nedjelja,03.02.2008.,13:07
Tebi...zamisli se..ne daj da nestane.
Pismo Životu..
Pišem ti u trenutku kada je svaka sreća nestala. Otišla,nošena hladnim prosinačkim vjetrovima koji pušu iznenada. U daljinu,nosnica ispunjenih mirisom snijega koji tako podsjeća na tebe i prošlu zimu kada smo skupa tumarali kroz izgažene puteljke snijega koji je sezao do koljena. Kada su naše hladne ruke bile isprepletenih prstiju. Kada je tvoja ruka bila oko moga struka i kada je poljubac utisnut u hladne,crvene obraze tjerao hladnoću. Sjećaš li se mirisa trave one sparne ljetne noći kada si bio samo moj? Gdje je tisuću izmjenjenih poljubaca i dodira označavalo beskonačnu ljubav? Gdje su sasvim obična mjesta postajala rajem,samo našim?sjećaš se..kada sam drhteći od hladnoće,nalazila spas u tvojim rukama i riječima koje još odzvanjaju u mojim ušima-ti si jedino biće koje bi ikad mogao voljeti? Jesam li zaista?
Želim znati,boli li te ovo kao mene? Zastane li ti dah dok prolaziš pored mjesta kojima se još čuje naš smijeh? Želim znati,nedostaje li ti poruka za laku noć,puna ljubavi od koje se sve nekako čini ljepšim? Želim znati osjećaš li još moju kožu na svojoj,kao što mene sjećanje na tvoju izluđuje i vraća najljepše uspomene? Trebam te,da se pobrineš za otvorene rane,nježno,onako kako samo ti to radiš. Da mi kažeš da ja to mogu i da će sve biti u redu. Reci mi. Daj mi neku utjehu,jer ja ju ne nalazim. Uzmi me za ruku i odvedi na naša mjesta gdje ono što nazivamo bol ne postoji. Pusti me da zaspem u tvom krilu,kao onda,jer..tako sam umorna. Snove mi ispunjavaju stravične slike. Ili..prelijepe. slike tvog osmijeha upućenog samo meni,koji je isčupan iz mog života. Tako okrutno. Sjećam se,kada si ljubio moj trbuh dok sam se davila od smijeha. Zašto sjećanja tako bole? Zašto dobiješ nešto savršeno pa ti to otmu iako je samo tvoje? Još na sebi osjećam poglede ljudi,toliko ljubomornih na našu sreću... zašto si im dao da pobjede? Vrati nam ono što je naše. Jer..bez tebe,za mene ljubav više ne postoji.
Vrijeme ovog pisma možemo povezati za 24.12.2007. nedugo nakon događaja koji je promijenio mnogo toga. Što da ti kažem? Želim toliko toga,a...neke stvari se možda i bojim,neke bi bilo bolje zadržati za sebe,neke već znaš,neke....
Naš odnos je nekad toliko dobar da nam se divim. Nekad je toliko loš da vi najradije vrištala. Želim se izboriti za neke stvari,ali se ne mogu boriti sama. Trudi se. Čupaj se i ti,znaš da vrijedi. Ne daj da nam drugi unište ono što smo gradili godinama. Ne daj da pokvare sve za šta smo znojili krvavi znoj. Čuvaj. Čuvaj stvari i sjećanja toliko vrijedna. Čuvaj mene,jer znaš i sam da će malo ljudi brinuti za tebe i boriti se,biti uvijek tu,kao što ću ja,samo ako to želim. Čuvaj nas. Možda ne stare nas,ali nas...nas kao prijatelje,nas kao međusobnu podršku. Nas kao zajedničku kavu sunčanog poslijepodneva. Nas kao poklon za rođendan. Nas kao poruku za laku noć. Nas kao dolazak u sisak i graz. Nas kao zajednički smijeh.nas kao ISPUNJENO obećanje. Nas kao vječnost.
Voliš me,ne kao prije,ali me voliš. Želim u to vjerovati. Želim da mi to dokažeš. Danas si rekao da je to uzaludno,govoriti mi. Nije. Zašto bi bilo?7 je to slova koje mjenja svijet. 7 znakova koje želiš reći i dobiti. Pomalo si me razočarao u nekim stvarima.u nekima ugodno iznenadio. Ljubav među nama je ono što traje. Nije to nužno ljubav za mene kao curu ili tebe kao dečka. Ljubavi ima na tisuće,a mi se volimo na veći dio njih. Prijatelji,sjećanje,uspomene,podrška i pomoć,zajednička plakanja,Lollypopi,jezerski. Takva je naša ljubav. A ovo su tek neki od opisa. Uvjeri me da je tako. Vjerujem,ali ponekad gubim vjeru. Ne daj da se izgubimo.
DeŠko i djeFojčica-učini nas vječnim.
____________________________________________________________
____________________________________________________________
|Vote for peace...
(13)
..print.. |
♥ |
|