noć je..mjesec je nada mnom..hodam napuštenom cestom..jedinom koju ne poznajem..ne znam kuda će me odvesti,ali osjećam se sigurnom..ulazim u grad u kojemu su sve ulice prazne..sve je tako sumorno,tako tiho..čujem otkucaje svoga slomljenog srca..svjetla toga prekrasnog,ali tihog grada prate me gdje god prođem..moj tihi pratioc,moja sjena,lagano klizi niz svjetlost koja ju obasjava..odjednom čujem glasove u daljini...mnoštvo glasova...čujem kako izgovaraju moje ime...traže me...NE!!! ne želim da me pronađu,želim biti sama u ovom mrtvilu mraka gdje se samo pokoja zraka svjetlosti uspije probiti..počinjem ubrzano hodati,zatim trčati..bježim iz tog nepoznatog grada,bježim kroz šume...napokon...došla sam na rub ponora..pogledam prema dolje..tišina...mrak...ništa...stojim tako izbezumljena..stigla sam...sada sam smirenija...polako se približavam tome mraku,tome ništavilu...osjećam se kao da sam ponovno rođena..opuštam se i padam u taj ponor...cijelo tijelo mi drhti...u tom djeliću trenutka sam istinski sretna..padam polako...uskoro će završiti...još samo malo...došao je taj trenutak...NAPOKON SAM SLOBODNA!!!

svaka priča ima svoj početak i kraj...
ovo je jedna od mojih priča...

početak je kao i uvijek najljepši dio svake priče jer počinje srećom...ali nakon toga slijedi tuga i očaj...bili smo sretni,nekada davno..provodili dane,sate i minute zajedno-bili smo sretni,barem sam ja mislila da smo sretni...to je sve bila samo varka..jednoga kišnog popodneva došao si i rekao da je svemu kraj..molila sam te da malo promisliš..nisam razumjela zašto si donio takvu odluku jer smo bili tako sretni...samo si šutio...boljela me ta tišina...pokupio si svoje stvari i otišao...
ostala sam sama u svojoj sobi gdje mi je tišina bila najbolja prijateljica...ali još uvijek sam u sebi imala onaj osjećaj sreće,osjećaj da me još voliš...
sada kada ležim polumrtva u krevetu koji sve dublje tone u tamu,još uvijek osjećam tvoj miris na sebi,a suze kao kiša klize niz moje obraze koji gore kao dvije vatre koje se ne gase..znam da si sada s drugom,da si sretan...čujem tvoj glas negdje u daljini...ah,kako mi još uvijek srce jače zakuca kad te se sjetim...tvojih prekrasnih kao more plavih očiju,tvojih usana koje su bile slatke kao..sve u mom životu si srušio kada si mi rekao da me ne voliš više...
i tako sada uživam u tišini i samoći nadajući se da ćeš ipak možda jednog dana ponovno pokucati na moja vrata i reći mi "volim te!"..

evo...sredila sam napokon sve s netom
ali prvo bih se htjela zahvaliti zlatku što mi je popravio komp..HVALA

ah pa da krenemo...puno se toga dogodilo otkako sam pisala zadnji post..
nekih se stvari ne želim sjećati,a neke mi opet ne izlaze iz glave..
e pa ima jedna novost...nina je zaljubljena,ali ON je daleko i ne znam kad ću ga opet vidjeti..
to me toliko boli...uvijek sam tvrdila sa ne postoji ljubav na prvi pogled,ali očito sam se prevarila...
ne mogu vam opisati taj osjećaj,koliko sreće u tom djeliću sekunde,koliko otkucaja srca...ma previše me boli da bih pisala o tome kako je bilo toga trenutka kad sam ga vidjela...
ali sudbina nikad nije bila na mojoj strani pa tako ni ovoga puta...htjela bih ga što prije vidjeti,zagrliti,poljubiti...ali to neću moći tako skoro...no,neću sad pisati o tome...

eto,prošlo i Rokovo..hehe
mislim da mi je u petak bilo najbolje,tj.kad je zlajo slavio rođendan
bilo je predobro...
ali ZLATKO,šta će tvoja mama misliti o meni...grrrrrrr
sve u svemu bilo je dobro...
uh,još malo pa će mi upisi,opet sam nervozna,živčana i uplašena..ali nadam se da će ovaj biti bolje...
sad lagano idem učiti... svima