Još dva dana prije povratka u poslovnu ludaru. Nisam ništa konkretno ni radila ni napravila, pozavršavala kućne i okolokućne poslove, par tekućih projekata dovela do kraja, uživala u kuhanju što mi se inače ne dešava dok radim, mislim to da uživam u kuhanju.
Živcirala se oko administracije naše svagdašnje, malo šetala, uživala u kišnim danima. Uglavnom sam se odmorila. I psihički i fizički.
Mislim da sad mogu nastavit dalje.
Htjela sam pisati o zavrzlamama u zdravstvu- kad imaš starog roditelja onda je to i neiscrpna, a i neizbježna tema, o vozanju jednog našeg velikog teleoperatera malog korisnika dok ne zaprijetiš tužbama, novinama, Hakom-om i ne pozoveš se na cijeli niz prava potrošača koje moraš imati u malom prstu, nekulturi vozača i par poziva pauk službi i takote jadikovke svakodnevnice, ali neću
Prekokrasan je dan za takve gluposti
Radim. Uredski posao, tržišni odjel velike korporacije.
Dodijelili su mi i veliki stol i kompjutor i udobnu anatomsku stolicu. S njima u paketu dođu i radne kolege i veliki kolektiv.
Kad zagrebeš ispod svih tih fensi-šmensi naziva i opreme ostane radno mjesto dobre stare šalteruše, doduše nešto modernije izvedbe, ali da- zapravo šalteruša.
I cijela promenada ljudi. Svih oblika i pojava.
Uglavnom onih koji ne mogu, ne žele, ne plačaju usluge koje koriste, pa su im svi krivi kada dolazi do raskida suradnje i prekida usluge. I bog isus, država, pas, mater, ja, svi. Jer nigdje to u svijetu nema u tom bijelom svijetu valjda možeš koristiti sve bez da platiš išta.
Ima jedan poseban soj ljudi, i to ih ima popriličan broj, onih koji random strancu vole ispričati svoje intimne probleme. A gdje ćeš bolje istresti dušu do ovoj modernijoj izvedbi šalteruše.
Pa znam kad je tko išao kod doktora i zašto, koje ih boljke muče, koliko imaju djece, podstanara, kućnih ljubimaca, obiteljskih problema, bolesnih članova obitelji, smrtnih slučajeva supružnika, roditelja, djece, bolesti, rakova, teških financijskih situacija, gladi, siromaštva, gubitaka poslova, neisplaćenih plaća, bolesnih poslodavaca, propadanja firmi, bježanje iz Hrvatske u onaj famozni bijeli svijet, ostavljenih starih roditelja, baka, djedova, alkoholičara, narkomana, agresivnih pojedinaca, brakorazvednih parnica, nerješenih imovinskih pitanja... imenuj bilo koju paletu emocija ja sam je već odslušala danas.
Dolazim kući umorna kao da me nekolikotonskih bagera pregazilo. Iscijeđena od silnih priča, izlika, laži, tuđih problema
Jedva se dovučem do balkona uhvatiti posljednje zrake dana i zapaliti cigaretu u miru, s pogledom na more i onu tamo tišinu preko grada, zgrada i krovova i žamora ulice.
Trenutak dana rezerviran samo za mene. Ni Luna mi se ne približava tih desetak minuta dok ne uspijem otresti sve te ljude zapele u mojoj glavi.
Ako imate potrebu izjadati dušu tek tako nekome- nemojte, stvarno nemojte.
Uglavnom, na godišnjem sam
