13.09.2008., subota
Flourescent adolescent.
|
Navukao me na Arctic Monkeys. Dakle. Radioaktivna sam i u ocaju trazenja same sebe i knjiga po kuci sjetih se da je vrijeme za novi post. Skolska godina je pocela i strasi me taj pocetak, ali oke. Pomirila sam se s tim da ne moram biti savrsena i da uvijek mogu pasti prvo polugodiste. Nije da se necu truditi ali cu si oprostiti ako ne budem savrsena. Premda po necijim halucinacijama ja vec jesam savrsena [masho shto ti bi?]. Doduse. Ne razlikujem lijevu i desnu carapu... nakon pranja. Prije cak i da. ovisi. Otisla sam se kamuflirati kod frizerke jutros. Rano. Prerano. I zbog toga sam se nekih pola sata setala po kvartu u kojem sam nekoc zivjela. SVE je ostalo isto. Tko bi rekao da nakon 6 godina izbivanja se nista novo tamo ne moze naci. Hodala sam iza zgrada gdje jos uvijek stoje uske stepenice preko kojih sam prolazila mozda tri puta u zivotu, mirisi oko tih stepenica su ostali isti. Nije urin :) Nakon tih stepenica dode jedna uska ulica kroz koju se nije moglo proci grupno bez stiskanja. Bilo je tako tiho i spokojno. Ljudi nigdje. Samo mesnica koja se tek otvorila. Ah taj miris mesa koje lagano oksidira na metalnim kukama krvavo srebrnog sjaja. Prosla sam i kraj osnovne skole, ljudi su se vec poceli buditi i prisjetila sam se svojih dolazaka i odlazaka iz te skole. Sve se cini tako daleko. Preskakanje one gume sto se stavlja u gacice xD udarila sam jednog decka radi toga. Kako li samo ta pizda moze trcati ispod toga dok cura preskace?! Odakle mu samo muda. Ali vise nije. Ja kul. Nakon skole sam prosla ulicom u kojoj smo zivjeli. Kod susjeda je bila ista nakupina smeca kao i uvijek. Ista nakupina lishcha u vrtu, ista jebena neozbukana kuca. Kladim se da imaju gljivice. Jedino sto se promijenilo jest da vise nema onog glupog psa/stakora u mom bivsem dvoristu. To malo bice je bilo gotovo odvratno kao i njegova gazdarica. Smrdio je po ustajaloj odjeci. Kao i ona. Kao i njen sin. Kao i njen muz. Pitam se zasto sam tako ogorcena. Svaki put kad se vratim u stare krajeve, stare uspomene se iskopaju i ja zamrzim cijeli svijet. Mozda zato sto sam na vrijeme shvatila kako je na ovom svijetu previse toga ogavno u svojoj srzi. Zamislite trulo tijelo srne utopljeno u crve smradom katrana, sve je to u nama. U svakome od nas. Ovisi u kojoj kolicini. Zaista se divim optimisticnim i neokaljanim dushama, onima koji su zadrzali nevini ali ne i zlocesti pogled na svijet. Ne mogu objasniti ali osjetim to kod nekih osoba. Jednostavno osjetis tu cistocu. Samo znam da mijenjam misljenje o svojoj buducnosti. Ima vremena. Uvijek ima vremena. Koliko god ti zelis. Jer sam stvaras vrijeme. Nase povezane svijesti stvaraju vrijeme i cim se otkines od toga vise nista nije kako treba. Ne treba se bojati nepoznatog... Pokusavam se uvjeriti u to vec godinama.  |
