Nevera s Kvarnera

Osobno mislim da nema gore životne tragedije od one u kojoj roditelji nadžive svoju djecu. Mislim da je nekav logični i prirodni životni slijed obrnuta situacija, ona u kojoj djeca nadžive svoje roditelje. Slijedom toga, ja doista suosjećam s Katom Šoljić, koja je u ratu izgubila četiri sina. Međutim, ovih dana, kao i već nekoliko puta prije, ja prema njoj osjećam i duboki prijezir. Neshvatljivo i nepojmljivo mi je, naime, da netko takvu golemu obiteljsku tragediju može politički eksploatirati i instrumentalizirati, kao i da netko to može dopuštati, a Kata Šoljić to očito svjesno i dragovoljno čini uprežući smrt svojih sinova u predizborna kola Jadranke Kosor. Ne znam jedino jesi li monstrozniji oni koji su došli na tu ideju i realizirali je, ili ona koja je na to pristala bagatelizirajući na taj način žrtvu svojih sinova, ali i sebe same.

Sinoćnje Jacino papagajsko biflanje napamet naučenih fraza o slobodnojsamostalnojsuverenojneovisnojitakodalje podsjetilo me na jedan zanimljiv TV prilog koji sam gledao ovih dana, a koji me potakao na razmišljanje kako se treba bojati ljudi poput nje kojima je fetiš - država. Naime, početkom su nas 90-ih novoosviješteni nacionalni prosvjetitelji učili da uzrok našeg lošeg života leži isključivo u bivšoj omraženoj tamnici naroda, te da ćemo u svakom pogledu takoreći prekonoćno propupati čim iz nje izađemo i uspostavimo svoju državu u kojoj nas drugi neće pljačkati i tlačiti. Za te iste, ja ih zovem deklarativnim domoljubima, država je svrha i smisao, država je bit svega, država je iznad pojedinca, a nacionalni interesi iznad pojedinačnih. Ja sam, pak, mišljenja da država nije cilj, nego sredstvo za ostvarenje cilja, a cilj je kvalitetan život svakog njenog građana. Smisao je države, po meni, u tome da novce koje joj svakomjesečno s raznih osnova uplaćuju porezni obveznici čim efikasnije upotrijebi kako bi tim istim poreznim obveznicima osigurala čim kvalitetniju uslugu u zdravstvu, školstvu, upravi, socijali i inim državnim funkcijama. Dakle, po meni, država je samo servis pojedinca, ona je tu da njemu služi i da njega štiti. Spomenuti TV prilog bavio se problematikom plaćanja mostarine na Krčkom mostu. Naime, Sabor je bivše SRH kao pravni prednik RH donio odluku o gradnji i financiranju tog mosta, te je istom propisano da će se mostarina plaćati samo dok ne bude otplaćena zadnja rata kredita uzetog za njegovu gradnju. S obzirom da svi znate da se mostarina na njemu plaća i dan danas, logički zaključujete da je razlog tome taj što kredit još nije otplaćen, zar ne? E, pa u krivu ste. Mi smo, naime, kao porezni obveznici, zadnju ratu kredita platili još 90-te godine. Ako je vjerovati autoru priloga, godišnji je prihod od mostarine 30 milijuna kuna. Kada tu sumu pomnožimo s brojem od 15 godina u kojem nas intervalu hrvatska država, suprotno odluci koju je sama donijela, bahato pljačka naplaćujući nam mostarinu na davno otplaćenom mostu, dobijemo impozantnu sumicu od cca pola milijarde kuna koje je naša, hrvatska, država opljačkala od pojedinaca - onih kojima bi trebala služiti. To je naličje one slobodnesamostalnesuvereneneovisneitakodalje s početka ovog posta, a ima ona takvih naličja još mnogo. Stoga, kako bi rekao pokojni Gotovac, Hrvatska da, ali ne bilo kakva Hrvatska. Država radi pojedinca, a ne pojedinac radi države. Država koja ne pljačka svoje građane, nego im je servis i sluga.

Već se nekih desetak godina kod nas vodi rasprava o legalizaciji ili kriminalizaciji lakih opojnih droga, uglavnom marihuane, i te se rasprave, nažalost, vode uglavnom na političkom terenu radi dnevnopolitičkih probitaka. Osobno sam veliki protivnik droga, nikad nisam čak ni marihuanu kušao, ali smeta me licemjerje onih, uglavnom iz konzervativnih krugova, koji su jako glasni u tim raspravama, ali ih nikad nisam čuo, kao uostalom ni njihove oponente, da se zalažu za postroženje uvjeta pod kojima se može konzumirati, primjerice, alkohol. Naime, svatko od nas zna da postoji zakonska zabrana točenja alkohola maloljetnicima, ali isto tako svatko od nas zna da su im alkohol, ili cigarete, dostupni na svakom koraku, od kuće, preko trgovina do kafića. Ja ne znam nikog tko je umro od marihuane. Mislim čak da je znanstveno dokazano da ista pod određenim uvjetima ima i stanovite terapeutske učinke. S druge je strane činjenica da kod nas godišnje tisuće ljudi umire direktno zbog konzumacije alkohola, on je često uzrokom nasilja, od obiteljskog nadalje, zlostavljanja, od njega stotine godišnje pogibaju u prometnim nesrećama, a tisuće u njima gube dio zdravlja. Dakle, činjenica je da je alkohol društveno mnogo pogubnija ovisnost i porok od, primjerice, marihuane. Prema tome, potenciranje rasprava o (de)kriminalizaciji marihuane, uz istodobno prešućivanje učinaka drugih, kudikamo po zdravlje štetnijih oblika ovisnosti, od cigareta i alkohola nadalje, po meni je još samo jedan primjer svekolikog hrvatskog licemjerja.

Bezbrojni politički i komentatori analitičari danas po novinama analiziraju razloge zbog čega je Žužul dao ostavku baš sada, pa te je to bilo pod pritiskom EU, te je bio smetnja pregovorima, te je to moralni čin, blablabla... Dakako, sve je to klasično prodavanje magle na hrvatski način, jer Žužul je od strane Sanadera i vodstva HDZ-a prisiljen na ostavku zbog jednog jedinog razloga -nemilosrdno surovih brojki. A brojke su dvije - broj dobivenih glasova HDZ na parlamentarnim izborima prije samo godinu dana i broj dobivenih glasova Jadranke Kosor u prvom krugu predsjedničkih izbora. Razlog je ostavke golema disproporcija između tih dvaju brojaka, na štetu HDZ-ovog rejtinga dakako. Ova je iznuđena ostavka još jedan primjer kasnog paljenja i sindroma naknadne pameti tako tipičnog za hrvatske političke elite. Kestenje se pokušava vaditi tek kad padne u vatru. Međutim, tada je već kasno, nemoguće je skupljati s poda proliveno mlijeko, spasiti se može tek pokoja kap. Tako će biti i u ovom slučaju, iznuđena Žužulova ostavka zasigurno neće prekonoćno podići rejting HDZ-i i pomoći njenoj kandidatkinji da u drugom krugu dođe do pobjede. Hrvatski političari moraju shvatiti da ovo više nisu devedesete, te da je javno mnijenje mnogo senzibilnije na ovakav tip afera, posebice ako imaju korupcionaški predznak. Račun brzo dođe na naplatu, ovaj put je datum dospjeća bio 02. siječnja.

Prvi je krug gotov, red je da se navedu pobjednici i gubitnici, ja ću po dva najveća sa svake strane. Aktualni predsjednik je svakako pobjednik, jer je, unatoč maloj izlaznosti koja u pravilu pogoduje konzervativnim kandidatima koji imaju discipliniraniji elektorat, ostvario veliku, ja bih rekao nedostižnu, prednost od gotovo 30% glasova pred protukandidatkinjom, iako će ona realno u drugom krugu požnjeti veći dio glasova danih za ine kandidate uglavnom konzervativne provenijencije. Osim toga, na prošlim je izborima u prvom krugu dobio 44%, a na ovim gotovo 49% glasova. Drugi je pobjednik svakako tzv. dečko s Trešnjevke, američki blefer i foler koji je svojim pustim milijunima uspio fascinirati dobar dio desno orijentiranih birača, kao i privući one birače koji nezadovoljni ukupnim političkim establishmentom traže nova lica, pa makar se ta nova lica krila iza nebuloznih i irealnih predizbornih obećanja. U kategoriji najvećih gubitnika na pijedestalu je patetična plačimaca Jaca Kosor koja je osobno, ali i stranka koja iza nje stoji, doživjela pravi politički debakl, potop, katastrofu, iz više razloga. Prvo, kada se oduzmu glasovi dijaspore, dobila je cca 17%, što je upola manje glasova od 34% koje je na parlamentarnim izborima polučio HDZ. Drugo, ona nije uspjela mobilizirati čak ni biračko tijelo HDZ-a, te je u tom smislu porazan podatak da je samo 57% HDZ-ovaca njoj dalo svoj glas. Treće, u kampanji je spiskala novaca kao svi ostali kandidati zajedno, pa još malo više. Stoga je upravo komično bilo gledati hinjeno slavlje u njenom stožeru. Na kraju, gotovo jednaki debakl doživjelo je narcisoidno blebetalo koje se odaziva na prezime Letica, koji je uspjeo osvojiti manje od 3%, iako je iza sebe imao podršku stranke koja ima 7-8% biračke potpore na nacionalnom nivou. Njegov rezultat nije ni ništa manji poraz samog HSP-a, koji je ove izbore trebao iskoristiti za političku profilaciju i promociju svog najboljeg kadra Tončija Tadića, a ne politički diletantski poduprijeti nezajažljivu i nerealnu ambiciju jednog kompromitiranog laprdala.