19.02.2007., ponedjeljak
Bolno sjecanje na 14.02.2007.
|
Sjeo je u auto tog utorka 13.02.2007. i zaputio se van... s osmjehom na licu... Nije niti slutio sto ce se dogoditi... Na putu doma... iz Sesveta, zbog prebrze voznje krivo je skrenuo, izgubio kontrolu nad autom i zaletio se u reklamu.... Zvukovi sirena, policije, vatrogasaca i hitne pomoci cuo je samo u polusnu... sanjao je o predivnom svijetu... Probudio se u srijedu... 14.02.2007. u bolnici dubrava da pozdravi bližnje i zauvjek zaspao... i sada sjedi negdje u raju gledajuci sve nas... 14.02.2007. zauvjek cu pamtiti po Saši.. najboljem konobaru, decku koji mi je u tri mjeseca promijenio život... promijenio razmisljanje... o kojem zam znala sve, i koji je znao moj cijeli život... to je decko kojeg sam spomenula u proslom postu... Sjecam se nedjelje prije saobracajke... ostala sam s njim duže u kafiću gdje je radio... sada mi je zao sto nisam tada s njim nazdravila.. jer sada priliku nikada necu imati. Vozio me doma te veceri... jurio je po cesti u svom Yugiću.. sjecam se lijevog zavoja u koji smo uletili kroz crveno... auto nam je proklizao... znam, vozio je ko luđak.... al opet, nikad se nisam nadala da vise nikad s njim necu moc pricati.. jer ta nedjelja je bila zadnji put kad sam ga vidjela... Uvjek je govorio kako treba zivjeti za danas.. jer nikada neznas dali ce ti taj dan biti posljednji... on je tako živio.. i zato ga sada vise nema... Derala sam se iz sveg glasa... lupala okolo... Saša ZAŠTO.... Saša BUDALO! Ali vec je bilo prekasno... I evo.. danas, spremam se za sprovod.. da ispratim osobu koju cu uvjek pamtiti... i boli me jako... Ponekad pozelim da se to dogodilo u nedjelju... kada sam i ja bila u autu... |
