Dobra djela
Nečim izazvana, počela sam razmišljati o tome zašto zapravo činimo dobra djela. Mislim općenito ono što se može svrstati pod pojam "dobro djelo": pomoći, napraviti, dati nekome kome je to tada potrebno, a nama nije.. ili je, ali manje nego toj osobi.
Imam dojam da jako puno ljudi to čini radi sebe samih kako bi se mogli pohvaliti što su učinili i tako u očima drugih izgledati samilosniji i milosrdniji. Nema veze što su to učinili iz drugih pobuda, a ne iz srca.
Priznajem, i sama sam ponekad dala koju kovanicu iz novčarke prosjakinji, ali ne zato da bi se time hvalila nego sam imala nekakav opsesivno-kompulzivni poremećaj, bila sam u uvjerenju da će mi se dogoditi nešto strašno ako to ne učinim. To me osobito držalo na faxu, mislila sam da ću popadati sve ispite ako to ne učinim 
. Nekada je to išlo čak dotle da sam se nekoliko puta uhvatila kako nesvjesno prije ispita idem tamo gdje sam znala da prosjaci znaju biti.
Malo me je to prošlo, ali ipak nikada ne prođem pokraj prosjaka a da mu ostavim koju kunu. Dobro, gotovo nikada jer nekada tako žurim da jednostavno ne mogu zastajati na tih nekoliko sekundi koliko mi treba za pronalaženje novčića. Kasnije me malo muči grizodušje.
Nekako sam tu svoju naviku prenijela i na muža jer se i on uz mene počeo tako ponašati. Kaže mi nekidan moje manje dijete kako je "tata dao kuna jednoj sirotoj curici koja je sjedila na betonu".
Ovdje bi se sada dalo zafilozofirati nadugačko i naširoko je li uopće moralno prosjacima davati kunu-dvije, peremo li time ruke od njihovih sudbina žureći dalje i misleći kako smo svoje učinili no polazna točka mi je bilo nešto drugo.
Naime, jedan dječak me danas podsjetio da sam mu obećala snimiti jedan cd s pjesmama. Bilo mi je krivo jer sam mu to obećala još prije Božića...i zaboravila. Inače mi ne bi bilo tako krivo, ali to je dječak koji živi u vrlo teškim socijalnim uvjetima i taj cd mu puno znači jer nema još nijedan, oni nemaju u stanu ni kupaonicu ni wc! I k tomu ima laganu mentalnu retardaciju i sve što uz to ide. Najlakše je zapaziti probleme u govoru, ja ga razumijem, ali puno njih teško. I večeras, iako baš jako umorna, izabrah dvadesetak pjesama za njegovu novu "linijicu", kako on kaže, i zamišljam već njegovo oduševljenje i kako će mi prepričavati koja mu je od njih najbolja.
I ne, nije mi namjera pohvaliti se kako sam učinila dobro djelo jer to za mene nije nešto veliko, značajno niti teško ostvarivo...Voljela bih kada bi mogla učiniti više, npr. naći mu prikladnu odjeću jer stalno nosi nekakve prevelike stvari ili da nekako poprave kupaonicu, nađu normalan suh stan s grijanjem jer sada imaju samo jednu vlažnu sobu i ništa više...i kada bi mu mogla nabaviti neko računalo jer obožava igrati dječje igrice poput Sunčice, Poštujte naše znakove, Kokov dom i sl.
Eto, samo jedno moje razmišljanje potaknuto jednim desetogodišnjim djetetom, koje me, unatoč svemu, svakoga dana dočeka s pozdravom i širokim osmjehom na bucmastom licu...
Odoh, laku noć. Ako vam se ne spava, poslušajte moj glazbeni izbor za večeras 
28.02.2007. u 22:54 | K | 2 | P | # | ^
Kako dalje?
Dugo nisam napisala novi post, ali ne zato što ne bi imala o čemu pisati. Stvar je u tome što čim smislim o čemu bi pisala, pomislim da bi me netko mogao prepoznati...osim onih koji me već poznaju, dakako...hoću reći da bi me mogao prepoznati netko tko ne bi smio..skužili ste ;)
Danas sam u takvom raspoloženju da mi to uopće nije bitno. Možda sutra ili za par dana promijenim mišljenje pa izbrišem ovo što ću napisati.
Dakle, problem je u tome što mi moj "dragi" (namjerno je u navodnicima!) pokvari svaki vikend. Ne znam zašto sam tek nedavno to skužila. Kada pogledam u rikverc, već dugo je tako. Nemam pojma zašto to radi, u čemu je štos, ali na kraju svakog vikenda sam emocionalno maksimalno iscrpljena i slomljena. Dobro, ne kažem da i preko tjedna nema trzavica, ali zašto su vikendi tako specifični, ima li on neki tajni plan? I ako ima, što namjerava njime postići? To me zanima.
U stanju je planuti na jednu moju sasvim normalnu rečenicu, izrečenu sasvim mirnim tonom. Jednostavno se osjeti napadnutim, počne dizati ton, počne nervozno vikati. A ja nisam od onih koje će šutjeti, moram se obraniti. I evo svađe zbog najmanje gluposti. Iako mi u tom trenu ne izgleda kao glupost. Užasno me iscrpljuje sve to, jako smo se udaljili i ja negdje u dubini znam kako će to završiti, samo si još ne želim to priznati.
Nemam volje nikuda ići s njim niti pozivati nekoga kod nas jer sam stalno na oprezu hoće li mi na neku moju rečenicu nešto grublje odgovoriti ili spustiti. U shopping idemo odvojeno jer svaki put ili prije ili poslije izbije svađa. S djecom idemo samo on ili samo ja. Ako kojiput slučajno ipak odemo nekuda zajedno, ili djeluje izvještačeno i usiljeno, ili se pokajem što sam uopće išla. I na kraju, ti vikendi kojima sam se prije uvijek radovala, prođu u mojim suzama. Jednostavno, NE MOGU VIŠE! Nedostaje mi odvažnosti za korak koji ću morati kad-tad napraviti, to je sasvim izvjesno. A nemam instant-rješenje...
17.02.2007. u 21:39 | K | 3 | P | # | ^
