16.03.2008., nedjelja
Zivot zna postati lijep...
|
... onda kad ne treba. I eto koliko god ja nisam htjela ostvariti jace veze s ljudima u Americi zato sto sam znala da cu opet otici [kao sto sam i dosad odlazila svake 2 godine], jesam. OStvarila sam divna prijateljstva i zaista mi je stalo do pojedinaca, kao sto je njima stalo do mene. Tek u zadnjih godinu dana pocela sam nailaziti na prave ljude, vrijedne svih emocija ali da... Ja sam morala otici. SVAKI PUT ja odem. To me ljuti naspram svih dobrih iskustava koje sam pokupila seljakajuci se okolo. Naravno... sto se desi 3 mj. prije moje selidbe natrag u Hrvatsku? Ljudsko bice muskog roda me zavoli. Znam ja da to nije ljubav "ljubav" vec velika zatelebanost koja nas je oboje pogodila. Nije tipican decko za svoje godine, razmislja na drugaciji nacin, ekchuli voli citati knjige. Ne casopise i prirucnike za PS3, vec knjige koje imaju preko 400 stranica i nemaju ilustracija! [oke sarkazam- OFF] I mogu reci da je bolesno romantican. Prema vanjskom izgledu nitko ne bi rekao da se to malo bice moze tako rastopiti, a uz njega se i ja topim. Isto tako ponekad je toliko romantican i 'mekan' da se meni riga... doduse imponira mi u isto vrijeme. Jos jedan problem sam ja. Posto nisam navikla na afekciju 'necega/nekoga' a da nije prijateljica, pas, macka, ptica, familija, neznam se nositi s njim i njegovim emocijama, potrebama. Sve je tako lijepo da me uzasno strasi. Za to krivim svoju socijalizaciju u vrticu. Bilo je sve ili nista, kod mene vecinom nista. [jebem ti zatucane vjernike i krvavu zenu/muskarca, ruku s nozem i kostura koji su me cekali iza kamena u vrticu zato jer mi je tata krsten a nije vjerovao u boga. Da zlostavljali su me u dobi 6-7 godina i to curice, ne decki. Curice. NIkad im to necu zaboraviti ARGH! ] I da. Nakon pet minuta pisanja posta pocnem se smijati sama sebi zbog svih misli koje mi naviru u vezi djece iz vrtica i sotoni koja me trebala scepat jer ne vjerujem u njihovog boga. I sve se uvijek vrati na vrtic. "Od kolijevke pa do groba, Djetinjstvo je najljepse doba." Voljela bih da mi se bar jednom u sljedecih 20 godina dogodi onaj "BLIC" trenutak u kojem se osjecam spokojno i sretno jer imam sve sto mi treba. Ne materijalno. Ima jos vremena i postajem optimist. ZOMG NE! Vise volim biti superrealist. hahahaha. opet se smijem sama sebi ^^ Pocela sam zaboravljati svoje snove. Sto mi se ne svida. Budu zanimljivi i eto ja ih zaboravim. Zaboravim ih cak i zapisati sto je pomalo ironicno. >.> Rjesenje je... sanjati po danu. U cemu se usavrsavam. I to otvorenih ociju. -aha aha aha- i jos jedna majusna stvar. Nedostaju mi 'good old days' kada sam se zalila zato sto sam se budila u 6 ujutro svaki drugi tjedan, a vrsnjaci bi me blijedo gledali kad bih to spomenula. JEBIGA! Zivjela sam u zabacenom dijelu grada koji postaje elitno naselje s kokoskama jer su tereni preskupi i imaju previse vlasnika da bi ih 'obican smrtnik' kupio XDDD Sad to vidim. Bilo je divno. Stajati ujutro kraj mora i sve sto bih mogla cuti bilo je more, galebovi i ponekad -traktor-. XD Oh orgazmicnosti.  Poruka dana: SMAJL! Trebat ce ti serotonin kad te neko naguzi za par godina. |
06.03.2008., četvrtak
I wanna *ekhem* you.
|
beneath the storm, under these tears the walls come down. I Klari se dogadaju mjesavine emocija. Doduse sad je sve dobro. Nema mizerije. Nema gluposti. Nema depresije. Ima samo mali osjecaj krivnje. I eto, napokon u zadnjih 2 mjeseca vani grmi. Osjecam se dobro unatoc tome sto svakih pet minuta iskasljavam sluz koja se zaglavi u disnim putevima. Tko je sad kul? Ljudi mi jednostavno ne zele vjerovati da se NE rezem. Koliko god jednostavno zvucalo njima se ipak ne cini moguce. I provjeravaju mi ruke, dlanove, zglobove, u cudenju me gledaju! HEJ pa ja sva u crnom se NE rezem. Vau. Nikada mi nije palo na pamet rezati se radi nekakve "psihicke" boli koju moram nekako olaksati. Ja sam svoju bol olaksavala plakanjem i deranjem i pisanjem ovih postova i ostalih pizda materina a ne rezanjem moje divne koze [xD]. Jeste, ponekad bi sa ostrim predmetima prisla kozi ali cisto iz dosade ili zabave jer jos uvijek volim trnce koji prolaze mnome dok mi preko koze prelazi vrh kuhinjskog noza. Ako sam se ikada porezala to je bilo iz vlastite gluposti dok sam gulila krumpir ili na papir. XD Ali ne. Ljudi meni ne vjeruju. Ja sam ekstra-uber-mega depresiva jer nosim crno. I rezem se. Ali ne pijem svoju krv. Znamo biti toliko povrsni, vidimo samo ono sto zelimo vidjeti i sto se uklapa u sliku zivota kojeg smo stvorili za sebe. IdiJoti jedni. Nekako sam ogorcena kad slusam ljude kako labeliraju jedni druge. Pogotovo sad kad djeca pocine samoubojstvo i nitko ne vidi razlog. Onda su oni emeri. Kurac. Emeri. Ljudi optuzuju medije, glazbu, subkulture za samoubojstva tih mladih ljudi. Ali iza samog cina je naravno puno vishe. Ne vjerujem da bi nekome palo na pamet "ajme idem se ubiti jer je to kul i depresivna sam radi jedinice u skoli, a cak ionog decka koji me ne gleda" osim ako nije totalni idiot i ne zna se nositi sam sa sobom. Ugl. Napadam sad ovdje bzvz. Ne treba s djecom pricati, treba ih slusati. Komunikacija. Jebes komunikaciju koja se sastoji od recenica tipa "Sto ces za rucak?" "Pospremi sobu." "Moramo porazgovarati o ocjenama. [citaj: moram ti drzat prodiku]". Ja sam razmisljala o samoubojstvu, ali nikada iz zelje da se ubijem XD Razmisljala sam koji bi nacin bio najbezbolniji pa koji bi meni bio najdrazi, i shvatih da zelim umrijeti u snu. Ali ako eto bas ne mogu izdrzati onda bih skocila od nekud. Iz zabave. I nereda koji ce ostati na ulici hahaha. xD  > |
