15.01.2014., srijeda
Snimanje priloga
|
Dragi ljubitelji nota i ulica, a time i Nota ulice, Razmišljajući o tome kako vam približiti uličnu atmosferu u Zagrebu, došli smo da zaključka kako bi najbolje bilo pokazati vam ju putem zvuka i slike.  Tako smo u petak popodne posjetili Oktogon, Marićev prolaz i Zrinjevac u potrazi za dobrom glazbom i novim zanimljivostima. I kako to uvijek bude, naletjeli smo na mladog i nadasve zanimljivog Martina. Martin Mikulec samouki je svirač koji već 4 godine svira na zagrebačkim ulicama. Možda vam se to i ne čini puno uzevši u obzir kako neke od uličnih svirača susrećete već dugi niz godina, no Martinu je samo 23 godine. Čim je završio srednju školu i dobio svoju prvu gitaru, primio se posla i sam samcat naučio svirati. Tada je shvatio da je glazba nešto čime bi se htio baviti u budućnosti.  Martin kaže kako, kao i u svakoj drugoj priči, postoje i pozitivna i negativna iskustva, ali da on pamti samo nova prijateljstva i dobru zabavu. No, sada ćemo stati s prepričavanjem onoga što nam je Martin rekao pošto ćete i sami imati priliku to vidjeti. Cijelu Martinovu priču možete saznati u četvrtak, 16. siječnja u 20 sati u emisiji Alter ego na programu Televizije Student. A to tada, ako vas ovaj post još nije dovoljno zainteresirao, evo i tizera. Oznake: ulična atmosfera, glazba, prilog, Televizija Student |
08.01.2014., srijeda
ULIČNA ISKUSTVA GITARISTA KARLA MIKIĆA
Ovih smo dana popričali s mladim Karlom Mikićem, kojem je tek 20 godina no njegovo iskustvo sviranja na ulicama je izuzetno bogato. Slijedi kratak intervju u kojem nam otkriva kako je počeo i kakve je sve situacije prolazio svirajući.  Karlo i Martin, ulični svirači 1. Kada i kako si počeo svirati na ulici te kako si se uopće odlučio na to? Bilo je to jednog lijepog toplog dana pred kraj drugog razreda srednje škole. Izašao sam iz šestice na Glavnom kolodvoru i vidio dva tipa kako sjede na stanici i sviraju (one stare stanice koje su imale i limene klupice, prije nego ih je ova bezobzirna vlast porušila, pa sada i staro i mlado mora čeličiti koljena...). Točnije jedan je svirao, a drugi pjevao, ili barem pokušavao. Tog sam vokalnog entuzijasta poznavao od nekuda, jedan od onih likova koje se u bilo koje doba dana za vikend može sresti na Ribnjaku, Tomislavcu, Zrinjevcu ili koja su već mjesta sada na kojima se okupljaju ti Petri Panovi (i ime mu je Petar zaista, khm...) naših supkulturalnih krugova. Zvučali su ok, pa rekoh da sjednem pored njih i zapalim jednu cigaretu. Dan je lijep, nigdje mi se ne žuri. Pušeći, ispuštao sam uz njih neke zvukove, pokušavajući uloviti tonalitete i refrene pjesama koje ne znam (a većina ih je takvih, ponekad se pitam u što sam utukao svojih 20 godina...) i tako ih je prošlo kojih pet, možda šest, a da nisam primjetio kako je uz to prošlo i podosta vremena. Pajdo Pero je ulovio tramvaj ka svojem istočnom, ozloglašenom dijelu grada, a ja sam se našao sam sa tim nepoznatim vitkim, plavokoso kuštravim, onižim i krajnje simpatičnim momkom zaraznog smijeha. - Martin. - reče on. - Karlo, drago mi je. I tako je počelo. Pitao me želim li malo svirati. Ja sam prihvatio, uz nemalu sablazan, jer iako sam do tada svirao već neke dvije godine, to nikada nije prelazilo granice vlastite sobe. U trenutku kad sam primio gitaru i počeo napinjati um da iz primozga izvučem bilo kakvu pjesmu koju znam, shvatio sam da takve, najjednostavnije rečeno - nema. Martina, naprotiv, to nije nimalo obeshrabrilo. Rekao je da improviziram, pa sam pokušao s tim. Promjenio sam par nekih standardnih pentatoničkih rokenrol akorada, on je pustio glas i s njim neke riječi nikad čutih pjesama nastalih u tom trenutku. Ja sam ubrzavao, on je glas povisivao... A onda je sve nestalo. Pretvorilo se u podivljalu nesvijest. Igru boja i oblika, valova širokih i oštrih, šupljih i prevrtljivih. Nakon nekih sat i pol vremena svirka je prestala. Pogledali smo se kratko i zatim prasnuli u dugačak smijeh. Ponudio mi je pola zarade i tek tad sam primjetio da se futrola pred nama poprilično napunila. Odbio sam, pozdravio se i otišao sa smješkom. Dan je bio prelijep, čak sam se i ja osjećao prelijepo. Sve je bilo upravo onako kako treba. Bilo je to jednog lijepog toplog dana pred kraj drugog razreda srednje škole. 2.Sviraš li samo u Zagrebu ili si svirao u još nekim gradovima? Počeo sam u Zagrebu, a zatim s Martinom, kojih mjesec i pol možda nakon upoznavanja otišao okušati sreću na Kvarneru. Slijedeće ljeto to smo ponovili samo u Istri. Prve godine imali smo zajednički repertoar sastavljen od rock klasika i raznorazne ljige i kuruze koje mame suze curicama i nesretnim mamama u kasne sate kad se naše "mirisne" rive oviju romantikom. Išlo je solidno. Ovisno o gradu. Opatija je bila zahvalna do ponoći, no nakon toga postaje loše. Tako da smo nedugo nakon otišli za Selce. E to je jedno divno mjesto. Selce je savršeno zbog tog jednog zidića na glavnoj ulici, kraj plaže i beach bara gdje se obitelji kupaju s djecom jer je u potpunosti children-safe područje, a kako smo dolazili pred zalazak Sunca i započinjali baladama (stil prije svega...), tucet ili više tih pačića znalo bi se okupiti oko nas tancajući i bacakajući se sad vamo sad tamo. I naravno moljakajući roditelje u neprilici da bace što više kovanica, kao da se takmiče međusobno koji može više. Sretni mi, sretni oni, sretni svi. U Selcu se čak jela i oriđiđi Nutella... Pametnome dosta! Iduće godine pojavili smo se u nešto većem broju i nisu svi članovi "bande" bili na ti sa svojim ili ičijim instrumentima pa smo najčešće svirali odvojeno po Puli. To se pokazalo i kao najisplativija varijanta. Ja sam se osobno tim gradom oduševio, jer taman u to neko razdoblje zaglavio sam preko glave u sevdahu i sa repertoarom od četrdesetak sevdalinki u Zagrebu sam dnevno znao sakupiti jedva četrdesetak kuna, ali zato sigurno i do duplo više psovki. U svakom slučaju, pokazalo se da u Puli ima više Bosanaca nego Puležana, tako da sam sa svojom dugom kosom, malo neuobičajenijim izvođenjem bio prava atrakcija. Vlasnici restorana izlazili su slikati se samnom, zatakali mi eure u košulju, donosili cijele kutije cigareta i kave, ma milina! Svirao sam i u Medulinu, Rovinju i Rijeci. 3. Imaš li neko određeno mjesto u Zagrebu gdje voliš svirati? Naspram mora, Zagreb je poprilično monoton. Uz svakodnevne prepirke s ostalim sviračima (od kojih neki mogu ponijeti bez napuhavanja čak titule virtuoza i vrsnih umjetnika a neki nisu dostojni da ih se nazove ni stalcima za te instrumente...) koji uvijek "imaju" dozvolu baš za to mjesto u to doba, do policije koja se eto sjetila braniti gradsku infrastrukturu od najezde buke koja oštećuje žbuku naše visokocijenjene bečke arhitekture jugendstila i sluh jednako visokocijenjene gospode kragujevačkog mentaliteta sa bečkim pretenzijama koji stanuju u njima... Zagreb nema mnogo za ponuditi. Uži centar grada, Glavni kolodvor, šetnica uz Tomislavac, Strossmayerov trg i Zrinjevac, razne lokacije po trgu (znamo na koji mislim) na kojima vas nitko već par koraka udaljen (osim ako niste od onih koji nose pojačala sa sobom, a o takvima mi je ispod časti pričati...) ni uz najbolju volju jednostavno ne može čuti zbog gradske vreve, par prolaza oko Cvjetnog trga... i to je više manje špica, najzanimljiviji i najprometniji dio, ukoliko upecate mjesto, tu ne možete fulati. 4. Imaš li kakvih anegdota koje bi mogao podijeliti s nama, a koje su ti se dogodile tokom sviranja na ulici? Od prijateljstava, novaca, divnih utisaka i iskustava, do prekršajnih prijava i žuljeva. Čitav spektar ludila (i što se mene tiče, te dvije godine su mi čisto dovoljne, bar za sad, na more više ne idem nikuda ako nemam osiguran smještaj, hranu i kod javnog bilježnika ovjereno obećanje da nikako neću izgubiti u par tjedana deset ili više kila...) koja toliko razgaljuju mladenačka srca željna života. 5. Koje su negativne strane sviranja na ulicama? Osim nabrojane borbe oko pozicije na kojoj ćete svirati, zimi zna biti dosta gadno. Kretanje prstiju u teoriji održava toplima, u praksi se najčešće održava jedino bol. Pogotovo na otvorenom, po prolazima, ako taj dan ne puše, zna biti i ok. Trema zna biti strašno velik problem, ali vatra je tu da se to u nju baci i izgori do kraja. Ja od pamtivjeka imam stravičnih problema s tremom, seminare na faksu pišem štreberski po svim pravilima jer me nelagoda obuzima od same pomisli da govorim pred nekim većim brojem ljudi, ali to se sve vježbom poboljšava i rješava. Sviranje sam rješio jer sam morao, seminare sumnjam da hoću jer me nitko ne sili. 6. Jesi li upoznao nekog posebnog, tebi danas dragog svirajući? Puno zanimljivih ljudi koji više nažalost nisu među nama upoznao sam unutar tog trokuta glavni-trg-cvjetni, a neki su bili i kultne zagrebačke face, po pitanju muzike. U svakom slučaju, puno ljudi se upozna, puno ljudske psihologije izađe na vidjelo (kako kod "publike", tako i kod "nas"), puno toga se doživi i savjetovao bih svakome, ako svira, neka isproba pa vidi, ukoliko ne osjeća da nečim takvim "gazi svoje dostojanstvo". 7. Postoji li neka udruga, udruženje vas svirača? Koliko ja znam ne ali definitivno bi bilo lijepo kad bi nešto takvo postojalo, ali sumnjam da je tako nešto realno jer ljudi i u parovima teško sviraju radi nužde dijeljenja zarade koja je ponekad stvarno bitna, a pogotovo zato jer bi se onda tek hijerarhizirala ukupnost svirača i parcelirao grad u potpunosti pa neki ne bi imali ni prilike svirati na nekim od navedenih mjesta. 8. Koju vratu glazbe sviraš? Trenutno ne sviram, jer radi faksa ne stignem apsolutno ništa, a nakon često i šestosatnog kvarenja očiju uz skromnu rasvjetu i skupe knjige nemam volje za ništa osim plandovanjem, vegetiranjem ili spavanjem! A i nedavno sam ostao bez svog dragog instrumenta pa ni to ne pripomaže cjelokupnom dojmu. Iako, da nije tako, u idealnim uvjetima uveseljavao bih sugrađane s repertoarom na kojem bi se moglo naći dosta Gibonnija, Miladina Šobića, Majki, Partibrejkersa, Himze Polovine, Yossefa Kardunera i raznih nekih meni toliko dragih žanrovski nesvrstljivih pjesama koje sam pokupio negdje tokom života. Ako me tko pita, odgovaram da sviram blues. 9. Isplati li se trud ili je sve samo radi gušta? Zaradiš li svirajući? Isplati li se? Ovisi što netko u tome traži. Ako netko želi time zamjeniti stalan posao i sigurnu plaću... Ne. Kao izvor povremenog prihoda kad zagusti... Uvijek. Trenutno ne zarađujem s time, ali vjerovatno se uskoro vraćam na ulice drage, one nikoga ne odbijaju. Dobro je biti dobar s nekim instrumentom jer to čovjeka ne može iznevjeriti, većina ljudi voli glazbu, a pogotovo vole vas ako ih u ključnom trenutku dočekate s nekom njima dragom pjesmom i radi toga se isplati, kad vidite emociju na ljudima, sreću radi nečeg što vama pada toliko jednostavno a njima u tom trenutku znači toliko puno. I naravno vašu sreću kad jedna jednostavna radnja bacanja par kovanica zaokruži sve to ili ne. Nekad je novac bitan, nekad nije. Nekad je čisti gušt, nekad suhoparan zanat. Sve u svemu, dragi ljudi, kada vidite nekoga sa gitarom, bubnjevima, violinom ili kojim god drugim instrumentom, ne okrećite glavu, nisu to klošari, to su podcjenjeni krasni ljudi, koji svojom svirkom čiste i vaše duše i zrak u ovom i mnogim drugim zagađenim gradovima. Pa bacite im koji groš ili osmijeh, za to propast nitko neće! :) |
07.01.2014., utorak
CEST IS D'BEST
|
Dragi naši čitatelji, sada, kada smo Vas uveli u našu temu, možemo Vam približiti i najstariji zagrebački ulični festival- Cest is d'Best. Svake godine festivalska događanja preoblikuju centar grada i uz to, građanima pružaju program na 6 pozornica, uz stotine izvodača sa svih strana svijeta. Sami za sebe kažu: "Donosimo polet, energiju, kulturu i smijeh za sve ljude dobre volje: djecu, zaposlene, klaune, sindikalce, studente, penzionere, trubače, strance, domaće, hedoniste, idealiste, ekologe, lokal-patriote, sportaše, muzičare, glumce, filozofe, plesače, trkače, glasne i tihe, one koji plješću i one koji zvižde…" Ovaj međunarodni, multimedijalni ulični festival traje 5 dana, najčešće u mjesecu lipnju. Kroz ples i glazbu njeguje zagrebački identitet, oživljava gradske trgove i ulice i vraća im šarm i optimizam. Isto tako, festival spaja ljude svih svjetonazora i različitih ukusa za glazbu, mlade i stare, cure i dečke...ukratko, zbližava sve generacije građana kroz različite kulturne afinitete jer baš svi mogu sudjelovati u programu!  Logo festivala za 2013. godinu Cest is d'Best započeo je svoju tradiciju 1997. godine. Danas najstariji ulični festival u Hrvatskoj, koji promovira i izgrađuje kulturni izražaj na ulici te turističku ponudu glavnoga grada Hrvatske. Autori ovog festivala su i sami ulični umjetnici, Zlatko Petrović – Pajo i Miran Hadži Veljković – Hadži. Neke od karakteristika festivala su velika utrka čistaća s trokolicama, škola znakovnog jezika, najsporija vožnja biciklom, lutajući klavir itd. Osim ovih akcija, poseban šarm gradu daju čak 6 glazbenih pozornica raspoređenih na nekoliko trgova u centru grada: Jelačić placu, Cvjetnom placu, u Bogovićevoj, na Strossu, u Tkalči i na Zrinjevcu. Zasigurno će Cest i ove godine uveseljavati lica zagrebačkih prolaznika, a možda se među njima nađete i vi da osjetite dašak ove ulične čarolije!  Jedan od zabavljača na festivalu A prije 5 godina, CEST IS D'BEST izgledao je ovako. Oznake: festival, Cest is d'best, ulični svirači, zabava |
06.01.2014., ponedjeljak
NOTE ULICE - uvod u projekt
"NOTE ULICE" je ideja za projekt studenata diplomskog studija novinarstva s Fakulteta političkih znanosti.  Radi se o projektu za kolegij "Konvergencija medija" u kojem ćemo našu ideju predstaviti publici upravo na taj način - kroz različite medijske platforme. Glavna tema su ulični svirači čije ćemo životne priče pokušati približiti ljudima i na taj način pokazati kako među nama, na samim ulicama djeluju mnogi umjetnici koji nisu etabilirani javno, a čiji rad i talent zaista zapanjuje. Prvenstveni cilj projekta NOTE ULICE je dakle, pokazati publici da se među uličnim sviračima kriju mnogi kvalitetni i talentirani umjetnici, no uz to ćemo istražiti još mnogo zanimljivosti vezanih uz ulične svirače kao što su, na primjer, razlozi zašto sviraju na ulici za novac, te mišljenja prolaznika o tome, a ovaj blog poslužit će nam kao okosnica samog projekta na koji ćemo postavljati različite sadržaje vezane uz našu temu, od fotografija, preko najava za televizijske priloge i radijske emisije i slično. Nalazimo se i na društvenoj mreži Facebook Note ulice , pa tamo također možete pratiti sve naše objave kroz koje ćemo vas redovito obavještavati o tome kako napreduju naša istraživanja i priče o uličnim sviračima.  Ulični svirač  Oktogon Ovih dana posjetili smo i Oktogon, te popričali s nekim uličnim sviračima, o čemu ćete više saznati uskoro! Pratite nas! ;) |
| siječanj, 2014 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Siječanj 2014 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ovaj je blog dio istoimenog projekta studenata diplomskog studija novinarstva s Fakulteta političkih znanosti. Na njemu ćete moći pročitati sve o sudbinama uličnih svirača, razloge zašto sviraju na ulici, što prolaznici misle o tome, ali podijelit ćemo s vama i snimke i fotografije s naših susreta sa sviračima.Nadamo se da će vam se svidjeti naši tekstovi! :)