju ova moja ušminkana verzija odgovora kako izgleda porod i nije ispala toliko neistinitom.
- A ima li ona sada na sebi haljinicu i cipelice? Kakve je boje njena haljinica?
- Nema. Ona je gola. Ali možeš joj odabrati odjeću koju će staviti na sebe kad je budemo vodili kući.
- Beba će živjeti s nama?
- Da. Zauvijek. Isto kao ti, ja, tata i maca. Živjet ćemo u našem stanu. Svi skupa.

Iako se od početka činilo da je potonje lijepo prihvatila, kraljica drame koja obitava u meni od pamtivjeka nije mi dozvolila da se skroz smirim i svako malo su mi padale na um priče roditelja više djece koji su mi pričali kako su i njihovi klinci bili oduševljeni idejom pridošlice, a onda su, kad bi se beba napokon pojavila u njihovom domu, rekli nešto poput: 'Ajde je sad vrati u bolnicu, dosadna je.' Očekivala sam da će i Prva kad tad tako reagirati, tim više što je ona, što jest jest, prilično egocentrično dijete.
Ali nije. Štoviše, njena reakcija na sestru bila je odlična.

- Pazi, bit će ti ljubomorna – upozoravali su me. – To nećeš moći izbjeći.

Neću lagati i reći da do sad ama baš nikad nisam primjetila ni tračka ljubomore kod nje, ali sve su to sitnice jedva vrijedne spomena. Mogu, štoviše, reći da voli provoditi vrijeme sa sestrom i vrlo je brižna prema njoj. U toj brizi zna nekad ispasti i malo komična. Tako je prije neka dva, tri mjeseca igrala dječje igrice na kućnom računalu, a ja sam bila u blizini držeći Drugu u naručju i u jednom trenutk sam joj se obratila riječima:
- Bebo, imaš dugačke noktiće. Sad će mama otići po škarice pa ćemo ih odrezati.

Prva je od svega čula samo 'škarice' i 'odrezati'. Odjednom – potoci suza. Očajnički, neutješni plač. Ramena koja se tresu. Tijelo koje drhti. Pogled prepun straha. Užas! Kataklizma!

Trebalo mi je, ne pretjerujem, dobrih desetak minuta da je smirim i uopće doznam u čemu je problem. Tek onda mi je napokon, i dalje kroz suze, drhtavim glasom izgovorila:
- Maaaaamaaa, molim te, nemoj izrezati moju sekicu...

O, da. Samo je ovlaš čula što sam rekla Drugoj i stvorila pogrešan zaključak. Sad sam joj morala objasniti da mi apsolutno ne pada na pamet izrezati njenu mlađu sestru i da nitko niti ne pomišlja da je ozlijedi. Uz malo uvjeravanja prihvatila je to no nekih tjedan, dva potom suočili smo se s još jednom potokom suza.

Provodili smo mirno popodne u dnevnoj sobi. Prva se igrala na podu svojim legićima, a ja sam u naručju držala Drugu i dojila je. Odjednom je Prva briznula u plač. Na moj upit zašto plače odgovorila je:
- Zamislila sam da mi je netko uzeo sekicu.
- Dušo, nitko ti neće uzeti sekicu. Ona će tu ostati s nama.
- Mama, pazit ćeš na to?
- Pa naravno. Tata i ja pazimo na tebe i na tvoju sekicu.
- Dobro, mama. Jer znaš, ako izgubimo ovu Drugu, ne možemo kupiti novu. Ova naša beba je jedinstvena.
- Točno, Prva, točno. Ne možemo kupiti novu.

I tako je nekako počela moja ponekad uzbudljiva, ponekad naporna, ponekad zastrašujuća, a ponekad naprosto predivna avantura s dvije djevojčice. Neke zanimljivije crtice iz našeg zajedničkog života odlučila sam zapisati i tako stvoriti svojevrsni spomenar na kojeg ću se moći osvrnuti jednog dana kad vrijeme i zaborav učine svoje. Jer neke stvari vrijedi pamtiti zauvijek.

* Od nedavno se svi tekstovi s mog bloga prvo objavljuju na Blogosferi Večernjeg lista, a tek potom ovdje.

Oznake: sestre, mama i kćer, odgoj djece

21.03.2019. u 10:02 | 1 Komentara | Print | # | ^

Mali ali važni rituali

Djeca vole dosljednost i stabilnost.
Poznati teritorij.
Sigurnost u svijetu poznatoga.

Uvjerila sam se u to tijekom nešto više od četiri godine majčinstva.

Prva je doista dijete koje promjene ne zanimaju previše - osim ako se kojim slučajem ne svedu na nešto poput 'danas iznimno možeš ručati kroasan i sladoled od jagoda'.
Njen život prepun je sasvim sitnih, malih, ali njoj itekako važnih rituala.


Recimo, kad je pratimo u vrtić obvezno prije rastanka i njenog ulaska u vrtićku prostoriju grupe kojoj pripada, moramo napraviti sljedeće:
Prvo jedan zagrljaj na lijevu stranu.
Onda jedan zagrljaj na desnu stranu.
Onda ona meni (ili mužu) daje pusu u obraz.
Pa ja (ili muž) njoj dajem pusu u vrh glavice. Da, baš tako želi.

Neki dan je izbila frka kad je nenajavljeno promijenila proceduru u tom malom ritualu. Muž ju je pratio u vrtić i kasnije mi ispričao kako je ostao paf jer se rasplakala ko kišna godina na ulazu u prostoriju svoje grupe. Upitala sam ga:
- Pa dobro, je li bila loše raspoložena na putu za vrtić?
- Ne, ma kakvi! Cijelo vrijeme je bila super volje! Samo je počela tuliti kad je ušla u prostoriju.
- Je li ti se nešto požalila.
- Ništa... totalno ne kužim...
- Hm... možda joj se nešto ružno dogodilo u vrtiću pa se u tom trenutku podsjetila...
- Možda.

Istog popodneva ispitala sam stvari.
Mlada dama se smrtno uvrijedila i ražalostila jer joj suprug nije dao pusu pred ekipom već nešto ranije, pored nešto udaljenije klupice za obuvanje papučica.
Fora je u tome da je samo dan ranije - i sve dane prije - tražila da joj se pusa daje ISKLJUČIVO dovoljno daleko od vrtićkih 'kolega'. Jer je ona 'velika'.
Jadan muž nije imao pojma da se Prva u tom trenutku predomislila pa je tako postao persona non grata sve dok nismo riješili nesporazum.
No kladim se da će mu to kad tad opet nabiti na nos.


U njenom životu postoji još jedan ritual.
Jutarnje gledanje crtića prije odlaska u vrtić.
Sad to funkcionira ovako: ustajanje u 7:10, odlazak na WC i umivanje, gledanje crtića uz istovremeno presvlačenje - i moje opetovano moljakanje da se NAPOKON odjene - te odlazak prema vrtiću kad crtić završi, a ona ima sve nužne komade odjeće i obuće na sebi i nije musava. Što obično biva negdje između 7:45 i 8:00.
Sad to funkcionira jer sam ja na porodiljnom pa mi je zapravo svejedno kad ćemo krenuti.
Ali zato se ježim na pomisao na što će to ličiti kad počnem raditi.
Dodatan šlag na torti bit će i Druga koju će tada također trebati spremiti za vrtić.
Bojim se da ću i uz ukidanje rituala 'crtić pred vrtić' morati ustajati negdje u praskozorje da ih na vrijeme otpremim u vrtić i jednako tako stignem na posao na vrijeme.
A ukinuti 'crtić pred vrtić' je, vjerujte mi, puuuuuuuuuuno lakše reći no učiniti.
Je, je, znam, fali mi autoriteta. Lako je soliti pamet izmišljenoj mami izmišljenog djeteta na Googlu. Recite to Prvoj.

Prva već neke dvije godine ima i ritual pred spavanje.
Prvo je treba pokriti njenom dekicom, pri čemu je bitno da dekica 'ne bude naopačke'. Ako nešto upućuje na razvoj OCD-a upućuje to.
Onda joj treba donijeti u krevet malo mlijeka ili soka.
Uvijek.
Da je samo pet minuta prije toga popila pola litre, i dalje bi tražila.
Ritual se mora održati.

Općenito, ona je dijete koje radi stvari 'onako kako ih treba raditi'.
Bolje rečeno, onako kako ONA misli da ih treba raditi.

Prije odlaska na Dolac treba se našminkati i na glavu staviti šešir (samo usred čiče zime dolazi u obzir kapa).
Moj auto uvijek otključava ona i samo ona. Na daljinac.
Ako nosi bilo kakvu vrstu jakne, tu jaknu treba zakopčati. Prije no što se napusti stan.
Na stubama ona uvijek hoda ispred vas.
Ako joj kupim neku sitnicu poput sladoleda, Bananka ili lizaljke u lokalnom dućanu, ona je ta koja mora proizvod pokazati teti na blagajni i 'platiti'.
Kad se kod kuće igramo vrtića to podrazumijeva da za 'vrtićki ručak' uvijek imamo juhu od graška.

Ima toga još.
Sve su to sitnice, ali njoj nekako bitne. Rimuje se slučajno.
Ulijevaju joj sigurnost.
Osjećaj da 'stvari štimaju'.
Ne mogu reći da je ne razumijem jer sam i sama slična. Ne prihvaćam danas često propagiranu tezu da je svaka promjena po defaultu dobra i da predstavlja napredak.
I osjećam se bolje kad plivam u poznatim vodama.
Zato, ma koliko mi Prva nekad pokidala živaca svojim insistiranjem na određenim ritualima, činim sve što je u mojoj moći da ih ispoštujem.
Jer znam kakav je osjećaj kad ti netko makne čvrsto, stabilno tlo pod nogama.

Pojam 'fleksibilnost' obje ćemo učiti zajedno.
Tamo negdje putem.

Oznake: odgoj djece, mama i kćer

27.02.2019. u 13:27 | 2 Komentara | Print | # | ^

Neurorizična beba - ili ipak ne?

Druga je sa šest mjeseci obavila svoj redovni sistematski pregled. Bez cijepljenja. Ne zato jer samo antivaxxeri (definitivno nismo!) već zato jer ga je sam pedijatar odbio zbog neposredno ranije preboljelih vodenih kozica. Pa je pikica odgođena za dva mjeseca.

Ostatak pregleda normalno je obavljen.
Zaključak - sve štima, ali je u sjedećem stavu malo 'mekana'. Pa bi bilo dobro da ode fizijatru.

Nisam se nešto previše zabrinula.
Isti pedijatar je i Prvu, također sa šest mjeseci starosti, poslao fizijatru i narednih pola godine išla je na vježbice.
Nisam brinula i zato jer sam u međuvremenu doznala da je on sklon puhati na hladno i da šalje fizijatru više manje svako dijete koje dođe na sistematski sa šest mjeseci.
Zato sam uzela uputnicu i izašla iz ordinacije prilično smirena.

Na dogovoreni datum odredili smo fizijatrijski pregled.
Prati okolinu.
Smije se.
Guguće.
Miče krpu s lica.
Poseže za stvarima s obje ručice.
Okreće se s leđa na trbuh, prema desno.
Okreće se s leđa na trbuh... i ko za inat, na pregledu neće u lijevo. Nije joj zanimljivo.

- Ali znate, ona je doma stalno na tepihu u dnevnoj sobi i tamo se vrti ko centrifuga. Na obje strane. Zbilja! Ono, FAKAT zbilja! - uvjeravala sam fizijatricu.
- Vjerujem Vam. Al malo je lijena na tu lijevu stranu i tu joj je tonus mišića malo slabiji.
- MALO slabiji? - upitala sam tješeći samu sebi pitanjem.
- Da. Malo. Ne čini se strašnim. Vježbice bi to trebale riješiti.
- Oh, dobro - odahnula sam. Sjetila sam se da su se Prvoj te vježbice dopale pa i dalje nisam brinula.

A onda... bomba. Bolje rečeno, bombica. Ručna granatica.

- Jeste li kad primijetili da se ona zagledava?
- Ovaj... kako to mislite 'zagledava'?
- Da se zagleda kao da nije prisutna. Ono ko kad se nekome obraćate, a on gleda kroz vas...
- Ne. Definitivno ne. Čak naprotiv, ona je beba koja izrazito obraća pažnju na okolinu. Gleda ljude, okreće se prema njima, smije im se... Definitivno ne. Oprostite... a zašto me to pitate?
- Jer mi se čini da je bila odsutna nekih pet sekundi.
- Možda se samo zagledala u nešto na stropu...
- Možda. Ali znate, ja kao profesionalac vidim stvari koje Vi ne vidite. Zato bih je poslala na EEG.
- Zbilja mislite da treba?
- Da.
- Okeeeej.

Prihvatila sam to. I sama sam radila EEG kao dijete od nekih pet, šest godina pa znam da je pregled potpuno bezbolan i da Druga zbog toga neće patiti.
Sjela sam i pričekala da fizijatrica napiše nalaz. A onda bomba. Ne ručna granatica. Ovaj put bomba.

- Vi znate da imate neurorizično dijete? - postavila mi je to pitanje jednim retoričkim tonom, uz izraz lica koji govori: 'Pa valjda to znate od prije, ne?'
- Pa... - zbunjeno sam odgovorila zatečena pitanjem.
- Ona je imala Apgar 8/9.
- Da, je...


Istina. Za razliku od Prve koja je rođena sa savršenim 10/10 Apgarom, Druga je rođena s nešto nižim.
U rodilištu mi nikad ništa o tome nisu spomenuli, samo su mi dali podatak na njenom otpusnom pismu.
Ni na što me nisu upozorili.
Ipak, čim sam ulovila priliku krenula sam, u strahu, mahnito guglati.
Proučila sam više manje SVE o Apgaru.
Uglavnom na stranim sajtovima koji su mi djelovali stručno. Trudila sam se izbjeći forume na kojima se razne momzille međusobno natječu u nabijanju krivnje jedne drugima zbog 'nedostatne' brige o djeci bez davanja ikakvih konstruktivnih savjeta.
Unisoni zaključak do kojeg sam došla je ovaj - svi Apgardi iznad 7 su zapravo odlični. Djeca rođena carskim rezom - a to je Druga - iz nekog razloga često imaju malo niži Apgar.
Sve u svemu, njen Apgar je zapravo super.


Utješila me je i patronažna sestra koju sam kontaktirala i koja mi je odgovorila ovako:
- Ima djece koja su imala Apgar 10 pa na kraju opet nije nešto štimalo, a ima i djece koja su imala Apgar 5 pa je na kraju sve bilo super.


Ipak... crv sumnje usadio mi se u glavu.
Do tog fizijatrijskog pregleda, bila sam apsolutno uvjerena da je s Drugom sve u redu. Da sve štima.
A onda, odjednom...
Potreba za EEG-om.
Potreba za pregledom neuropedijatra.
Sumnja na mogući apsans (oblik epilepsije gdje dijete na kratko gubi svijest u budnom stanju).
Priča o neurorizičnosti…


Do tog trenutka nisam, iskreno, ni razmišljala što znači 'neurorizično dijete'.
Negdje u dubini svog uma to mi je jednostavno značilo: 'Dijete s kojim nešto ne štima, ili ima naznaka da bi nešto moglo ne štimati'.
Ali nikad nisam mislila da bi to moglo biti MOJE dijete.
Uvijek mi je djelovalo da je s njom ama baš sve OK.
Zar sam mogla ne primijetiti?
Biti tako površna?
Kvragu, jesam li zbilja bila neodgovorna što sam rodila s 45?


Svašta mi je prolazilo kroz glavu sve do dana dogovorenog EEG-a i pregleda neuropedijatrice.
U uputama pri naručivanju su mi rekli:
- Dijete mora biti umorno i zaspati tijekom EEG snimanja.


Noć prije bila je... pa... izazovna.
Pregled je bio zakazan za 8 ujutro i ja sam je planirala probuditi oko 5, dobro je podojiti kako ne bi bila nervozna i onda je držati budnu.
Probudila se već oko 3 i bila na cici skoro do 5.
Muž nas je vozio na pregled - zamolila sam ga da to učini kako bih je ja mogla animirati u automobilu, da ne zaspi.
Vraga. Naravno da mi je zaspala u autu.
Navila sam glasnu muziku.
Čak sam i prozor otvorila nakratko.
Glasno sam pričala pored njenog uha.
Lagano je prodrmala.
Ništa nije pomoglo. Frajerica je zaspala.
Srećom, ne dulje od pet minuta.


U čekaonici je opet bila budna, a kad su je prozvali na snimanje uslijedio je novi izazov - uspavati je.
Prikačila sam je na cicu.
Cijelo vrijeme pregleda tiho sam joj pjevušila jednu te istu pjesmicu:

- Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.
Visoko gore, vidim te ja,
kao dragulj, svjetlo tvoje sja.
Kada žarko sunce zađe
i kad tamna padne noć,
kad će tvoje svjetlo doć',
blistaj, blistaj, cijelu noć.
Blistaj, blistaj, zvijezdo mala,
tko si, što si, rad' bih znala.'


To ju umiruje.
Pokušala sam pjevati i neke druge ali nije išlo. Trgnula bi se.
Zato sam pilila po 'Blistaj, blistaj' do besvijesti.
Nekako je zaspala i obavili smo pregled.


Nalaz je, na moje veliko olakšanje, bio odličan.
Pregledala ju je vrlo ljubazna i susretljiva neuropedijatrica koja je donijela ovakav zaključak - Druga je potpuno zdrava djevojčica koja se razvija unutar predviđenih parametara.
Apsans se kao dijagnoza za sada u potpunosti isključuje.
Nema nikakvih naznaka da nešto ne štima, osim što treba nastaviti vježbice zbog male asimetrije.
Dobro je.
Odahnula sam.

U međuvremenu smo dva puta bile na vježbicama, a vježbamo i kod kuće.
Kroz igru, uz puno smijeha.
I Prva pomaže sestrici.
Tu priču ispričat ćemo vam drugi put.



Oznake: beba, Fizijatar, mama i beba

18.02.2019. u 10:44 | 4 Komentara | Print | # | ^

Beba u bolnici

Prije nešto više od dva tjedna Prva se počela žaliti na glavobolju i gubitak apetita. Uz to je dobila temperaturu i obuzeo ju je osjećaj opće slabosti pa smo je odlučili zadržati kod kuće, dok ne prođe.

Nije prošlo.

Dva dana nakon pojave simptoma, koji su i dalje tvrdoglavo bili tu, povratila je.
Muž i ja smo se dogovorili - on će je istog popodneva odvesti pedijatru.
- Bolje da odeš ti, jer ja bih morala vući i Drugu sa sobom jer se doji, a znaš i sam da je sezona gripe.
- Znam. Nema smisla da još i ona nešto pobere u čekaonici.

Nije pobrala ona ali zato su pobrali Prva i moj muž.
U pedijatrijskoj čekaonici proveli su punih pet sati.
Gladni.
Žedni.
Bez adekvatnog grijanja.
S hrpom klinaca od kojih je barem pola njih pokazivalo znakove gripe, ili barem nečeg sličnog.

Od kuće su otišli blago prehlađeni i s lagano povišenom temperaturom.
Vratili su se slomljeni.
Zaključak pedijatra?
'Moguća gripa'.

- Sutra ujutro moraš s Prvom u laboratorij. Dok smo stigli na red više nije radio.


Kasno te noći i Druga je zakurila.
39,5 u guzi.
Dobro, barem se više nisam trebala osjećati ko kreten jer je IPAK moram voditi u dom zdravlja zbog Prve i njenog odlaska u laboratorij.
Sada su u laboratorij morale ovdje.
Dijagnoza gripe je potvrđena.
Muž i Prva su je uglavnom preležali, ja prehodala (što da mama dvoje male djece radi?), a Druga... Druga se još i najbolje držala.
Vesela.
Živahna.
Nasmijana.
Zaigrana.

- Uopće ne djeluje bolesno - zaključili smo muž i ja.


I zbilja nije.
No kad je prošlo već osam dana, a njena povišena temperatura i dalje se tvrdoglavo držala, odlučila sam još jednom posjetiti pedijatra.
Pregledao ju je i rekao mi ovako:

- Grlo joj je vrlo blago upaljeno, uši djeluju dobro i ne čujem šum na plućima. Ipak, ona je jako malena (sedam mjeseci) i bilo bi dobro da odete na hitnu pedijatriju u bolnicu i da tamo naprave daljnju obradu.


Otišle smo.
Prvo su joj izvadili krv iz vene.
Kod bebe njene dobi to nije moguće uraditi kao nama, iz vene na zapešću.
Vadi se iz glave. Malo iznad sljepoočnice.
Vrisnula je ali brzo se smirila.


Njeno opće stanje ocijenili su kao dobro i ustanovili da nema povišenu temperaturu ali da treba uraditi ono čega se grozi mama svake bebe ženskog spola.
Dati urin.
Ako postoji roditeljsko iskustvo koje dovodi strpljenje do krajnjih granica, onda je to to.
Curici se na spolovilo nalijepi jedna vrećica u koju se ona mora popiškiti.
Dva puta sam to morala lijepiti Prvoj, u pedijatrijskoj čekaonici. Prvi put sam čekala neka dva i pol sata da obavi, drugi put puna četiri sata. S temperaturom 39. Mojom, ne njenom.
Zato sam sad pretrnula kad sam shvatila da Druga mora proći to isto. 'Serenity now', sjetila sam se Seinfelda i duboko uzdahnula.

Obavila je za ravno tri sata.
Čudno je to.
Inače to dijete smoči pelenu barem jednom u sat vremena. E, ali kad baš TREBA obaviti, onda neće.
I druge mame na hitnoj požalile su se na isto.
Valjda je to neka vrsta tajne urote beba.


U svakom slučaju, u bolnicu smo stigle negdje prije četiri popodne, nalaze smo dobile iza devet uvečer.
Krvna slika - dobra.
Urin - loš.
Nalazi upućuju na urinarnu infekciju, a potvrdu će dobiti kad stignu nalazi urinokulture, za tri do četiri dana.


- Doooooobro. Pretpostavljam da ćete je odmah staviti na antibiotik, iliiiii…? - formirala sam svoj zaključak u obliku pitanja ljubaznoj doktorici koja mi je objašnjavala stanje moje kćerkice.
- Da. Ali ona je jako malena i mi zato imamo praksu da tako malu djecu zadržavamo u bolnici kako bi im mogli davati antibiotsku terapiju intravenozno.
- U bolnici?!


Pretrnula sam kad sam čula.
Inače mi bolnice nisu baš omiljena mjesta, a od pomisli da bi moja beba tamo morala ostati - bez mene - sledila mi se krv u žilama.
Već sam se jasno vidjela kako kampiram u automobilu ispred bolnice i svakih sat i pol dva odlazim svađati se s liječničkim i administrativnim osobljem i laktarim se s njima pred vratima kako bi mi omogućili da barem podojim svoje dijete.
Taman sam bila spremna posvađati se, reći kako je 'nečuveno' razdvajati majku i tako malo dijete, a onda je ipak presudila moja smotana priroda.
Umjesto da sasječem doktoricu, samo sam zbunjeno promrmljala:

- Ali... ovaj... ona se doji... ona mora biti uz mene.
- Ne brinite, gospođo - nasmiješila mi se doktorica. Bit ćete uz svoju bebu čitavo vrijeme. Bit ćete zajedno u sobi.


Kakvog li olakšanja!
Ajde, totalno je bulšit kad ti beba završi u bolnici ali barem je lakše kad znaš da ćeš biti s njom.

Nazvala sam muža i prenijela mu ne baš lijepe novosti.
- Gle, samo mi ne spominji onaj lijepi grah koji me je trebao večeras dočekati jer mi se želudac za kičmu zalijepio. I moli boga da što prije odemo odavde - rekla sam mu, gladna, žedna i rezignirana. Moj muž inače sprema savršen 'vojnički' grah.
Te večeri mi nije bilo suđeno.


Drugu i mene smjestili su u jednu od bolničkih soba na pedijatrijskom odjelu.
Dočekala nam je vrlo namrgođena postarija medicinska sestra koja me u manje od pet minuta zasula s toliko informacija da se onako u šoku nisam ni potrudila popamtiti. Računala sam: 'Tu su dvije cimerice, sigurno će mi one sve objasniti.'
Sve što sam upamtila bile su ove dvije stvari.
1. Moram je vagati prije i poslije svakog podoja, na vagi u sobi. Ako to ne uradim, zaključit će da beba ne dobiva na težini i stavit će je na infuziju. To što vaga izgleda kao mesarska i na kazaljku je koja podivlja čim beba zatrpće je moj problem. MORAM vagati. Okeeeeej…
2. Beba spava u svom krevetiću s rešetkama, ja u fotelji. Fotelju smijem rastegnuti samo između deset uvečer i šest i pol ujutro. Preko dana MORA biti sklopljena 'zbog doktora'. Okeeeeej…
Nisam se bunila. Osjećala sam se blagoslovljeno jer uopće smijem biti uz svoju bebicu.

Unatoč gladi, nisam se usudila tražiti hranu no nekako sam užicala plastičnu čašu u koju sam si natočila vode iz pipe.
Druga i ja smo se smjestile.
Počela je naša prva noć u bolnici.


Nakon početnog šoka dalje je išlo lakše.
Osim one babe koja nas je dočekala, moram reći da je ostalo osoblje bilo vrlo ljubazno prema nama.
Svoj doprinos tome dala je i Druga svojim neodoljivim šarmom.

- Joooooj, kako Vam je bebica slatka! Pa ona se stalno smiiiije.


Druga, naime, u bolnici nije skidala osmijeh s lica.
OK, nije baš bila oduševljena pikicom koju je dobila kod prve doze antibiotika, ali uglavnom je bila odlično raspoložena.
Meni se raspoloženje popravilo kad mi je doktorica rekla da bi možda mogli otići doma u roku od dva dana 'ako se pokaže da nalaz urinokulture ide na dobro'.
Vikend kod kuće? O, da! O da! Potpisujem!


S nama u sobi bio je dječačić od godine i osam mjeseci koji je dobio upalu pluća kao komplikaciju gripe.
Već je bio u fazi oporavka pa su ga taman jutros nakon što smo Druga i ja stigle skinuli s infuzije.
Uz njega je tu bila i djevojčica, također stara sedam mjeseci kao i druga, isto s dijagnozom upale pluća.
Držala se dobro i činilo se da njihove majke znaju što rade.

Na odjelu su uz djecu bile uglavnom mame no bilo je i nešto tata. Kod malo starije djece.
Susretali smo se u zajedničkoj prostoriji za jedenje u kojoj su se posluživali doručak, ručak i večera.
Tipično bolnički bljutavo.

Pitali su me i čime se Druga hrani.
Odgovorila sam da se doji i da jednom do dva puta dnevno pojede nešto krute hrane koju joj ja skuham
- Namirnice uvodim postepeno - rekla sam im.
- Mi Vam ovdje imamo kašice. Slobodno pitajte kad Vam zatreba.
Nisam baš bila oduševljena idejom umjetne kašice ali ajde, specifična situacija zahtjeva specifične mjere. Zato sam sutradan negdje iza 10 ujutro zatražila kašicu i upitala medicinsku sestru koja mi ju je trebala donijeti:
- Znate li od čega je?
- Voćna.
- U redu. A znate li od kojeg voća.
- Pa voćna.
- Da, čula sam. Ali znate li od KOJEG voća je? Jabuke? Kruške? Šljive?
- Ovaj... ne znam. Voćna.

Gledala me je kao čudakinju.
'Gle ovu kojoj je bitno od čega joj je kašica'.
Odlučila sam se ne natezati s njom.

Druga je probala kašicu i nije bila baš oduševljena.
Mlada gospodična brzo se vratila mami na cicu.

Kad sam doznala izvrsnu vijest - a to je bilo da ona uopće nema temperature, da je njeno opće stanje ocijenjeno kao jako dobro, da je novi nalaz krvi dobar i da nalaz urina 'ipak nije tako loš ko što se na prvi pogled činilo' - rekli su mi da bi mogle otići kući već sljedeći dan, pod uvjetom da joj pristajem davati antibiotik u obliku sirupa. Jednom dnevno.
Jasno, pristala sam.
U tom trenutku više me nije bilo briga za glupe kašice.
'Izdržat će na cici jedan dan, dok ne odemo doma', pomislila sam.
Da je, ne daj bože, trebala ostati dulje u bolnici, rekla bih mužu - koji mi je u međuvremenu donio odjeću za Drugu i mene, pelene, higijenske potrepštine i punjač za mobitel - da donese neku klopicu za nju koja se može pripremiti i u bolničkim uvjetima.
Bananicu, avokado, malo posnog sira... nešto što se da na brzinu zgnječiti.
Na kraju nije trebalo.

Puštena je kući otprilike 36 sati nakon što je stigla.
Vesela, nasmijana, dobrog općeg stanja, blaženo nesvjesna da je uopće bila na mjestu koje se zove 'bolnica'.
Trenutno je na antibiotiku.
Pije ga svaki dan, točno u podne. Na špricu.
Mrzi ga ali sve popije.
Posljednja doza bit će u petak.

To joj je prvi antibiotik u životu.
Ironija leži u tome da joj ni taj možda nije potreban.
Naime, neposredno prije no što su mi obznanili odluku da može kući, rekli su mi da 'njen nalaz urina nije tako loš i da je lako moguće da je zapravo uzorak bio kontaminiran'.
Ali eto, kad jednom krene piti antibiotik, mora popiti dozu do kraja.

Pije i probiotik, dva puta dnevno.
Na to se nešto manje buni.
I dalje je nasmijana.
A mi smo sretni da je ova pomalo neslavna epizoda brzo okončala bez prevelikih posljedica.

Drugoj i njenom povratku kući posebno se naveselila njena starija sestra.
- Druga, nedostajala si mi. I ti si mi nedostajala, mama - rekla nam je kad smo stigle kući - Može sad zagrljaj?
- Naravno da može.

Dobro je biti kod kuće.


Oznake: beba, bolnica, mama i

12.02.2019. u 14:41 | 5 Komentara | Print | # | ^

Bitke na tanjuru

Jučer sam odlučila prekinuti jednu od naših obiteljskih tradicija i iznenaditi Prvu jednom od njenih omiljenih slastica - palačinkama s čokoladom. Tradicija se sastoji u tome da u našoj kući palačinke obično peče tata.

Eksperiment je neslavno propao i moje tijesto za palačinke završilo je u smeću.

I tako, gleda ona mene razočaranu, priđe mi, zagrli me i veli mi:

- Ne brini, mama. Tata mi može napraviti palačinke... Ali ti isto divno kuhaš. Znaš, nitko mi ne pravi tako dobro tučeno jaje kao ti.

Dobra moja mala duša.
Još da je odabrala odati mi priznanje za neko kulinarski zahtjevnije jelo...

Šalu na stranu, ne čudim se, doduše, da je spomenula upravo tučeno jaje.
To je, naime, jedno od rijetkih jela koje će pojesti gotovo uvijek.
Inače je nevjerojatno probirljiva u jelu.


Nije oduvijek takva bila.
Kao beba je jela doslovno sve što bi joj dao.
Tikvicu, brokulu, cvjetaču, batat, buću, lososa, brancina, kus-kus, bulgur, razne vrste mesa...
Nikad problema.
Nikakvih alergija.
Nikakvih probavnih smetnji.
Nikakvih promjena na koži.
Nikakvih natezanja oko hrane.
Dijete za poželjeti.

Tamo negdje između njenog drugog i trećeg rođendana stvari su se počele mijenjati.
Odjednom je, od djeteta koje oduševljeno jede što god joj daš postala dijete s kojim se treba boriti oko svakog zalogaja.
Barem kod kuće.

U vrtiću, naime, gospodična jede više manje sve što joj daju.
Tako sam nedavno otišla po nju u vrtić i usput upitala tetu:

- Kako je danas jela?
- O, jako dobro. Čak je dva puta uzimala meso.


Ostala sam paf jer smo baš tada doma imali ne-želim-jesti-meso-ni-u-ludilu fazu.
Neće šniclu jer 'ima točkice'.
Neće gulaš jer je 'bio u mrkvi'.
Neće faširanac jer... nema pojma zašto.
Samo joj tako dođe.
Faza kad ne jede meso.
I onda meni dođe da joj kažem 'dok si pod mojim krovom, ne'š mi izigravat' vegetarijanku. U ovoj kući jedemo životinje.'


S povrćem je slična priča.
Daju salatu od cikle u vrtiću - ubije se u njoj. Napravim istu takvu salatu doma - neće.
U vrtiću naprave s tetom juhu od bundeve. Ja sva oduševljena idem raditi istu takvu juhu s njom doma - jedva da je takne.
U vrtiću su variva super, doma se borimo.
Jer u vrtiću je ekipa. Cool face poput Jakova. Koji je 'zgodan'.
Doma su samo dosadni starci koji je pile da mora jesti nekakve glupe stvari, a ona bi gumene bombone i Jaffa kekse.


Ajde, barem obožava jesti voće.
Luda je za jabukama, ribizlima i kruškama, a rado će pojesti i bananu i mandarinu.
S narančama ima neki čudan ljubav-mržnja odnos. Ili se davi u njima, ili ih ne može smisliti. Kako joj dođe.

Još prije no što se rodila, zaklinjala sam se kako nikad neću izgubiti živce jer nešto ne želi jesti.
- Bit ću mak-si-mal-no strpljiva - opetovano sam obećavala sama sebi.

Vraga.
Skrušeno priznajem, njeno petljanje po tanjuru, njeno odbijanje hrane koju je do jučer normalno jela te ponajviše njen strah da proba nešto novo mi znaju ozbiljno kidati živce.
I onda se lomim.
Ljutiti se?
Pokazati razumijevanje zbog straha?
Nagovarati?
Nonšalantno maknuti hranu i samo reći 'ovo isto te čeka za sljedeći obrok?'
Ponuditi nešto novo vodeći se logikom 'ma bitno je da dijete NEŠTO pojede?'

Neću vam lagati - probali smo sve gore navedeno.
Guglali smo.
Čak ni Google nije dao neki pametan odgovor.
'Djeca te dobi često se boje kušati nešto novo'. No shit, Šerloče.
'Svakih nekoliko dana ponudite to isto'. Upali tamo negdje na svakoj tridesetidevetoj namirnici.
'Nemojte nuditi desert kao nagradu jer će onda glavno jelo doživjeti kao nelagodu.' Je, nemoj ti ponuditi kad te pogleda onim svojim 'sirota sam' očima.
'Pobrinite se da hrana izgleda zanimljivo'.
O da, i to smo probali.
Smješko na tanjuru.
Stablo.
Sunašce.
Boje.
Veselo.
Da skratimo priču... ako je ona odlučila da nešto neće jesti, ona to NEĆE jesti.

Tješi me što svi vele da je to samo faza.
Da će proći.
'Jednog dana će ti jesti sve'.
Živi bili pa vidjeli.

Oznake: odgoj djece, prehrana

05.02.2019. u 10:35 | 1 Komentara | Print | # | ^

Biti starija mama

Obje djevojčice rodila sam s preko 40 pa nije iznenađujuće da su me u obje trudnoće vodili kao tzv. stariju rodilju. Ipak, unatoč dobi, prvu trudnoću uredno mi je vodio moj ginekolog sve do njenog posljednjeg mjeseca kada sam, po uobičajenoj proceduri u Hrvatskoj, krenula odlaziti na redovne preglede u bolnicu u kojoj ću roditi.

S drugom trudnoćom stvari su se promijenile. Spletom okolnosti dobila sam novu ginekologicu koja me, čim je čula da mi je 44, promptno poslala na vođenje trudnoće u bolnici, unatoč tome što sam se odlično osjećala.
Nije me htjela ni pogledati.

- Ovo se mora od početka voditi u bolnici - bio je njen zaključak, uz napomenu na uputnici: 'Rizična trudnoća'.
Samo zbog dobi.


Bila je to prva značajnija promjena s kojom sam se morala suočiti čekajući Drugu, zato jer sam 'starija mama'.
Po statistikama.

No pustimo statistiku, koja često zna biti varljiva, na stranu.
Što u stvarnom životu znači biti 'starija mama'?


Što se tiče podnošenja same trudnoće, moje osobno iskustvo u oba slučaja mi govori - ništa posebno.
U obje trudnoće radila sam do početka obveznog zakonskog roka za odlazak na porodiljni.
Osim što sam s Drugom imala jutarnje mučnine, osjećala sam se dobro i mogla sam normalno obavljati svoje dnevne obveze.
S bebom je u oba slučaja bilo sve u redu.
Osim u vrlo kratkom razdoblju s Prvom kada mi je pukao jedan miom, nije bilo nikakvog razloga za mirovanje.
Sve ko po špagi.


Prave promjene zapravo osjetite tek kad vam djeca dođu na svijet.


Da se ne lažemo, kao starija mama se nešto brže umarate.
Ne ustajete više iz fotelje i kreveta tako brzo.
Lakše se ukočite.
I zato vas majčinstvo tjera da se održavate u formi. Jer dijete nije briga što ste vi prešli četrdesetu i počinjete osjećati određene dijelove tijela za koje prije niste znali da postoje.


Kao stariju mamu često vas mori briga hoćete li stići othraniti svoju djecu.
Nah, ne mislite nužno da ćete otići bogu na istinu prije no što odrastu ali se zato često pitate hoće li biti dovoljno vitalni dok se osamostale.
Hoćete li još uvijek biti u stanju raditi i zarađivati?
Puno računate.
Kalkulirate.
I jako ste svjesni činjenice da će vaša djeca rano morati početi zarađivati vlastiti novac.
Jer vaš jednog dana više neće biti dovoljan.


Djeca starijih mama mogu, jasno, ići u vrtić kao i sva ostala, i tamo se dobro uklopiti. Moja Prva, štoviše, uživa u vrtiću i veseli se odlasku na druženje s drugom djecom.
No kad rodite u neuobičajeno starijoj dobi morate računati na to da na eventualnim druženjima s prijateljima u slobodno vrijeme vaše dijete neće baš susretati djecu svoje dobi.
Djeca naših prijatelja već su odrasla, ili su barem tinejdžeri.
U svakom slučaju, nisu baš adekvatno društvo za Prvu i Drugu.
Zato se one više moraju oslanjati na stvaranje prijateljstava kroz institucije poput vrtića i škole te na susjedstvo.


Ako već ne živite u nekretnini dostatnih dimenzija, kao starijoj mami bit će vam teže djeci osigurati adekvatan, veći, dom.
Razlog je okrutno jednostavan - broj godina koje vi i suprug imate na raspolaganju za otplatu kredita je manji.
Dakle, mjesečna rata opako raste. Imate veće opterećenje na primanja.
U slučaju nemogućnosti otplate iste, morate smišljati nadasve kreativna rješenja u sklopu onih kvadrata koje u tom trenutku imate na raspolaganju.

Kad ste starija mama, šansa da ćete imati adekvatan baka servis značajno pada.
To što ste vi i suprug stariji također znači da su i vaši roditelji stariji.
Manje pokretni.
Možda čak i bolesni.
A u toj dobi već ih muče tipično starački cinizam i bezvoljnost pa vam se lako može dogoditi da ćete ih teže nagovoriti da vam pričuvaju djecu, čak i ako su to fizički u stanju.
Zato, u slučaju potrebe za čuvanjem, više morate računati na pomoć raznih teta čuvalica te se ponajviše osloniti na vlastite snage.

Biti starija mama znači i malo više brinuti o sustavu vrijednosti koji ćete usaditi djeci.
Zbog dobi ste u situaciji da sve češće razmišljate kako su 'vaše pjesme' one od prije 20, 30 godina.
'Vaši' filmovi su isto tako stari.
Način na koji razmišljate o svijetu oko sebe, o odnosima među ljudima, o trendovima, o društvenim pitanjima, nije uvijek totalno suvremen.
Ponekad se razlikuje od načina na koji razmišljaju ostali, mlađi roditelji djece u čijem društvu se kreću vaša djeca.

Da se razumijemo, nije tu u pitanju samo nekakva politika. U pitanju mogu biti i sasvim svakodnevne stvari.
Recimo, u moje doba bilo je sasvim normalno da djeca voze bicikl bez kacige i štitnika za koljena i da paze kako voze.
Danas se takva praksa smatra nemarom prema djeci.
U moje doba bilo je normalno da djeca sama idu pješice u školu.
Danas ih sve češće voze roditelji.

I tako se, htjeli ne htjeli, nađete na svojevrsnom raskrižju.
Želite prenijeti djeci vlastite vrijednosti u koje vjerujete i koje smatrate dobrima, a opet, ne želite ih pretvoriti u društvene izopćenike.
U čudake koje će drugi poprijeko gledati ispod obrva. Rugati im se da su 'zadrti'.
I zato već od ranih dana morate razviti čarobno umijeće balansiranja.
Vjerojatno ćete ga prakticirati dok ste živi.

Majčinstvo u starijoj dobi znači i da imate više životnog iskustva.
S jedne strane, to znači da o nekim stvarima više brinete. Jer ste ih sami probali.
S druge strane, iskustvo vam donosi određenu razinu sigurnosti koju mlađe, manje iskusne, mame nemaju.
Znate, na temelju tog iskustva, udijeliti bolji savjet.
Doduše, nemojte baš biti sigurni da će ga vaša djeca nužno i poslušati.

Prva i Druga još nisu svjesne toga da su djeca 'starijih roditelja'.
One zapravo nemaju pojma koliko muž i ja imamo godina.
Druga, naravno, zato jer je sa sedam mjeseci koliko je danas napunila još premlada.
Prvoj ništa ne krijemo ali ona jednostavno nije pitala. Njoj je ionako sve preko pet godina 'jako puno'.

Kako će reagirati jednog dana kad shvate da su time obilježene, nemam pojma.
Voljela bih da razumiju da su godine ipak samo broj i da ih roditelji puno vole.
I da je za jednu i drugu dobro da imaju sestru.
Da imaju jedna drugu i da se jednog dana mogu jedna na drugu osloniti.
Onda kad na roditelje više ne budu mogle.


Oznake: majcinstvo, odgoj djece

28.01.2019. u 09:20 | 11 Komentara | Print | # | ^

Sada sam mama četverogodišnjakinje

Prva je neki dan proslavila svoj četvrti rođendan. Znam da će zvučati otrcano, ali vrijeme proteklo od njenog rođenja do sada doista je proletjelo poput vihora. Kao da sam je još jučer presvlačila sporo, nespretnim rukama, strahujući da ću joj polomiti udove dok se izvija na podlozi za prematanje.

Živo se još sjećam njenog prvog pokušaja odvikavanja od pelene, s nešto manje od dvije godine, a koji je neslavno propao kad je u vrtić stigla epidemija brutalnog proljeva kojoj je i ona podlegla.
Prvih pokušaja pijenja iz šalice. Naravno, plastične jer se nismo usudili dati joj porculansku ili keramičku.
Prvih pokušaja jedenja pomoću žlice, a potom i pomoću vilice.
Prvih pokušaja samostalnog oblačenja.
Prvih riječi pa kratkih fraza pa rečenica.
Prvih koraka.
Prvih pokušaja penjanja.
Prvih skokova.
Prve vožnje triciklića.
Prvog odlaska u vrtić pješice, bez kolica.

Sve je to prošlo tako brzo.

Sada ima četiri godine i nekako spontano to vidim kao važnu prekretnicu u njenom životu.
Jer kad pomislim na vlastito djetinjstvo, prva sjećanja koja na njega imam naviru mi upravo iz te dobi. Kad sam imala četiri.
Ono što je bilo prije ostaje blijedo. Nevidljivo.

I zato sad kao majka osjećam veću odgovornost. Neku vrstu pozitivnog pritiska.
Jer znam da se onog što joj od sad na dalje kažem ili uradim može sjećati cijeli život.
Do sad smo gradili temelje, sad gradimo uspomene.
Zauvijek.

U svom za sad još malom životu prošla je kroz dva vrtića. Prvo jedna privatni, dok je čekala mjesto za gradski (i koji nam je ostao u divnom sjećanju), a onda gradski.
Iz jasličkog uzrasta prešla je u vrtićki.
Stekla je prvo male poznanike, a sada neke od njih već naziva svojim prijateljima. Stvara svoju malu škvadru.
Od prirodno sramežljivog djeteta koje se radije drži tamo negdje sa strane i promatra postala je proaktivno, samopouzdano dijete koje inicira igru. No i dalje koji put voli da je se pusti na miru.
Šarmirala je tete u dućanu, tete u mesnici, spremačice u vrtiću i susjede. Često je na ulici srdačno, širokog osmijeha na licu , pozdravljaju, oslovljavajući je imenom, oni koje ja ne prepoznajem. Cura je popularna.
Nije još bila izvan Hrvatske ali upoznala je pristojan dio Lijepe naše. Voli se voziti.

Obožava brojeve, geometrijske oblike i crtanje.
Prepoznaje pojedina slova, a nedavno je počela pisati prve kraće riječi. Čitati još ne zna ali vjerujem da samo što nije.
Lijepo pjeva.
Ne djeluje kao budući akrobat ali dovoljno je spremna za svoju dob. No već sad je jasno - njeni interesi više su intelektualne no tjelesne prirode. Teta u vrtiću za nju kaže:
- Prva je mala znanstvenica.
Polako okida svoje prve fotografije.
Pomaže u kuhinji i osmislila je svoj prvi recept za tortu. Istu smo s ponosom poslužili na proslavi njenog četvrtog rođendana.

Najvažnije od svega - postala je starija sestra.
Tu ulogu nosi s ponosom i odnosi se prema njoj zrelije i odgovornije no što sam mogla pretpostaviti.
Povremeni, vrlo benigni znaci ljubomore su tu ali i to je prošlo puno bolje no što smo očekivali.
Voli sestru. Razumije da je ona važna nova osoba u njenom životu.
Obitelj i dom su joj važni, i to ne propušta svako toliko reći.


Tvrdoglava je ko magare, ali je dobra duša.
Empatična ali opet poprilično svoja.
Frapirajuće pedantna za svoju dob. U odnosu na nju ja sam jedno nespretno šlampavo stvorenje.
Impresivno rječita.
Intelektualno radoznala.
Ima i talenta za preseravanje. Mala glumica.
Šarma na hektolitre.
Nekad nas oduševi, nekad nas izludi, ali nikad nas ne ostavlja ravnodušnima.

Ponosna sam jer sam mama jedne takve četverogodišnjakinje.


Oznake: kcer, rodjendan, djevojcica, odgoj djece

24.01.2019. u 10:14 | 3 Komentara | Print | # | ^

Preživjeli smo vodene kozice

Sve je počelo 18. prosinca.

Muž, Druga i ja pokupili smo Prvu iz vrtića te zajedno krenuli u obližnji dućan kupiti nekoliko sitnica za kolač kojeg smo Prva i ja trebale zajedno speći. Sjećam se da je čitav taj mali izlet u dućan bio nekako... drugačiji.

I to ne po dobrome.

Prva, koja inače obožava kupovati i u trgovinama je izrazito strpljiva, poslušna i uglavnom entuzijastična, ovaj put je bila sve samo ne to.
Neprestano nas je odvlačila od namirnica koje smo promatrali, žalila se kako želi otići kući, cendrala, zanovijetala i mini-tantrumom pokušala izboriti nekakvu definitivno precijenjenu igračku strateški postavljenu na mjesto pored kojeg morate proći, htjeli ne htjeli. Ma koliko sam se trudila smiriti je i pobuditi u njoj entuzijazam za aktivnost koju jako voli - pečenje kolača s mamom - ništa nije pomoglo.


- Ona će se razboljeti - sjećam se da sam u jednom trenutku rekla mužu u sebi se moleći da ta noćna mora od kupovine što prije završi.


Nije ništa odgovorio, samo mi je šutke kimnuo.
Složio se.


Bila sam u pravu.


Kod kuće je malo živnula i rado je sa mnom spekla kolač ali kako je padala noć tako je opet padalo i njeno raspoloženje.
Sve češće je trljala oko. Žalila se da joj je 'nešto upalo u njega.'


Sljedeće jutro probudila sam je za vrtić. Čim sam je ugledala sve mi je bilo jasno. Desno oko bilo joj je skoro skroz zatvoreno, crveno od trljanja i prepuno gnoja.

- Imaš konjuktivitis. Idemo doktoru da ti da kapljice. Danas ne ideš u vrtić - telegrafski sam je obavijestila o daljnjem tijeku događaja i ona je pristala. Sreća moja da doktoru ide ko na med i da je ne treba tjerati da tamo ode.

Dobila je Tobrex kapi i problem konjuktivitisa počeo se rješavati već istog dana da bi u roku od 24 sata potpuno nestao.

Ali zato je doktor opazio da ima nešto na ramenu. Točkicu.

- To bi mogao biti početak vodenih kozica - upozorio me.


Bio je.

Do kraja dana dobila ih je još tri, a sutradan je buknulo još desetak.
Guglanjem sam brzo doznala da mogu izbijati do pet dana za redom.
Kod prve je stalo početkom trećeg dana.
Najviše ih je bilo, baš kako i Google kaže, u području torza. Na trbuhu, prsima i na leđima.
Na licu samo jedna.
Na rukama i nogama svega nekoliko.


Upućeni smo na kupke u hipermanganu. Kupuje se u majušnoj posudici koja prilično podsjeća na onu u kojoj se prodaje Melem krema, a košta 6 kn. Nekoliko granulica stavi se u vodu i u njoj se dijete kupa, jednom do dva puta dnevno, svaki put po pet, šest minuta. Glavu se ne smije polijevati. Kažu, pomaže ublažiti svrbež.

- Hej, Prva, vidi kako fora. Roza voda! - ushićeno sam uzviknula pokušavajući je uvjeriti da bi kupka u hipermanganu bila prava stvar za nju.
Nisam trebala gubiti vrijeme na uvjeravanje.
Oduševila se.

- Roooozaaaaa voooodaaaa, jeeeeej, toooooo!

Srećom za nas i za nju, bez problema se dala u kupku svaki put.
Zbog roza boje.
Neki klišeji zbilja uvijek pale.

Dodatno je pomoglo i to što sam joj objasnila da će joj to pomoći u liječenju.

Uz hipemangan koristili smo, također dva puta dnevno, Lexoderm - kombinaciju dezinfekcijskog spreja i kreme protiv svrbeži.

U početku je sprej mrzila. Tvrdila je da joj je 'užasno hladan'. Ali zato je obožavala kremu koja se, po uputama, nanosi nakon njega. Vidjela sam da joj godi.

Muž i ja najviše smo strepili od toga kako će preživjeti užasan svrbež. Dobro sam pamtila svoje vodene kozice koje sam dobila s dobrih 17, i to na Staru godinu, što je koštalo stanovitog tuluma kojeg sam se veselila ko ozebli suncu. Propušten novogodišnji tulum sa 17 je tragedija epskih razmjera.
Osim svog očaja zbog saznanja da ću novu čekati pred televizorom s dosadnim starcima, svojih vodenih kozica sjećam se i po nesnosnom svrbežu. Zato sam se bojala kako će biti Prvoj.

Nije bilo razloga za strah.
Nije se počešala niti jednom.
Doslovno - niti jednom.

Na samom početku upozorila sam je da se ne smije češkati jer bi mogla 'napraviti ranice na točkicama' i da se radije samo tapka rukicom, u slučaju potrebe.
Najbolje od svega je što potrebe zapravo uopće nije bilo.
Svaki put kad sam je upitala:
- Prva, dušo, svrbi li te što? - ona bi odgovorila:
- Ne, mama.

I znam da je govorila istinu.
Nemam druge nego zaključiti da su hipemangan i Lexoderm odradili svoje.
I da smo vjerojatno imali ludu sreću.

Zato sam u sebi strepila kako će biti ako Druga pokupi vodene kozice. 'Ne možemo imati takvu sreću dvaput', mislila sam.

Imali smo je.

Drugoj su izbile 3. siječnja. Dan nakon što je Prva odradila kontrolu kod pedijatra koji je utvrdio da više nikako ne može biti zarazna jer su joj se u tom trenutku već sve kozice osušile. Počele su se sušiti već na Badnjak.


No eto, Druga ih je u međuvremenu ipak nekako pokupila. Kad sam, po potvrdi dijagnoze Prve, pitala kolika je vjerojatnost da će ih i ona dobiti, dobila sam ovaj odgovor:

- Vrlo velika.


Osula se najviše po glavi. Još uvijek ima rijetku kosicu pa su se lijepo mogle vidjeti kako izbijaju po vlasištu.
Nešto malo po leđima, po jedna na svakoj nožici, dvije na guzi, jedna na trbuščiću i jedna na bradici, oko pola centimetra ispod donje usne.

To je bilo sve.


Očekivala sam da će se osuti jače.
Nije.
Očekivala sam da će negodovati na kupke u hipermanganu.
Nije.
Očekivala sam da će imati povišenu temperaturu jer ju je Prva imala prva tri dana kozica.
Nije.
Očekivala sam da će plakati jer je svrbi.
Nije.
Očekivala sam da će mi priuštiti pokoju besanu noć.
Nije.

Sve skupa je prošlo kao pjesma.
U kupkama s hipermanganom je uživala, ponajviše zato jer je otkrila čari prskanja.
Nije se bunila ni na tretmane Lexodermom, nije dobila povišenu temperaturu ni trenutka i zapravo je čitavo vrijeme svoje bolesti bila odlično raspoložena.
Dobro je i spavala. Onako kako spava i inače.

Kad sam je dovela pedijatru na kontrolni pregled, 15. siječnja, ne samo što su joj se sve kozice već posušile već je većina njih potpuno nestala s njenog tijela. Dovoljno je reći da ju je pedijatar pogledao i pomalo začuđeno izgovorio:

- A valjda su to bile vodene kozice.

Nije bilo dovoljno tragova koji bi to potvrdili.

Bile su.
Kad su izbile pozvala sam patronažnu sestru da ih pogleda. Ona mi je potvrdila moje sumnje.

I tako smo odradili vodene kozice.
Dva puta.
I sve je prošlo puno, puno lakše no što sam mislila.

Najveći izazov od svega zapravo je bio utješiti Prvu koja se jako rastužila kad je shvatila da je zarazila mlađu sestricu.
Objasniti joj da nije za to kriva.
Da je to bolest koja se vrlo lako prenosi s osobe i na osobu.
Da se sekici neće dogoditi ništa strašno.

- Znaš, Prva, zapravo je super što si je zarazila - rekla sam joj.
- Zbilja? A zašto? - upitala me uputivši mi sumnjičav pogled ispod obrva.
- Zato jer bebe to puno lakše prebole. Ja sam imala vodene kozice kad sam već bila prilično velika i bilo mi je jako teško.
- Ajooooj, žao mi je, mama.
- Ali vidiš, Druga ih je preboljela već sada i vidiš da je vesela.
- Nju to ne boli?
- Uopće!
- Onda dobro. Onda mi je drago da sam je zarazila.

A meni je drago da je ta priča iza nas.




Oznake: vodene kozice

15.01.2019. u 14:55 | 1 Komentara | Print | # | ^

Djeca - naše male kopije

Prva se rodila hitnim carskim rezom, u 22:35, jednog hladnog petka. Odveli su me, još ošamućenu, u sobu za intenzivnu njegu i telegrafski me obavijestili da je beba dobro, da je Apgar bio čista desetka, da ima 3040 grama i da je dugačka dobra 53 centimetra.
Visoka.
Na tatu.
Na mene sigurno nije jer se meni genetika tako posložila da se prije istaknem svojom širinom nego visinom.


Nakljukali su me svim mogućim analgeticima i rekli kako ću od toga 'sigurno zaspati'.
Nisam spavala ni minute.
Provela sam, nepomično ležeći na leđima, sama samcata u sobi, dobrih sedam sati. Samo bi me povremeno obišla medicinska sestra koja bi me ovlaš pogledala i svaki put kratkim, odlučnim 'ne' odbila moje zamolbe da nešto popijem.
Nda, znala sam da ne smijem poslije anestezije ali kad si inače žedan svakih pet minuta ko ja (ne, nisam dijabetičar) onda ti je višesatno ležanje bez kapi tekućine pakao.


Bilo je tim gore jer mi nikako nisu donosili moju bebu.
Moju Prvu.
Da, vjerovala sam im kad su mi rekli da je s njom sve u redu no ipak... htjela sam je vidjeti.
Upoznati je.
Konačno doznati kako izgleda.


Konačno se negdje iza pet ujutro pojavila druga sestra i nonšalantno me upitala:
- Želite li vidjeti svoju bebu?
- Naravno! - odgovorila sam.

Malo m je falilo da kažem: 'A ne, ti želiš.'

Dodala sam na to nešto u stilu kako bi već bilo vrijeme da se ta jadna beba podoji jer je već nekih šest, sedam sati bez hrane na što mi je sestra odgovorila, i dalje nonšalantnim tonom, da su joj dali 'nešto' i da bebe zapravo prvi put ogladne tek nakon što se prvi put nakače na cicu pa da 'ne moram ništa brinuti'.
Dooooobroooooo.


Uglavnom, doveli su mi Prvu. Čim sam je ugledala, pomislila sam:
'Pa ona je isti moj muž.'
Isti pogled.
Isti izraz lica.
Pljunuta kopija.


Ostalo je tako sve do današnjeg dana.
Vidiš je i odmah ti je jasno čija je.

I to ne samo po izgledu.
I po ponašanju.
Po karakteru.


Odugovlači ko nitko na ovom planetu. Baš ko moj muž. Po smrt ih oboje mo'š poslati, neće je nikad donijeti.
Inatljiva do boli.
Tvrdoglava.
Ali zato beskrajno pravična, pedantna i istinski dobra duša.
Tatina cura.

Od mene je pobrala samo boju kose i boju očiju.
I ljubav prema kuhanju.
Ajde, barem nešto.


Druga je, pak, ispala sasvim drugačije.
Ne sliči u svog oca nimalo.
Ne sliči, doduše, ni u mene.
Šest mjeseci od njenog rođenja još uvijek pokušavamo shvatiti na koga je.
Ja u nekim crtama lica vidim moju mamu kad je bila mlada, ali to ne vidi nitko osim mene pa ne znam je li to samo moj umišljaj ili je sličnost stvarno tu.


O njenoj osobnosti za sada još ne možemo reći mnogo, iz očitih razloga, ali neke stvari se već sada dobro naslućuju.
Ćutim da je pokupila moju urođenu nestrpljivost.
Ne voli čekati.
Sve želi odmah.

Brbljava je.
Veseljakica.
Stalno ima osmijeh na licu. Prepuna životne radosti.

Ovo posljednje je.... nemam pojma na koga.
Neka traje što dulje.

Oznake: Kceri, djevojcica, roditeljstvo

10.01.2019. u 19:25 | 2 Komentara | Print | # | ^

Konspirativni Advent s tatom

- Ove godine ćemo ih obje odvesti na Advent - odlučili smo muž i ja, tamo negdje sredinom prosinca.

Da ne bi.

Nekoliko dana prije Badnjaka Prva je pobrala vodene kozice i tako bila prisiljena neko vrijeme ostati između četiri zida.
Taman su joj prošle, a onda ih je - kako smo i očekivali - pobrala Druga.

Znate onu o životu koji prasne u smijeh kad pokušate praviti planove.

Prva je sad napokon dobro, pa je muž odlučio iskoristiti posljednju priliku, dok se ja doma brinem o točkastoj bebi, i ipak odvesti Prvu na taj planirani Advent. Na ekskluzivno 'tata i kći' druženje.

- Ma samo ću je kratko povesti jer imam još hrpu toga za obaviti za posao - najavio mi je muž dok su izlazili iz stana.

Vratili su se četiri i pol sata kasnije.
Ne znam što bi bilo da je rekao da će dugo ostati. Onda bi valjda došli za mjesec dana.

Kako mrzim ispasti onaj 'paranoična baba' tip žene kad muž ne dođe doma u očekivano vrijeme, suzdržala sam se od toga da ih nazovem i provjerim kako su.
U glavi mi se ipak formirala misao: 'Kad ih ovoliko dugo nema, ili su završili u bolnici, ili se super provode.'
Optimist u meni ipak je prevladao pa sam se brzo odlučila za ovu drugu varijantu.

Kasnije je ispalo da sam bila u pravu.
Po povratku su mi u glas rekli da su se proveli odlično.

- Detalje molim - upitala sam.


Muževa verzija njihovog zajedničkog druženja zvuči ovako:

- Prvo smo kružili da nađemo parking. Onda smo ga našli ali ne blizu pa smo dosta hodali do do Trga i usput smo pogledali čega ima na Zrinjevcu. Nakon toga smo se uputili preko Tesline u Gajevu i tamo je vidjela onaj prolaz s puno lampica. Tamo sam je probao fotkati ali se nije dala. Onda je rekla da je gladna i da želi palačinke pa sam je odveo na Cvjetni trg, tamo gdje prodaju one palačinke. Pojela je dvije s čokoladom, a ja sam popio cugu. Pa smo dalje išli prošetati i onda me je na prepad odvukla u knjižaru i užicala mi bojanku Jan i Nigdjezemski gusari. Poslije je još na štandu užicala jednu malu staklenu kuglu i ovaj smješan borić koji pjeva. Prvi put sam izbjegao borić ali me je na povratku s čaja odvukla još jednom do tog štanda s borićem. Na čaju smo bili cca sat vremena jer je rekla da joj je hladno i da se mora ugrijati. Kasnije smo još podijelili i jednu germ knedlu. Onda smo išli opet pješice do auta i doma, a kad smo došli pred kuću još smo se malo igrali u parkiću prije nego smo došli doma.'

Njena verzija razlikuje se u nekim detaljima.

- I, Prva, kako ti je bilo s tatom?
- Dobro.
- I pričaj mi, gdje ste sve bili.
- Kupili smo borić koji pjeva, staklenu kuglu i knjigu za bojanje - sve te predmete složila je na stol u blagovaonici i pokazala mi ih.
- Dooobrooo. I di ste onda išli?
- Onda smo išli u auto i doma - odgovorila je rezignirano. Da čovjek sluša rekao bi 'parkirao je, odveo je do prvog štanda, kupio joj par đinđi, vratio se do auta i odveo je doma.'
- Samo to?! Po ove stvari i doma i doma?! - upitala sam je glumeći da sam neugodno iznenađena.
- Da, mama - izgovorila je ovo uz 'tužni peso' izraz lica.
- Dušo, pa zar te tata nije negdje vodio nešto pojesti i popiti?


Šutnja.

- Iiiii? Je l' te vodio negdje nešto papati i piti?


Šutnja i dalje.


- Prvaaaaa?

- Ne.

- Ali ja sam čula da ste bili...

- Mda.
- Znači, tata te je vodio?
- Ih, vodio je on sebe - odbrusila mi je ciničnim tonom.


Mustra.

Tek kad sam je suočila s time da znam istinu i da joj neće proći fora 'ja sam, sirota, gladovala dok je on pio i jeo', jer sam je već čula od muža što je bilo je mlada gospodična priznala da je pojela palačinke i da je popila čaj.
O polovici germ knedle još uvijek konspirativno šuti.

I općenito joj se baš ne priča o tome što je bilo na druženju s tatom.
Posebno izbjegava gore spomenuti gastronomski dio o kojem je na jedvite jade progovorila dvije šture rečenice.

- Mda, jela sam palačinke.
- Mda, pila sam čaj.

Očito se drži one: 'što se dogodilo na Adventu, ostaje na Adventu.'
Što je bilo u Las Vegasu, ostaje u Las Vegasu.

Drugi put neću ni muža pitati.
Možda je red da tata i kći imaju neku svoju tajnu.
Ekskluzivnu.

Ako izdržim...

Oznake: tata i kcerka, odgoj djece, Advent u Zagrebu

05.01.2019. u 17:15 | 2 Komentara | Print | # | ^

Mama je ona koja se podrazumijeva

Kad postanete mama život vam se okrene naglavce. Stvari koje su vam do jučer bile beznačajne postanu prioriteti, nekadašnji prioriteti utonu u zaborav, vodite neke sasvim druge, ljudima bez djece dosadne razgovore, a spavanje i tišina odjednom su vam nedostupni vaši osobni sveti gralovi.

Ne mijenjate se samo vi i vaš odnos prema svijetu. I svijet postaje drugačiji prema vama. Jednom kad ste postali mama, društvo vas svrstava u neke druge ladice.
Vaš suprug, kolege, prijatelji, susjedi, tete u dućanu, frizerka... više vas ne gledaju u istom svjetlu.
Odjednom je sve nekako drugačije.
Puno toga se, zato jer ste mama, podrazumijeva.

Zapravo, podrazumijeva se od trenutka kad obznanite da čekate prinovu.
U lijepoj našoj podrazumijeva se da ćete ugrabiti priliku i otići na čuvanje trudnoće, čak i ako vam ono doista nije potrebno.
Ako još radite dok vam se jasno vidi da imate trudnički trbuh, to (uz časti izuzecima koji na to gledaju drugačije) obično nije pohvalno već nekako... čudno.
Čak i ako radite sjedalački, uredski posao.
'Jadnica, nije se snašla', pomislit će neki.
Drugi će vas, pak, optužiti da ste nemarni. Da ne pazite na plod.
Meni se dalo do znanja da je grozno što se 'naslikavam s tim trbuhom' na poslu. Naravno, iza leđa.
U svakom slučaju, bolje vam je ostati čuvati trudnoću, pa makar i zbog puknutog nokta, jer malo ćete koga impresionirati ostankom na poslu, a neke bi mogli i razbijesniti.

Podrazumijeva se da vas porod boli.
Carskog reza na zahtjev nema, osim kod Podobnika ali taj nije dostupan običnim mamama kao što sam ja.
Ako ne možete dobiti epiduralnu - ili ako vam je ne žele dati - a bože mili. 'Žensko si, šta's buniš, tolike su rodile prije tebe.'
Ajde, recite nekom frajerčini od dva metra i sto kila da mora izvaditi umnjak na živo, bez anestezije, uz komentar 'aj, šta's buniš, toliki su vadili zub prije tebe.'
Žena i bol (ginekološkog podrijetla) par su koji se podrazumijeva.

Jednom kad se beba rodi, podrazumijeva se da ćete vi biti na porodiljnom.
Dobro, da budem krajnje iskrena, meni je drago da u Hrvatskoj sada postoji opcija da dio porodiljnog odradit i tata, ali ja osobno ne bih na to pristala.
Razlog je krajnje jednostavan.
Cica.
Logično mi je da je dijete koje se doji uz majku. Je, znam, majka se može izdojiti pa ostaviti bočicu u frižideru ali, što da vam velim, meni se ne izdaja. Kad druge žene pričaju o izdajanju onda to zvuči ko mačji kašalj, isto ko i kad gledate na nekom Youtubeu. Ja sam za izdajanje idiot. Probala sam s Prvom i vrlo brzo odustala. Dok ja to obavim, već napravim hektolitar Bebimila.
A ako mogu birati, bebi radije dam cicu nego Bebimil. I zato smatram da je bolje da sam ja na porodiljnom.
Neke druge stvari koje se 'podrazumijevaju' u mjesecima i godinama koje slijede ne smatram nužno boljima.

Podrazumijeva se da mama vodi računa o kalendaru dohrane i hrani bebu.
Podrazumijeva se da mama kupa.
Podrazumijeva se da mama mijenja pelene.
Podrazumijeva se da mama pripremi robicu koju će dijete odjenuti. Jer još se nije rodio muškarac na planetu koji uspijeva upamtiti gdje što od dječje odjeće stoji.
Podrazumijeva se da mama odjene dijete - ako se dijete ne zna odjenuti samo. Tati dijete trči golo po stanu, ciči od smijeha i to je baš fora. Mama će srediti.
Podrazumijeva se da mama uključi veš mašinu.
Podrazumijeva se da mama ode ranije s posla da pokupi dijete u vrtiću. I da bude stigmatizirana kao 'ona koja uvijek ide ranije doma', unatoč tome što i ranije dolazi na posao. Ali tko to vidi. To se ne ferma. Ako to učini tata, kolege će ga pitati: 'A, žena ti nije mogla otići po malu?'
Podrazumijeva se da je mama na bolovanju kad je dijete bolesno. Ako je tata na bolovanju, čudno je to nekako. 'Eh, očito mu jadnom žena nije mogla.'
Podrazumijeva se da mama daje lijek. I da vodi računa kada ga treba dati.

Uglavnom, podrazumijeva se da mama radi puno stvari, a ako ih tata radi, ona se to ne podrazumijeva već je, eto, super je on pomaže.
Ako ne pomaže, a šta'š, mogla je pitati. Reći da joj treba.
Ne samo što se podrazumijeva da mama radi sve te stvari već se podrazumijeva i da mama MISLI o svim tim stvarima, čak i ako ih tata radi.

- Ej, koji šampon je njen?
- Ej, što da joj obučem za vrtić?
- Ej, koliko joj mililitara antibiotika treba dati? U kol' ko ono sati?

Ako živite u (ne)bračnoj zajednici u kojoj oba roditelja - cica na stranu - u brizi oni djece sudjeluju ravnopravno, u smislu da se oboje ulažu jednake mentalne napore u osmišljanje brige oko njih te da otprilike jednako vrijeme posvećuju brizi, riskirate da vam ono famozno društvo s početka kaže da je kod vas nešto... čudno.

U nas je tata koji premata pelene ili kuha za klince još uvijek u očima mnogih smiješan prizor.
Sjećam se, jednom sam onako usput, u sklopu neke druge teme na Facebooku, spomenula da sam nabavila neke fine namirnice za kuhanje na što je jedan mudrijaš odgovorio nešto u stilu: 'Haha, to će sigurno tvoj muž skuhati', što je trebao biti odraz njegovo urnebesnog smisla za humor, a to je prihvatila i njegova ekipa koja se okupila na statusu.
Haha, muž kuha.
Za krepati od smijeha.
I onda se ja nađem između čekića i nakovnja jer ne znam je li gore držati ih u lažnom uvjerenju da moj muž ne zna ni jaje sfrigati kako bih mu zadržala imidž 'pravog frajera koji zna da je ženi mjesto u kuhinji' ili reći istinu da on sjajno kuha čime ga dovodim u kretensku poziciju 'da ga žena brani'.
Pa takve gluposti ignoriram.

No kako god u takvoj situaciji reagirali ili ne, činjenica je da se u našem društvu još uvelike podrazumijeva da će se majka brinuti o djeci puno više od oca, a da će očinska briga biti, u gorem slučaju gledala s podsmijehom, a u boljem kao nekakav superherojski čin pomaganja na kojem mi žene, mame, moramo biti zahvalne jer su oni superturbozauzeti al', eto, našli su vremena da nam pomognu u svemu tome.

I djeca nas zato gledaju drugačije.
Mama je krpa-četka-metla osoba. To jest, ona koja o njima brine.
Ako padnu i raskravare koljeno, otići će plakati mami. Mama će dati pusu tamo gdje boli i mama će pošpricati ranu.
Mama će paziti da dovoljno pojedu i da pojedu dovoljno raznoliko, a ako ne ide, mama će se s njima natezati da pojedu.
Mama je tu za sve one svakodnevne, dosadne stvari.
Tata je tu za zabavu. Za one fora stvari
Zato se po tati skače.
Zato tata baca visoko u zrak.
Zato se s tatom ispucava lopta.
Zato tata vodi na fora mjesta.
Jer tata je fora.
Mama se podrazumijeva.
Čak i ako njen kućni tata tako ne misli.





Oznake: odgoj djece, roditeljstvo, rodna ravnopravnost

02.01.2019. u 13:24 | 1 Komentara | Print | # | ^

Dijete u kazni

Prvu sam kaznila na Božić.

Nda. Kad čovjek ovako pročita, bez šireg konteksta, ne zvuči baš lijepo. Ali je nikad nisam obećala da ću ovdje pisati samo lijepe stvari. A tu je i, kako rekoh, širi kontekst.

Zapravo je sve počelo još prije desetak dana. Muž i ja skužili smo da je probijena kalota na jednom od naših zvučnika preko kojih slušamo glazbu i TV. Pogledali smo se i istovremeno izustili:

- Prva.

Mački je, pretpostavljam, laknulo jer konačno nju nismo proglasili pogodnim krivcem za neku vrstu štete u kući.

Prvu smo pozvali i upitali je:

- Jesi li gurala prstiće u ovaj zvučnik? - na što je ona odgovorila:
- Ma neeee, niiiisam.

Povjerovali smo joj.
Točnije rečeno, ŽELJELI SMO joj povjerovati. Pa smo se zato pravili malo blesavi po pitanju eventualne kazne, ali smo je zato nedvosmisleno upozorili da takvo što više nikad ne smije činiti.

- Obećajem. Neću više gurati prste u zvučnike - odgovorila je, na onaj i više no zreo način za svoje godine, čime je potkrijepila kliše o djeci horoskopskim Jarcima.

Na Božićno jutro skužili smo da su probijene kalote na još dva zvučnika. Dogovorili smo se da ćemo šutjeti o tome dok ne otvori poklone pod borom. I da smo htjeli nešto reći, ne bi imali šanse jer je čim je ustala i odšetala u dnevnu sobu vidjela je poklone i iz sveg glasa oduševljeno vrisnula:

- Poooooooklooooooniiiii! Pooooooooooklooooooooooooniiiiiiiiiii! Za mene i Druuuuuuuuuuguuuu! Djed Božićnjak ih je baaaaaaaaacio!

Bacio kroz dimnjak.
Na stranu to što mi živimo u stanu i nemamo dimnjak.

Nismo imali srca kvariti joj veselje.

Kad je sve skupa prošlo i entuzijazam se smirio, mirno smo je upitali:

- Jesi li opet gurala prste u zvučnike?
- Niiiiisam.
- Prvaaaaaa? - Božić ne Božić, ovaj put smo odlučili istjerati istinu na čistac.
- Paaaaa... u redu. Jesam.
- A zašto?
- Jer mi je bilo zabavno.

Ups.

I tu smo se našli pred odvratnom roditeljskom dilemom.
Kako djetetu ne upropastiti Božić, a opet mu dati do znanja, nekakvim pedagodiškim postupkom, da ne možemo tek tako prijeći preko namjernog uništavanja tuđe imovine?

Čekati da Božić prođe?
Nema smisla.
Dijete bi bilo kakva vrsta kazne, soljenja pameti, itd. i tome slično sa zakašnjenjem samo zbunila. Morala je znati u čemu je problem dok je situacija svježa.

Sjela sam s njom i otpočela ozbiljan mama - kći razgovor.

- Prva, znaš li što nam je potrebno da bi mogli nešto imati?
- Novčiće.
- Razumiješ li da za neke stvari moramo dati više novčića, a za neke manje?
- Da.
- Možeš li mi reći, trebamo li više novčića dati za jednu jabuku ili za auto?
- Za auto.
- Odlično. Vidiš, i za naše zvučnike treba dati puno novčića.
- Punoooo?
- Da. A znaš li kako mama i tata dobiju te novčiće da kupe zvučnike?
- Tata radi! (mene sad percipira kao osobu koja 'sjedi' doma jer sam na porodiljnom s drugim djetetom).
- Točno. I što ćemo sad kad si ih razbila?
- Ja ću vam ih popraviti.
- Na žalost, to nije moguće. Mora ih popraviti netko drugi...
- U radionici, mama?
- Da. Popraviti ili moramo kupiti nove. I zato treba dati što?
- Novčiće. I tata mora raditi.
- Točno. Misliš li da je lijepo što si ih razbila?
- Ne. Nije lijepo. Obećajem da neću više nikada.
- Hm. Već si jedno obećala.
- Jesam, mama... - sada joj se jasno na licu vidjelo 'kriva sam.'
- Je li lijepo uništavati tuđe stvari?
- Ne.
- Bi li voljela da tebi tata i ja razbijemo neku tvoju igračku koju voliš?
- Neeee. Nije lijepo razbijati tuđe stvari! To je ružno!
- Evo, vidiš. Lijepo da razumiješ.
- Da.

I tada sam izustila:

- Jasno ti je da za to moraš odraditi neku malu kaznicu, ne?

Što da velim, kukavica sam.
Mekana.
Slaba na nju.
Zato sam rekla 'kaznicu'.
Kvragu, Božić je bio.

- Da, razumijem - odgovorila je.
- Danas ćeš malo biti bez crtića i bez igrica na računalu.
- U redu, mama.

Strepila sam kako će proći ta 'kaznili smo dijete na Božić' situacija, a na kraju je sve prošlo - odlično.
Mala jedva da je skužila da je nečim kažnjena jer je ionako cijeli dan bila toliko okupirana hrpom poklona koje je dobila od rodbine da se nije ni sjetila da televizor i računalo postoje.
Pardon, televizora se sjetila jednom. Onako usput. Pa je tiho upitala:
- Može crtić?
- Danas ne.
- OK. Onda ću se danas igrati.

Da vam pravo velim, da mene netko tako kazni, ne bih imala ništa protiv. To mi dođe ko da me netko odvede u butik s prekrasnim haljinama iz snova, kaže mi da mogu birati koju god želim, besplatno, i onda mi kaže da sam kažnjena time što u tom istom butiku ne mogu kupiti šal.
Pristajem!

Eto. Da nije bio Božić, od kojeg smo strepili, ne bi bilo ni tog mora poklona, ne bi bilo uzbuđenja oko božićnog drvca, oko svečanog božićnog ručka kojeg smo priredili, oko lampica... i kaznu bi osjetila puno snažnije.
Ovako ju je jedva okrznula.

Zašto je zapravo kažnjena?
Zbog materijalne štete koju je počinila?
Zapravo ne. Odnosno, to je sporedno. Bila bi kažnjena i da je razbila nešto u vrijednosti od 100 kn.

Zašto onda?
Jer je razbila NAMJERNO.
I zato jer je smatrala da je takvo što zabavno.

Razumijem da naš potez neće svi odobriti ali htjeli smo joj poslati poruku da tuđe stvari nije u redu uništavati, posebno nakon što je već jednom obećala da to neće činiti.
Vjerujem da to treba shvatiti sada, dok je još malena i pod našom paskom, a ne jednog dana kad odraste i u naletu bijesa, osvetoljubivosti ili obijesti nekome nešto razbije pa pobere šljagu ili, još gore, završi na sudu.

Ovako je poruku shvatila, na prilično elegantan i bezbolan način.
Božić je, unatoč svemu, provela zaigrana i nasmijana, a na kraju dana mi je, prije no što je utonula u san, rekla:

- Mama, meni je ovo bio prekrasan Božić.

Meni je tako i posljednji kamen pao sa srca.



Oznake: odgoj djece, kazna, mama i kćer

28.12.2018. u 17:46 | 1 Komentara | Print | # | ^

Moja trogodišnjakinja osmislila je recept za tortu

Prva mi u zadnje vrijeme puno pomaže u kuhinji. Djelomično je to zbog našeg tjednog kalendara kojeg smo zajedno izradile kako bi joj pomogla naučiti imenovati dane u tjednu. Svaki dan, od ponedjeljka do nedjelje, nešto radimo zajedno. Tako, na primjer, srijedom učimo čitati slova i spojiti ih u riječi, četvrtkom zajedno čistimo, nedjeljom peremo odjeću, a utorkom kuhamo. Ili pečemo.

Do sad smo pravili, recimo, juhu od bundeve, mala peciva, pizzu, falafele i svinjetinu s pire krumpirom, Zajedno smo ispekle i više kolača, a u posljednjih nekoliko dana pridružila mi se i u pravljenju božićnih keksića. Štoviše, sama ih je izradila, jasno, uz moje upute. Razumije gdje treba ubaciti koji sastojak i kako ga umiješati ali još ne zna pročitati grame na vagi i zato joj je potrebna moja pomoć. Po onome što je do sad pokazala u kuhinji, naročito u području slastičarska, usudim se reći: 'Mala ima smisla za to.'

Ipak, ono što je učinila prije nekih tjedan dana ne bih očekivala ni u najluđim snovima.

Prišla mi je i rekla:

- Mama, ja ću ispeći tortu.

Misleći da se samo igra kako peče tortu, s osmijehom na licu sam joj odgovorila:

- O, baš lijepo. Speci, dušo.

Shvatila je da sam njenu objavu primila suviše ležerno pa mi je ozbiljnim tonom brzo poručila:

- Ali ja stvarno, stvarno, stvarno želim speći tortu.

Sada sam zagrizla. Upitala sam:

- A kakvu tortu?
- Imam svoj recept - odgovorila je. Sad je imala moju punu pažnju.

Podijelila je sa mnom recept, a ja sam, ugodno iznenađena, morala doći do zaključka: 'Pa ovo zbilja vrijedi napraviti! Zvuči kao nešto što ima smisla!'

Naime, da mi je netko samo trenutak prije rekao: 'Zamisli kakav bi recept osmislilo dijete još nema pune četiri godine', rekla bih: 'Nešto poput: kilogram čokolade, kilogram šećera i kilogram gumenih bombona, pomiješati i ispeći.'

Recept moje Prve glasi ovako.

Prvo izmiješati sastojke za tijesto.
Pun tanjur brašna (u naš tanjur stane 200 g brašna).
Osam velikih žlica šećera (oko 100 g).
Vrećicu kokosa (onu od 200 g).
Prašak za pecivo.
Malo ulja (ispalo je 2 dl).
4 jaja (rekla je 'tri' ali smo u konačnici ovu količinu ipak povećale za još jedno).
Koricu jednog limuna (ovo ne smijete zaboraviti ni u ludilu - Prva je naglasila da je to jako važan sastojak).

Kad se to ispeče u okruglom kalupu (intervenirala sam i odlučila da će se peći na 190, oko 35 minuta), prepoloviti i donju polovicu premazati pekmezom od naranče. OK, rekla je 'sokom od naranče' ali brzo smo obje shvatile da joj samo nije poznat izraz za pekmez.

Onda opet sve skupa spojiti, otopiti veeeeeliku čokoladu (300 g), njome premazati cijelu tortu i na vrhu napisati 'Prva'. Odnosno, njeno pravo ime.

Rekla sam sebi: 'Moram ovo probati napraviti. Skupa s njom.'

Dva dana kasnije otišle smo u kupovinu, nabavile sastojke i krenule.
Slijedile smo njen recept u slovo.
Testirala sam je tražeći da ponovo ono što je dva dana ranije osmislila kako bih bila sigurna da taj njen recept nije produkt slučajnosti.
Nije bio.
Ponovila je sve. Od riječi do riječi.
Uz poseban naglasak na ovome:
- Molim te, ne zaboravi koricu limuna jer je ona jako važna za moj recept.
- Svakako, Prva.

I tako bi torta.
Osim supruga, Prve i mene, probalo ju je još nekoliko osoba kojima je Prva odlučila darovati komad povodom Adventa.
Presuda je unisono dobra pa smo odlučili zapisati recept, a Prvoj smo obećali:
- Tvoju tortu ponovno ćemo peći.

Jasno, hvalim je na sva zvona. Bestidno. Kako ne bih kad još nema ni pune četiri godine, a osmislila je tortu koja se ne samo može jesti već je i doista ukusna?
Pitaju me kako je to uspjela.
Vjerujem da je stvar jednostavna. Kako rekoh na početku, u posljednje vrijeme puno je sa mnom u kuhinji.
Promatra što radim, pomaže mi i vrlo aktivno sudjeluje.
Odlazi sa mnom i u kupovinu i gleda koje sastojke kupujem.
Ponekad se dogodi da nije izravno prisutna tijekom kuhanja ali je tu negdje, igra se na metar, dva od mene. Djeluje nezainteresirano ali zapravo barem jednim uhom sluša i krajičkom jednog oka promatra što radim. I upija. Kao spužvica.

Iskreno, očekivala sam da će promatrajući tatino i moje kuhanje nešto o tome upamtiti, ali da će otići za svoje godine ovako daleko - nisam.
Sigurna sam da se potrudila upamtiti kako mama peče kolače i osmisliti nešto svoje i zbog svoje u posljednje vrijeme snažne potrebe da se dokaže kao 'velika'.
Zbog mlađe Sekice.
'Jer ona je malena, a ja sam velika.'

Kako god da bilo, njenu tortu peći ćemo ponovno vrlo brzo. I vi je isprobajte!

Oznake: odgoj djece, torta, recept, mama i kćer

26.12.2018. u 16:50 | 2 Komentara | Print | # | ^

O prijateljstvu djevojčice i mace

U životu je dobro znati razmišljati dugoročno. Da sam ja to znala ne bih, u dekoratorskom zanosu, kupila za moja primanja bezobrazno skupe zavjese.
Jer bih dugoročno razmišljajući predvidjela da ćemo jednog dana u kući imati mačku.
I onda bih, isto tako dugoročno razmišljajući, predvidjela da će ta ista mačka razderati moje fensi zavjese.
Sama sam si kriva.
A kad se potrudim ne misliti na to, moj muž je tu da me podsjeti.
'Baš si morala dovesti mačku.'
Nda. Nasoli mi ranu.

Ne, ovo nije jedna od onih dijete-nas-je-pililo-da-mu-nabavimo-mačku priča.
Naša prugasta četveronožna ljepotica pridružila nam se u kućanstvu i prije no što smo znali da ćemo postati roditelji. Dogodilo se to zapravo sasvim slučajno, nakon što je kolegica pronašla nasred ulice. Udario ju je automobil, srećom malom brzinom pa nije bila ozlijeđena ali se, pogađate već, pojavila potreba za udomljavanjem.
Da skratim priču, maca je završila kod nas prije nešto više od pet godina.

Prije malo manje od četiri godine rodila se Prva.
Kako dolazim iz mjesta u kojem postoji paranoja od propuha, susjedskog trača i mačje dlake već u trudnoći sam se naslušala priča o opasnostima kojima ću izložiti svoju tada još buduću bebu ako joj približim svoju kućnu ljubimicu.

- Pazi da ti dijete ne proguta mačju dlaku.
- Moja prabaka mi je pričala da je jedno dijete kod nas pojelo mačju dlaku iz Prvog svjetskog rata i dobilo meningitis (meningitis je inače bolest kojom vas starije generacije često plaše, i kad treba i kad ne treba).
- Drži mačku daleko od bebe da je ne ogrebe (ovo nisam namjerno namjestila da se rimuje).
- Pazi, mačka će ti biti ljubomorna na malu.

Muž i ja odlučili smo se na razumnu mjeru opreza. To je značilo: 'Nećemo ostaviti bebu bez nadzora ali dozvolit ćemo maci da odmah uspostavi kontakt s njom.'
Naime, nekako smo smatrali da bi upravo sprječavanje da se približiti djetetu moglo potaknuti mačju ljubomoru.

Prva je stigla iz rodilišta. Skinuli smo je u pelenu kako bi je presvukli i položili je na stol za previjanje. Mačka joj je odmah prišla i obnjušila joj glavicu.
Toga dana rodilo se predivno prijateljstvo naše djevojčice i kućne ljubimice.
Zapravo, mačka je na neki način 'posvojila' Prvu. Od samih početaka postala izrazito zaštitnički nastrojena prema njoj. Sjećam se, recimo, kad su Prvoj bila neka četiri mjeseca. Bila sam sama s njom kod kuće i sve je prolazilo u najboljem redu.
A onda se Prva iznenada rasplakala.
Glasno.
Ko nikad u životu.
Što god sam pokušala, nije pomagalo.
Lijeva cica - neće.
Desna cica - neće.
Nošenje u uspravnom položaju - neće.
Nošenje u horizontalnom položaju - neće.
Ljuljuškanje - neće.
Lagano skakutanje s bebom - neće.
Maženje - neće.

Beba je jednostavno odlučila urlati, a ja sam bila nemoćna. 'Vjerojatno grčevi', sjećam se da sam pomislila.
... i tada me je mačka napala.
Skočila mi je na potkoljenicu i snažno me ugrizla.
Tada sam prvi put svjedočila tom zaštitničkom porivu kojeg ima svaki put kad Prva zaplače.

Od tad se to ponovilo više puta.
Prva bi zaplakala, a mačka - inače po prirodi vrlo miroljubiva i nimalo agresivna - bi se spremila u napad da obrani svoju malu ljudsku prijateljicu.
Dugo je i stražarila u kupaonici, navrh veš mašine svaki put kad bi se Prva kupala.
Za svaki slučaj. Da vidi da će sve proći OK.

Prije nego Prva ode na spavanje, čuva joj krevetić.
Dok spava, zna ležati pored nje.
Kad je Prva bolesna, evo mačke.
Ili kad je nešto muči. Jučer je, recimo, imala problema sa spavanjem. Mučili su je loši snovi pa se svako malo budila, već evidentno umorna.
Mačka joj je prišla i obnjušila je kao da joj poručuje 'tu sam, brinem za tebe.'

Sve u svemu, imaju divan odnos.

Kad smo doznali da će nam se pridružiti Druga, muž i ja smo se odmah zapitali kako će mačka nju prihvatiti.
Hoće li biti jednako brižna kao i prema Prvoj ili će, pak, Drugu doživjeti kao konkurenciju Prvoj i iskazati agresiju?

Ispalo je - ni jedno ni drugo.
Mačka je Drugu od samog početka jednostavno odlučila - ignorirati.
Brutalno.
Bestidno.

Kad je Druga došla doma iz rodilišta, mački smo opet htjeli dati priliku da je obnjuši, kao što smo to napravili s Prvom.
Nezainteresirano je prošla pored nje i otišla se oprati na terasu.
Svi naši daljnji pokušaji da je približimo bebi neslavno bi propali.

- Hej, maco, dođi. Vidi, maco, beba!
- Maco, ovo je naša Druga. Dođi je upoznati!
- Eeeej, bebice, vidi, ovo je naša maca. Draaaaga maaaaca...

Ništa.
Nula bodova.

Mačka se doslovno ponašala kao da Druga ne postoji.
Ko da je zrak.
Čak je u par navrata prekoračila preko nje, dok je ležala na našem bračnom krevetu, ali tako da je uopće ne dodirne šapama.
Ponašala se kao da ne postoji.

Pretpostavit ću da je to bila neka vrsta ljubomore zbog dolaska konkurencije Prvoj, ali se, srećom, nije iskazala kroz agresije.
I taman kad smo se već nekako pomirili s tim da Druga nikad neće 'postojati' za mačku, jućer se dogodilo čudo. Sasvim iznenada, bez najave.

Druga je zaspala pored mene na bračnom krevetu pa sam je odlučila tamo ostaviti znajući da bi je premještanje probudilo.
Mačka je mirno došetala do nje i legla. Zajedno su odmarale nekih pola sata, a ja sam to ovjekovječila fotografijom.
Negdje pred večer Druga je opet zaspala, ovaj put u svojoj zipkici. Mačka je legla tik pored zipkice i tako ostala neko vrijeme. Baš onako kako stražari kad čuva Prvu dok spava.

Što je dovelo do te iznenadne promjene, nemamo pojma.
Možda je pomogla činjenica da Druga sada više vremena boravi na podu (na posebnoj podlozi) gdje vježba okretanje s trbuha na leđa i obrnuto. Kažu, kad se spustite na razinu mačke - u doslovnom smislu, mjereći centimentre od poda - ona će vas lakše prihvatiti. U posljednjih nekoliko dana Druga je tako valjajući se na podu uočila mačku i, inače jako vesela po prirodi, uputila joj je više svojih neodoljivih osmjeha.
Tko zna, možda je mačka pala na to.

U svakom slučaju, trebalo im je punih pet i pol mjeseci da probiju led.
Strpljenje se isplatilo.
Naša maca dobila je još jednu malu ljudsku prijateljicu.


Oznake: macka, odgoj djece, ljubimac

17.12.2018. u 13:12 | 2 Komentara | Print | # | ^

Roditeljska očekivanja i njihove zamke

Kad su Prvoj bile tamo negdje dvije godine poludjela je za ZZ-Topom i operom.

Ovo sa ZZ-Topom je bilo prilično zabavno. Muž i ja nismo mogli ne imati osmijehe na licima dok se na svojim bucmastim nožicama njihala naprijed-nazad u ritmu Tusha i La Grangea. Meni kao nekakvoj 'rokerici' u duši je zbog njenog afiniteta prema toj vrsti mjuze bilo posebno drago.

Ali ZZ-Top su bili samo fora.

Prava stvar - ono ozbiljno - bila je opera. Kad sam skužila da ona opsjednuto gleda Opera Box na HTV-u, a potom da joj se sviđaju i neke partiture iz klasične i barokne glazbe, u glavi mi se stvorila primamljujuća misao:

'Bit će akademska glazbenica.'

Već sam je mogla zamisliti kako sjedi u orkestru, uspravna, duga, istegnuta vrata, s violinom na ramenu. Dama s gudalom.

Imala je i fazu kad je obožavala crtić o doktorici Pliško. Kad je na poklon dobila liječnički pribor za igru, revno se bacila na 'liječenje' svojih igračaka, baš kao i doktorica iz crtića. Mom ponosu nije bilo kraja kad je osvojila svoju prvu diplomicu - za uspješno 'liječenje' plišanih igrački u tzv. Bolnici za plišane medvjediće koja se svako proljeće organizira na Zrinjevcu. Ova improvizirana bolnica usred parka namijenjena je djeci koja se boje doktora kako bi im kroz igru pomogla odagnati strah.

Ne samo što se Prva ne boji doktora već obožava ići na preglede. Zato je svoju prigodu da se istakne i pokaže svoje vještine 'liječenja' u Bolnici za plišane medvjediće jedva dočekala.
I zasjala punim sjajem.

'Bit će doktorica', već sam je vidjela u bijleoj kuti, sa skalpelom u ruci,kako suvereno i smireno spašava nečiji život.

Nedavno su mi tete u vrtiću rekle da im se čini da ima dara za crtanje. Kod kuće sam isto skužila da rado crta i da je jako uspješna u crtanju geometrijskih oblika poput kvadrata i trokuta pomoću geometrijskog trokuta i ravnala te kruga pomoću šalice.
Kad mi je muž uz to spomenuo da je primjetio da se odlično snalazi u prostoru, u mojoj glavi već se spontano stvorila misao:

'Bit će arhitektica.'

Prva u spektakularnom, ostakljenom uredu u New Yorku projektira zgradu nekog novog muzeja... Nisam mogla ne zamišljati je...

Za nju često govore da je vrlo elokventna, inteligentna i napredna za svoju dob, a kad tome dodate i spoznaju da je po prirodi vrlo pedantna i da voli stvari raditi 'na pravi način', jasno vam je kako se jedna obična mama brzo može zanijeti u stvaranju vizije njene budućnosti. U toj viziji ona je nekako uvijek akademski uspješna, ima društveno priznatu karijeru i stabilan brak s nekakvim jednako uspješnim i pristojnim tipom u odijelu. Sve po pe-esu. I naravno, uspješno.

S druge strane, i suprugu i meni se nekako od starta nametnula potpuno drugačije vizija budućnosti Druge. Ona je beba koja se smije doslovno svemu.
Da. Doslovno. Svemu.
Gotovo da ne skida osmijeh s lica.

Pa čovjek kad je vidi spontano pomisli da će uvijek biti nekakva veseljakica.
Ona koju previše ne zanima ni akademski uspjeh (jer to je za one 'ozbiljne', kao Prva) ni karijera (i to je za one 'ozbiljne'), a vjerojatno će je i privatno privlačiti vrckave (čitaj: 'neozbiljne') osobe, ko što je i ona.

I zato će Prva biti akademska glazbenica/doktorica/arhitektica i ozbiljna do bola, a druga će raditi u pekari, ali će zato zabavljati cijeli kvart svojom veselom, vrckastom osobnošću. Da, da, bit će baš tako...

Maaaaaa... čekajte malo!!!

U jednom trenutku me je nešto ipak ošinulo. Da sam mogla, samu sebe bih ošamarila. Nekako sam ipak shvatila da takvim razmišljanjem mogu ozbiljno naštetiti svojoj djeci, naročito ako takve misli počnem izgovarati na glas.

Da, lijepo je maštati o uspješnoj budućnosti svog starijeg djeteta, ali što ako se ta mašta pretvori u očekivanja?
Što ako onda ta očekivanja ne budu ispunjena?
Što ako se, unatoč mojim naporima da tako ne bude, pojavi osjećaj razočaranja?
Što ako baš ona odluči baviti se nekim manje 'glamuroznim' zanimanjem i ako je akademski život ne bude zanimao uopće?

Ama baš ništa!

Prva je ne samo moje dijete već i osoba koja zaslužuje svoje puno poštovanje.
Osoba koju odgajam da sama nauči donositi odluke u životu i preuzeti za njih odgovornost.
Što god u životu odluči biti, čime god se odluči baviti, taj izbor trebam poštovati, inače ću pogaziti sve ono što je kao majka učim.
Ona nije tu da ostvaruje moje projicirane, neostvarene snove već svoje vlastite.

U istom trenutku prosvjetljenja shvatila sam da nisam fer ni prema Drugoj. Da, znam, na drugom djetetu je uvijek nekako manji pritisak, manje se od njega očekuje... jer sve se to već prošlo s prvim.

Ali opet, pretpostaviti da će dijete krenuti nekakvim 'manje ozbiljnim' putem jer je kao beba vrckavo je zapravo suludo. Da ne kažem 'bezobrazno.'
Neodgovorno.
Druga je još toliko malena da zapravo NEMAMO POJMA kakva će biti kao dijete, kamoli kao odrasla osoba.

Priznajem, i dalje u nekoj svojoj mašti vidim Prvu kako projektira zgrade i Drugu kako priča šale u društvu, ali nestao je onaj pritisak da tako baš MORA biti.
Bit će onako kako one odaberu.
Kuda će ih život odvesti, ne zna se još.
No ono što već sada znaju je ovo - tamo gdje je mama, tamo je dom.
Sve ostalo stvorit će same, najbolje što znaju.

Oznake: odgoj djece, talent, roditeljstvo

13.12.2018. u 13:28 | 1 Komentara | Print | # | ^

Što se mijenja kad si mama?

- Kako je biti mama?

Kad me netko ovo pita, u pravilu odgovorim:

- Lijepo, ali naporno.

Posljednji takav upit, postavljen nedavno, ponukao me je da malo bolje promislim o detaljnijem odgovoru na ovo pitanje. Ovdje ću ga podijeliti s vama.

Kad si mama onda guglaš ko nikad u životu. O temama vezanima uz klince.

'Psihomotorički razvoj bebe po mjesecima.'
'Kad moja beba smije sjediti.'
'Kalendar dohrane.'
'Dvogodišnjakinja ne sluša.'
'Trogodišnje dijete izbirljivo u jelu.'
'Dijete ima proljev.'

... itd, itd.

Kad si mama često ti je dosadno.

Da, mogla bih vam sad ovdje prodavati priču kako je majčinstvo jedno blaženstvo u kojem beskrajno uživate 24 sata dnevno ali nije uvijek baš tako. Ma koliko mi moje cure bile preslatke i drage, u određenim trenucima s njima doslovno umirem od dosade.

Kad moram gledati epizodu Kluba Mickeya Mousea koju sam u proteklih nekoliko dana već vidjela sedam puta.
Kad nekih 30 puta za redom moram s Prvom igrati istu igru.

'Ja ću imati plišanu curu, ti mama plišanog krokodila koji je želi pojesti.'
'Ja ću biti princeza na balu i ispast će mi cipelica pa mi je ti donesi da je probam.'
'Ja ću imati ovu Barbie, a i ovu drugu pa neka idu kupiti sastojke za tortu.'

Prvi put je simpatično, drugi put isto ali tamo negdje trideseti put već želite iskočiti iz vlastite kože.
Naravno, djetetu to nećete reći.

Kad si mama pretvaraš se u kantu za smeće.

- Prva, hoćeš sad jesti faširanac i kelj?
- Daaaaa, daaaaaa, daaaaa!

Pola sata kasnije: ona napušta stol nakon dva pojedena zalogaja, a ja jedem njene ostatke, 'da se ne baci.'

Kad si mama nosiš vezanu kosu - ako ista već nije ošišana.

Razlog je beskrajno jednostavan - bebe vuku za kosu.
I to vraški jako.
Dok sam još bila s Drugom u rodilištu, nakratko sam pričuvala kćerkicu od cimerice dok je ona bila na WC-u. Ta bebica, tada stara samo dva dana, zgrabila me je za kosu i počupala iznenađujuće bolno. To mi je bilo prvo upozorenje: 'Ne drži puštenu kosu kad ideš nositi bebu.'
Druga mi je to još nekoliko puta potvrdila.
I tako ja kao mama više manje stalno nosim rep.

Kad si mama uglavnom razgovaraš samo o djeci.

Da, lijepo zvuči ono 'sad kad si na porodiljnom, naći ćeš vremena i za sebe i neke svoje interese.'
'Možeš se intelektualno uzdizati, učiti nešto za svoju dušu.'

Ma vraga.
Dođem s klinkama u parkić, sretnem tamo druge mame i... što mislite, da raspravljamo o Hegelu i Kantu?
Dobro je i ako ovlaš dotaknemo neku vijest s dnevno-političkih portala.
Teme su uglavnom čija je beba koliko dugo na cici, kad se krenulo s dohranom, koliko često beba kaka, čija je beba prohodala, kako se nose s jesenskim virozama, 'znate, čula sam da su u vrtiću opet vodene kozice... da, da, bolje da to prebole mali...'

U određenim trenucima ste toliko okupirani djecom da niti ne stignete pratiti što se događa u svijetu oko vas, osim što na brzinu možete preletjeti preko nečijeg Facebook zida.
Ako imate bebu koja je samo na cici, niste baš u mogućnosti ni izlaziti van, u nekakvo kino ili kazalište pa onda niste ni u mogućnosti komentirati aktualne filmove i predstave.
Kad ste mama, u ozbiljnoj ste opasnosti pasti u neku vrstu društvene izolacije koja onda za posljedicu ima i ograničene mogućnosti vođenja rasprava o raznim aktualnostima - osim ako aktualnošću ne smatrate nešto poput 'moje zlato je danas prvi put zagugutalo.'

Kad si mama, često ti radi veš mašina.
Često kuhaš jedan te isti obrok u etapama.
Često jedeš u kasne noćne sate jer ranije nije bilo prilike.
Često brineš.
Često daješ puse u čudne dijelove tijela, 'da manje boli.'
Često nemaš blage veze što radiš.
Često se oduševiš ko što nikad nisi.
Često se i razočaraš.
Često fotografiraš svoje klince.
Često prekidaš to što radiš jer te djeca trebaju.
Često se nerviraš ali isto tako i često uživaš.

... i puno, puno voliš.

Oznake: majcinstvo, odgoj

11.12.2018. u 14:36 | 1 Komentara | Print | # | ^

Susret sa Svetim Nikolom

Danas sam s curama bila u kazalištu. Prva inače voli predstave pa je nije trebalo puno nagovarati na odlazak, posebno ne kad sam joj rekla da će se nakon predstave u kazalištu pojaviti trenutno njen omiljen muškarac nakon tate i Zaka Storma - Sveti Nikola. Od ranog jutra pa sve do negdje četiri popodne, kad smo krenule na predstavu, iz petnih žila se trudila biti dobra djevojčica 'kako se Sveti Nikola ne bi slučajno naljutio i odbio joj donijeti poklon.' Posljednji uvjet za umiliti ga bio je - biti mirna tijekom gledanja predstave.

I Druga je bila s nama. Ne zato jer očekujem da dijete od pet mjeseci uopće bude svjesno da se nalazi na mjestu koje zovemo kazalište, kamoli zato jer mislim da će je interesirati predstava. Razlog je prozaičan - ona je od rođenja samo na cici. Nije mi ispod časti svojoj bebi dati nešto poput Bebimila ili Nana - što bi joj mogao dati i netko drugi, tko bi je čuvao - ali, da budem iskrena, nisam vidjela smisla pljunuti lovu za cijeli paket umjetnog mlijeka da bi joj nekakva teta čuvalica dala jednu jedinu bočicu, a onda bih ostalo vjerojatno bacila. Suprug, naime, ima radni vikend pa je opcija da se brine o bilo kojem djetetu u startu pala u vodu.

Zato sam sa sobom povela frendicu. Nekako sam imala osjećaj da bi se Druga tijekom predstave mogla pobuniti.
Preglasno plakati za cicom.
Urlati jer je grči u želucu.
Tražiti da stojim i nosim je na ramenu.
Napraviti maestralni 'iskrcaj' u pelenu koji traži hitnu intervenciju.

U takvom slučaju, procijenila sam, bila bih prisiljena napustiti predstavu, a ideja da svoju stariju, troipolgodišnju djevojčicu, ostavim samu u mračnoj dvorani nije mi se nimalo svidjela. Frendica je, srećom, prihvatila poziv.

I dobro da jest.

Druga je na predstavu ušla spavajući, u 'jaju' u kojem se do kazališta dovezla automobilom, ali već tamo negdje na uvodnoj sceni se probudila.
Cuc-cuc-cuc.
Nakačila se na cicu.
Onda je odlučila malo biti u mom krilu, u polusjedećem položaju, i 'gledati predstavu'.
Pa opet cuc-cuc-cuc.
Na drugoj cici.

Sve je bilo u redu dok se hranila no onda je mlada dama odlučila da bi se ona malo nosila na ramenu. Dok ja stojim.
Pa sam, kako sam dobro predvidjela, morala s njom napustiti predstavu.
Bilo je to nekih pola sata nakon početka.

Otišla sam u foaje u prizemlju i tamo srela kolegu s posla kojeg je s predstave potjerao njegov jednogodišnji sinčić te nekoliko mama s djecom te dobi za koje se boravak u kazalištu također pokazao prevelikim izazovom.
Družili smo se sve do kraja predstave, nekih sat vremena.
Red spike o dojenju.
Red spike o ritmu spavanja.
Red spike o tome koliko se vole nositi.
Red spike o igračkama i eto ga, vrijeme je proletjelo.

Druga ga je provela malo na cici, malo na ramenu, malo oduševljeno se smijući 'drugoj' bebi koja 'živi u ogledalu' kazališta.

Tamo negdje pred kraj predstave poslala sam frendici poruku:
'Je li sve u redu?'
Odgovorila mi je:
'Prva spava'.

Ne treba biti genij da bi shvatili da je predstava baš nije oduševila.
No dobro, bolje i to nego da je frendici radila probleme glasnim zapitkivanjem, lupkanjem nožicama ili prežustrim vrpoljenjem.
Ovako je ženska barem pošteno odradila svoj popodnevni san, što joj je zadnji put uspjelo prije nekih godinu i pol. Što da velim, dijete je po tom pitanju na mene. Ja sam, naime, u potpunosti napustila dnevni san s dvije godine.

Dio mene se, doduše, pošteno prepao kad sam čula da je zaspala. Problem je u tome što Prva, kada zaspi po danu, zna užasno plakati kad je se probudi.
Ovaj put nije plakala jer je imala odličan motiv.
Svetog Nikolu.

Druga i ja vratile smo se u dvoranu taman kad se bradati gospodin pojavio. Nju nije impresionirao nimalo. Gospodična se opet nakačila na svoju cicu i to je bilo sve što je zanima.
Zato je Prva bila toliko ushićena da smo joj frendica i ja zajedno morale objasniti da Sveti Nikola nije došao samo zato kako bi NJU prozvao i kako će morati čekati svoj red.
Srećom, odmah je to prihvatila pa nismo imali scenu.

Dok smo čekale da je Sveti Nikola pozove na pozornicu prisjećala sam se kako je to bilo prošle godine.
Isto je bila beskrajno uzbuđena jer će upoznati Svetog Nikolu i dobiti poklon no kad je došao trenutak penjanja na pozornicu uplašila se i rasplakala pa ju je morao otpratiti tata.
Ove godine mi je obećala da će biti hrabra curica i otići po svoj poklon sama.
Tako je i bilo.
Sveti Nikola nije dobio osmijeh ali Prva mu je ipak hrabro prišla, sjela mu krilo i fotografirala se s njime, a potom je svoj dar odnijela sa pozornice.

O opciji 'ajmo prvo doma pa ćemo ga onda otvoriti' razmišljala sam otprilike pola sekunde. Dovoljno je bilo vidjeti ushićenu facu od Prve.
Poklon je otvorila odmah u kazališnom foajeu i oduševila se jer je dobila igračku koju spominje, pri vrhu svoje liste prioriteta, već danima. Unutra je 'Sveti Nikola' ubacio i plišanu Minnie Mouse za Drugu.
Prije je, naime, prije nekih tjedan, dva važno izjavila:
- Svaka djevojčica mora imati svoju šminku i svoju Minnie.

Što se šminke tiče, za Drugu je ipak još pinkicu prerano ali protiv Minnie nemamo ništa. I moram priznati da je Prva sjajno pogodila. Drugu je Minnie oduševila, što je pokazala zadovoljnim smijanjem i skičanjem te motanjem iste po rukicama.

Ostalo je još samo otići kući i utopliti se.
Moje djevojčice zaspale su sretne, a ja kucam ove redove i pokušavam otjerati prehladu.

Prvoj još samo dugujem, u narednih nekoliko dana, predstavu na kojoj neće zaspati.

Oznake: sveti nikola, kazališne predstave, odgoj, prijatelj

08.12.2018. u 22:58 | 1 Komentara | Print | # | ^

Ono kad i nisam baš dobra mama

'Biti mama je najteži posao na svijetu.'
'Odgajati djecu teže je od najzahtjevnijeg fakulteta'.
'Što je više djece rodila, to tu ženu više cijenim.'
'Žena daje život i zato je treba poštovati'.

Ovakve i slične fraze čula sam više puta u životu, od raznih ljudi. Da je odgoj djece u najmanju ruku izazovan uvjerila sam se već sada tijekom svog dosadašnjeg kratkog roditeljskog iskustva. Prva me koji put stvarno zna staviti pred zid.

Kad sama poželi nešto pojesti, ja joj to pripremim, a ona onda to prezrivo odbije.
Kad očajnički želim da požuri jer ćemo negdje zakasniti, a ona se ukopa u mjestu.
Kad joj nešto govorim i shvatim da govorim kroz nju.
Kad prkosi na način na koji nitko ne prkosi.
Kad mi kroz plač pokušava reći što je u datom trenutku smeta, ali ne nalazi prave riječi pa joj ne znam pomoći.

Da se razumijemo, imamo ona i ja dobrih trenutaka.
Recimo, lijepo nam ide kad je učim kuhati, pisati slova, crtati ili prepoznati razne vrste životinja.
Ponosna sam i na činjenicu da je Prva vrlo pristojna djevojčica koja se ustručava reći 'dobar dan', 'do viđenja', 'hvala' i 'molim.'
Dragovoljno pomaže u čišćenju, zna lijepo postaviti stol i uvijek odnese svoj tanjur kad je gotova s jelom.
Rijetko je se treba tjerati da ode na spavanje. Ona u pravilu u krevet odlazi sama.

I volim kad mi kažu da sam dobra mama.
Kad od mene traže savjet.
Kad mi kažu da su iz mog primjera odgajanja nešto naučili.

Unatoč svemu tome, ne volim kad me stavljaju na neku vrstu pjedestala naprosto zbog činjenice da sam rodila i nekog odgajam.
Nekome to možda laska, meni ne.
Jer kad mi poručuju da sam turbo-mega-super naprosto zato jer sam mama, i da su sve mame turbo-mega-super naprosto zato jer su mame, meni to stvara grozan pritisak.
Da stalno moram biti turbo-mega super naprosto zato jer sam mama.
A ja nisam uvijek turbo-mega-super kao mama.

Štoviše, nekad znam biti baš katastrofa.

Evo, danas sam, na primjer, otišla do svoje firme pokupiti karte za jednu dječju predstavu od kolegice. Firma je na sasvim drugom kraju grada od moje kuće. Povela sam Drugu sa sobom kako bih je potrebi mogla podijiti, ali sam kod kuće zaboravila njene pelene.
Kad sam shvatila, osjećala sam se ko plavuša iz vica.
Glupo.
Srećom, Druga je odlučila ne obavljati nuždu dok smo bile vani i tako me spasila od vlastite gluposti.

Ne tako davno otišla sam s njom u obližnji Kaufland. Autom. Ona je bila u 'jaju' u kojem se vozi dojenčad prije nego počne sjediti. U dućanu sam u jednoj ruci nosila 'jaje', a drugom sam vukla košaricu.
Uzela sve što mi treba, došla na blagajnu, platila, odšetala do lifta koji je dvadesetak metara dalje, ušla u njega i... shvatila da mi je beba ostala na blagajni. U 'jaju'.
Nda.... ono kad zadihano juriš natrag što te brže noge nose, brzo hvataš dijete koje, srećom, nije ni skužilo da me tih pola minute, minutu nema i svim silama nastojiš izbjeći poglede ljudi od kojih neki govore 'ajme, sirota', a drugi 'gluuuuupača.'
I znaš da imaju pravo.

Ni s Prvom uvijek ne zaslužujem nagradu za majku godine.

Recimo, više puta sam joj zaboravila odnijeti pidžamicu u vrtić.
Zaboravim joj i papučice kad preko vikenda odu doma na pranje.
U žurbi se ne sjetim kupiti joj sirup protiv kašlja.
Prenaglim u reakciji na neku njenu nepodoštinu.
Nisam uvijek onoliko strpljiva koliko bih trebala biti.

Sve u svemu, kao mama imam kako dobrih trenutaka, tako i onih loših.
Nije mi svaki dan isti i ne reagiram u svakoj situaciji jednako.

Nisam savršena.
Nisam nikakva turbo-mega-super mama već samo obična mama kojoj nekad i ne ide tako dobro.
I zato ne volim biti na pjedestalu zbog vlastitog majčinstva.
Preferiram jedan realniji, uravnoteženiji pristup ka majčinstvu koji će pomoći u razbijanju mita o majci kao nekakvog polu-nadnaravnom biću koje uvijek nasmiješeno, blažena izraza lica, suvereno riješava sve probleme s djecom u nekakvom stanju majčinskog zena.
Kako već rekoh, ja sam samo obična mama.



Oznake: odgoj djece, majka, majcinstvo, drustvo

05.12.2018. u 21:50 | 4 Komentara | Print | # | ^

Kad mala glava misli

Djeca su mi se dogodila prilično kasno. Splet životnih okolnosti je htio da Prvu dobijem s punom 41-om, a Drugu s pune 44. Nije da sam tako planirala, da mi je cilj bio dulje se 'iživjeti'. Jednostavno je tako ispalo. Već Prva je došla u trenutku kad sam bila poprilično uvjerena da djece neću imati nikad, da mi je neka viša sila, ako postoji, namijenila drugačiji životni put.

U svim tim godinama prije majčinstva susretala sam tuđu djecu. Neću lagati i reći da sam oduvijek obožavala klince i sebe čeznutljivo zamišljala s jednim djetetom koje mi se vješa oko noge, a s drugim na cici, ali nisam bila ni onaj tip osobe kojem djeca nesnošljivo idu na živce sve dok ne dobiju svoju. Obraćala sam na njih samo površnu pažnju stvarajući neke usputne dojmove koji su, naravno, uglavnom bili pogrešni.

Tada mi to nije bilo jasno, ali danas jest.

Recimo, bila sam uvjerena da klinci od neke tri godine mogu izgovoriti par jednostavnih rečenica i da je najkompleksniji razgovor koji s njima možete voditi otprilike na ovoj razini:

- Hoćeš li čokolade?
- Da.

Sad u kući imam trogodišnjakinju, a imam i svakodnevnu priliku vidjeti njene vršnjake iz vrtića i vidim koliko sam bila u krivu. Jasno, trogodišnjaci nisu još ni tjelesno i ni mentalno razvijeni poput pubertetlija, a kamoli poput odraslih osoba, a ono što im opako nedostaje i time kompromitira njihovu mogućnost donošenja životnih odluka je nedostatak iskustva. Ali bez obzira na to, sada slobodno mogu reći da se male osobe od tri godine, posebno one ženskog spola, mogu verbalno izražavati puno bolje nego što sam ja mislila. Prva je, recimo, u stanju izgovoriti rečenicu poput: 'Budući da u autu nemamo benzina, moramo ići na pumpu' i pritom razumjeti to što je rekla i staviti u odgovarajući kontekst.

I ne samo to. Trogodišnjaci su u stanju biti i prilično inovativni u razmišljanju, a pritom inovativnošću ne smatram samo nešto poput 'ajmo pošarati zidove vodenim pastelama' (mada smo prošli i to!) ili 'ajmo oprati mačku u veš mašini' (srećom, to nismo prošli).

Recimo, Prva mi je jučer rekla kako se veseli Božićnom drvcu.
Da se odmah ispravim... ona to spominje tamo negdje od ožujka.
Od onda pita:
- Kad će konačno zima i snijeg?
- A zašto ti je to važno? - redovno joj odgovaram protupitanjem.
- Jer onda imamo bor, i kuglice, i zvjezdu na vrhu. I darove. A kad je snijeg je i moj rođendan.

... i tako zapitkuje dobrih 9 mjeseci, unatoč tome što istovremeno obožava i ljeto i plažu.

Uglavnom, jučer smo opet razgovarale o drvcu i pojavio se problem - gdje ga staviti u našem malenom stanu. Do sad smo taj problem rješavali tako što bi sklonili njene igračke na drugo mjesto i tamo gdje su do tad bile postavili drvce. U međuvremenu se broj njenih igračaka povrećao pa ih više nije tako jednostavno skloniti, a tu je i zipkica na ljuljanje u kojoj spava Druga koja, naravno, također zauzima određen prostor koji je prije bio prazan.

Dok sam ja u sebi mozgala što, kuda i kako, Prva je osmislila rješenje. Neću pisati detalje jer sumnjam da bi ikog zanimao uvid u tlocrt našeg stana ali dovoljno je reći da je njena mala glavica došla do prijedloga koji će nam omogućiti postaviti drvce na željeno mjesto, a uz to i skloniti njene igračke na dva mjesta od kojih će joj oba biti dovoljno dostupna, a mi se nećemo spoticati preko njih dok prolazimo s jednog kraja stana na drugi. Ahm... barem ne previše.

Ugodno me je iznenadila ne samom idejom i već i elaboriranim načinom na koji ju je prezentirala.
Da mi je netko prije samo par godina rekao da jedna trogodišnjakinja takvo što može, rekla bih: 'Ah, opet se ova(j) pretjerano hvali svojim djetetom.'

A moja Prva i njene male prijateljice me sada već iz dana u dan ugodno iznenađuju svojom inteligencijom i svojim sposobnostima.
I zato sad shvaćam koliko sam prije griješila potcjenjujući djecu.
Danas razumijem da su djeca osobe itekako vrijedne poštovanja čije mišljenje doista vrijedi poslušati. Naravno, nećete djetetu prepustiti odluku o nečemu kao što je dizanje stambenog kredita ili taktika kako ćete kod šefa izboriti povišicu, ali često znaju one 'male', obične, svakodnevne stvari sagledati iz jedne svježe perspektive i ponuditi dobru ideju koja uz to nije kontaminirana predrasudama do kojih dovodi iskustvo. Što je Prva starija, to sve više uživam u razgovorima s njom i u slušanju njenih ideja i prijedloga, i nadam se da će jednako tako biti s Drugom.

Volim čuti njeno mišljenje.

Roditelji generacije u kojoj sam ja odrastala bili su drugačiji. Onda se defaultom smatrala filozofija 'ah, dijete je, što on(a) zna?'
'Dobro dijete' nije bilo ono dijete koje zna dati pametan prijedlog na pristojan način već ono dijete koje šuti.
Oni su mislili za nas i nama je to bio 'amen'.
'Ne smiješ piti sok nakon sladoleda' (usput, nikad nitko nije dokazao da je takvo što točno).
'Ovo su ti dobre cipele za kišu' (nema veze što su ružne).
'Tu ćeš sjediti kad dođu gosti, i bit ćeš tiho.'

Kad nama dođu gosti, Prva je dobrodošla s njima porazgovarati. Ne maltretirati već porazgovarati.
Reći - na pristojan način - što misli.
Pokazati što zna.
Sudjelovati.

Vjerujem da se samo tako, mogućnošću slobodnog izražavanja svojih ideja - koje mogu, ali i ne moraju biti prihvaćene! - može razviti u osobu koja će jednog dana biti u stanju bez kompleksa iskazati svoje mišljenje i koja neće dozvoliti da drugi misle u njeno ime.
Svaka kuća gradi se od temelja.
Slično je i s djecom.
Sad kad sam mama vidim da su tu temelji puno bolji no što sam očekivala.
Pretpostavke doista jesu majka svih zabluda.

Oznake: odgoj djece, inteligencija

03.12.2018. u 13:06 | 2 Komentara | Print | # | ^

Tata, kupi mi auto, bicikl i romobil... tata kupi mi sve

Približava se Advent, ili razdoblje osobnog bankrota ove obične mame. Ma koliko se trudim Prvoj prenijeti poruku da bit Božića i svega oko njega nije u poklonima već u osjećaju zajedništva, mira i suradnje (Druga je sa svojih pet mjeseci još premlada za primanje takvih poruka), s klincima poklone ne možete izbjeći.

Barem ja ne mogu.

Prvo je tu Sveti Nikola. Prva već zna pjevati nekoliko pjesmica o njemu, a neki dan je u vrtiću prvi put čula za Krampusa i njegovu šibu. I naravno, zna za čizmicu. Štoviše, dok druga djeca tu čizmicu objese na prozor večer prije šestog prosinca, nama ta ista čizmica visi na prozoru tijekom cijele godine.

Da se slučajno ne zaboravi da je treba napuniti kad dođe vrijeme.

Ove godine ćemo je prvi put napuniti s dva poklona na Dan Svetog Nikole.
Jedan za Prvu, jedan za Drugu.
Da, Druga je još beba i nema pojma što su Sveti Nikola i pokloni ali ja bih se, eto, osjećala odvratno da joj ništa ne poklonim. A i da budem iskrena, činim to iz nekih pedagoških razloga.
Zbog Prve.
Da odmah vidi da će ona i seka po pitanju poklona biti tretirane ravnopravno.

Ravnopravno će biti tretirane i samo par dana kasnije kad idu na jednu malu predstavu na koju su pozvane, a na kojoj bi se trebao pojaviti 'pravi' Sveti Nikola i podijeliti im poklone.

Kad smo već kod 'pravog' Svetog Nikole, Djeda Mraza, Djeca Božićnjaka, koga već... dok je Prva još bila beba, dvoumila sam se koju priču ću joj prodati. Što ću joj reći o tome tko zapravo donosi poklone na Božić.
Djed Mraz?
Djed Božićnjak)
Mali Isus?
Mama i tata?

Kako je ona po prirodi dosta 'prizemljena' - recimo, bez frke kuži da bića poput vještica, vila i gusarskih duhova postoje samo u crtićima - učinilo mi se prirodnim da joj jednostavno stvari prikažem onakvima kakve jesu i kažem joj da božićne poklone dobiva od mame i tate.

E, ali onda su u vrtiću krenuli sa spikom o Djedu Mrazu i sad ona vjeruje da joj poklone donosi Djed Mraz.
Ili Djed Božićnjak.
Ovisno o tome što joj je u datom trenutku lakše izgovoriti.
Mada mislim da kuži da ne postoji samo jedan Djed već da je to zapravo netko obučen u njega. Ali misli da je taj tip s bijelom bradom u crvenom kaputu kupio poklon za nju, a ne moj muž i ja.

Ove godine će, naravno, taj isti tip 'kupiti' i jedan poklon za njenu mlađu sestru i staviti ga pod bor.

Kad sve to prođe, dolazi nam siječanj. Mjesec kad kartica dolazi na naplatu.
I ne samo to.
Siječanj je mjesec u kojem Prva slavi rođendan.
Dakle - još jedan poklon.
Ovaj put samo za nju.
Ekskluzivno.

Već sad mozgam što ću joj kupiti, da joj se dopadne, a da nisam prisiljena donirati bubreg nakon svih tih silnih troškova.
Da, razmišljala sam o tome što ona želi.
Samo, tu postoji jedna sasvim sićušna caka - kad bih mladoj gospodični kupila sve što ona želi, mogla bih komotno krenuti s kupovinom danas i završiti tamo negdje kad krene na faks.
I vjerojatno ne bih sve uspjela kupiti.
Zato pokušavam upamtiti čime pili najviše pa se rukovodim mišlju da očito 'to najviše želi' pa će to i dobiti.

No moram joj priznati da je, unatoč pregrštu želja koja ima, divno dijete u jednom drugom aspektu. Unatoč dobi od samo tri godine, ona razumije da joj mama i tata ne mogu kupiti sve.
Barem ne odjednom.
Strpljiva je i zna mi reći, dok mi pokazuje na neku igračku na polici dućana: 'Mama, ja bih da mi ovo kupiš... Ali kupi mi kad budeš imala novca.'

Nije dijete koje će se posred dućana baciti na pod toptajući nogama i urlajući. Ima, zapravo, nevjerojatnu količinu razumijevanja za roditeljske financijske limite - kvragu, mislim da ih imaju više manje svi osim staraca Barona Trumpa i njemu sličnih - i za svoje godine je prilično strpljiva. Je da će za neke stvari svaki drugi dan spominjati da ih želi ali neće raditi scene dok ih ne dobije.

Da vjerujem u horoskop, rekla bih 'racionalna Jarčica'.

Srećom, ne vjerujem.
Inače bi me već hvatala jeza na pomisao kako će na razne tipove razočaranja reagirati Druga. Moja osjetljiva Račica.
Uostalom, s vremenom ću doznati pa ću vam ovdje napisati.


Oznake: sveti nikola, bozic, poklon, odgoj djece

29.11.2018. u 11:07 | 2 Komentara | Print | # | ^

Blog pospane mame

'Spavaj dok spava beba.'

Više osoba mi je ovo reklo još tamo negdje prije rođenja Prve. Ovaj dobronamjerni savjet trebao mi je pomoći kako bih tijekom dana nadoknadila nedostatak noćnog sna do kojeg neminovno dolazi kad imate bebu u kući.

Primjena tog savjeta kod mene nikad nije upalila.
Ni s Prvom, ni s Drugom.

Razlog je jednostavan.
Ne mogu spavati danju.
Koliko god se trudim, ne ide.
Znam i u koga mogu uprijeti prst zbog toga.
U vlastite roditelje.
Kad sam bila beba, svaki put kad bih zaspala zamračivali su sobu i strogo pazili da se u mojoj blizini ne nađe ništa bučnije od lista koji je upravo pao sa stabla. Uviđajno i empatično? Svakako da, ali posljedica je ta da ja danas, kao odrasla osoba, ne mogu zaspati ako nisam u mrklom mraku i u apsolutnoj tišini.
Toliko, dakle, o tome da ću spavati po danu.

No čak i da vas ne krasi sindrom kraljevne na zrnu graška poput mene, rekla bih da teško da ćete se baš naspavati po danu s bebom u kući. Barem ne ako ste, kao i ja, bez baka servisa. Ajde, još mogu zamisliti novopečenu mamu kako ispružena na kauču tome u carstvo snova nakon što je podojila svoje čedo dok joj nekakva mama ili svekrva kuha ručak, trpa odjeću u veš mašinu, pegla je, usisava, glanca prozore, riba podove... Ali ako je novopečena mama sama kod kuće dok muž radi svi ti poslovi padaju na njena leđa, a jedini trenuci kad ih možete obaviti kako treba su onda dok - beba spava.

Možete, doduše, sklopiti oči dok dojite, naročito ako vam se beba voli dojiti ležeći. Legnete na bok, prikačite je na cicu i kunjate. Ako i zaspite, nije frka, beba će zaspati pored vas.

S Prvom nisam imala sreće po tom pitanju. Ona se doslovno niti jednom nije uspjela podojiti u ležećem položaju. Nije joj odgovarao. Mladu gospodičnu trebalo je uvijek dojiti sjedeći.
S Drugom mi je ležeće dojenje tu i tamo uspjelo u neka prva dva mjeseca njena života, a potom je i ona odlučila da joj to baš ne paše. Štoviše, u posljednje vrijeme sve ćešće traži da šećem dok je dojim.
Ali vi probajte ležeći. Možda vama uspije.

Inače, bebe imaju jedan nepogrešiv talent. Upravo onda kad ste najumorniji i kad se osjećate ko govno na kiši one uporno odbijaju zaspati. Njihova sadistička priroda najbolje dolazi do izražaja kad se umor od dugog i napornog dana poklopi s nekakvom virozom. Kad ste pospani do bola, a uz to vas boli glava, curi vam nos i mučno vam je u želucu, možete se okladiti u što god hoćete da će vam beba odbijati spavati. To je ko neka vrsta Murphyjevog zakona. Ili u što već spada ono da kruh namazan maslacom uvijek pada na pod s istom stranom prema gore.
Neminovna istina.
Dogma, štoviše.

Moram ipak priznati da u jednoj stvari, kad je u pitanju spavanje djece, kao majka imam sreće.
Navečer mi obje cure idu spavati u isto vrijeme. Ko da se potajno dogovore meni iza leđa. Već nekoliko tjedana za redom tonu u san jedna za drugom, u razmaku od nekih 10, 15 minuta. Oko pola deset. I tada obično nastupa neko moje razdoblje mira, kad se mogu malo posvetiti sebi, ako još imam snage za išta osim za baciti se pod pokrivače. Obično je to i doba pisanja ovog bloga.

Trebala sam ga možda nazvati blogom pospane mame...

Oznake: mama, beba, spavanje, umor

21.11.2018. u 22:51 | 1 Komentara | Print | # | ^

Kako je Druga promijenila Prvu

'Pretpostavka je majka svih pogrešaka.'

U istinitost te tvrde uvjerila sam se kad sam pretpostavila da Druga neće Prvoj uopće biti zanimljiva tamo negdje do svog prvog rođendana. Dok ne prohoda i ne progovori.

- Neće ona što imati raditi s njom - govorila sam.

Ajde, očekivala sam da će mi pomagati u mijenjaju pelena, da će mi koji put asistirati oko kupanja bebe, donijeti komad njene robice iz ormara i slično ali nisam mislila da će ići dalje od toga.
Da će se zajedno igrati.
Da će se zajedno zabavljati.

Prevarila sam se.

Moja trogodišnjakinja pokazala se vrlo kreativnom u osmišljanju zajedničke zabave s mlađom sekicom. Prva zajednička igra pala je kad je Drugoj bilo svega tjedan, dva.

Posjet liječniku.

Druga leži na kauču i gleda u strop, Prva je 'liječi' svojim dječjim liječničkim priborom.

Mjeri joj temperaturu.
Sluša joj pluća stetoskopom.
Pregledava joj oči i uši povećalom.
Daje joj kapljice u uho.
Propisuje joj lijek za neku izmišljenu bolest.
Meni kao bebinoj mami izdaje upute kako postupiti kod kuće.

- Vašu bebu boli trbuh jer je pojela previše bombona. Ona mora jesti manje bombona i više jesti brokule i graška.
- Dobro, doktorice Prva, više ću paziti na svoju bebu drugi put - odgovorila bih joj.
- U redu. Do viđenja.

Zabavlja je i organiziranjem malih predstava koje sama osmišlja. Uzme nekoliko plišanaca, lutaka ili plastičnih figurica iz svoje kolekcije igračaka koje onda međusobno 'razgovaraju'. Tako su, recimo, neki dan Pepeljuga, plišani zeko i plišani lav došli na rođendansku proslavu Barbie.

Barbie je organizirala feštu, a njeni plišani prijatelji poklonili su joj imaginarni 'cvijet koji se otvori pa izađe princeza', i 'kockice za slaganje' dok joj je njena najbolja prijateljica Pepeljuga kupila imaginarnu ljubičastu haljinu za bal i - auto.

- Prva, je li Barbie dobila pravi auto ili igračku auto? - upitala sam je.
- Pa pravi auto, naravno! Pepeljuga voli svoju najbolju prijateljicu!
- A Prvaaaaaa.... koliko košta taj auto? Koliko kuna?
- Tri kune - spremno je odgovorila moja mudrijašica.

Zanimljivo, kad se igra da netko kupuje bocu piva, ta boca joj košta deset kuna.
No dobro, za razliku od nekih odraslih osoba koja ne razumiju da u životu sve na što su umislili da imaju pravo nije besplatno, Prva barem kuži da ono što imaš moraš platiti.
Za početak dovoljno.

Govorili su mi i da nakon rođenja drugog djeteta mogu očekivati regresiju u ponašanju Prve.

Da je moguće da će se dogoditi da će se praviti da se više ne zna odjenuti.
Da će ponovno piškiti u gaće i praviti se da je 'beba' koja bi skrenula pažnju na sebe.
Da će iz istog razloga prestati koristiti pribor za jelo...

I sama sam guglala i pronašla nešto o tome. Psihički pripremila supruga i sebe.

Dogodilo se nešto sasvim suprotno.

Pojava Druge Prvoj je omogućila da napokon svima pokaže da je ona 'velika'. Ajde, priznajem, doprinijela je tu i činjenica da smo je muž i ja mjesecima, tijekom moje trudnoće, pilili sa 'sad ćeš ti postati velika sestra, a onda će biti mala'.

Prva, naime, ima ego veličine Jupitera. I zato je jedva dočekala priliku da se pokaže većom, a time i sposobnijom, od nekog u kući - ako ne računamo mačku.
Eto njoj prilike za dokazivanje.

Od kako je Druga tu, Prva pršti ponosom zbog činjenica da ona 'više nije malena već velika'. I čini sve što je u njenoj moći kako bi nam to dokazala - da ona može ono što njena majušna sekica ne može.

Tako mi se, recimo, sve češće uvlači u kuhinju i želi mi pomagati. Za dijete svoje dobi, naučila je poprilično, a većinu stvari radi uz doista minimum moje pomoći.
Razbiti, istući i sfrigati jaje.
Skuhati kavu.
Napraviti mesnu juhu.
Smrviti začine u mužaru i ručicama oblikovati falafele.
Razvaljati valjkom tijesto za pizzu.
Umijesiti peciva.
Napraviti mafine...

Polako uči i guliti krumpire pomoću gulilice, zna oguliti luk prstićima, nasjeckati kuhanu bundevu... Često je moram i zaustaviti u njenim namjerama kako bih spriječila ozljeđivanje. Volja je, u svakom slučaju, tu.

Moja mala cura voli i počistiti. Stakla, pod, drvene površine.... birajte. Moram priznati da je u tome iznenađujuće pedantna i da rezultat koji ostaje iza nje u pravilu ne traži popravke.

Od djevojčice koju odjevaju mama i tata se tako reći preko noći pretvorila u djevojčicu koja se odijeva sama. Ne želi više da mi to činimo jer je ona 'velika'. 'Nije ona beba kao sekica.'

Porastao je i interes za učenje slova - opet, da pokaže da je ona 'velika, a ne kao seka koja ne zna čitati'. Ne samo što je poboljšala svoju vještinu čitanja pojedinih slova već sad zna napisati svoje i sestrino ime te 'mama' i 'tata' velikim tiskanim slovima. 'Ja znam, a Druga ne zna.'

Što je više promatram, to više vidim kako naglo sazrijeva.
Definitivno preuzima ulogu starije, pametnije i odgovornije sestre.
Regresija?
Zaboravite.

I tako je Druga, ni ne znajući, napravila pravo malo čudo. Samim svojim postojanjem pomogla je starijoj sestri hrabro zakoračiti gdje nikad prije nije i pomogla joj svladati novi, važan i neizbježan korak, jedan od mnogih koji vode prema odrastanju. A među njima se stvara jedno predivno prijateljstvo...




Oznake: odgoj djece, sestre, curice

17.11.2018. u 12:41 | 1 Komentara | Print | # | ^

Kako mi je moja beba očitala lekciju

Kad sam doznala da čekam Drugu, nisam bila nimalo oduševljena. Znam, takvo što nije baš popularno reći u ovoj zemlji, naročito ne pred onima koji pripadaju konzervativnijim krugovima gdje se njeguje marijanski kult žene koja vrijedi samo kad postane majka i koja se za svoju djecu mora žrtvovati do posljednjeg atoma.

Na pobačaj nisam pomislila ni u djeliću milisekunde.
Ali da sam se poprilično prepala, bogami, jesam.

Prva pomisao bila mi je:
'Ajme meni, pa ja imam 44 godine.'
Dobni rizik.
Genetika.
Kromosomi.
Down.
Trisomije.
Briga o djetetu s posebnim potrebama.
Dijete s posebnim potrebama koje ima starije roditelje.

Povećani dobni rizik od trisomija do te mjere me je prestrašio da sam novac kojeg nemam potrošila na Harmony test.
U 13. tjednu trudnoće doznala sam da čekam djevojčicu i da s njenim kromosomima sve štima.
To je bilo itekakvo olakšanje.

Unatoč tome, za razliku od trudnoće s Prvom gdje sam čitavo vrijeme bila u nekom stanju opuštenog blaženstva, u trudnoći s Drugom je taj osjećaj blaženstva izostao.
Sad kad su nestale brige o trisomijama, moje misli morile su neke druge.
Dob do koje trebamo biti dovoljno vitalni da othranimo to dijete.
Mali stan.
Ne baš bajna financijska situacija.
Skoro pa nepostojeći baka-servis.

Već sam počela samoj sebi ići na živce s tim spontanim traženjem razloga koji bi mi trebali reći: 'Užasno je glupo što sad čekaš dijete. Trebala si biti pametnija.'

A onda je došao dan kad se rodila Druga. Hitnim carskim rezom.
Medicinska sestra donijela mi ju je nekoliko sati nakon poroda, kako to inače biva kod djece rođene na taj način.

Trebalo joj je svega nekoliko minuta da me bespovratno osvoji.

Kratko se podojila, a onda je naslonila glavicu na moju dojku i umazila se. Ono što je njena starija sestra prvi put uradila tek s dva mjeseca, Druga je uradila odmah.
Kao da mi na nekoj duboko podsvjesnoj, instinktivnoj razini želi poručiti: 'Ja sam tu da me voliš.'

Od onda je prošlo nešto više od četiri mjeseca. Sada već mogu reći da sam dobila bebu koja bi se po nekim kriterijima mogla okarakterizirati kao zahtjevna. Barem to jest u odnosu na svoju stariju sestru s kojom je sve nekako išlo po pe-esu.
Češće jede, i to uglavnom u nepravilnim razmacima (tek se nedavno noćno spavanje ustalilo).,
Puno više želi biti po rukama.
Traži da je se mazi, ljuljuška, da joj se priča.
Da se na nju obrati pažnja.
Manje je samodostatna no što je njena sestra bila u istoj dobi.

I sada razumijem zašto je to tako.
Dijete poput Druge više fizički umara ali baš takva, pomalo zahtjevna bebica vam se prije uvuče pod kožu.
Trebate imati srce od kamena da ludo ne zavolite to malo biće koje evidentno obožava vaš glas i vaš dodir i koje u vas od prvog dana gleda kao u najobožavanije božanstvo.

Uz to, odgovorno tvrdim da nikad nisam vidjela bebu koja se toliko smije kao Druga.
Prvi smješkovi krenuli su sa šest tjedana i od onda se smije - više manje stalno. Dugo su to bili osmjesi samo izrazima lica, a nedavno se počela smijati na glas.
Glasno.
Od srca.

Kad je čovjek gleda tako veselu ne može ne pomisliti:
'Ovo dijete se tako veseli životu.'
I onda shvatite da odluka da je donesete na svijet uopće nije bila glupa, unatoč svim nekakvim hladnim, racionalnim razlozima koji možda govore suprotno.

Zapravo je to bila možda i najpametnija odluka u mom životu.
Da, stan je mali, novac ne pada s grane i nismo sigurni da je sve što budućnost nosi bajno ali jedan njen začuđeni pogled i srdačan osmjeh govore: 'To je vrijedno rizika.'

Moja beba mi je, i ne znajući, očitala lekciju.

Oznake: beba, trudnoća, majka

09.11.2018. u 23:42 | 8 Komentara | Print | # | ^

Majčinstvo - od blaženstva do kaosa i natrag

Druga je već četiri četiri mjeseca s nama. Proletjelo je poput munje. I dalje je samo na cici, a dobra vijest je ova: već neko vrijeme noću spava šest, sedam sati u komadu.

Loša vijest: budi se oko 4:15, a onda navali na cicu kao da sutra ne postoji.

Taman negdje kad prestane s hranjenjem, oko 6 i nešto, budi se Prva i tako moji planovi da još malo odspavam redovito padaju u vodu. Prva želi svoj crtić i čašu mlijeka, ponekad i mali zajutrak, a potom joj treba pomoći spremiti se za vrtić.

'Pomoći' u ovom slučaju znači ovo...
Pobrinuti se da ne šeće po stanu gola.
Da se takva ne valja po tepihu.
Da ne izađe van u skafanderu po vrućini ili u sandalama po kiši i hladnoći.
Da obriše lice koje je umrljala čokoladom koju je prethodno ugrabila u frižideru.
Da požuri. Prva je, naime, beskrajno inteligentno i šarmantno, ali vjerojatno i najsporije dijete na svijetu. Njena sposobnost odugovlačenja ponekad poprima epske razine. Ako je se ne ponuka u stanju je po nekih petnaestak minuta stajati mirno, usput nonšalantno gledajući televiziju, s polunavučenim gaćama.

Taj talent za odugovlačenjem posebno dolazi do izražaja onda kada Druga plače i traži cicu.

Općenito, ponekad mi dođe da pomislim da su njih dvoje sklopile neku vrstu tajnog zavjereništva.
Jedna zaplače za cicom, druga plače jer joj ne paše večera.
Jedna plače jer je grči želudac, druga plača jer joj ne dam bombone.
Jedna plače jer želi da je se nosi, druga plače da ni sama ne zna znašto.

Uglavnom, imaju talent za stereo-urlanje.
U duetu.
U toj buci i kaosu onda moraš odrediti kojoj ćeš prije posvetiti pažnju.
Druga je beba pa je to obično ona, ali naša obiteljska Meryl Streep Prva je ponekad tako uvjerljiva u svojoj izvedbi da te pokoleba...

Takvi trenuci usklađenog kaosa, srećom, traju kratko - svega nekoliko minuta - ali kada stupe na snagu testiraju moje majčinsko strpljenje. Ako negdje na ovom planetu doista postoji vječno smirena mama koja uvijek uspjeva zadržati blažen izraz lica i stoički podnijeti svaku suzu, svaki urlik i svaki tantrum, moram joj reći:

- Gospođo, svaka čast.

Al' eto, život bi bio dosadan da smo svi savršeni.

Ponekad i Prva prokuži moje slabosti. Tako je, recimo, u subotu bila odlično raspoložena i cijelo vrijeme je o nečemu brbljala. Nije se gasila satima. Vrlo je elokventna i ima ugodan glasić ali nakon što nekih dobrih osam sati slušaš njeno brbljanje, lagašno ti dodija. Pa sam osmislila 'cunning plan'.
Barem sam mislila da je lukav.

- Hej, Prva, ajmo se igrati Male sirene!
- Možeeeee! A kako ćemo se igrati?
- Evo, ti si Mala sirena Ariela i sada si izgubila glas...

Njen odgovor?
- Maaaaa daaaaj, baš ću ti se ja tako igrati, lukavice.
... i posprdan osmijeh.

Toliko o mom 'lukavom planu' da ušuti.
Prestala je tek neka dva, tri sata kasnije. Taman negdje kad sam pomislila da će mi mozak eksplodirati.
Srećom da je Druga taj dan provela relativno mirno pa kaos nije došao do punog izričaja.

Da, u načelu je najteže kad su zajedno i kad svaka vuče na svoju stranu.
Nekada, doduše, upravo to što su obje sa mnom ima i svojih prednosti. Tako sam ih nekih dan obje odvela na tehnički pregled auta. Čim su dečki u stanici ugledali Prvu u svojoj autosjedalici i čuli glas Druge koja je dobila neodovoljivu želju podojiti se 'SADA', otvorili su mi treći, zaseban red i uzeli mi auto na pregled dok ja podojim Drugu u prostoriji za prijavu tehničkog pregleda i plaćanje. Tako sam izbjegla čekanje pozamašnog reda i otimanje potencijalnog kaosa kontroli.
Eto, nekad se isplati uzeti klince sa sobom.

Stvari najčešće funkcioniraju negdje između blaženstva i kaosa.
Obično se u svojim potrebama i zahtjevima izmjenjuju.
Jednoj upravo pripremim užinu, druga pokenja pelenu.
Jednu okupam i spremam joj se sušiti kosu, druga plače jer je nešto boli.
Jedna traži cicu, druga se sjeti da bi da joj se pomogne crtati vodenim bojama...

Trenutak mira najčešće nastupa tamo negdje oko 9, 9 i 30 navečer, kad obje zaspe.
U tom trenutku sam obično premorena za bilo što osim za gledanje nečeg na Netflixu.
Zato i frekventnost pisanja ovog bloga trpi.

Umara, ali ne mogu reći da mi je žao.
Skupljam ponekad zamorna ali zapravo predivna iskustva.
Računalo je tu.
Jednom ću ih i zapisati.
Pamtim ih.

Oznake: odgoj djece, sestre

05.11.2018. u 13:08 | 1 Komentara | Print | # | ^

Mali veliki problemi

Prva je prije nekih sat vremena otvorila ormar u hodniku, iz njega izvukla jednu kapu i stavila je na glavu. Kapa joj je bila prevelika pa joj je pala preko očiju.

- Mama, možeš li mi staviti ovu kapu da mi stoji kako treba? - zatražila je moju pomoć.
- Ne mogu, Prva. Ova kapa ti je prevelika.

Udri u plač.
Neutješni.

- Ali kaaaaaaakoooo ćuuuu ondaaaa biti šmiiiiinkeeeeriiiica?

I što na to odgovoriti? Dijete plače i istinski je nesretno, a ja u sebi pucam od smijeha. Sjećam se još iz vlastitog djetinjstva - jedna od najgorih stvari koje možete napraviti djetetu jest ismijavati njegove probleme, ma koliko oni trivijalni bili iz vaše perspektive. Njemu su ti problemi stvarni i doživljava ih vrlo duboko.

Zato sam suzdržala smijeh i, ne znajući odgovoriti izravno na njeno pitanje, postavila sam njoj jedno:

- A znaš li ti, Prva, što je to šminkerica?
- Pa to je kad staviš dobar šešir na glavu - ona brka pojmove 'šešir' i 'kapa'. - I kad imaš dobre cipele.
- A ti voliš imati dobre cipele?
- Daaaaaa. Ja o-bo-ža-vam cipele.

Što da velim, žensko i u duši, ne samo izgledom. Jednog dana će jednog jadnika jako namučiti. Ali ajde, barem je večeras otišla spavati dobre volje. Ulogu dežurne kužne šminkerice je, naime, preuzela njena plišana Minnie Mouse kojoj je uspjela navući svoje 'baletne' papučice. Tako je Minnie ispala 'jako fora' i jedan 'first world problem' je uspješno riješen.

Takve gluposti se događaju kad imate dijete od tri godine. Problem izbije niodkuda, poput oluje koja se iznenada nadvije nad to tog trenutka potpuno mirnim morem.

Jučer ujutro je, recimo, digla frku oko jednog svog plišanog lavića. Odlučila ga je uzeti u vrtić. Ne smiju unositi svoje igračke u samu vrtićku prostoriju jer nastane frka kad se neka od tih igračaka izgubi - a tete nemaju ni vremena ni volje paziti na svačiju osobnu igračku - pa pristaje takvo što nositi do svog garderobnog ormarića. Lavić je s nama krenuo na put, a onda odjednom frka:

- Ajme, mama, moraš ga popraaaaaavitiiiii?
- A što s njim nije u redu?
- Vidi kako mu ovo viri, otkini to. - shvatila sam da laviću na prsima viri jedan končić. Pokušala sam ga otkinuti prstima ali nisam uspjela pa sam joj zato odgovorila:
- Prva, dušo, ne mogu to sad otkinuti prstima. Kad se lavić vrati kući, to ćemo odrezati škarama i sve će biti u redu.
- Ali maaaamaaaaa...
- Morat ćeš se strpjeti do popodne.
- Ali vratimooooo se doooooma!
- Ne. Popodne.

Prilično sam sigurna da bih dobila drama queen ispad da je nisam nekako uspjela podsjetiti da je vrijeme da se sabere i krene jer će inače zakasniti na doručak u vrtiću.
Nevjerojatno ali to pali.
Doručak u vrtiću je važan.
Jer je tamo ekipa.
Oni je čekaju.

Zato je požurila i pristala da se problem s lavićem riješi nakon vrtića.
Tako je i bilo.

Problem mogu biti i 'mrvice' koje plivaju u juhi (komadići peršina ili mrkve).
Pogrešno pokrivanje dekicom.
Mlijeko u krivoj šalici.
Šešir koji ne paše na haljinu.

Da mi je netko ovakve stvari spomenuo prije no što sam postala mama, za takvo dijete bih, bez trenutka razmišljanja, rekla da je razmaženo.

Danas razumijem bolje.

Njen svijet je malen pa su stoga i njeni problemi maleni.
Ali njoj su veliki.

Nekako vjerujem da na meni nije da je uvjeravam u beznačajnost njenih problema.
Ne mislim ni da je dobro poticati dramljenje.
Ali zato mislim da je dobro pomoći joj da svoje male-velike probleme riješi.
Sama. Kad god je to moguće.
Vjerujem da tako gradi samopouzdanje. Vjeru u sebe i svoju sposobnost rješavanja problema.

Neki dan je, recimo, počela lagano očajavati nad komadom mesa na tanjuru.
- Ne mogu to jesti. Ti mi izreži.
Kako je za svoje godine već iznenađujuće vješta s nožem, odbila sam.
- Možeš to meso narezati sama. Samo polako, ne žuri i vidjet ćeš, uspjet ćeš.
- Ali ne moooguuuuu...
- Kako znaš da ne možeš ako ne pokušaš?
- Ma neeee mooooguuuu.
- Pitam te: znaš li da ne možeš ako ne pokušaš?
- Ne.
- Onda?

Razrezala je meso. Polako i malo nespretno ali konačan rezultat je bio zadovoljavajući.
I ona je bila zadovoljna sobom.
Jedan mali-veliki problem je riješen.

Tijekom njenog života bit će još mnogo takvih problema.
S vremenom će mali-veliki problemi postati veliki-veliki problemi.
Nadam se da će do onda naučiti da se sa svakim od njih može uhvatiti u koštac i, ako ga već ne može riješiti, da se može njime nositi.
Sama.

Ne spadam u one 'pusti sine, mama će' mame.
Spadam u 'kćeri, ti to možeš' mame.
Već sad vidim, jedna riječ ohrabrenja, izrečena na pravi način, može učiniti čuda.
Pomaže joj da otkrije sebe i svoje sposobnosti.
Da prijeđe do tad nezamislive granice.
I kad ja jednog dana ne budem tu.

Oznake: odgoj djece

24.10.2018. u 21:48 | 1 Komentara | Print | # | ^

Moja mala teoretičarka zavjere

Neki dan smo Prvu vodili u zoološki vrt. Dugo nismo bili pa se zaželjela. Vjerovali ili ne, ona od svega tamo najviše voli gledati zmije i krokodile. Ajde, za krokodila mi je jasno - podsjeća je na Tik Tak Kroka iz crtića Jan i nigdjezemski pirati ali da me ubijete ne razumijem zašto su joj zmije tako fora. Ali eto, jesu.

Taj mali izlet bio bi predivan da na nismo, već kod samog ulaza, naišli na štand s đinđama na kojem se, između ostalog, prodavala figurica Owlette. Ako imate klinku moje dobi, onda vjerojatno znate tko je Owlette. Ako i ne znate,nije bitno. Lik iz jednog Disneyevog crtića koji vas trenutno promatra s polica svih dućana koji prodaju dječje igračke. Curica u kostimu sove. Dječja super-junakinja.

- AULEEEEET! - uskliknula je Prva s ushitom na razini kokošaste američke tinejdžerice koja je upravo postala kraljicom maturalne večeri.
- O, ne - izgovorili smo muž i ja u isto vrijeme i pogledali se.

Nekako smo je uspjeli uvjeriti da smo u zoološki došli gledati životinje, a ne kupovati figurice iz crtića. Prihvatila je to.

Barem smo tako naivno pomislili.

Posjet zoološkom trajao je neka tri sata, a tijekog tog razdoblja Prva je otprilike svake tri minute ponavljala kako želi da joj kupimo Owlette. Na primjer:

- Vidi, Prva, koje su ono fora životinje s prugama?
- To su zebre, mama. A sad idemo kupiti Owlette.

Ili:

- Prva, zlato, vidi što rade ovi tuljani!
- Igraju se loptom. A sad idemo kupiti Owlette.

Ili:

- Napravit ćemo malu pauzu i pojesti sladoled. Tko je za?
- Ja! Ja! Ja! A onda idemo kupiti Owlette!

Uglavnom, upilila nas je s Owlette gore nego vegan s nabijanjem krivnje mesožederima.

I uspjela je. Nda, znam da smo povukli pedagodiški potpuno pogrešan potez ali da su svi roditelji savršeni djeca im ne bi odrastala u ljude kao što su Plenković i Kušćević. Ovako se tješim da smo samo dio šireg, nesavršenog kluba.

Uglavnom, kupili smo joj Owlette. U šoping centru blizu kuće, na karticu.

Oduševila se. Ako ništa drugo,to dijete zbilja cijeni kad joj nešto kupiš i to nedvosmisleno pokazuje. Uzela je svoju omiljenu malu junakinju i odmah se krenula igrati njome. I sve je bilo super.

Do dva dana kasnije.

Ujutro sam joj pomagala spremiti se za vrtić istovremeno pokušavajući dojiti Drugu koja nekako ima talent očajnički tražiti cicu baš onda kad imam najviše problema oko Prve. Za razliku od nekih drugih jutara kad se natežemo oko odjeće, obuće i frizure - pa onda dobijem ogorčeno 'ali ne mogu OVAKVA u vrtić!' - ovog puta je sve išlo vrlo glatko. Odjenula se, obula, popila svoju uobičajenu šalicu jutarnjeg mlijeka te upitala:

- Mama, mogu li se, prije nego odemo u vrtić, ovdje malo poigrati s Owlette?
- Može, dušo.

A onda... šok. Udri u plač, ko kišna godina.

- Maaaaamaaaaaaa, Owlette je pokvaaaaaaaareeeeenaaaa! Popravi je!
- Pa kako to? Daj da vidim što nije u redu...
- Ruka joj se kliiiimaaaa!

Pogledala sam ruku. Može njima mahati naprijed-nazad, dignuti ih u zrak, držati ih uz tijelo ili ih odmaknuti od tijela, poput krila ptice.
Ovo posljednje pokazalo se kobnim.

- Vidiš? Ova ruka joj se kliiiimaaaa!
- Prva, zlato, njoj se ruka ne klima. Ona samo širi svoje ruke, kao što to možemo i mi...
- Ali neeeee.... kliiiimaaaaa seeeee!
- Ma ne klima se. Pogledaj... - raširila sam ruke - vidiš kako ja sad širim ruke? A? Vidiš li?
- Mmmdaaa...
- Evo, pogledaj! I tvoja sekica sad tako drži ruke - mislila sam da ću profitirati time što je Druga upravo na isti način raširila svoje ručice odmarajući pored nas - Ajde sad i ti tako stavi ruke. Kao ptica. Kao sovica!

Raširila je ruka, a ja sam je pogledala onim 'eureka' pogledom koji je trebao reći: 'Sad smo riješili ogroman misterij i sad je sve dobro.' A kad tamo...

Novi prolom suza i:
- Ali klima seeeeeeeeee...

Očajnički sam se trudila objasniti joj da se ruka lutkice ne klima i da je potpuno normalno da je može, kao i onu drugu, odmaknuti od tijela.

Onda sam pozvala muža, koji je u tom trenutku također bio kod kuće, u pomoć. Pokušao je i on.

- Dušo, tvoja Owlette radi savršeno. Ništa ne treba popraviti.

Zaboravite.
'Ruka se klima' i gotovo.

Zabrijala je na to ko teoretičari zavjera na chemtrailse ili HAARP. Što se više trudiš prezentirati racionalne argumente, to ih ona sve strastvenije odbija. I nervira se.

Na putu do vrtića šutjela je cijelo vrijeme.
Nadurena jer joj ne želimo 'popraviti' njenu voljenu Owlette.

Kad smo stigle pred vrata, uputila mi je ove riječi:

- Okreni se i idi. Ja danas ne idem doma. Ostajem u vrtiću.

Odlučila je ne imati posla s izdajnicima koji joj u lice lažu da je s njenom igračkom sve u redu, a nije, i koji su joj hladnokrvno odbili pružiti pomoć. U tom trenutku bili smo joj valjda najgori roditelji na svijetu.

- Da onda ne dođem po tebe danas popodne? - podbola sam je.
- Kako hoćeš. Ostat ću ovdje ili idem baki - nije se dala. - Ona će mi možda HTJETI popraviti moju Owlette.
- Ali, ona nije pokvar...

Nije imalo smisla. Otišla je uvrijeđena.

Srećom, smirila se do popodneva kad sam došla po nju pa se nismo morale natezati oko toga gdje će mlada dama dalje živjeti. Taman kad sam pomislila da je konačno sve u redu veli ona meni:

- A Owlette? Hoćemo li je sad popraviti?

I tada sam odlučila toj priči dati još jednu šansu no ovaj put bez suvišnih objašnjenja, bez pokušaja uvjeravanja, bez moljakanja i bez straha hoće li shvatiti. Samo sam rekla:

- Ne. Nećemo. S njom je sve u redu.
- Dobro, mama.

U glasu sam joj, prvi put od kako je ta njena fiksacija 'popravkom' krenula, osjetila prihvaćanje. Od onda više ne spominjemo popravke...

Oznake: igra, odgoj djece

16.10.2018. u 21:44 | 1 Komentara | Print | # | ^

Varanje zdravstvenog sustava

U mom kvartu se jednom mjesečno organiziraju tzv. susreti za potporu dojenju. Nije da na njima fakat morate tražiti potporu za dojenje svog djeteta.
Ne morate, zapravo, o dojenju pričati uopće.
Ako ćemo iskreno, to je prilika za mjesečni babinjak na kojem se možete istračati, pohvaliti se svojim bebačem i eventualno paničiti ako vam se čini da nije dobio dovoljno na težini od prošlog susreta.
Sve skupa, simpatično.

Išla sam na to i s Prvom, sad idem s Drugom. Ipak, ono što sam čula neki dan me je lagašno prenerazilo.
Jedna mama, čiji sinčić je sad već blizu prvog rođendana, mrtvo hladno postavila je ovo pitanje patronažnoj sestri koja te susrete vodi:

- Ej, znaš li kako mogu smuljati papire da mi produže porodiljski?

Da se razumijemo, njeno dijete - koje sam tamo imala priliku vidjeti svojim očima - zdravo je ko dren. Ni trunka sumnje u nekakve probleme u razvoju. Ali eto, njoj se 'baš ne ide raditi'.

Očekivala sam da će njen zahtjev izazvati opće negodovanje.
Što da velim, ispala sam naivna poput Generalićeve slike.

Naišlo je na odobravanje.
Štoviše, doznala sam da je od njih desetak tamo njih pet tu opciju produljenja porodiljskog bez realnih razloga već koristilo.

- Fizioterapeutkinja me je pitala bi li ja išla na posao i kad sam ja rekla da ne bih, poparala je papir i rekla: 'Evo, sad ćemo vam tu napisati da ima teži poremećaj....' - pohvalila se jedna koja je taj put bila na susretu sa svojim već drugim djetetom. Ovaj mali trik upalio joj je s prvim.

Da se, navodno, smuljati i komisiju. Ono, 'gdje ima volje, ima i načina'. Gdje se male ruke slože...
Ispalo je da sam i ja, da sam bila 'pametnija', mogla to isto napraviti s Prvom, i to samo zato jer ju je njen pedijatar, inače malo stariji samozatajan gospodin koji uz to puše i na hladno, poslao na vježbice jer se pinkicu previše grbila pri sjedenju kad je imala oko šest, sedam mjeseci.

Meni takvo što nije palo na pamet.
Nekako sam naivno mislila da porodiljski produljuju samo žene s čijom djecom nešto fakat nije u redu, fizički ili mentalno. Ili oboje.
I bilo mi je tako žao tih jadnih žena i te njihove dječice.
A onda.... bum! Shvatiš da se ne vara samo u trudnoći, kad se ide na famozno 'čuvanje' jer si se u uredu porezao na papir već i poslije, kad je vrijeme da se vratiš nazad na posao.
I onda ćemo se čudom čuditi zašto u zdravstvu nema love.
Za one kojima djeca STVARNO imaju problema.
Za sve one koji su mjesecima na listama čekanja.
Za one kojima je život u pitanju.

Ali eto, takvo varanje sustava smatra se prihvatljivim. Veli mi malo prije jedna 'pa ja podržavam da varaju, u interesu je djeteta da bude što dulje doma s majkom.'

Uz rizik da ću sad ispasti nemajka, reći ću da nisam baš sigurna u to.

Evo, Prva je početkom rujna ove godine krenula u prvu godinu vrtićke grupe. Do tad je bila u istoj ustanovi, ali u jasličkom dijelu. U njenu grupu došlo je nekoliko djece koja do tog trenutka nisu imala nikakvog vrtićkog iskustva. Pitala sam neki dan tetu kako su se male pridošlice snašle. Odgovorila mi je:

- Prilično teško.

Potvrdila mi se sumnja. Što dijete kasnije krene u vrtić, to se teže na njega prilagođava. Teže prihvaća odvajanje od roditelja.

Možda će se netko zapitati: 'A čemu uopće to odvajanje?'

Pa... do njega kad tad neminovno dolazi. Ako ništa drugo, kad dijete krene u školu. Pokušavam zamisliti kako bi se Prva i Druga snašle u razredu prepunom klinaca koji su se već međusobno skompali i stvorili svoje male klike, bez ikakvog vrtićkog iskustva i bez istinskog znanja o socijalizaciji.

Da, socijalizacija je ključna.
Socijalizacija bez vtića funkcionira ako odrastate u okolini u kojoj hrpa djece ne ide u vrtić pa se druže zajedno u parkiću, na ulici, u okolnom šumarku, na plaži... Ali da je Prva ostala sa mnom dulje doma, dogodilo bi se upravo to - bila bi sa mnom doma.
Nas dvije same.
Je, divno je meni kad smo nas dvije same i radimo razne 'ženske stvari'.
Kad je učim peći kruh.
Skuhati juhu.
Pročitati prvih pet rečenica Snjeguljice.
Nacrtati krug.
Koristiti miš na računalu.
Prepoznati uvodni dio Mozartove Male noćne muzike.

Ali ona treba i društvo svojih vršnjaka. Treba i sustav koji funkcionira mimo obitelji, jer joj je to neka vrsta uvoda u svijet i njegova ne uvijek milostiva pravila. Nikoga se ne može, i ne smije, zauvijek štititi od vanjskog svijeta i izazova koje donosi. Posebno ne na uštrb onih koji nemaju izbora.

Oznake: porodiljni dopust, zdravstveni sustav

16.10.2018. u 21:44 | 6 Komentara | Print | # | ^

Kad bake kupuju

Dio današnjeg jutra provela sam surfajući, tražeći recepte za torte i kolače koji se rade s Čokolinom.

- Jer Prva jako voli Čokolino.

Ovo je bio odgovor mojih roditelja na moje pitanje zašto su mi, prilikom posljednjeg posjeta s mora, donijeli količinu Čokolino praha koja bi bila dovoljno za nahraniti omanje afričko selo. Da, istina je, Prva zbilja jako voli Čokolino. Ali da bi stigla pojesti sve ono što su moji starci donijeli dok je taj Čokolino još u dobrom stanju, vjerojatno bi se trebala prežderavati njime barem tri puta dnevno barem mjesec dana u nizu, po mogućnosti bez uzimanja drugih prehrambenih sastojaka u međuvremenu.

Je, voli ona Čokolino ali nije da ga baš voli jesti svaki dan.

I eto, zato tražim recept za kolač.

Slična priča ponavlja se i kad im Prva ode u posjet. Onda je, doduše, ne zasipaju Čokolinom već sirom i vrhnjem. Jednom sam ovlaš spomenula, tamo negdje dok su Prvoj bile dvije godine, da ona, kao prava Purgerica po tati, to jako voli jesti i kako je to super je je to za djecu zdravo...

Bilo je to dovoljno da je svakodnevno, dok im je u posjetu, uporno nukaju sirom i vrhnjem, čak i kad dijete za to nije raspoloženo. I čude se ko pura dreku kad ona to neće.

- Pa kako?! Pa ona to voli!

Nda, volim i ja čizkejk ali ne znači da bih ga zato jela baš svaki dan.

Sa suprugove strane obitelji također se javlja jedna vrsta opsesije istim proizvodom, doduše ne prehrambenim. Njegova majka, baka mojih djevojčica, Prvoj opsesivno kupuje pidžame. U jednom trenutku mala je imala pidžama ko pokojni Hugh Heffner kućnih ogrtača. Mogli smo slobodno organizirati dječju modnu reviju s pidžamama.

- Jer nikad se ne zna... uvijek to dobro dođe - kaže nam svaki put.

I tako mi skupljamo pidžame.
Naravno, zahvalni smo na svakom poklonu, pa tako i na njima, ali kad u ladice komode prepunjene pidžamama ne stanu, recimo, haljinice, majice i hlačice, onda si ne možeš pomoći da ne kreneš proklinjati te vražje pidžame.
Jasno, u sebi.

Osim fiksacije određenim proizvodom, naše obiteljske bake dijele još jednu zanimljivu zajedničku naviku.

Uvijek kupuju preveliku odjeću i obuću.

Druga, recimo, sada nosi broj 68. Ako bi joj netko kupio odjeću koja se nosi usred čiče zime - dakle, tamo negdje oko Nove godine - logično bi bilo da joj kupi odjeću broj 74 jer će do tada šezdes'osmicu vrlo vjerojatno prerasti.

Njene bake kupit će joj veličinu 86.

- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.

Problem je samo u tome što će njoj taj broj 86 pristajati tamo negdje usred ljeta što znači da tu odjeću vjerojatno nikad neće imati prilike odjenuti.

Moji starci su prije nekih par mjeseci Prvoj kupili par prekrasnih ružičasto-bijelih tenisica.
Broj 29.

Prva sad nosi 27.
Iskreno, nemamo pojma kada će nositi 29.
Obzirom na brzinu rasta njenog stopala, za nekih godinu dana. Možda i godinu i pol... Ne znam. U svakom slučaju, proći ćeš još neko vrijeme.
U međuvremenu par gore spomenutih tenisica zauzima mjesto u ormaru. Točnije rečeno, morali smo ih, zbog ograničenog prostora u malom stanu, pospremiti na jedno drugo, skrovitije mjesto gdje se ne nalaze odjeća i obuća koje se trenutno nose. I da ne vabe Prvu kojoj je teško objasniti da ih ne može nositi već sada, osim ako uz njih na sebe ne stavi jedno četiri para debelih zimskih čarapa.
Što ako zaboravimo na njih do trenutka kad budu spremne za uporabu? Iskreno se nadam da nećemo.

A sve to iz već predvidljivog razloga.

- Za svaki slučaj, da ne bude premalo.

Sada se samo možemo nadati da će te tenisice dobiti svoju priliku zablistati u pravoj sezoni.

Slično se nadamo i za jedan ogrtač kojeg će Prva po svoj prilici nositi tamo negdje pred polazak u osnovnu školu.
Ako do tad svi skupa ne zaboravimo na njega.

Oznake: baka, odgoj djece

11.10.2018. u 12:21 | 5 Komentara | Print | # | ^

Beba mi je gladna - strah svih strahova jedne mame

Druga me je neki dan ugodno iznenadila.

Počelo je u subotu, negdje oko šest ujutro. Probudila sam se prilično ukočena jer sam, po običaju, zaspala na ne baš udobnom kauču pored bebine zipke koja se, zbog nedostatka prostora, nalazi u dnevnoj sobi. U malo više od tri mjeseca koliko je Druga s nama, svakog jutra - a često i usred noći - budi me njen plač.

Ovaj put probudila sam se sama. Valjda me vražji kauč doveo do krajnjih granica. Ustala sam i pogledala prema zipki, da vidim kako je Druga, a kad tamo...

Ona leži unutra, potpuno budna! I igra se! Šuteći!

- Eto. Nakon malo više od tri mjeseca smo to dočekali - pohvalila sam se mužu oko dva sata kasnije, kad se i on probudio. - Naša bebica je počela biti sebi samodovoljna.
- Odlično.

Oduševljenje broj dva uslijedilo je par sati kasnije.

Mladu gospodičnu ostavila sam, na kratko, na onom istom kauču dok sebi u kuhinji - iz koje se proteže pogled pravo prema kauču - otišla natočiti si piće. Ostavila sam je tik uz naslon za leđa, na trbuhu, kako bi vježbala dizanje glavice koje joj sada, doduše, već ide odlično. Izvukla sam bocu mineralne iz hladnjaka, natočila si, otpila gutljaj i bacila pogled prema kauču. A tamo...

Ona leži na leđima!
Okrenula se.
Sama.
Prvi put.

Kasnije je to još jednom ponovila.

Muž i ja smo bili oduševljeni jer se, prema tablicama motoričkog razvoja bebe, takvo što može očekivati tek s četiri mjeseca.
Divno.

I tako je, u atmosferi općeg oduševljenja, subotu zamijenila nedjelja.
Ujutro je još sve bilo super. Cikila je, mazila se, gugutala i fino zaspala. Negdje oko dva popodne se probudila i krenula na cicu.

Stavi je usta, puvuče dva puta i... pljuc van i udri u plač.
Neće više tu cicu.
Stavim je na drugu - obično to pali.
Opet ista priča. Cuc-cuc dva puta, pljune van i urla.
Dignem je na rame, u vertikalni položaj, smiri se.

- Muči je želučić - zaključili smo muž i ja. Da ima Holmesa i Watsona za starce ne bi došli do tako epskog zakjučka.

Kod Druge ti napadaji plača uzrokovani probavnim smetnjama obično traju oko pet minuta i onda prestanu.

Ovaj put je to trajalo četiri sata.
Čitavo to vrijeme evidentno je pokazivala da umire od gladi, ali da zbog bola ne može mirno jesti.
Na trenutke nije više pomagao ni vertikalni položaj.

Mene je već lagano oblio hladni znoj, i to ne samo zbog činjenice da me bole križa od silnog nošenja bebe- naime, vertikalni položaj je palio (kad je palio) samo do stojim, ne i dok sjedim.

- Beba mi ništa ne jede već satima.

Izgovorila sam tu rečenicu užasnuta. I onda sam konačno shvatila...
Konačno sam shvatila zašto me moja majka godinama živcirala do maksimuma rečenicom: 'Jesi li jela?'
Gdje god da odem, što god da radim, toj ženi je prvo pitanje uvijek bilo: 'Jesi li jela?'

- Ne, mama, odlučila sam se izgladnjivati - odgovorila bih joj kolutajući očima. - NARAVNO da sam jela, nego što bih?

Da sam u takvom trenutku spašavala svijet od vanzemaljske invazije, mojoj mami bi prvo pitanje bilo: 'A jesi li jela?'
Uffff, kako to ide na živce. ČEMU?

Slušajući svoju bebu kako plače napokon mi je sinulo.
To je iskonski strah.
Strah koji prkosi obrazovanju.
Strah koji prkosi svemu što si pročitala na internetu.
Strah koji prkosi svemu što su ti drugi rekli ili napisali.
Strah koji nadilazi zdrav razum.

Strah da ti dijete neće jesti.
Strah da zato neće preživjeti.

Taj strah nadilazi sve.

U takvom momentu zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije permanentno odbilo dojku.
Zaboraviš da NITI JEDNO tromjesečno dijete nije imalo ama baš nikakve zdravstvene posljedice jer u datom trenutku nije jelo četiri sata u nizu. Kvragu, Druga sad toliko spava noću, u komadu. Dakle, MOŽE preživjeti bez cice četiri sata u nizu. U čemu je onda bila razlika?

Ne znam...
Valjda u tom glasnom plaču.
U osjećaju nemoći i nekompetencije jer ne mogu nahraniti vlastito dijete.
Šugav osjećaj.

U konačnici se smirila i prihvatila cicu.
Bol se smirila i nestala je kako je i došla.
Ona ponovno redovno jede i sve je u savršenom redu.
Neka tako i ostane.

Oznake: beba, majka, odgoj djece

10.10.2018. u 11:03 | 2 Komentara | Print | # | ^

Učimo dane u tjednu

- Mama, kupi mi kalendar kakav ima Minnie Mouse - zamolila me nedavno Prva.

Gledala je Klub Mickeya Mousea i tamo vidjela da Minnie ima svoj tjedni kalendar koji je podsjeća na pojedinu dužnost koju mora izvršiti određenog dana.

- Dušo, ne mogu ti kupiti takav kalendar. Toga nema na prodaju, to je samo u crtiću.

Udri u plač.
Neutješno.
Ona hoće kalendar.
Baš takav.

U takvim situacijama nema druge nego čekati da se malo smiri. Svi pokušaji diplomacije, uvjeravanja i sličnog uzaludni su.
Čekala sam.
Objasnila.

Prihvatila je da ne može imati BAŠ TAKAV tjedni kalendar. Ali ona i dalje hoće da joj se kupi nešto slično.
Idemo... uvjeravanje, drugi čin.

Konačan ishod: pristala je da zajedno napravimo njen osobni kalendar, prilagođen njenoj dobi i uvjetima u kojima živi.

Prvo smo krenule u obližnji Kaufland po bilježnicu. U moru bilježnica koje su tamo na raspolaganju ubile smo se dok smo pronašle jednu koja ima stranice s čisto bijelim papirima, bez crta. Kvragu, očito starim. U moje doba je toga bilo kol'ko 'oćeš. Sad smo jedva našle.

- U to ćemo upisati moje zadatke tako da znam što moram planirati svaki dan.
- Točno, Prva.

Tako i bi.
Nacrtala sam joj, uz dogovor s njom, sedam crteža drvenim bojicama. Kako je zadnja stvar koju mi je onaj gore dao talent za crtanje nisu baš Rembrandt ali, srećom, dijete za to nije briga. Njoj se sviđa.

Iznad svakog crteža je naziv određenog dana u tjednu, a ispod je navedena dužnost koju mora obaviti. Krenule smo prošli ponedjeljak. Dužnost: nahraniti mačku.

Prošlo je dosta dobro. Suhe keksiće joj je dala bez frke, samo se malo oglušila na moje opetovano 'dosta... dosta... maci je ovo dosta.' Tako je mačka neočekivano dobila gozbu. Nije nam zamjerila.
Prvoj, doduše, iz nekog razloga nije bilo simpatično davati joj mokru hranu iz vrećice. Pa smo to izvele zajedničkim snagama. Kako izgleda kad čak četiri ruke grabe čajnom žličicom hranu iz mačje vrećice pokušajte zamisliti. Ne mogu opisati.

Utorak je bio dan za kuhanje s mamom. Vele da je takvo što dobro uvesti je da će dijete biti zainteresiranije za hranu od doma ako samo sudjeluje u njegovoj pripremi.
Naime, moje kuhanje hvale svi koji su ga probali.
Osim Prve.
'Vrtić bolje kuha.'
I zato se često natežemo oko hrane. Osim što jede užasno sporo, zna biti vrlo probirljiva.
Pa sam uvela Dan kuhanja s mamom.

Ispalo je super. Skuhala je svoju prvu domaću, goveđe-pileću juhu. OK, uplašila se ubaciti komade mesa u lonac ali zato je ogulila dva luka, očistila četiri velike mrkve i komad celera, dodala kocku i sve začine, ulila vodu i na kraju dodala rezance. Naravno, sve uz moj nadzor.
Juha joj je ispala super.
I što je najljepše od svega, pojela je krcat tanjur.
Dakle, teorija da će klinci rado pojesti ono što sami skuhaju ovaj put se pokazala točnom.

Srijedu sam odlučila proglasiti Danom za učenje čitanja.
Prva zna pročitati sva slova u abecedi (velika tiskana), osim što je još malo bune B i D te L i J. Ah, tko bi upamtio gdje je jedan trbuščić,a gdje su dva, i na koju stranu ide koja kukica?
Uglavnom, krenule smo. Napisala sam joj tri rečenice koje smo zajedno slovkale.
'Mama voli Prvu.'
'Prva voli tatu.'
'Tata voli drugu'.

Slovkanje je išlo odlično,a onda je trebala prepoznati riječ 'voli', koja se ponavlja tri puta.
E, tu je već malo zapela.
Vidi svako pojedino slovo, ali ne može ih spojiti u riječ.
Ne brinem ni najmanje. Još je zbilja malena. Bitno je da se zabavljamo.

Četvrtkom je dočekala jednu od svojih omiljenih aktivnosti.
Čišćenje.
Već mjesecima me iznenađuje koliko je to dijete vješto u baratanju sredstvima za čišćenje i krpama.

- Joj, baš je ovo čišćenje zabavno! - uskliknula je nakon jedno sat vremena rada.

Nda. Ajde, barem nekome.
Uglavnom, pomogla mi je.
Ne ono 'pravim se da mi pomaže, a onda počistim za njom.'
Ne. Zbilja je pomogla.
Trogodišnjakinje ne treba potcjenjivati.

Petak je bio dan za presvlačenje Druge. Točnije rečeno, dobila je zadatak da je jednom presvuče.

- Mama, ja bih da to ipak zajedno.

Pristala sam. Prvoj nije problem Drugoj promijeniti pelenu (nekad igranje 'mame' u vrtiću zbilja pomogne) ali skinuti joj odjeću i staviti pidžamicu ipak je, očekivano, bilo previše za nju.
Zato smo bebu presvukle zajedničkim snagama. Druga baš nije olakšala time što se pokakala dva puta tijekom presvlačenja, a onda je još i zaslinila tek odjeveni bodi. Pa se operacija Presvuci bebu odužila više no što smo planirale.
Ali... završilo je dobro. Druga je preživjela, a Prva je bila zadovoljna obavljenim dnevnim zadatkom.

Danas je subota i čeka nas učenje crtanja. Probat ću joj malo pokazati kako nešto obojiti, a da ne prijeđeš preko crte. Poznavajući njenu ljubav prema likovnim aktivnostima, to bi joj moglo biti zabavno. Nije da je baš mogu naučiti postati slikarskim virtuozom, ali to nije ni cilj. Cilj je zabaviti se.

Sutra peremo odjeću. Ubacujemo u veš mašinu, okrećemo onaj okrugli gumb i stišćemo tipkice.
To je već radila pa vjerujemo da neće biti problem.
Usput ćemo okupati i kojeg plišanca. Prva tome pristupa posebnom pažnjom.

Sada zna da tjedan ima sedam dana i zna ih nabrojiti, redom.
Još, doduše, pojma nema što znači 'mjesec dana'.
A i malo brka pojmove 'jučer' i 'sutra' pa tako, recimo, kaže 'sutra sam u vrtiću papala graškiće.'
Nema veze. Naučit će. Bit će još dana u kalendaru.

Oznake: tjedan, kalendar, odgoj djece

06.10.2018. u 13:04 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< ožujak, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

O meni

Tko sam ja? Dovoljno je reći - jedna sasvim obična mama. Nisam influencerica, još manje celebrity, i sasvim je nevažno čime zarađujem za život i koliko sam obrazovana. Dovoljno je reći da sam mama dvije djevojčice koja je to postala onda kada se tome više nije usudila nadati. Prvu, četverogodišnjakinju, donijela sam na svijet s 41, drugu, početkom ljeta prošle godine, sa 44. Svakim danom ispisujemo novu priču...

Linkovi

Brojač posjeta