Jednog po jednog brojim i prestravljeno shvačam da su mi prsti jedne ruke premalo.
Nema utjehe da su mi obje ruke još uvijek dovoljne.
Izdaje ovaj još koji se nametnuo kao univerzalni gospodar svemira.
Svaki put je padala kiša,ona vrsta kiša koja ne ostavlja miris mokre zemlje niti se u proširene nosnice uvuče miris pokošene trave.
Netko je zarinuo nokte ispod mog ramena,prigodan trenutak boli prije prstohvata soli koji će poteći nemilo,u mraku sobe, u trenutku kad se pogase sva svjetla i kad na trenutak do svijesti dopre trenutak istine.
Nosim na lančiću oko vrata tragove vaših postojanja.
Podsjetnik na cijeli jedan život koji se odvijao u svim tim zbogom koji su se olovkama crtali ispred naših očiju,pored nas,s nama...
Nemilosrdni su rastanci,nema trenutka nadanja ponovnim susretima-kako se to ono zgodno kaže kada se želi utješiti one koji ostaju.
Da barem znam neku molitvu koja bi ublažila pad...ali ne znam,nisam ih nikad svladala,ne,to klanjanje i zazivanje nepostojećih lebdećih elektrona mi nisu uspjeli prodati ni kao nasmijanom djetetu,a kako bi mogli sada...
Ne znam ni isplesti goblen tuge,niti bih ga ikad mogla objesiti na svoj ljubičasti zid...pokvario bi svu simboliku boja koju njegujem,smješno,ja,daltonist u nijansama.
Na ključnoj kosti još osječam tvoj izdajnički šapat,
ispleti svoje niti poput pauka oko cijele planete i odlazi!
Nestani...kad več ne mogu ja
|