subota, 24.11.2012.

GDJE SU NESTALE DOMAĆICE?

U drugom ili trećem razredu osnovne drugarica nas je ispitivala što rade naši roditelji. Imala je, naravno, sve podatke zapisane u imeniku, ali njima smo i mi morali suvereno zavladati. Od klupe do klupe redali su se tako pravnici, sekretarice (današnje tajnice ili voditeljice ureda), medicinske sestre, bio je tu i pokoji liječnik, domaćica, ali i – jedna spavačica! Svi smo zaurlali od smijeha, a djevojčica koja je mamu domaćicu preimenovala u spavačicu, od nelagode se zacrvenila do korijena kose.

Ovih se dana često sjetim te priče. Za razliku od nezaposlene, spavačica zvuči tako rasterećeno i seksi. No, na stranu nezaposlene spavačice, gdje su nestale domaćice? Gdje su nestale tete u kućnim haljinama s cvjetnim uzorkom, pokojim viklerom i šlapama s ortopedski povišenom petom? U svakom ih je razredu bilo više nego prstiju na jednoj ruci. U njihovim čistim kućama uvijek je mirisalo na sarmu ili kolače, a one su ženstveno lelujale oko muževa koji su se u fićama i stojadinima vraćali s posla u ranim poslijepodnevnim satima.



Znam da su se neke od njih rastale, položile vozački i u godinama što slijede postale poduzetnice, knjigovotkinje ili knjižničarke. Nekima sam s odrastanjem i novim krugovima prijatelja izgubila trag, a jednu ili dvije i dalje povremeno viđam na tržnici ili u šetnji s unucima. Niti jedna više nema kućnu haljinu na cvjetiće, a viklere su zamijenile kratkim, praktičnim frizurama ili strogo zategnutim pundžama.

One ne nalikuju majkama holivudskih Kućanica, a ne pripadaju ni sve nepreglednijoj koloni nezaposlenih. Domaćice su nestale. I to baš u trenutku kad bi nas štošta korisnog mogle naučiti. Bilo bi fora reći: Ne, nisam nezaposlena. Ja sam domaćica s ugovorom na neodređeno određeno vrijeme. Primjerice, moja je prabaka završila školu za domaćinstvo i u teškim je godinama Singericom prehranjivala obitelj.



No domaćice, kako im i ime zvuči, pripadaju prošlosti ispunjenoj djetinjom nostalgijom. Prava nas frka čeka sa spavačicama. To su žene budućnosti. Kada se konačno probude, nasilno uspavane spavačice, baš kao i spavači iz kriminalističkih i ratnih romana, u stanju su napraviti solidan kaos. Teško je sad predvidjeti točan scenarij, ali nema razloga za brigu. Iz ženskog se kaosa često rađa novi život, proviri neka nova perspektiva. Stoga, skuhajte im kavu i gledajte!


- 01:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.11.2012.

ODJEĆA (NE) ČINI ČOVJEKA

Viđala sam vani tetovirane i ispirsane pankere koji su se u radno vrijeme ugodno osjećali u svojim štirkanim košuljama, čvrsto stegnutim kravatama, odijelima i uglancanim cipelama. Taj radno/neradni kontrast uvijek me dobro zabavljao. Ako nisu bankovni činovnici, ministri ili profesionalni prodavači magle, ljudi u Zagrebu imaju neku ležernost prema radnoj odjeći koja funkcionira i u ostatku dana. To se posebno osjeća među muškarcima. U istoj kombinaciji otići će na posao, kvartovsko pivo s prijateljima ili u kino. Žene pak s godinama izgrade neki svoj stil koji im olakšava ili otežava jutarnje odjevanje. Primjerice, srednju školu i fakultet pregazila sam u martama, u njima sam se udala (dobro, ne baš u onom klasičnom, bakandža modelu) te obavila sve važne i manje važne sastanke. S godinama prihvatila sam i neke druge, udobne marke cipela, ali marte su konstanta. U njima i sad gazim kroz svoj nezaposleni svijet. Zapravo, to je jedini komad odjeće/obuće zbog kojeg se nikad ne osjećam kao da sam ispala iz robne kuće Caritas. Ostali su prilično upitni.



U mojemu se ormaru nalazi nekoliko solidnih hlača, suknja i haljina s pripadajućim majicama, košuljama i vestama, ali to nije odjeća za po doma. Tomu služe ofucane pidžama-hlače i trenirke koje su davno zaboravile svoje najbolje dane. Na njih još nabacim rastegnutu majicu i tatin pulover ili flanel-košulju. Za kućnu pistu i više nego dovoljno. No, problem je što se kućni život nezaposlenoga rasteže i prema van. Tko će se odjevati samo zato da odbaci klince u vrtić i školu? Ili skokne do obližnje trgovine ili tržnice? I tako, dan po dan, našla sam se u suženoj imitaciji svog dosadašnjeg života kroz koji koračam očajno odjevena, ali s kredibilitetom i dalje postojanih marti – čuvarica ponosnog bašmebriga stava.



Uistinu ne vidim smisao ulaganja u odjeću za nezaposlenost. Još uvijek se nadam da to nije trajno stanje. Da nešto možda ipak treba promijeniti pomislila sam pri posljednjem mjesečnom odlasku u HZZ. Karirane pidžama-hlače i špangica u kosi vjerojatno nisu prihvatljive za četrdesetogodišnjakinju koja tako strasno tvrdi da što prije želi/mora/hoće pronaći novi posao. Ili griješim. Možda se radi tek o slabosti jer marte su taj dan dobile slobodno prijepodne... A to me dovodi do još gore spoznaje: - Pas mater, čak i one imaju posao!

- 21:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2012.

U POTRAZI ZA NOVIM IDENTITETOM

Ujutro, kad odvedem klince u vrtić i školu vratim se kući te uz kavu i doručak pregledam dnevnu ponudu posla. To je ritual. Prvo na stranici HZZ-a pročitam ponude iz četiri kategorije (Društveno-humanistički stručnjaci, Umjetnici, stručnjaci u kulturi, Učitelji, profesori, Ekonomisti, pravnici, administrativci). Moja prijateljica to naziva proširena pretraga. Potom se prebacujem na portal Moj Posao, a dva-tri put tjedno zavirim i na stranice posao.hr i zivotopis.hr. Pronađem li kakav natječaj kopiram ga i spremim u za to već odavno otvorenu mapu.



Nešto kasnije, perući suđe ili mašući usisavačem maštam o tim novim mogućnostima. Bilo bi fora biti srednjoškolski profesor. Obožavam pubertetlije i sigurno bi dobro kliknuli. U zbornici bi nedostatak sindikalne svijesti kompenzirala empatijom i dobrom voljom, a slabu plaću nadjačala bi spoznaja o sigurnosti posla i dugi godišnji. Ili copywriter. Oduvijek pišem. To je ono čime se bavim. Sigurno bi se snašla u nekoj marketinškoj firmi, na raskrižju između želja vlasnika i tražitelja usluge. Iako šteta silnih godina školovanja, ne bih se osjećala promašenom ni kao voditeljica nekog ureda. Telefon, spajalice, fotokopirka... Ako poslodavac nije baš osobiti gad (a i takvog sam preživjela na posljednjem poslu), ostaje mi dovoljno čista glava za neke samostalne, kreativne iskorake...



U trenutku kada moj nezaposleni identitet prilagodim novom natječaju, napišem molbu, priložim životopis i tražene dokumente te odjurim na poštu. Na putu već razmišljam o razgovoru s mogućim poslodavcem jer uistinu ne postoji valjani razlog da ne uđem u užu konkurenciju. Nikada nisam poslala molbu za posao u kojem ne bi bila uspješna, nikada još nisam poslala molbu za posao s kojim se baš nikada nisam susrela. Ne radi se o subjektivnom doživljaju. O tome svjedoči moj životopis i rezultati koji su provjerljivi. Pa ipak, u ova četiri mjeseca bila sam na samo jednom razgovoru. I zato me čudi mail koji sam danas dobila od portala MojPosao. Evo što piše:

Prema kriterijima pretrage koje ste odabrali, MojPosao vam dostavlja svježe poslove koji bi vas mogli interesirati:
Glazbenik-student / nastavnik (m/ž)
Vidovnjak / Medij / Iscjeljitelj / Astrolog (m/ž)
Cvjećar (m/ž)


Istina, još uvijek se sjećam one pjesmice Do, nam želi dobar dan, katkad imam dobru intuiciju i stvarno obožavam suncokrete, ali i dalje mi se čini da je tu netko nešto krivo shvatio. S obzirom da je MojPosao uspješna firma, a ja sam nezaposlena – problem je vjerojatno u meni.


- 12:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.11.2012.

BITI ILI NE BITI PODUZETNICA

Ne izlazim često. Klinci su još mali pa večernji izlasci zahtjevaju organizaciju zbog koje najčešće zaključim da mi je jednostavnije ostati kod kuće, a tijekom dana, u vrijeme kada sam najslobodnija, moji zaposleni prijatelji rade. No, protekli sam se tjedan baš družila. Kava i kolači, kava, kino i piće, čaj i keksići. Malo penzionerski, ali baš sam uživala.

Prijatelji s kojima se inače više čujem nego vidim zainteresirani su za moju nezaposlenu priču. Pričamo o poslanim molbama, natječajima koji su tek formalno raspisani, psihičkim usponima i padovima, strahu od minusa i neplaćenih računa pa onda malo o djeci, onome što se njima događa i tako dođemo do mojih ideja.



Oduvijek sam imala ideje koje bi se funkcionalno uklopile u projekte na kojima bi u tom trenutku radila. Za to sam dobivala honorar ili plaću. Poslije ljeta, nakon nekoliko uzalud poslanih molbi na natječaje, počela sam o nezaposlenosti razmišljati kao o projektu. Osmislila sam 8 poslovnih ideja koje bi mogle donijeti kakvu-takvu novčanu dobit. Nakon razmišljanja, razgovaranja i istraživanja njih 8 se prepolovilo. Ostalo ih je 4. Ona najkonkretnija koja bi dugoročnije mogla donositi neku dobit je i najsloženija. Traži ulaganje (ha-ha), otvaranje firme i krvavi rad. Druga je zabavna, mogla bi upaliti, ali novac bi počela donositi tek kad bi gaće odavno ostavila na štapu. Treća može osigurati povremeni novac za popunjavanje budžeta i traži osnivanje udruge, a četvrta je najmanje isplativa i jasno najljepša i najkreativnija. Svaka zahtjeva punu koncentraciju i mnogo vremena. Za slalom između njih 4 pa koja upali trebalo bi mi mnogo više od 24 sata u danu. Znači treba se odlučiti za jednu ili dvije i krenuti kopati. No što ako odaberem pogrešne dvije? Što ako se zapletem u birokraciji i davanju državi o čemu nemam pojma? Što ako...?



Prijatelji su jako navijački raspoloženi prema meni kao budućoj poduzetnici,a ja bih ipak najradije da mi netko ponudi makakvu plaću za koju bi i više nego pošteno odradila zadani posao. Zato se ne prestajem javljati na oglase. Uostalom, da u meni ima barem minimalno potrebnoga poduzetničkoga duha valjda se ne bih osjećala tako usrano što su spomenute kave, čajeve, kolače... platili moji prijatelji.


- 12:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2012.

KAD TELEFON ZAŠUTI

Neki su poslovi manje, a neki više vezani uz telefon, mobitel, mail i ostale oblike komunikacije. U tom je segmentu moj posao bio ekstreman. Mobitel mi je neprestano bio uz uho, a istodobno sam odgovarala na niz mailova. Nisam to doživljavala kao napor ili problem. Nisam to ni primjećivala, do nedavno – kad su mobiteli iznenada zašutjeli.



Gubitak posla obično rezultira smanjenom komunikacijom. U početku, to je svojevrsno olakšanje koje prolazi, uglavnom, nezapaženo. Ne opterećuje te što je sve manje situacija u kojima zbog zvonjave mobitela juriš iz zahoda. Ili, kada ti tijekom nekog sastanka (može i roditeljskog) taj isti više ne vibrira u džepu poput pomahnitaloga manijaka. Sve to u prvi čas naprosto ne primjećuješ. I onda, u nekom još nesvjesnom trenutku, taj manjak počinješ spontano nadoknađivati – dogovaraš viđenja, nazivaš prijatelje, poznanike, rodbinu... Neke od njih i više puta u danu. A potom uslijedi užas jer konačno shvatiš da ti oni ne uzvraćaju istim intenzitetom. Ili još gore, da ti neki od njih povremeno uopće ne odgovaraju na poziv. To je trenutak kada u potpunosti obuhvatiš vlastitu nezaposlenost.



Pretpostavljam, da do te spoznaje ljudi ne dolaze istodobno. Meni je, eto, trebalo četiri mjeseca. Očekivana reakcija je:
a) Potpuni jad i depresija.
b) Iskorištavanje vremena za iskušavanje nečega novog – onoga što vas drži što dalje od točke „a“ i onoga što u budućnosti možda može rezultirati novim poslom ili kakvom zaradom.
Nažalost, idealni tipovi (kako to sociolozi vole nazivati) ne postoje. Oni koji su se pokrili dekicom preko glave i prestali slati molbe za posao (jer to ionako nema smisla) povremeno ipak imaju dobar dan. I obrnuto. No važno je što je moguće više održavati se u stanju „b“. To se postiže dobrom organizacijom, a nema boljih organizatora od nezaposlenih. sretan



Zvrcnite me! Sve ću vam detaljno ispričati. Ako treba, i vas ću organizirati.

- 14:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.