|
|
| < | listopad, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MyOWN PREDLOŠCI
-- nešto što lajka radi dok joj se neda raditi ništa ostalo. ( a i to je bome propalo odavno, a prelina sam da se vise bavim time :D )
Vječno "prežvakavanje" vlastitih grešaka psihički je štetno i ima
loše posljedice po zdravlje...
Leonardo da Vinci:
"Uistinu je čovjek kralj svih životinja, jer njegova okrutnost nadmašuje njihovu. Mi živimo od smrti drugih. Mi smo hodajući grobovi!"
"Imam jedan san. Vidim čovječanstvo koje razumije da duh koji pjeva u našim srcima pjeva i u srcima drugih životinja."
John Robbins, Diet for a New America
"Čovjeku koji je intelektualno viši od drugih, samoća pruža dvostruku korist; prvu, što je sam, i drugu, što nije s drugima." Arthur Schopenhauer
"Mislite da je novac korijen svega zla. Jeste li se ikad pitali što je korijen novca?" Ayn Rand
"I have never let my schooling interfere with my education." --Mark Twain
"Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
pogledat ko stranci,
bez imalo svijesti koliko nas vežu
neki stari lanci."
(pjesma Povratak, Cesarić)
u ovim bendovima je pjevao Chris Cornell :)
Evo pišem i ja nakon jedno milijun godina (ili točnije nakon 10 miseci). Sve je po starom, prošla sam sve s prve godine, uspješno upisala drugu drugu i takoc. U zadnje me vrime fascinira ljudska sebičnost da sam se zapitala da li uopće postoji neko ljudsko djelovanje vezano za međuljudske odnose a da je usmjereno na druge pojedince i na njihov boljitak, a ne na nas same.
Npr. prijatelj/ica se osjeća loše.. naravno, skoro svatko će pokušat oraspoložit neraspoloženog, no mene zanima da li je stvarno naša pomoć usmjerena na samu pomoć toj osobi ili čisto želimo normalni nastavak dana i uživat s tom osobom, a ne sada tratit neko vrime na dugotrajno tješenje, pa pokušavamo prosvjetlit tu osobu našim beskrajnim optimizmom i lažnim suosjećanjem (u što kraćem vremenu), koji nebi imali u situaciji u kojoj je ta osoba.
Neznam koliko sam dobro objasnila svoje viđenje stvari, ali mislim da je tješenje duboko sebičan čin. Kada tješimo nekog, pošto poto želimo da se ta osoba nasmije i da sve bude prividno ok, a nitko ne razmišlja o tom, da takvim činom, pet-minutnim tješenjem, samo metemo probleme pod tepih, ne rješavamo ih. Sama po sebi znam da, kada sam tužna, ne želim hrpu besmislenih riječi kako će sve biti bolje i kako će sutra sijat sunce i kako ću popit ujutro kavu, zapalit cigaru i svemu se smijat, već želim da je netko pokraj mene dok ja razmišljam (i opsujem nešto i nekog tu i tamo). Dobra većina osobnih problema se rješava u nama i nitko osim nas samih nije u potpunosti svjestan dubine, količine i boli samog problema. I kako će nam netko kome smo riječima (a mislim da riječi iznesu samo 70% željenog značenja 'predmeta' o kojem pričamo) iznijeli problem, pomoći nama oko rješavanja problema? I zašto bi nam uopće neko rješavao probleme - ta, ako mi sami raspetljamo klupko u nama, napravili smo nešto vezano za "rast naše osobe i osobnosti".
Sada je opet u igru došla moja nevjerica u kvalitetu komunikacije među ljudima, ali neću sada o tom. Point gore navedenog u osnovi je da je cijeli taj proces tješenja usmjeren na to da se druga osoba nasmije (malo karikirano), a ne na problem, ono što je u nutrini.
Znam da će svak tko ovo bude komentira reći da serem gluposti, jer, pobogu, neželite ispast sebični i bezobzirni, al samo razmislite - kada tješite nekog - da li mislite na problem te osobe, da li ga osjećate sve do korjena ili mislite samo na to što trebate reći da bi se ta osoba osjećala bolje. (a sada je popularno i grljenje - kao "tu sam za tebe". To je sranje, sve je tako nepredvidivo, da smatram sve napola lažnim i ispraznim. I najmanje gluposti zametnu svađu među ljudima, da mi je svaki izljev takvog tipa jednostavno smiješan.). Ako se osoba osjeća bolje, ne znači da je i problem nestao. Treba uvijek dati ljudima vremena za tugu. Bezobrazno je nasmijavat i obasipati klišej utješnim riječima nekog tko je tužan.
Da se nebi krivo skužilo, ne kažem da nije moguće naći prave riječi koje su potrebne nekome tko ima problema, već da to nije ono što je potrebno da se problem riješi. Problem riješava samo onaj ko problem ima. Zato smatram da je tješenje sranje i da je neiskreno, jer je to samo pokušaj da se ostvari neka prividna sreća, da se mi osjećamo moćno što smo pomogli i da možemo uživat s tom osobom ko inače, a nitko ne misli na dubinu problema i na njegovo samo rješenje, ko što sam gori već napisala. A nismo niti u mogućnosti za takvo nešto, što sam gori isto objasnila.
Etogac, opet moje crne misli, al pošto me svi nagovaraju da pišem i dalje, očito se nekome sviđa :P
Do pisanja, pozdrav!
mjesto radnje: tramvaj (dvica/dvojka/2)
napomena: Pod nazivom stara debela baba ne znači nužno da se radi o babi koja ima priko 60 godina, već se radi o pogrdnom nazivu žene od oko 45 godina koja je toliko debela da je satrulila i izgleda ko nepokretna baba
stara debela baba (u daljnjem tekstu: sdb): "Curo ideš li van?"
ja: "Ne, izvolite" (pomičem se s puta)
sdb: (trudi se napraviti gnjevan pokret rukom, ali je pretroma za takvo nešto) "Pa onda se možeš i maknuti tako da stari ljudi prođu"
ja: (gledam je blido) "Pa pomakla sam se, a uostalom, i bez mog pomicanja, čak vi ste mogli proći. Al ovaj, vrata vam se još nisu otvorila."
sdb: "Trebaju stari ljudi proći."
ja: "Prošli ste, očito, i vrata još uvik nisu otvorena."
sdb: "Koji bezobrazluk. Tome vas uče u školi. E al to je sve od kuće. Sve je to iz kuće došlo."
ja: (posprdno se smijući) "Ma naravno, naravno."
mjesto radnje: stan
ja: "Mama, idem se šišati kasnije."
mama: "Nećeš."
ja: "Zašto?"
mama: (već vidno gubi živce) "Zato jer ja tako kažem."
ja: "To nije razlog da se ja ne ošišam."
mama: "Jest, jer imaš lipu kosu i zamisli koliko samo ljudi želi kosu kakvu ti imaš. Lipa ti je kosa."
ja: "E pa? I sama znam da mi je lipa kosa, ali mi je dojadila, vruće mi je s ovom šubarom na glavi. Ako ti želiš ovu kosu onda ćemo to sredit danas. Ja ću se ošišat, i donit ću ti ostatak."
mama: (totalno mad) "Nećemo se mi više raspravljati! Nećeš se šišati! Ako odeš iz kuće i vratiš se ošišana, više nećeš ući unutra!!"
ja: (glasan smijeh) "Daj, molim te, jel ti vidiš što ti govoriš?"
mama: (skoro plače) "Ti si grozna. Užas!"
ja: "Super, jesam, i idem se šišati i možemo završit sa cijelom ovo raspravom, ako se to uopće može nazvati rasprava."
mama: "Dobro, izdržati ćemo mi ovo još malo i nećemo se mi više ni gledati, niti pričati!!!"
ja: "Super, drago mi je da smo došli do toga."
[tišina]
mama: "Koliko ljudi od tvojih godina ne jede meso?"
dalje ni ne želim ići :)
Btw šiškao sam se na kratko :D
Dogodilo se to, moj tata me pohvalia i tješia! Naime, obavještavala sam ga o svojim dosadašnjim rezultatima kolokvjija i usmenih, na što je svaka njegova bila:"Pa bravo, super! Tako triba.". Kap koja je prelila čašu je bia razgovor vezan za programiranje. Taj kolegij mi je 3, a priko 90 studenata je palo. Ja nisam zadovoljna, jer mislim da znam puno bolje (nisu mi tili priznati zadatak jer sam radila 'drugačije'.. program radi i dobar je, ali eto, kreativnost očito nije poželjna :/ ). Ali to nije važno u ovoj priči. Važno je to što me tata tješia da je to u biti super rezultat za prvi semestar na faksu, priča mi je kako nesmim biti tako kritična prema sebi i da mi je to jednostavno jer se još tribam priviknuti na sve što me može snaći. Vi s normalnim odnosom s roditeljima vjerojatno imate sada začuđenu facu na licu i govorite:"e pa? i?" ali stvar je u tome da sam prije uvik bila izložena svesrdnim kritikama svog oca koje su pospješile razvoj dugotrajnog osjećaja gluposti u meni.
Uglavnom, fascinirana tim razgovorom, počela sam razmišljati koji je meni vrag da se toliko sputavam govoreći sama sebi da nikad nisam napravila nešto dovoljno dobro. Jedan dio mene je vikao: "Pa koji je tebi kur**? Pa masu ljudi je palo, a ti ne da si prošla, nego si DOBRO prošla!". No, drugi dio mene a.k.a. 'glasno zanovijetalo' što sam u slobodno vrijeme i inače, se glasno pobunio i rekao: "Pa čemu se zadovoljavati time da si samo dobar? Teži boljemu! Now and always." Osjetila sam se kao psihički slučaj na trenutak, razmatrajući svađu unutar sebe, pa sam diplomatski odlučila prekinuti to i dovesti cijeli slučaj na jednu "općenitu" razinu.
Zašto neki (koristim riječ neki jer neznam da li se radi o većini ili manjini) ljudi ne mogu biti zadovoljni samim sobom i postignutim tako da mogu ugodnije živiti, bar sami sa sobom? Tila sam sada napisati - "to ne znači da nužno ne smiju težiti, tj. htjeti bolje, željeti", ali sam ovime to ostavila samo kao mogućnost koju ćemo razmotriti. Da li željeti znači patiti? Schopenhauer je rekao da volja pokreće čovjeka, ali baš zato što je ona bezumna, slijepi nagon, ona nikada neće moći biti zadovoljena i stoga je rezultat svega toga samo bol i nezadovoljstvo životom. A volja jest potaknuta željom. Dokaz same dvostruke inkluzije patiti = željeti je jednostavan, takoreći trivijalan, jer je jasno da će patnja implicirati želju (kada patite, o čemu god da se radi, željeti ćete da izađete iz tog stanja), a isto tako je jasno da će želja implicirati patnju (kada nešto želite, radi nemogućnosti odvijanja te želje "odmah sada odmah" u vama će se stvoriti patnja, samo je pitanje inteziteta). Heh, pa zašto onda svi nebismo mogli "jednostavno" prestati željeti i time odgurnuti sebe u jedan lagodan život bez briga i općenito, patnje?
Dobro pitanje. Ali njegov odgovor je duboko do korjena subjektivne prirode. Pitanje je na koja način pojedinac shvaća lagodan život, koje su njegove aspiracije u životu i kako uopće vidi život i sebe u njemu. (počinjem si zvučati kao knjiga za samopomoć :D)
Ja osobno ljude bez aspiracija u životu smatram ribama koje plivaju u plićaku, jer mi nije jasno tko ne bi želio zaroniti dublje i proviriti u svaki kutak koji mu nudi ovo življenje koje smo svi prigrlili rođenjem. Koji je smisao toga da učiš plivati ako ćeš zauvijek biti u plićaku?
Možda se ljudi boje mogućnosti koje im nudi otvoreno more, jer kao što i Kierkegaard kaže, mogućnost je teža od stvarnosti. Teže je odabrati i prepustiti se nečem novom, nego prepustiti se izvjesnosti i sigurnosti stvarnosti. Ali, jednostavno mi je besmisleno prepuštati se pukoj egzistenciji ako već imamo toliko mogućnosti koje su nam dane ovim životom. I onda, kako ne željeti uza sve to što nam nudi život? I očito je onda patnja onaj rizik koji uključuje poduzetnost za ostvarivanje želja koje imamo.
[boring part]
Usnula sam čudan san. Bila sam cilo vrime na rolama i živila sam u Privlaci. Kroz cili san sam spremala kufere i onda bi čekala tramvaj koji bi me triba odvesti do aviona kojim sam tribala poći 'negdi', ali svaki put sam se predugo spremala i tramvaj bi mi pobiga, a niti jedan nakon njega me nije tia pustiti unutra. Vozači su mi neurotično gestikulirali "nešto", ali ja ih nisam ništa kužila. San se cilo vrime ponavlja iznova, jer ja nikada nebi stigla na tramvaj. Sve dok....
[funny part]
... dok ja nisam take-ala power back i otišla sa stanice, tj odrolala se dalje. Otišla sam u centar drage mi selendre Privlake i tamo je bilo slavlje. Naime, postojao je taj dan u godini u kojem bi svi na svijetu napali privlaku i onda bi se oni borili. I to bi sve prošlo relativno ok. Ali ovaj put (dok sam se ja rolala prema jednom velikom mulu u privlaci) je došao Darth Vader sa svojom vojskom i oni nisu bili dobroćudno-agresivno raspoloženi kao i ostali koji su taj dan došli u Privlaku. Darth Vader je počeo mahati svojim mačem i svi su ustuknuli pred njim i počeli bježati. Pokušala sam naći svoju kuću, ali to nije baš išlo, tako da sam na posljetku zalutala u neku kuću di se cili san pretvoria u igricu s jako jako lošom grafikom. Mali čičoglišo ljudi (= onako kako mala dica crtaju ljude) veslali su u dublu (=plovilo za dva veslača, jako je usko) i spašavali zapaljene ljude koji su osjetili gnjev Vaderov. I onda je jedan od čičoglišo ljudi počea kopati po tlu i izvadia je ogromni palac tamno-crvene boje koji sam mu ja uzela jer mu je vidno bia prevelik za bilo što, a kako smo imali istu viziju korištenja tog palca (ja sam to znala, ipak je to moj san :P), uzela sam taj palac i opalila po glavi zlikovce koji su pritom otišli offline (posivili su, kao što obično ikonice ljudi koji su offline posive). Bila sam sretna što sam pomogla u borbi protiv Vadera, ali onda je doša neki ogromni tip koji me cilo vrime triska i onda sam ga pokušala pretući ali me nije baš išlo (i tu je sve bilo kao igrica, jer sam vidila bodove koje osvajam dok ga tučem) i onda sam se toliko iznervirala pa sam se probudila ritajući se nogama u krevetu :P
/[casual part]
Neznam, meni je ovo gore presmišno (a i inače totalne idiotarije znam sanjati) :D Možda nije dobro prepričano, ali jbg-a, moram učiti pa nemam vrimena.
Inače, u tijeku su mi ispiti i kolokviji, sve je totalno napeto da sam gotovo zaboravila da mi je i rođendan u petak. A i ne volim baš rođendane, to mi ne znači nešto pretjerano...
Odoh programirati :) pa-pa!
Ponekad (hah koji izbor riječi - "ponekad") dok torkeljam gluposti, osjećam se kao da se penjem na Mount Everest svoje gluposti i ta konvergencija prema osjećaju super-debilizma, ali isto tako i svjesnosti istog, toliko brzo napreduje da na kraju imam osjećaj kao da sam na stupu srama i kao da se svi ljudi nadvijaju nad mene nebi li promotrili taj divan primjerak idiota (mene) do svake pojedinosti. A ponekad, kod nekih drugih ljudi, znam primjetiti da je moguće konvergirati i kao padajući niz. Ti ljudi se isto penju na svoj osobni Mount Everest gluposti, ali njihova vlastita planinolika glupost ih izjeda, baca u parter i izvodi najpodlije udarce na njima, dok oni, kao žrtve vlastite gluposti, nisu ni svijesni toga i nikad ne dođu do trenutka spoznaje koji se nalazi na vrhu planine. I onda nakon što ispucaju svoju glupost, skoro pa i vidim kako si oblizuju prste zadovoljni svojim misaonim tvorevinama.
I onda sam kroz sva ta ultradubokoumna razmišljanja dok sam prala kosu došla do pitanja:"da li je komunikacija u suštini produktivna? I ako jest - kada?"
I nemojte me i ovaj put pilati govoreći mi da skačem s teme na temu, jer mi se neda sada pisati romane tako da bi vi osjetili most između mojim odlomaka, a niti nemam vrimena.
[Tu bi trebao biti dio u kojem ja pišem o produktivnosti komunikacije i obrazložavam svoje misli. Počela sam ga pisati i onda sam u polovici teksta skužila koliko će toga biti, pa sam odustala i izbrisala ga, jer jednostavno nemam vrimena - ujutro pišem kolokvij iz analize i strah me i nemogu spavati a dižem se u 7 ipo ujutro :( )
Smatram da u većini slučajeva neće iz razgovora izađi ništa produktivno radi same defektnosti "izricanja misli". Stvar je u tome da mi, izričući svoje misli, u biti izričemo samo onaj okvir koji okružuje tu misao i nikada nećemo moći iznijeti cijelu misao sa svom njenom biti i osjećajima koje mi vezujemo uz tu misao, jer jezik ne poznaje riječi koje bi mogle opisati kompleksnost samo jedne ljudske misli. Pomislite sada na, vama, nešto drago i pokušajte sami sebi to objasniti na glas. Ja nisam uspila :)
Bilo bi lijepo kada bi postojao neki jezik koji prelazi granice koje nam nameće ovaj jezik kojim danas govorimo. "Jezik" kojim bi komunicirali uz pomoć naših misli, ne uz pomoć glasnica, (fizičkog) jezika, usta, itd.
I bilo bi lijepo kada bi ja imala vrimena napisati ovaj post kako triba, a sada vas pozdravljam, uživajte pljuvajući po ovom postu, odoh slušati A Perfect Circle - The Nurse Who Loved Me, visiti na facebooku (to uključuje rješavanje priglupih testova - upravo sada sam saznala na testu:"What Mental Disorder Do You Have?" da imam maničnu depresiju ;D (savjetuju mi da se ne brinem toliko) ), i na kraju - odoh tražiti limese funkcija i nespavati :P
bye-bye!
Slušajući silverchair i učeći linearnu (da, opet :P ), pomislila sam:"Isuse, u kakvim balinima sam ja prije nalazila neko deep značenje" (aludirajući pritom na riječi pjesama od Silverchaira). I kao što je sve zasnovano na metodi očajnika (kako bi rekao moj prof. iz analize), tj. metodi pretpostavljanja suprotnog ilitiga opreci, tako se i dio mene usprotivio i kazao:"Pa zašto bi to bio balin?"
I onda odlučih napisati post. Nije mi jasno zašto ljudi (a i ja sama) imaju naviku da sve ono što je nekoć činilo njihov život proglase sranjem i uvate žestoko srati po tom. Ponekad to ide do tako visokog nivoa, da ljudi počmu lučiti nezadovoljstvo, prijezir i averziju na svaki aspekt života koji u trenutku kasnije sagledaju s malo "objektivnijeg gledišta". I opet smatram da je tu pogrešno to stanje nazivati "objektivnim", jer u tom trenutku smo u afektu od učinjenog, onog prošlog i radi toga smo u stanju sličnom stanju u kojem se nađu atomi vodika kada se dovoljno približe jedno drugom pa se krenu odbijati. Kada se oni dovoljno približe, do izražaja dolaze njihove privlačne sile između pozitivno nabijene jezge jednog i negativno nabijene jezgre elektrona drugog atoma. I tako što se više budu privlačili, sve više će rasti odbojne sile. Ironično, ali i mi, kako postajemo sve više svjesni sebe, to više raste naša averzija prema nama samima. Općenito smatram da objektivno ne postoji, što i ne smatram nekim velikim revelation-om za sebe, niti da bi to trebalo biti nešto posebno za bilo koga drugog (zato su mi smješni oni filozofi koji zagovaraju objektivni idealizam. Kako može postojati istina nezavisno o čovjeku i njegovoj svijesti? :S )
Opet sam zalutala.. maleni scroll gore i opet se mogu vratiti na prvotnu misao :D
Zašto biti nezadovoljan radi svog prijašnjeg 'Ja'? Taj dio, htjeli mi ili ne i dalje je u nama i zato nema potrebe za potiskivanjem onog djetinjeg u nama čisto da bi se okolini mogli predstavljati kao odrasle i savjesne jedinke društva u kojem se nalazimo i da bi mogli upirati prstom u one koji se "glupiraju" i pritom se osjećati dovoljno mjerodavno tako da naš prst bude ispred svih drugih koji upiru u "glupana".
Samo se svi trebamo zapitati čemu skrivati osjećaje, makar oni bili totalno teen, i sve naše misli samo tako da bi nas osoba koja je starija od nas min. 3 godine mogla ocjeniti odraslima. Time samo preskačemo dio našeg života koji trebamo prohodati, bez skokova.
Produkt svijesti današnjeg ljudstva 'ja-želim-izgledati-starije' su današnji klinci koji samo melju gluposti o tom da ne viruju u Boga i slične gluposti a niti neznaju što je vjera, a što religija, itd. Klinci koji idu vani od 5.-og osnovne i ostaju vani do kasnih večernjih sati. Klinci koji u trećem osnovne kupuju sklepane motore i vozikaju se okolo. To dobra većina klinaca smatra nečim što ih označava odraslima.
Ali ni takvu djecu ne treba kriviti, jer nisu krivi. Oni su djeca u razvoju, a pritisak roditelja, medija i starijih osoba koje su "lude" i rade ono zabranjeno i koje ih zaluđuju svojim pričama i potom se djeca na njih ugledaju, je ono što ih dovede do onoga gore nabrojanog. Jednostavno im sve to stvara ogroman pritisak, te će naravno na sve to djeca krenuti s operacijom:"resistance" i opirati se svemu onome što se od njih striktno zahtjeva. Naravno, uvijek je glas roditelja "puniji" zahtjeva i puno oštriji i tko onda nebi odolio starijem prijatelju koji te pita da se iskradeš iz kuće na jednu večer i da dođeš na ludu žurku?
Jest da smo svi mi smatrali da su nam roditelji ludi kada nam nisu dali vani (i ja to i dalje smatram ponekad kada mi mater zabrani van), ali kasnije će nam svima biti žao što se još nismo malo igrali u pijesku s ostalom djecom.
Život prebrzo ide... Pa zašto ga onda dodatno skraćivati?
(jel osjećate da post malo viče ja-sam-jako-pametna-i-sve-znam?[kratka stanka uz značajan pogled s moje strane] "Exactly!" :D )
U početku bijaše mučnina i mučnina bijaše sve. Poput bolesti prožimala je prostoriju, kao i mene i moje biće. U tom trenutku osjetila sam se poput skupa prirodnih brojeva - jednostavno, a opet pretrpano od svih misli koje su mi navirale na um (kao što je skup prir. brojeva pretrpan radi vlastite beskonačnosti). Raspon misli mi je sezao od onih tipa:"Što ću danas jesti? Gladna sam.", pa preko pitanja"da li i dalje ići vani, pošto su mi uskoro završni ispiti", do psihološkog analiziranja ljudskog straha i Hegelove kritike Fichtea oko pitanja spoznaje.
Obuzeo me osjećaj sličan onome kada dijete prvi put udahne zrak uz konstantno odzvanjanje rečenice: "Što je meni sve ovo trebalo?" u mojoj glavi. Da me sada čuje Wittgenstein veselo bi iskritizirao ovu moju usporedbu odredivši je nevažećom i besmislenom, jer se ja nemogu sjećati kako sam se osjećala kada sam prvi put udahnula zrak. (Zašto ja razmišljam o Wittgensteinu i njegovoj mogućoj kritici moje izjave?) Nevermind, na tu misao sam sama sebi uputila blijedi pogled (koliko god je to moguće) i odvela se na putovanje samosažaljevanja zvano: "Pljuvanje po samom sebi i vlastitim životnim odlukama." Na kratko požalih što nisam upisala nešto tipa filozofija, jer si tamo i nebi mogla toliko predbacivati kada nešto nebi znala, a sada kada se bavim onime u čijem se pravcu šetkaram cijeli život, e sada se od mene nešto očekuje. Zato je lijepo biti glup, pa dobiti aplauz kada kažeš da se Zemlja pomiče.
Naglo iskačem iz kreveta, istovremeno i iz kupusa misli koje su me maloprije napadale kao Bush Iračane. Maloprije ignorirana bol sada dolazi do izražaja - glava mi puca, jedva gutam vlastitu slinu i samo gledam gdje ću se srušiti. Pomisao na sve one bakice koje vrebaju moje mjesto u tramvaju, na same old bakice as every day na busu koji kreće s kaptola (krajnja destinacija je Mirogoj - sve bi sada trebalo biti jasno), na sve riječi koje bih morala izgovoriti u razgovoru s ljudima s faksa.. sve to, and more, odvelo me straight do wc-a do utrpam leće u svoje oči, napravim si čaj i opet se uvalim u krevet.
[Boards Of Canada & Linearna algebra part]
[Grižnja savjesti radi neiskorištavanja vremena part]
I sada se ja pitam, zašto ja ovo pišem u 4 ujutro a moram se digniti da idem na faks u 6 ipo :/
Znate li da se prije deranja kože s krznom, životinjama lome vratovi, ubrizgavaju otrovi u srce, truje ih se plinom ili ubija strujnim udarima od 240 volti tako što se životinji gurne električno šilo u vaginu ili rektum, a metalni vodič u njezina usta. A to je možda i bolje od onoga što se događa u većini slučajeva, a to je da im se dere koža na živo, dok su životinje samo omamljene i to uglavnom jakim tupim udarcem u glavu.
Znate li da industrija krzna zagađuje okoliš? Da, za proizvodnju krznenih kaputa od životinja potrebno je 60 puta više energije nego za proizvodnju umjetnoga krzna, a u procesu obrade i prerade krzna koriste se opasne kemikalije koje nepovratno zagađuju podzemne vode i ugrožavaju ljudsko zdravlje.
Znate li da se zbog svake krznene bunde ubije: do 15 pasa, do 20 dabrova, do 22 lisice, do 24 mačke, do 30 rakuna, do 34 nutrije, do 40 oposuma, do 200 činčila, do 240 hermelina, do 400 vjeverica...
Ovo su samo neke OD činjenica o grozoti koja je potrebna za jedan kaput, ali nedajte se smesti - nosite vi svoje kaputiće i nonšalantno ignorirajte sve ono na što bi vam zdrav razum (da ga imate) smjelo ukazivao. Životinje poput ovih dolje (na slici) mogu pronaći neko drugo krzno, što će to njima!
Božićno vrijeme je vrijeme kada iskazujemo ljubav svojim bližnjima, kada se radost može osjetiti i u zraku. Vrijeme praštanja, pomoći potrebitima i moralnog ponašanja. Jest da je hladno, ali naša srca grije ljubav.... i krzneni kaputi! Ubijte životinju i obucite je. Bolje je s tuđom kožom i krznom!
Biste li nosili i svog psa?