Nije znao koji ga je vrag obuzeo.

Otkako ju je vidio, osjećao je potrebu da je zaštiti. Nervirala ga je njena slabost, njena ranjivost pred njim. Kako je mogla biti tako slaba, i to pred njim, svojim neprijateljem oduvijek!? Kako je mogla biti tako slomljena, kada je preživjela cijeli rat, porazila Voldemorta, i ostala najbrilijantnija vještica cijele generacije?

Sada… nije više ličila na sebe. Bila je samo ljuštura onoga što je nekada bila, kao dragulj koji lijepo izgleda, ali je izgubio svoj sjaj. Prije par dana se šalila sa njim, kao da je sve bilo u redu, a sada se pretvorila u… ljudsku prskalicu.

Kada je počela plakati na stubama, osjetio je potrebu da je zagrli i kaže da prestane, ali je odustao poučen prijašnjim iskustvima. Njegova majka ga je uvijek tjerala od sebe kada bi izgubila kontrolu i počela plakati. Uzrok je skoro uvijek bio otac.

Nije znao kako bi pomogao Hermioni, pa joj je pokušao reći da prestane, ali to je zvučalo grublje nego što je namjeravao. Poslije toga, povukla se u tišinu i nisu više progovorili ni riječi, i tako je moglo ostati… da on nije odlučio da je isprati.

Zašto je to učinio, nije imao pojma. Ali činjenica je da jeste. I sada je došao do ulaza u Gryffindorsku Kulu, i stajao je sa njom pod budnim okom Debele Dame. I nije znao šta da učini.

U jednom trenutku joj je bio tako blizu, da je skoro osjetio toplinu njenog tijela. Skoro. Želio je…

Nije znao šta je želio. Utješiti ju… pomoći joj? Bilo šta. Nešto. Samo da se ne osjeća kao potpuni gad.

Ali on je bio Draco Malfoy, a ona Hermiona Granger.

Izgleda da je i ona to shvatila, jer se u trenutku odmaknula i on je osjetio gubitak kada je izgubio kontakt sa njenim toplim smeđim očima. Pomislio je da će otići, ali… ona je samo stajala. Stajala i čekala.

Prije nego što je shvatio šta čini, sageo se prema njoj. Bio je dosta viši od nje, tako da ju je posve prekrio.

Ukopala se u mjestu, osjetio je kako se smrzla. Nije se ni pomaknula.

Polako, kao u usporenom snimku, nageo se prema njoj. Osjećao je njen svježi miris, koji ga je podsjećao na nešto, proljećno, nešto zlatno. Njegove usne su se primakle njenom uhu.

„Zbog čega god da plačeš, nije vrijedno.“

Glas mu je bio tako tih da ga je mogla čuti samo ona.

Nije znao zašto je to učinio, šta ga je spopalo… ali nije znao ni zašto se nije želio maknuti.

Osjećao je njenu toplinu, njen miris i njeno disanje blizu sebe. Osjećao je nemir, iščekivanje, i sve se pomiješalo, tako da na kraju nije znao šta osjeća. Samo je znao da to nije dobro, ali… nije smogao snage da se makne. Samo je stojao, tako blizu, nagnut nad nju, i osluškivao njeno disanje.

Bilo je… nepravilno.

Možda se i ona osjeća kao ja?

Brzo je odbacio tu pomisao. On će za nju uvijek biti neprijatelj, onaj koji ju je vrijeđao i ponižavao, zla osoba, netko koga je mrzila i koga će mrziti do kraja života.

Samo godine prakse su ga spriječile da se ne trzne kada se naposlijetku pomjerila. Uperila je svoje velike, smeđe oči u njega, i želio je ostati tako, jer je u njenim očima pronašao čitav novi svijet.

Nosile su toliko tuge, toliko bola… toliko zbunjujućih emocija. Želio joj je olakšati teret, vidio je da je nešto muči.

Bio je tako zbunjen.

Polako mu se primaknula, neočekivano, ali sramežljivo, kao da nije sigurna da li treba to učiniti. Osjećao je podrhtavanje njenih usana i isprekidano disanje dok mu se primicala. Nije skidala svoje oči sa njegovih; tražila je nešto da se povuče.

Nikada nije bila ranjivija pred njim, i znao je da bi je u ovom trenutku mogao slomiti za sva vremena.

Mogao bih… ali ne želim.

Iz nekog razloga, ta pomisao ga je uplašila više od ičega. Spoznaja da napokon može uništiti nekoga koga je mrzio godinama, da ju može poniziti za sva vremena, a da to zapravo ne želi, bila mu je šokantna.

Njene usne su se sve više približavale njegovom licu, i nije se mogao ne ponadati da će se zaustaviti na njegovima… ali nisu.

Umjesto toga, zaustavile su se u samom kutu njegovih usana, bolno meke i lijepe, i tako slatko teške da ih je osjećao cijelim tijelom. Zatvorio je oči kad je osjetio vatru koja se dizala u njemu kao ognjeni uragan.

Osjetio je njeno drhtanje, i ne odvajajući se od nje privukao je bliže sebi, u zagrljaj koji je trajao sekundu… ili možda cijelo stoljeće? Nije znao, i nije ga bilo briga. Jedino za šta je mario bile su njene usne, koje su sada počivale na njegovom vratu, dok je njegova ruka mrsila njenu meku kosu.

„Hermiona!“

Uzvik pun bola, iznenađenosti i bijesa trgnuo ih je i prenio ih nazad u realnost. Hermiona se odmaknula, očiju širokih od iznenađenja, i jednom ga uplašeno pogledala. Nasmiješio joj se nesvjesno, željan da je uvjeri da će sve biti u redu. Za divno čudo, izgleda da je djelovalo. Nasmiješila mu se i odmaknula se od njega. U istom trenutku su se suočili sa pridošlicom.

Harry Potter je stajao par metara udaljen od njih. Njegove smaragdne oči su odavale šok, bijes i ljutnju, baš kao što je njegov glas nagovijestio. Bure koje su se odigravale u njegovoj duši su se vidjele na njegovom licu, jer je plima emocija bila prevelika da bi je mogao obuzdati.

Draco Malfoy je i dalje stajao blizu Hermione Granger, u onome što bi se moglo nazvati „lični prostor“. Začudo, nije se osjećao nelagodno.

„Hermiona, što to radiš?“ Potterov glas je odjeknuo praznim hodnikom. Porteti koji su bili najbliži su naćulili uši, predosjećajući veliku svađu. Draco je i sam očekivao veliku svađu, prisjećajući se Hermione Granger koju je znao.

„Ništa Harry… ništa.“

Dracovo iznenađenje je bilo ogromno, ali uz godine usavršavanja samokontrole skoro ga nije odao. Ipak nije izdržao da se ne okrene prema njoj, te da joj uputi jedan blago zbunjeni pogled podignutih obrva.

„Malfoy je upravo na odlasku… otpratio me do spavaonice. Laku noć.“

Okrenula se prema njemu, i ona hrabra, odvažna Hermiona je posve nestala. Njene oči su ponovno bile prazne, ne izražajno smeđe, nego samo obično, umorno tamno smeđe. Svaki sjaj u njima je nestao, i sada je ponovno postala prazna.

„Da. Doista. Laku noć, Grangerova.“ Začuo je sebe kako govori, u nemogućnosti da išta drugo smisli. Okrenuo se na peti i otišao, uopće ne registrirajući Pottera. Nije se osvrnuo niti jednom, ali nije mogao pobjeći vrištanju svoga uma.

Što se desilo Hermioni Granger, da ju je ovako slomilo?

Jedva se sjećao da je došao u Društvenu, prošao pored Zabinija koji mu je nešto govorio. Odmahnuo je rukom i nastavio prema spavaonici, jedva se prisjećajući da se treba spakirati jer se seli u Spavaonicu za Prefekte.

Nije mogao misliti na to, um ga jednostavno nije slušao. Onako obučen bacio se na krevet i prekrstio ruke ispod glave ležeći na leđima.

Strop tavanice nije bio zanimljiv, ali je pružio neki kontinuitet mislima, jer je misli vodio prateći šare na stropu. Pokušao je misliti na bilo što, nešto, samo ne na nju.

Nije uspio.

Njene usne tako blizu njegovih… njen dah, tako blizu, skoro opipljiv… njen miris, tako očaravajući i poseban, miris koji ga je doveo do ludila.

Nikada nije bio tako zbunjen kao svojim ponašanjem sa njom. Činilo mu se kao da živi neki drugi život, kao da nije on, kao da se posve izgubio u ratu. Nije više mogao da se natjera da bude okrutan, da bude gad kakav je znao da je bio.

I što sad? Kako da se ponaša? Previše je boli i patnje među ovim zidovima, previše je nezacijeljenih rana… previše krvi je proliveno, previše života izgubljeno.. a on je svo to vrijeme bio na pogrešnoj strani.

Ili možda nije? Možda u ovom svijetu nije sve crno-bijelo, možda postoje neki izbori koje smo primorani donijeti ne na osnovu naših želja i zdravog razuma, nego prosto iz želje za preživljavanjem?

Nije znao… ili je znao. Nije više ni u što bio siguran. Znao je samo da je i on, kao i Grangerova, nosio svoje tajne, svoje breme i posljedice svojih odluka i dijela duboko u sebi, i da nije bio siguran da li će ikada prevazići sve užase i pronaći sebe.

Te noći dok je padao u nemilo stanje koje su ljudi zvali snom, osjećao se zbunjenije nego prije. Te noći, neke stvari su se promjenile, iako on toga još nije bio svjestan.

Te noći, Hermiona Granger je na najneobičniji način pohodila njegove noćne more.

Iako to više nije bila prava riječ za stanje u kom se našao.