Ovaj post je za slomljena srdašca:)
Nekima se ljubavni postovi gade, i ne samo postovi, ajmo reć priče, pjesme... ja sam pronašla slijedeći text i tak sam se vidila u njemu, baš mi je nešto, ono, morala sam ga stavit.
"Tako sam zaljubljena, zaljubljena do ušiju, do neba i nazad, al već sam zajebala stvar, vrti me oko malog prsta, gotovo sam sigurna. Al uvijek postoji to «gotovo» koje mi ne da da razriješim neke stvari zauvijek! Zašto mi je rekao da mu se sviđam i da sam mu draga kad me tako-reć ne šljivi ni 5%?
Zašto se pravi da ga smeta kad mu spomenem druge tipove?!
Zašto mi nikad ne šalje niti odgovara na poruke i mailove?!
Zašto mi nikad ne uzvrati lijepom riječju kad ga pohvalim?!
Zašto nikad ne želi priznati svoje greške i svu krivnju svaljuje na mene?!
Zašto skoro svaki naš razgovor završi svađom; on ode, a ja se osjećam tako krivom što sam ga ko fol povrijedila, a nisam, znam da nisam?!
Zašto mi suze teku dok ovo pišem?
Zašto mi se sve više i više sviđa iako mi kaže da ga nisam vrijedna?!
Zašto mu sve, ama baš SVE opraštam?!
Zašto mu se uvijek vraćam?!
Zašto se na svaki njegov potez moram trgnut?!
Zašto ga sanjam skoro svaku noć?!
Zašto mi se čini da bih mogla sve učiniti za njega i sve mu pružati, a da on meni ništa ne uzvraća?!
Zašto uopće traži moju pažnju i ljubav kad ništa ne ulaže, i čini mi se kao da mu nije stalo?!
Zašto mi iskreno ne kaže šta misli i osjeća prema meni?
Zašto mi se čini da mu služim samo za dizanje morala jer zna da me može imat kad hoće?
I kad ga pitam – ZAŠTO? -, optužuje me da ga napadam i izbjegava odgovorit na pitanja?
Zašto me samo jedan jedini trenutak u njegovoj blizini može učiniti najsretnijom osobom na svijetu?
Zašto me njegove depre bacaju u bed?
Zašto mu dopuštam da bude sve kako on hoće?
Zašto bih sve dala za njegov poljubac?
Ima još tisuću zašto, ali nema nijedan odgovor na njih…
Možda sam se zajebala šta sam mu odmah u startu priznala šta osjećam prema njemu, ali nažalost to traje i traje već duže vrijeme, a on mi ponekad pruža samo male komadiće sreće, a to je dovoljno da moja ljubav i dalje živi…
Oprostite prijatelji šta vam tolko pilim o njemu, a znate da to ne zaslužuje, ali nije lako držat sve u sebi jer kad-tad ispliva, ispliva na površinu, vidjelo, i onda puknem, slomim se do suza, no ne želim nikog zamarati time, tražit utjehu, jer sama sam si kriva što sam mu dopustila da mi ukrade srce… Možda mi ne vjeruje ili ne želi vjerovat u moje osjećaje…Ne znam, nit ću ikad znati…Ljudi mi govore da ga odjebem – probala sam – ali nije išlo. Više ne želim ni pokušavati jer znam da bi bilo bezuspješno. Ostaje mi da i dalje patim kad me zaboravlja i radujem se kad mi onak slučajno obrati pozornost… Šta ja mogu kad se srcem ne može vladati!
Nikad nisam vjerovala kako se zbog ljubavi nisko pada, zanemaruje ponos, spušta moral - sada vjerujem…"
Skužila sam da ljudi jako lijepo pišu kad su emotivno nestabilni, znam i po sebi. a gdje taj pjesnički dar nestane kad smo sretni?
Da li vama dođe da svoje osjećaje prenesete na papir kada ste tužni i ne osjećate se dobro?
|