Mogla bih ispričati kako smo se Jedinica i ja izgubile i kako su nas dva puna busa vrlo vjerojatno jako ljutih ljudi čekalo i koliko smo srama pregrizle kada smo napokon uspjele shvatiti da smo svega 50-ak metara udaljene od polazne točke i kako smo se kasnije luđački tome smijale.
Uspjele smo zapeti i u židovskoj četvrti i u crnogorskom kutu i svugdje gdje smo se gibale. Nije dobro nas pustiti same u svijet, a opet ako se ne izgubiš ko da nikad nigdje nisi ni bio
To nam je obiteljski moto
Vol_2 (ima toga još)

Uvijek mi je problem nakon ovolikog dugog izbivanja; što reći, odakle početi. Nešto slično kao kada sretnete starog prijatelja o kojem ste nekad znali sve, a sada ste samo znanci u prolazu, pa pomno birate riječi, usiljeni dijalog, a oboje jedva čekate pobjeći jedno od drugog i odahnuti, Uh i ovo je prošlo.
Više nisam ona koja uvijek vuče fotoaparat sa sobom, sad ga samo povremeno izvadim, obrišem prašinu sa objektiva, najčešće ga vratim neupotrebljenog u torbu, ali ponekad, rijetko, jako rijetko, iskoristim ono što sam nekad solidno radila.
Bez fotoaparata iza sebe više ni nemam b(l)og zna što za reći. Imam, nemam, neke neartikulirane zvučne kulise koje bi mogle nalikovati riječima, jednom.
Uglavnom, nakon dugo vremena ostavljam zapis svom fotoblogu, opet ne mogu zamisliti da ovdje ne ostane to nešto moje
U nastavcima, ne mogu opet editor baš toliko opteretiti:




















I'm something from nothing
I'm something from nothing
Fuck it all, I came from nothing