Trese li se doista nekada nekima tlo pod nogama?

Čula sam različita mišljenja o problemu kojega imam s mužem, što me donekle veseli, jer znači da naša veza nije ništa posebno drugačija. Ali me istovremeno ne veseli saznanje da možda doista postoji neka druga dimenzija odnosa s muškarcima. Neka fatalna privlačna sila, nerazumna i jaka. Nešto što nikada nisam osjetila, što bi mi moglo pomutiti zdrav razum i povući me u situacije koje razum ne odobrava. Koju nije moguće objasniti. Još manje kontrolirati. Ali je očito i jako lijep osjećaj. Koja bi odgovarala u definiciju Hawka, lijepo je, čarobno, dešava se jednom ili dva puta, ali hvala ne bih više!!!
Nekako, čitavog života sam svrstavala muškarce u privlačne i neprivlačne po lako prepoznatljivim kritrijima. Zgodan, pristojan, obrazovan, dobro obučen, s manirima, ili bar pristojnim ponašanjem. One koji se ne uklapaju nisam niti dva puta pogledala, nisam im uopće davala šanse. Znala sam još kao tinejđerica kojih 2-3 mladića oko mene mogu doći u obzir. I gotovo. Bez svemirskih sila, znojnih dlanova i vrtuljaka u glavi. Pogotovo bez pokreta zemlje pod nogama! Nisam se zbog toga smatrala niti proračunatom, niti nekim tipom hladne kučke. Sve mi se dalje činilo normalnim. I famozni leptirići kada sam znala ili se nadala da će se nešto važno dogoditi, i nestrpljenje i strahovi. Sve do sasvim nedvojbene odluke za koga ću se udati. Pa i čvrstog uvjerenja danas da sam dobro izabrala.
No, svejedno su me neki vaši komentari malo poljuljali, zaintrigirali. Mogućnošču da moj muž polazi s te pozicije, pa ga stoga teško razumijem oko nekih stvari, ali i mogućnošću da mene ipak jednom pogodi takva neka sila, munja! Priznajem, najviše mogućnošću da se ne uspijem odhrvati, da možda čitav svoj život moram staviti pod veliki upitnik, a da mi uopče ne bude jasno zbog čega. Ili da to uopće ne želim. Kao što i ne želim.
Voljela bih da mi nešto oko takvih doživljaja napišete. Koliko je to stvarno i često, prolazi li brzo, ostavlja li posljedice u daljnjem životu. Na koncu, postoji li uopće, ili je ipak samo riječ o prolaznom hiru, iluziji da se tako nešto doista događa. Još sam uvijek sklona sa smješkom odmahnuti rukom, ali ipak, zašto biste to spominjali....???