Vlak života
VLAK ŽIVOTA
Nedavno sam čitala knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku.
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaz i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti.
Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijelog našeg putovanja. Primjerice, naši roditelji… Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva. Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam postati veoma važne. To su naše sestre i braća, naši prijatelji te ljudi koje susrećmo te koje ćemo zavoljeti kroz svoj život. Mnoge osobe koje ulaze u vlak gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovračaju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze iz vlaka a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našeg putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće; potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim, na vašu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto pored njih već je netko drugi zauzeo. I taka je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u MIRU. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakom odsječku životnog kolosijeka netko od suputnika može «iskliznuti» te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi ćemo može biti iskliznuti s kolosjeka. I vjerujem da će se netko naći tko će nas razumijeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kada ćemo napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kada će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan kad moradem sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam sreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći Glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi pristižu, sa svom prtljagom, što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovat.. Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogla povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavila prave vrijednosti. Trudimo se i nastojmo da imamo sretno putovanje te da se na kraju sva muka strostruko isplati. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
SVIMA ŽELIM SRETNO I UGODNO PUTOVANJE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
