25.12.2008., četvrtak
|
Pise mi se. Stalno. Imam potrebu sa zapisivanjem misli, stovise, filozofiranjem oko pitanja koja me zamaraju svakodnevno. And it feels so right. Nasla sam nacin kako ispoljavati takozvanu kreativnost iz sebe. Ja i crtkarim. ooo da. Kupila sam moleskine, nasavrseniji format iii oblik i sva ta komercijalna sranja. Jednostavna biljeznica na crte nije bila dovoljna. Sad sam zadovoljna. Samo se izlijevam kad mi dode. Otkrila sam staru morbidnu stranu sebe. Buduci da nisam dugo crtala, izgubila sam kontakt sa papirom... Pustila ruku da klizi i gle cuda. I am back. Trebali su mi ovi praznici. Mozda se uspijem otarasit starih losih navika (citaj: ljudi koji me proganjaju makar bili miljama daleko) i nadam se da cu uspjeti ostvariti neke zamisli poput vise citanja i fotkanja. O jes. Krenulo je dobro. U 2 dana procitala Svijet po Garpu od Johna Irvinga, prvi dio. Savrsenstvo od knjige. I samo klizi. Tako je jednostavna a opet pakleno duboka. Usporedila bih ju sa vaginom ali se suzdrzavam. Ne znam koji mi je vrag. Sve usporedujem s vaginama i penetracijom. ah. "Dijete ugrozeno.", rekli bi mi. Ipak, ponekad mi se cini da se sve moze svesti na onu najgoru, cisto fizicku varijantu. Bez imalo "duha". Duh samo radi probleme. Uvjerena sam u neke stvari dok god mi odgovaraju. Zatim to preobrazim u nesto prihvatljivije i funkcionalnije. Doduse ne bih trebala to raditi. Oh sto volim voditi monologe na web prostoru. Daju mi osjecaj slobode, ne cuvam to samo za sebe. Nije da bih svima dala ovo na citanje... Mislim na ljude koje poznajem, ali s vremenom je sve lakse. Oslobadam se. Nije me toliko briga sto misle i govore. Ugled. Jebes to. Ionako svi spadnemo na isto, samo sto su neki u mramornim gorbnicama, neki spaljeni u nishama, dok ja ocekujem biti progutana sa strane crva i prozeta u vjeznu kolajucu energiju. Ah, snovi... Uvijek zapnem na pola misli. Trenutacno me ometa "Moje pjesme, moji snovi" u pozadini. Tekevizija je najbolja stvar kad treba zaspati. Meni sluzi jedino za to. Ili one zadnje kanale na maxTV-u koje sam nedavno otkrila (xD). Zapravo je praksa tih stvari puno bolja. Kvragu. Kako mogu ovako zapeti... ghhh. Proganjaju me stari duhovi iz Amerike. Tocnije jedan za Brazilskim korjenima. Cudno je kako je on stvorio nestvarnu sliku mene koju pokusava odrzati kroz messages na spejsu ili nesto malo msn-a. Zivcira me i vrijeda me njegova nada da ja jos uvijek gajim neke od starih osjecaja prema njemu. Mogla bih se nazivati hladnom kuckom. Necu. Imam pravo biti hepi bez njega. Samo mi je fakin pijavica. Ne dam. Odvratna sam i to feels so good. bez naslova. by ~wanna-be-witch on deviantART |
03.12.2008., srijeda
Mulica.
|
Na granici sam. Granici gdje te na jednoj strani smatraju mulicom, a na drugoj strani pocinju shvacat ozbiljno ako ono sto mislis preneses u normalno srocene recenice. Barem u mojem svijetu postoji takva granica, jer s obzirom na drustvo u kojem se nalazim vjecito "male curice" podcjenjuju do odredene dobi gdje se vec zna da imaju menzis i probably nemaju himen. Dakle navrsila 16 godina, no big deal. Tjelesna dob, racuna se otkad sad dreknula iz mamime pizde. Zasto ljudi smatraju tjelesnu dob presudnom u njihovoj percepciji nekog? Dozivjeh situacije u kojima ljudi ne mogu vjerovati da odredena osoba ima "tako malo" godina s obzirom na (u ovom slucaju) njene psihicke i socijalne sposobnosti. U cemu je stvar? Zar je nemoguce biti mlad a ... mudar? Ako bi se to tako moglo nazvati. Pokusavam shvatiti svoje mogucnosti i granice vezane uz kreativnost. Volim crtati, slikati, slikati svjetloscu, pisati. Dok od toga mi relativno dobro ide crtanje. Vjezba :) Sad... Pitam se da li bih se trebala fokusirati samo na jednu stvar da vjestinu radom dovedem na razinu koju ja zelim ili se baviti svime sto volim i jednostavno u svemu biti... prosjecna. Ljuti me sto se ne mogu pozabaviti svime sto me zanima. Biologija, fizika, kemija i glazba, te vizualna umjetnost nekako mi ne idu skupa. Bar ne jos. Mozda je ovo samo faza u kojoj izgubim svu mogucu inspiraciju. Zelim, trebam, moram, odmor. Psihicki se odmoriti. Utonuti u carstvo knjiga o mozgu i romana tipa "Vernon Bog Little". Kome se ja opravdavam... Pisem ovo iz potrebe da to izbacim. Mozda na neki nacin prevedem u stvarnost, materijaliziram premda je internetski prostor sve samo ne stvarnost. Bar ne bi trebala biti stvarnost. Nema okusa, mirisa... dojmovi su kratkotrajni jer nam sve brzo dosadi. Utopljeni u mnostvu informacija gladujemo za necim novim i zanimljivijem, drugacijem... necim grotesknim. Perverznim. Nije ni cudo da sve vise trulimo. Iznutra. Glatka i mirisna koza, bijeli zubi, svijetle oci, ziva kosa, a ispod drhturave maske samo sranje. Trudimo se ocistiti ga, ali ne... ne mozes. Preljepljivo je. Uhvati se za one lijepe gipke prste, sjajnu kosu, bijele zube, upropasti stvarnost koju zelimo dozivljavati. Samo mi znamo koliko smo gnjili iznutra. Otkrijemo li pravu stvarnost svijet se raspada polako. Iznutra. Nije vise tako lijepo i velicanstveno. |
