Party in the USA

Evo, nakon mjesec dana u USA, bio bi red da iznesem svoje dojmove. Sve zapravo stane u jednu jedinu rečenicu - vraćam se u Cape May i iduće godine. Ovo je savršeno. Kad sam odlazila u USA, imala sam neku blagu ideju što me tamo čeka, ali ipak sam se malo bojala. A onda su me mama i tata u suzama ostavili samu na Plesu i kad sam čekala ukrcaj u avion, ispred mene je neki čovjek čitao novine i pogled mi je privukao jedan naslov - "Najbolje stvari u životu su nepoznate". To mi je nekako izmamilo osmijeh na lice i olakšalo odlazak.

I onda sam stigla u Cape May. Hvala Bogu da je moja F. tu sa mnom i pomogla mi da se prilagodim. Čekao me posao u coffee shopu u kojem je ona radila prošle godine, a isto tako, spomenula je mene i kad su tražili nekog u restoranu u kojem radi jedna od naših cimerica. I tako ja eto imam dva posla, kao i većina internacionalnih studenata ovdje.

I moji dani uglavnom izgledaju ovako - budim se oko 6.30 jer ujutro radim u coffee shopu, uglavnom od 7 ujutro pa do 12. Dođem doma, odspavam sat, dva, otuširam se, spremim i krećem na drugi posao u restoranu. Tamo sam do 10, 11, 12, kako kada, dođem doma, otuširam se i padam u krevet jer je sutradan buđenje ponovo u 6.30. I tako svaki dan osim četvrtka, kad je moj dan off. Zvuči naporno, zapravo i je pomalo, ali jednom kad se uhodaš, postane ti normalno. U coffee shopu radim sendviče, smoothiese, kave i slično, sve je za "to go", a zna biti stvarno gužva - npr. jučer su nam ljudi stajali vani u redu, od 8 do 12 smo radili ko navinuti bez predaha. I onda subota navečer u restoranu također prevelika gužva.

Dakle, u restoranu radim kao hostess, tj. stojim vani s još nekoliko hostova i ljude smještam za stolove. Jednostavan posao na prvi pogled, ali kad se stvori lista čekanja za stolove, pa treba procjena kad će se koji stol osloboditi jer nervozni i gladni ljudi čekaju, a mi imamo preko 50 stolova dolje, gore i na terasi, i nije baš divno. Plus, cijeli dan sam na nogama. Hostesses NE SMIJU sjediti. Tako da je to minimalno peterosatno stajanje, kad zatvaram, ostajem do ponoći, pa računajte - 5 sati na nogama u coffee shopu pa prosječno 6 sati stajanja u restoranu - sviđa vam se? Ni meni. Ali ekipa je odlična. Ljudi iz coffee shopa su fantastični - bolje nisam mogla poželjeti. Nasmijem se na poslu do suza - doslovno - neki dan nisam mogla poslužiti ljude jer sam plakala od smijeha, Kyle je morao preuzeti. I u restoranu su super ljudi, a ima nas sa svih strana svijeta - Rusa, Bugara, Hrvata, Srba, Meksikanaca, Brazilaca, Amerikanaca... Internacionalan restoran, nema što. Busseri su uglavnom Latinoamerikanci pa me uče španjolski. Sve što mi pričaju, pričaju mi na španjolskom, ja ih razumijem bez problema, a sad sam ih počela žicati i da me uče gramatiku. Besplatan tečaj španjolskog od izvornih govornika - neprocjenjivo. I da, od izvornih Amerikanaca gotovo svakodnevno dobivam pohvale za svoj engleski, a ja im s ponosom odgovaram da većina Hrvata odlično govori engleski. Plus, stvarno mi je drago da se dosta ljudi zanima za Hrvatsku i našu kulturu i običaje i rado odgovaram na sva pitanja, a jedna je kolegica iz coffee shopa izrazila želju da dođe u Hrvatsku, tako da ću joj, ako dođe, ja biti domaćin.

Dakle, uz sav rad, stignem i uživati. Tjedno prosječno zaradim između 400 i 500 dolara i većinu ću toga potrošiti na putovanja. Vjerujem da je većina vas vidjela slike na Fejsu - putujem i zabavljam se kao nikad do sad. Posjetila sam Washington i Niagara Falls, a spremam se još u New York i Kaliforniju, planirale smo San Diego, ali izgleda da će ipak biti Los Angeles. Idem na fantastične partije, tipa onaj u Atlantic Cityu na pool partyu, kad smo iznajmili dvije limuzine i tulumarili sa stilom - jednostavno, bolje ne može. U subotu idemo na koncert Black Eyed Peasa, o da da, ne da jedva čekam, nego JEDVA ČEKAM.

Poznanstva i prijateljstva koja sam stekla vjerujem da ću pamtiti cijeli život. Ljudi su ovdje jednostavno fantastični. Ujutro kad idem na posao, hodam s osmijehom na licu jer me nepoznati ljudi pozdravljaju dok hodam ulicama. Nedavno nisam imala sitno za autobus kad sam išla u susjedni gradić, imala sam novčanicu od 100 dolara, a jedan je čovjek izvadio nekoliko dolara i platio mi kartu. Nevjerojatna ljubaznost, za razliku kod nas.

Mjesec dana je prošlo otkad sam stigla tu, čini mi se da je prošlo upola manje. Time flies when you're having fun. Zasad mi ne fali nitko - možda malo moja mama i to je to. Dobro, da ne lažem, malo, samo malo, mi fali Supermen, ali više da ga čujem, nego da ga vidim (ne znam zašto, čudno), a nemam puno vremena ni mislit na njega. Inače, on je bio zadnji s kojim sam se pozdravila, noć prije nego sam odlazila, da, bili smo zajedno i ne sjećam se kad smo zadnji put proveli tako lijepih nekoliko sati zajedno.

Toliko od mene za ovih mjesec dana... Ako ulovim vremena, javit ću se još ovaj mjesec, ako ne, znajte da vas volim. Ljubi vas Ruby, Jersey girl!