BEZ ZAJEBANCIJE ZAJEBANE STVARI
subota, 28.05.2005.
Sarajevu Pita -Zelji Kita;
|
"Vrijeme prolazi nogometasi odlaze, a Enver Marić ostaje. I sve je bolji. Braniće i u ovom prvenstvu, mada njegovi vršnjaci, poput Bajevića, odlaze u trenere." (Ven, 11. avgust 1983.) "Gdje si proveo odmor? Na moru na Trebeviću. Čovječe, Trebević je planina! O, zato ja nikako nisam mogao da pronađem plažu!" (Oslobođenje, 8. avgust 1983.) Dakle, kao tadasnjem djecarcu, dvije sportske manifestacije su mi ostale u dobrom pamcenju; Mediteranske Igre u Splitu ( 1979), a potom i Zimske Olimpijske Igre u Sarajevu(1984). To je bilo vrijeme kada se Fico jos uvijek kupovao bez srama jer je Trabant bio za klinac i topio se svom svojom plastikom na jakome suncu,pa imati Ficu bilo je kao imati Ferari. Jebi ga , sada mi je tek jasno da su Rusi izmislili taj auto koji se kasnije proizvodio i u njima prijateljskoj Bugarskoj, Rumuniji te mu u nenadmasnoj depresivnoj Madjarskoj, samo zbog toga sto su im zime jebeno duge i jake. Kada je zima takva onda "nema zime" da ce sunce istopiti haubu Trabanta. U svakom slucaju, u onoj bivsoj drzavi gdje si mogao ubiti covjeka i odlezat' recimo samo 5 godina a u isto vrijeme si mogao fasovati 15 godina strogog zatvora ako si podviknuo sto lose protiv Partije i Druga, ljudi su zivjeli za trenutke poput Mediteranskih Sportskih Igara i ZOI. Jednostavno, u onom nasem sivilu, svi oni koji su aplaudirali od pocetka pa do kraja na svaki zaveslaj Matije Ljubeka ili svi oni koji su skandirali Juri Franku ;"Volimo Jureka vise od bureka", znali su da je to njihovih 5 minuta globalizacije...5 minuta bijega od sivila...5 minuta kada smo mislili da cijeli Svijet samo o nama razmislja i govori. I nismo mi bili sebicni u nasoj ljubavi prema sportu. Nismo se samo ogranicavali na podrsku "nasima"... Davala se podrska i "njihovima" kada se znalo da "nasi" nemaju niti najmanju sansu da ugroze "njihove". Tako je meni bilo posve normalno da pored moga crno bijelog TV prijemnika urlicem i skacem kada talijanska atletičarka, skakačica u vis Sara Simeoni obara rekord. Treba ovdje neke stvari razjasniti (da ne bude zablude) i istaknuti da su zitelji Zemlje Koje Vise Nema svoju sportsku nesebicnost produzili i na druge sportske manifestacije koje su se odrzavale van granica Zemlje Koje Vise Nema. Recimo, svake Ljetne Olimpijske Igre su se docekivale uz punu trpezu i bile su velike sanse da ce neki RIZov tv tih dana ekslopiradi dal' zbog ljutnje ili radosti onih sto su sjedili ispred njega. Sjecam se kako je moj pokojni otac Ante , gledajuci drugog Antu; Antu Josipovića , osvajača zlatne medalje u boksu na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984, od radosti skocio ka nasem tv i vec sutradan smo imali covjeka sa crnom torbom u nasoj kuci koji nam je objasnjavao da su nam svjecice pregorile jer po tv-u se nesmije lupat' i trest' . O nogometu da i ne govorim. Islo se dotle da su, danas zakleti neprijatelji Zvjezdasi (Cigani) i Hajdukovci ( Bili), podrzavali jedni druge svaki puta kada bi neka od tih ekipa na "medjunarodnoj sceni" igrala bitnu tekmu protiv Borusije ili Valencije. Nije tu bilo zajebancije... Inace, govoreci o nogometu najzeznutije je bilo biti golman nogometnog tima koji igra odlucujucu utakmicu. Recimo , sjecam se utakmice treceg kola Kupa UEFA (1981-1982) Hajduka i Valencia... Te je sezone Hajduk tukao Stuttgart 3:1 kod kuce a igrali su nerjeseno 2:2 u Njemackoj. U drugom kolu su dobili ne tako jake Belgijance koji im ipak zadali nest vise problema pa je Hajduk samo zahvaljujuci boljoj gol razlici ( ili tako nesto...vise se i ne sjecam) prosao u trece kolo. Protiv Valencije branio je Pralija ... Jos uvijek mlad i perspektivan golman od koga su svi ocekivali da postane numero uno "Plavih". Hajduk je pobjedom na svome terenu od 4:1 vec bio jednom nogom u Cetvrtom kolu . No, u uzvratnom mecu Pralija je postao Provalija...Isti je taj dan i na toj nesretnoj utakmici primao golove i sa 30 metara... Lopta mu je prolazila kroz usi i svi smo se samo zgledali i ocekivali da ce se cudo ipak desiti, te da ce Hajdukove tadasnje napadacke perjanice zabijat' golmanu Valencije golove i sa 50 metara, jer Boze moj ,ako ovi mogu nama sa 30 mi mozemo njima sa 50 metara. Rezultat je na kraju bio nevjerojatnih 5:1 za Valenciju i Split je ne samo toga dana vec i u mnogo narednih dana i mjeseci tugovao svim svojim splitskim bicem. Uz nogomet svi smo se lozili na kosarku... Tu je nekako bilo sigurnije gnjezdo sa sve nas koji smo vise voljeli pobjede nego poraze gdje su "nasi" bolje igrali a izgubili. Dakle,tadasnji "nasi"su uvijek imali samo jedan imerativ; pobijediti SSSR . Inace pobijediti SSSR je znacilo dobiti ili zlato ili srebro glede medalja. Sjecam se evropskog prvenstva igranog u vise gradova bivse Jugoslavije ( Beograd, Split, Karlovac, Rijeka ). Prvenstvo se odrzavalo od 7. do 15. lipnja 1975. “Plavi” su branili prvo evropsko zlato osvojeno dvije godine ranije u Barseloni. Predvođeni trenerom Mirkom Novoselom - reprezentativci Ratko Tvrdić, Dragan Kićanović, Vinko Jelovac, Rajko Žižić, Dragan Kapiyić, Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić i Željko Jerkov, razvalili su sve protivnike i osigurali put ka finalu gdje su ih cekali Rusi. I naravno, em' smo igrali na domacem terenu- em' smo imali jednu od najboljih svjetskih repki u to vrijeme, tako da su Rusi samo otvorenih usta pratili svoj put ka kosarkaskom Gulagu za koji smo im mi osigurali kartu u jednom smjeru. Tukli smo ih sa 6 poena razlike i zasluzeno dobili Zlatnu Medalju. Bile su to velike utakmice, u kojima su “plavi” potvrdili dominaciju u Evropi a onda smo bez straha odlucili da osvojimo i svjetsko zlato i opet Ruse potucemo povjesnim kosarksim NE izgovorenim u Manili godine 1978. Ta tekma i dvije godine kasnije osvajanje zlata na olimpijskim igrama u Moskvi doveli su do toga da je kosarka ,uz nogomet ,postala najvaznija sporedna stvar u nasim zivotima. Eh, da ... Sport... Mnogo godina kasnije , ovdje u Pittsburgh-u, sjedim pored tv ekrana zajedno sa mojim prijateljima iz Shady Side Nogometnog Kluba za koji igram u ovoj vrlo zajebanoj "Over 30 League". Svi ovi moji prijatelji su sa razlicitih strana plavoga globusa ;Amerikanci, Argentici, Peruanci, Spanjolci, Nizozemci ,Talijani,Englezi,Irci pa cak i Njemci. Dakle sjedimo i gledamo tekmu izmedju Hrvatske i Njemacke na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. Tucemo Njemce ... Svi mi cestitaju ... Cak i moj njemacki prijatelj Klaus ... Kaze;"zasluzili ste"... A ja znam DA SMO SAZLUZILI. Jebi ga ,zasluzili smo jer i "mali" zasluzuju da budu "veliki" barem jedan dan...barem jednu tekmu...barem jednu medalju. By Zoran Misetic |
- 15:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 25.05.2005.
I NAKON TITA BIT CE GARAZNOG ROCK-a
|
Pitanje koje mi ovdasnji americki prijatelji stalno postavljaju , a koje mi doista ide na zivce ,glasi otprilike ovako: “A zasto ti , s svojih, skoro 40 godina , i dalje ides na koncerte ovih mladih rock bendova?” Dakle ovo ,meni najodvratnije pitanje, zahtjeva dostatnu kolicinu vremena za odgovor jer sto bi Doktor Sestic znao reci: “Svako od nas u sebi nosi malo ludila. Samo je razlika u tome sto neki od nas cjenimo svoje ludilo pa ga pokazujemo u javnosti a drugi opet nastoje da sakriju svoje ludilo. E,ovi sto ga skrivaju su opasno ludi i opasni po okolinu”… Eto, tako je Dr. Sestic znao opisati u dvije recenice ,kako svoje pacijente tako i cijelu filozofiju svoje psihijatrijske profesije. Ja svoje ludilo s ponosom nosim… Nisam opasni ludjak koji predtavlja opasnost po moju zivotnu sredinu. Moje “privatno ludilo” je nesto sto bi se dalo nazvati konceptualno ludilo i svodi se na to da od “starih treba uciti, a mlade treba slusati”. Gdje se to najbolje da vidjeti? Pa naravno, u muzici. Godina je ’80-ta i Marsal Tito je mrtav vec nekih mjesec dana. Svi klinci iz moga susjedstva su dobili sansu da se igraju strazara po Mjesnoj Zajednici. Dosli neki stariji ,mudri ljudi u sivim odijelima I objasnili nam da od kako je Drug Tito umro,mracne sile Zapadnih i Istocnih nam susjeda nastoje da destabiliziraju SFRJ i mi sada moramo da obratimo paznju na sumnjive tipove koji bi se mozda mogli pojaviti u nasoj okolini s zeljom da nam nanesu zlo. Naravno, to “cuvanje nasega mira” sastojalo se u odradjivanju “strazarskih” nocnih smjena u prostorima (ulgavnom jedna mala i jedna nesto malo veca prostorija) MZ “Jedinstvo”, gdje bi “strazarski dvojac” igrao sah,slusao nocni program na Radio Sarajevu ,trudeci se da uvatimo valove Radio Beograda i Radio Zagreba, jer tudje je uvijek bilo sladje! S vremena na vrijeme u posjet bi nam dosao drug dezurni milicioner,valjda da provjeri dal’ nase budno oko cuva buducnost i sigurnost nase drzave. Ustvari, s ove vremenske distance ,cini mi se da su ovi milicioneri uglavnom imali zelju da pricuvaju nase sendvice jer svaki put kada bi se pojavili na vratima prvo sto bi upitali bilo bi “ A ,jel’ malisa sta ti je mati pripremila za jelo?”… E, u jednoj od tih mojih klinackih strazarskih duznosti, na vrata male kancelarije negdje oko 3 sata ujutro zakucao je jedan od najzeznutijih zenickih milicionera, Lazo genter. O njemu su se stalno pricale strasne price, kako zajebava narkomane po Gradskom Parku,razvaljuje ih palicom po bubrezima dok im objasnjava u maloj podrumskoj prostoriji zenickog SUP-a, da “bijeli prah nije dobar za zivce” te da ce im “zubi poispadati od ovih droga”,itd,itd… Naravno ,mogu samo zamisljat’ kako su ovi jadni narkomani razmisljali u stanju svojih zivaca dok su im “braca u plavom” razvaljivali bubrege…Ustvari,kazu da je pravi razlog sto je Lazo Genter bio tako okrutan i zajeban,lezao u cinjenici da je imao kcerku koja je s svojih 15 – 16 godina voljela da se druzi upravo s takvim sojem ljudi koji nije znao da im razvaljeni bubrezi mogu pomoci u ocuvanju vlastitih zivaca te im osigurati celjust punu zuba! No, dobro … Price su samo price, i ponekad im se da vjerovat’ a ponekad ne… Cinjenica je da je Lazo Genter pokucao tu noc na vrata kancelarije MZ “Jedinstvo” gdje je tada petnaestogodisnji potpisnik ovih redova pokusavao da odoli pokusaju pospanih ocnih kapkova da se kompletno zatvore i urone u dubok san. “Kako ste momci ?”-bila je prvo sto strazni cuvar reda i mira izgovori. Mislim da mu je moj prijatelj Mario sto se Brancaglioni preziva, koji je tu noc dijelio “svetu duznost” s mojom malenkoscu,odgovorio nesto kao :”Dobro smo”. Ono sto je meni zapalo za oko je jedno desetak LP-a koje je Lazo genter nosio pod svojom miskom. “ Ovo sam zaplijenio vecaras od nekakvih mangupa i sve je ovo nekakva narkomanska muzika “-nastavio je Lazo prepoznajuci moj interes za vinil ispod njegovog pazuha. “De, stavi ovo tamo kod sefa i reci gospodji Miljkovic da vidi ako moze iskorist’ neku od ovih ploca”-znacajno al’ bez naredjivackog tona izgovori Lazo ,odmah zakljucujuci, : “Mozda i nadje nesto da nije samo narkomanska muzika. “ Gospodja Miljkovic je bila Predsjednica MZ “Jedinstvo” a u isto vrijeme je i vodila glavnu rijec u zeljezarskom KUD-u (kulturno umjetnicko drustvo) “Ibrahim Perviz”, pa je valjda Lazo po toj nekoj njegovoj milicionerskoj logici dosao do zakljucka da bi se mozda i na The Ramones moglo odigrati kakvo kolo?! U svakom slucaju, Lazo se nije puno zadrzao. Sjeo je u “tristaca” i odvezao se u mrak. Mario se isto jos neko vrijeme borio da mu se ocni kapci ne ztvore. Kapitulirao je ovaj cuvar sigurnosti MZ “Jedinstvo”. Zaspao. Meni vrag nije dao mira. Dal’ sto sam bio umoran i pospan pa su mi se stvari pocele pricinjavati,ili zato sto se to doista i desilo, al’ ja sam imao osjecaj da su meni te ploce govorile :”Daj nas stavi na gramofon. Mi bi da se vrtimo i proizvodimo zvuk”… U nasoj kancelariji smo imali jedan od novijih modela gramofona marke TOSKA. Moglo se naredat’ pet ploca odjednom pa ko fol mogao si izigravat’ mangupa i gledat kako se svakih sat vremena same ploce mijenjaju a ti gledas iz udaljenosti od jedno metar-dva. Dakle,uzmem vec spomenuti album The Ramones,stavim vinil na Tosku, pritisnem crveno dugme na gramofonu i prva pjesma koja se zaori kancelarijom je bila “Rockaway Beach”. Kako sam zaboravio da stisam zvucnike,Mario skoci ko da je imao los san ! “Koji ti je kurac ? Sta pustas muziku u 3 ujutro?”-ljuto ce moj drug i “brat po sigurnosti”. Kada se malo razbudio shvatio je da ovo i nije tako losa ideja. Tako smo ti nas dva ,do zadnjeg sata (6 sati ujutro) vrtjeli ove ploce od The Ramones, Velvet Underground, Kinks,MC5, i Mario se ufurao u ulogu bubnjara a ja se ufuravao da sviram gitaru. Dvadeset dvije godine kasnije, sjedim u jednom njujorskoj boemskoj kavani i pazljivo slusam razgovor skupine 16-tegodisnjaka za susjednim stolom. Klinci s puno odusevljenja govore o najavljenom koncertu The White Stripes i o novom, jos malo pa objavljenom ,albumu The Strokes 11 je sati uvecer i neki novi petnaestogodisnjaci traze svoje motive da “ostanu budni”! |
- 16:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 23.05.2005.
ABOUT CROATIA
|
Cultural touch of Croatia Alhough Croatia developed under the impact of many different cultures - Greek, Roman, Celtic, Illyrian, Austrian, Hungarian, Byzantine, Islamic - it gave its own and unique imprint to the history of Europena civilization. Not until recent times was Croatia able to step out from behind the political curtain and distinguish itself. That was its rebirth after gaining independence from the former Yugoslavia. But its cultural influence on society has spanned over many centuries, from subtle to prolific. The Croatian culture continues to touch and shape modern society throughout the world even today. For instance, if you're wearing a business tie at this moment you can rest assured that it's a fashion statement which originated from Croatia. Worn originally by Croatian soldiers, it had caught the fancy and the marketing savvy of the astute French fashion designers. Here in the U.S. there's a spotted canine that represents fire fighters throughout the country as their traditional mascot called the Dalmation dog. It was born and bred along the coastal area of Croatia, near the Adriatic Sea in Dalmatia. Also near the pleasant coastal waters and further inland, for those that enjoy imbibing in the pleasure of the grape- Zinfandel's vineyard roots came from Croatian soil too. Perhaps while enjoying a glass of Zinfandel relaxing in your easy chair at home you are listening to Croatia’s minister of classical music culture “Papa" Joseph Hayden. Or you can listen to his music in your car while traveling through Chicago and take notice of the majestic grandeur of artist Ivan Mestrovic's mounted warriors, erected in 1928 at the congress Plaza entrance to the park, the statues are known as "The Spearman and The Bowman".A dynamic figure that has greatly influenced science, Nikola Tesla, born in Croatia.As the originator of alternating electrical current technology and the three-phase system. Tesla is equally known for his contribution to the high frequency technology and wireless communications. The impact of his abundant inventions (over 700 patents) has been truly profound on the development of modern civilization. Croatia's heritage is richly influential and perpetual. |
- 22:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ABOUT "AMERICAN POP CULTURE" PROJECT
|
ABOUT “AMERICAN POP CULTURE PROJECT” SPONSORED BY LITTLE BLACK DRESS “Pop culture is the closest thing America has to a national faith. However different we are, most of us share a common knowledge about subjects as diverse as the Super Bowl, Bruce Springsteen, Cher’s tattooed rear end, Oprah’s weight problems, Star Trek, and the Woodstock festival. A few generations ago, to learn about Donald Trump’s love life or Roseanne Arnold’s childhood sex traumas, you would have had to scour the lowliest Gossip magazines; now, such subjects are the stuff of respectable newspapers and prime-time television. Once at the periphery of what seemed to matter, pop culture has become the drumbeat of everyday life. This is nothing less than a major realignment Of American culture. Whether it makes you cry or clap your hands with joy, and whether you see it as dismally vulgar or the genuine expression of a robust democracy, pop culture cannot be ignored. Pop culture is American culture.” Little Black Dress is trying every month – two to organize party and “round table” conversation regarding American Pop Culture having as a guest somebody who is directly or indirectly involved in creating American Pop Culture. So far we hosted “round table” conversations with Mr. Kirk M. Petruccelli, Hollywood Art Director and Production Designer (The Patriot, Tomb Rider, Blade, Last Castle, etc…) and also conversation with Mr. Wayne Lebeaux who is Tour Manager for The Monkees and who was one of Tour Managers for Bruce Springsteen, Ringo Starr and he also spent almost 10 years working as a Tour Manager for NBA basketball team Boston Celtics. Mr. Jay S. Jacobs– CEO of POPENTERTAINMENT.COM, author of the book about Tom Waits: “Tom Waits-Wild Years”, freelance writer who has published extensively in a wide variety of magazines including C.D. Review, Creem, Magnet, Manhattan Mirror, New Review, Philadelphia Weekly, Rock Guide,Rockpile and Underground Press. Our future list of possible guests in our talk about American Pop Culture include names such as: Mr. Burton Morris – an artist, whose world is filled with bold shapes and bright colors, leads the "New Pop" art movement, creating images that vibrate with enormous energy and style. Mr Quincy Troupe-Jazz fans from across the world know Quincy Troupe as the co-author of the acclaimed best selling autobiography of jazz legend Miles Davis, "Miles: The Autobiography." However, Troupe is also an acclaimed poet, and is Professor of Creative Writing and American and Caribbean Literature at the University of California at the University of California, San Diego. He is also the winner of two American Book Awards, (for "Miles: the Autobiography", and 1979's "Snake Back Solos." Troupe is also the winner of a Peabody Award, and serves as the editorial director of Code magazine. His most recent book, released in late 1999, is entitled "Miles and Me: A Memoir of Miles Davis," and details his relationship his longtime friend, as well as the behind the scenes story of the writing of Miles' autobiography. He has been a featured poet on the PBS programs, "The United States of Poetry," and in 1990 won an Emmy for his for his contributions to "The Power of the Word," which featured his work "The Living Language." Mr.Ben Edmonds- US Editor of British music magazine “MOJO” and author of the books about MC5 and Marvin Gaye. Etc, etc,… Join to us and become part of the American Pop Culture with the style. Diana and Zoran Misetic LITTLE BLACK DRESS WWW.LBDFASHION.COM Shadyside-Pittsburgh |
- 21:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #
ABOUT "AMERICAN POP CULTURE" PROJECT
|
ABOUT “AMERICAN POP CULTURE PROJECT” SPONSORED BY LITTLE BLACK DRESS “Pop culture is the closest thing America has to a national faith. However different we are, most of us share a common knowledge about subjects as diverse as the Super Bowl, Bruce Springsteen, Cher’s tattooed rear end, Oprah’s weight problems, Star Trek, and the Woodstock festival. A few generations ago, to learn about Donald Trump’s love life or Roseanne Arnold’s childhood sex traumas, you would have had to scour the lowliest Gossip magazines; now, such subjects are the stuff of respectable newspapers and prime-time television. Once at the periphery of what seemed to matter, pop culture has become the drumbeat of everyday life. This is nothing less than a major realignment Of American culture. Whether it makes you cry or clap your hands with joy, and whether you see it as dismally vulgar or the genuine expression of a robust democracy, pop culture cannot be ignored. Pop culture is American culture.” Little Black Dress is trying every month – two to organize party and “round table” conversation regarding American Pop Culture having as a guest somebody who is directly or indirectly involved in creating American Pop Culture. So far we hosted “round table” conversations with Mr. Kirk M. Petruccelli, Hollywood Art Director and Production Designer (The Patriot, Tomb Rider, Blade, Last Castle, etc…) and also conversation with Mr. Wayne Lebeaux who is Tour Manager for The Monkees and who was one of Tour Managers for Bruce Springsteen, Ringo Starr and he also spent almost 10 years working as a Tour Manager for NBA basketball team Boston Celtics. Mr. Jay S. Jacobs– CEO of POPENTERTAINMENT.COM, author of the book about Tom Waits: “Tom Waits-Wild Years”, freelance writer who has published extensively in a wide variety of magazines including C.D. Review, Creem, Magnet, Manhattan Mirror, New Review, Philadelphia Weekly, Rock Guide,Rockpile and Underground Press. Our future list of possible guests in our talk about American Pop Culture include names such as: Mr. Burton Morris – an artist, whose world is filled with bold shapes and bright colors, leads the "New Pop" art movement, creating images that vibrate with enormous energy and style. Mr Quincy Troupe-Jazz fans from across the world know Quincy Troupe as the co-author of the acclaimed best selling autobiography of jazz legend Miles Davis, "Miles: The Autobiography." However, Troupe is also an acclaimed poet, and is Professor of Creative Writing and American and Caribbean Literature at the University of California at the University of California, San Diego. He is also the winner of two American Book Awards, (for "Miles: the Autobiography", and 1979's "Snake Back Solos." Troupe is also the winner of a Peabody Award, and serves as the editorial director of Code magazine. His most recent book, released in late 1999, is entitled "Miles and Me: A Memoir of Miles Davis," and details his relationship his longtime friend, as well as the behind the scenes story of the writing of Miles' autobiography. He has been a featured poet on the PBS programs, "The United States of Poetry," and in 1990 won an Emmy for his for his contributions to "The Power of the Word," which featured his work "The Living Language." Mr.Ben Edmonds- US Editor of British music magazine “MOJO” and author of the books about MC5 and Marvin Gaye. Etc, etc,… Join to us and become part of the American Pop Culture with the style. Diana and Zoran Misetic LITTLE BLACK DRESS WWW.LBDFASHION.COM Shadyside-Pittsburgh |
- 21:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PRINCE: 'MUSICOLOGY' (Columbia/Menart; 2004.)
|
"I niski ljudi mogu bit' veliki muzičari…Nije sve u veličini tijela već je u veličini bankovnog računa... Što ti je bolja koka, veći si muzičar… Što ti je manji auto, manji si muzičar… Zato se ja bavim rock muzikom… Da se i ja jednog dana, s boljom kokom, provozam u velikom autu…" Elvis J Kurtovich tijekom privatne konverzacije s Zoranom Mišetićem u njujorškom jazz klubu Vanguard, New York City. ljeto 2002. Vrlo malo vrhunskih facera u svijetu rock profesije mogu sebi dozvoliti da objave prosječne i ispod prosjeka albume. Recimo, Mick Jagger. Žvaljo nikako da "ubode" dobar solo album. No, bez obzira na njegovu smiješnu solo karijeru, čovjek s velikom karizmom i velikim usnama, uvijek je znao da pripada "gnijezdu" znanom kao The Rolling Stones. Svaki puta kada bi se vratio svome "gnijezdu" mi bi mu opraštali sve njegove solo muzičke grijehe i ispade. A što ako se čovjek zove Prince i nema "drugog" gnijezda? Album je realiziran na Princeovom vlastitom labelu NPG, no uz pomoć Columbia Records će biti proizveden te distribuiran na američkom tržištu. U svakom slučaju, Prince je tu, ponovno s nama… I to ne samo s novim albumom već i s koncertnim aktivnostima s kojima, u posljednjih dva mjeseca, radi na promociji svoga najnovijeg dugosvirajućeg projekta. Samo nakon jednog preslušavanja ovoga albuma bilo mi je jasno da Prince nit' je donio nesto novo, nit' se trudio nešto pretjerano da bude drugačiji od svih onih više -manje uspješnih kopija (Andre 3000, Pharrell Williams, D'Angelo, itd…) njegovog muzičkog izraza. Na 'Musicology' Prince koristi dosta starih, vec viđenih, tj. odslušanih trikova s kojima je svojevremeno dokazivao svima svoju originalnost. Nažalost po Princea, ponavljati se do u beskonačnost nikako ne može da znači išta dobro. Sve pjesme na albumu su, govoreći o ponavljanju, producirane, aranžirane, komponirane te odsvirane od strane Princea. I možda upravo u toj činjenici treba tražiti razloge za ovu prosječnost. Možda bi bilo pametno za niskog, a dobrog muzičara da potraži izvor svježine na nekom drugom mjestu gdje bi mu, ako nista, a ono kao producent, pomogao netko poput Felix da Housecat ili Daft Punk??? Zašto ne?!? Isti su još odavno uspjeli da daju kroz svoj vlastiti rad svježinu Princeovom poigravanju "sintetičkim notama" te ih prilagodili "dance" podijumu. Prince je morao, prije nego li je ušao u studio i započeo s realiziranjem muzikološke onanije, da se posveti malo vise ulici i onome novom što neki drugi klinci (da ih nazovemo za ovu prigodu "muzički uličari") nude u posljednje vrijeme. Nažalost, on to nije uradio. Povjerovao je malom krugu ljudi koji ga okružuju i koji mu se toliko uvlače u guzicu da nisu u stanju da mu kažu: "Snimio si loš album", a on sam već odavno sebe vidi kao okrunjenog Kralja funk-rock-dance zvuka, a ne kao Princa koji je tu da bi kraljevstvo uvijek kritizirao. Koji je tu da bi kraljevstvu uvijek davao svjeze ideje. No, dobro, iskreno, ruku na srce, da je netko drugi snimio ovaj i ovakav album, ovo ne bi bio toliko loš materijal. No, kada je Prince u pitanju, onda prosječan znači loš. Album otvara istoimena pjesma čiji će se video spot vjerojatno mnogo vrtiti na MTV-u koji je još odavno izgubio sve kriterije o tome što je kvalitetno, a što nije. Na trenutak, Prince jednim "baladnim" zahvatom bjezi iz ove muzikološke žabokrečine. Riječ je o pjesmi 'Call My Name' gdje se čak usuđuje, na pomalo naivan način, da dovodi u pitanje Askroftovu filozofiju špijuniranja običnih Amerikanaca pjevajući: "What's the matter with the world today?/Land of the free?/Somebody lied!/They can bug my phone, peep around my home/They'd only see you and me makin' love inside". Hm, dakle, ovaj stih je naivan, na nivou srednjoškolca, no takav kakav je predstavlja najsvjetliju stranu 'Musicology'. Zapravo, bilo bi vrlo fino da zamislimo da je 'Musicology' film pa da je ovo zapravo DVD, a ne CD. Onda bi bilo interesantno da vidimo 'Special features' na tom DVD-u. Vjerojatno bi bila kakva digitalna igrica u kojoj moramo pobijediti ljutog zmaja i da iz crnog dvorca spasimo princezu. Dakle, ta i takva igrica bi bila najveća avantura i akcija koju bi DVD ponudio širokoj potrošačkoj masi. Nazalost, Prince je objavio Musicology kao CD. 2001. godine, Prince je objavio daleko bolji album, 'The Rainbow Children' na kome se kompletno predao nepredvidljivom jazz-funk zvuku kroz koji nam je donio priču o pobunjeničkom plemenu koje se bori protiv despotskog rezima pod nazivom Digital Garden. S malo sreće i umješnosti, a i ne bi ga ništa koštalo, mogao je Prince i na 'Musicology' koristiti malo od tog pobunjeničkog duha. Bez obzira na loš album, Prince ima dobru koku, vozi veliki i dobar auto pa, ako je vjerovati mome prijatelju Elvisu J Kurtovichu, onda je Prince i dalje dobar muzičar. Zoran Mišetić zorandiana@msn.com 30. travnja 2004. |
- 19:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #
THE STROKES: 'ROOM ON FIRE' (Rough Trade/Menart; 2003.)
|
"Živjeti rock'n'roll je isto kao kada se nalaziš u pustinji, žedan si, a nigdje da nađeš vodu. Počinje da ti se svašta priviđa i na kraju počneš zaista i da vjeruješ da je san zapravo java" 24.8. 1977, Steve Diggle, The Buzzcocks "Da bog da crk'o rock n'roll" Mnogo godina kasnije, gospodin Elvis J Kurtovich Nevjerojatno je koliko sličnosti se može naći između vladavine GW Busha i drugog albuma NYC petorke The Strokes! Bez obzira kakvu pizdariju učinio GW i njegova mu mila administracija ljudi još uvijek u dostatnom broju pronađu dovoljno energije da zaplješću i daju mu podršku. Noam Chomsky je pametno ustvrdio da je to s jedne strane zbog straha koji se zločesto uvukao u kosti Amerikanaca još od 9/11/01. Dakle, Bush je vispreno izmijenio onu despotsku formulu po kojoj se kaže: "Zavadi pa vladaj". U Bush-manskoj verziji to sada zvuči otprilike kao: "Zaplaši pa vladaj". S druge strane propagandni aparat iza ovog teksaškog tatinog sina je toliko moćan da bi se čak i Slobodan Milošević iz njegovih "niko-bre-ne-sme-da-vas-bije" dana mogao posramiti i upiškiti u svoje haške tople i duge zimske gaće. Dakle, gdje se u sve to uklapa novi album grupe The Strokes? Priča koja daje objašnjenje takvome "uklapanju", započinje još od prije dvije godine, upravo neposredno nakon 9/11/01 kada sam dobio priliku upoznati momke iz grupe The Strokes. Još uvijek nepoznat bend u američkom viđenju popularnosti, The Strokes su se obreli u Pittsburghu ne bi li promovirali svoj dugosvirajući prvijenac 'Is This It' (američka verzija omotnice za ovaj album je tragično dosadna, bezlična i nedefinirana za razliku od jednostavne i erotikom nabijene omotnice za europski market). Svirali su pred nekih 100-tinjak posjetitelja u klubu gdje je takva posjeta značila da je klub bio popunjen do posljednjeg mjesta. Dakle, u tom malom klubu, zadimljenom i okupanom u miomirisima trave i pive The Strokes su otprašili svoj koncert za nekih sat vremena. Bez obzira na kratkoću svoje svirke, što se jednostavno dalo objasniti nedostatkom svoga vlastitog muzičkog materijala i ponosnim uzvikom "e, mi ne želimo svirati obrade drugih grupa", the Strokes su pokazali da su skupina solidnih muzičara koji su spremni da se zezaju i uživaju u onome što rade. Ja sam nakon tog koncerta imao dug, prijateljski razgovor s gitaristom Albertom Hammondom i bubnjarem Fabom Morettijem. Razgovarali smo o svemu i svačemu. a u jednom trenutku je Albert rekao nešto što će se kasnije ispostaviti kao surova realnost buduće egzistencije grupe koja se još ne tako davno "kitila" pozitivnim feedbackom garažnog rock zvuka. "Sve je ovo OK, ali mi smo malo u strahu što neki ljudi iz diskografske industrije pokušavaju da nas objasne kao NAREDNU VELIKU STVAR" - bila je rečenica koju je tada izgovorio Albert. Ispostavit će se da je mlađani i inteligentni Albert bio itekako u pravu govoreći o ovoj vrsti straha. Taj prvi album je bio ništa novo i epohalno u okvirima rock muzike, no zasigurno je predstavljao pravo osvježenje nakon svih mogućih muzičkih pizdarija upakovanih u "mijenjam-veličinu-grudi-svaki-drugi-dan" Britney Spears albuma, ili "jebo-te-pa-mi-nemamo- grudi" 'NSync albuma. Konačno se u ovdašnjim medijima ponovno moglo čitati, gledati i slušati o garažnim rock bendovima. The Strokes, the White Stripes, Detroit Cobras, the Mooney Suzuki, itd. su ispunjavali stupce main stream magazina istim intezitetom kao što su to činili u underground magazinima koji su se bavili isključivo "garažnom scenom". Dakle, nešto vrlo pozitivno se desilo s tim prvim albumom. Dvije godine poslije situacija se umnogome izmijenila. Julian i njegova raja postali su dio velike diskografske mašinerije koja funkcionira po već spomenutom principu: Napravi-Plasiraj-Samelji Do Kraja! Dakle, u osmom mjesecu ove godine ponovo sam se sreo s Albertom, ovoga puta u NYC u kome su provodili posljednja 3 mjeseca stavljajući finalne dodire na novi album, 'Room On Fire'. Izgledao je kao netko tko je skinuo veliki teret s ramena. Posve razumljivo jer oko ovoga drugog albuma stvari nisu išle baš kao podmazane, počev od pronalaženja prave formule za uobličavanje njihovog zvuka (čitaj: pronalaska pravog čovjeka za producentsku palicu) pa sve do toga da Julian nije imao dovoljan broj "kvalitetnih" tekstova koje je želio uvrstiti na ovaj nosač zvuka. I baš tu, za vrijeme moga boravka u NYC počeo sam čitati u elitnim magazinima, koji nisu imali baš puno dodirnih točki s r'n'r muzikom, maratonske tekstove nabijene do kraja hvalospjevima i glorificiranjem za ono što the Strokes znače za današnju rock scenu. Jebi ga, kada netko tko doista voli rock muziku vidi da je Justin Timberlake na MTV-ju "ozvaničen" kao netko tko ima daleko bolji materijal od, recimo, pokojnog Johnnyja Casha, e onda zbog straha (eto ga prva sličnost s GW Bushom) počne ista rock duša da vjeruje kako su the Strokes spasitelji. Mjesec dana kasnije, sjedeći u mome domu u Pittsburghu, čika poštar me je počastio propagadnim materijalom i promotivnim CD-om (nije za prodaju,heh…) koji je trebao da mi objasni značaj i važnost onoga što će 'Room On Fire' značiti na svim top listama. Pismo je bilo potpisano od strane gospodina Jima Merlisa iz RCA koji je i na prvom i na ovom drugom albumu zadužen za to da stranom pressu objasni (moram priznati, vrlo spretno) kako rock muzika započinje zapravo od the Strokes, a sve prije je bio dio "crno-bijelog Svijeta". Dakle, nakon papirne ode Velikanima Rock Prangijanja, sjednem i odslušam muzički materijal uz bocu Grgich vina… I sada zapravo dolazi najkraća recenzija jednog CD-a: Vino je bilo fantastično. Album je prosječan i ništa više. Točka. Dečki su i dalje fini i kulturni. Julian nam pokušava objasniti da je on "bad mother fucker" bez obzira što mu je tata jedan od najutjecajnih show business ljudi u gradu Velike Jabuke i bez obzira što je ova petorka pohađala vrlo skupe privatne škole i tome slične street-blues priče. Nažalost, the Strokes su samo jedan prosječan bend s natprosječnom propagadnom mašinerijom. U muzičkom svijetu u kome dominira Justin T., ta ista mašinerija nam pokušava izjednačiti njihovo životno iskustvo iz privatnih NYC škola s životom u trailoru gospodina Iggyja Popa. E pa, jebi ga, nije to isto! Nadalje, Julianovi tekstovi su toliko napucani kompliciranim emotivnim nabojima da poslije čitanja (a ne slušanja) istih čovjek pomisli kako je Lou Reedov 'The Raven' dječja igrica. Više emotivnog ljubavnog naboja se moglo pronaći u, recimo, samo jednoj strofi pjesme 'Oh Oh I Love Her So' the Ramones, negoli što će to the Strokes napraviti za svoga cijelog muzičkog života. U svakom slučaju zaključak je da ukoliko se osvrnemo na 2003. i ono što nam je išta ova godina ponudila na muzičkom pladnju, pamtit ćemo je po daleko boljim muzičkim ostvarenjima grupa poput My Morning Jacket, The White Stripes, posthumni Joe Strummerov album 'Streetcore', australskih The Jet, Kings Of Leon, njujorških Yeah Yeah Yeahs i zasigurno novih kvalitetnih radova Stinga, Davida Bowieja, Iggyja Popa i Neil Younga. Ako vam netko pokloni za Božić novi album the Strokes obavezno GLEDAJTE POKLONU U ZUBE! Zoran 'Ne'š Mene Kupit Za Pare (malu svotu)' Mišetić zorandiana@msn.com 4. prosinca 2003. |
- 19:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Glen Matlock iz Sex Pistols: Najvažnije je bilo da se dobro provedemo
|
"I'm interested in anything about revolt, disorder, chaos, especially activity that appears to have no meaning. It seems to me to be the road toward freedom." Jim Morrison, The Doors; časopis Time, 24. siječnja 1968. Telefonski razgovor s Glenom Matlockom bio je zakazan za nedjelju 16. ožujka, samo dan prije nego li će Kauboj Iz Texasa reći Brki Iz Bagdada da je došlo vrijeme da se plate "tatini" nenaplaćeni računi. Dakle, u vremenu kada se suočavamo s terorizmom i anti-terorizmom, u vremenu nekih novih cezara i despota "žlj" kategorije, u vremenu kada su lažni autoriteti svuda oko nas, nama običnim smrtnicima ne preostaje ništa drugo nego da se prisjetimo dana kada se svijet mjenjao snagom gitare i bubnja, koji je odvaljivao bubrege bližnjih svojih te riječi: "God Save The Queen- And The Fascist Regime It Made You A Moron - A Potential H Bomb God Save The Queen - She's Not A Human Being There Is No Future - In England's Dream Don't Be Told What You Want Don't Be Told What You Need No Future No Future No Future For You" Sredinom sedamdesetih, Sex Pistols, jedan od najkontraverznijih rock'n'roll bendova svih vremena, krenuo je u svoje kratko, ali slatko osvajanje svjetske muzičke scene, dovodeći do ludila ne samo tadašnji rock establišment već i članove britanskog parlamenta. Svojim iskrenim, anarhičnim zvukom te aurom seksa i nasilja, kao i živim svirkama koje su se tako često pretvarale u nešto što bi se dalo opisati kao "uh-al-ovo-miriše-na-pobunu", Sex Pistols su promijenili pravila rock'n'rolla za sva vremena. Ako se svemu ovome doda i smrt Sid Viciousa onda su se dobile doista svi začini za stvaranje legende. Dakle, pred vama je intervju s Glenom Matlockom, čovjekom koji je bio dio tog benda te koji je postao dio te legende. Zoran: Ti i ja radimo ovaj intervju u vrijeme kada svi očekuju da SAD i Velika Britanija započnu s napadom na Iraq. U Londonu i New Yorku su skoro svaki dan velike demonstracije protiv ovoga rata. Koje je tvoje razmišljanje glede ovoga rata? Možeš li sebe vidjeti kao dio tih demonstracija, držeći transparent s natpisom 'Ne ratu'? Glen: Hmmmm… Možda… Ja nisam za rat, međutim nisam siguran ni da UN ili naročito Francuzi s svojim razlozima da ne idemo u rat imaju moju podršku. Neozbiljno je da se kaže tek tako: 'Ja sam protiv rata!'. Ovaj tip u Bagdadu je problem. Problem je što mi danas živimo u vrijeme kada se riječ 'terorizam' koristi kao nekakva baba roga s kojom se nastoji plašiti ljude, onako, po potrebi. Dakle, stalno govoriti 'rat, rat, rat', kao što to govori ova američka administracija i misliti da je to rješenje za sve probleme ,vrlo je opasno razmišljanje. Zoran: Zar ne misliš da je terorizam ozbiljan, globalni problem? Glen: Terorizam jest problem. Mi u Engleskoj najbolje znamo što terorizam znači. Godinama je IRA bila naša realnost i dio naše svakodnevnice gdje smo na svojoj koži osjetili što znači pojam terorizma. No, to sve nam ne daje za pravo da budemo apsolutni vladari ovoga planeta, a sve pod izgovorom da se borimo protiv terorizma. Ako se nešto bude mijenjalo onda ta promjena treba doći od nekih novih, mladih ljudi. Mladost je ta koja nosi taj naboj energije prijeko potrebne za bilo kakve promjene. Zoran: Znači, treba naći nekoga tko će uspješno otpjevati nešto poput 'God Save The Bush'? Glen: Možda. Ali to zasigurno treba biti neka mlada grupa, a ne neki starci poput nas. Zoran: Znači, nisi zabrinut za to da će tvoja djeca možda živjeti u mnogo nestabilnijem svijetu nego li što je to bio slučaj kada si ti bio dijete? Glen: Niti slučajno. Ovo danas uopće nije nestabilniji svijet nego li što je bio u vrijeme moga djetinjstva. Ja sam odrastao i s Hladnim ratom, Kubanskom krizom i to nije ništa manje pravilo svijet problematičnim mjestom za život nego li što je to slučaj danas. Ja sam ovo popodne proveo u parku, igrajući se s mojom djecom. Na meni je da im pomognem da žive u sretnijem svijetu. Zoran: Ti si odrastao u Kensel Rise. Što mi možeš reći o tom dijelu Londona? Glen: To ti je tradicionalno radnički, sjeverozapadni dio Londona. Ako bi tražio prave riječi za Kensel Rise onda bi taj dio mogao opisati kao londonsko selo. Malo sam se osjećao izoliranim, što nije ništa neuobičajeno za djecu koja su odrastala u Londonu. I dan danas sebe vidim kao pomalo sramežljivu osobu i ta sramežljivost vjerojatno vuče svoje korijene iz moga djetinjstva. Nisam puno razmišljao o muzici. Mnogo me je više privlačio nogomet. Zoran: Ispravi me ako griješim, ali čini mi se da su Paul Cook i Steve Jones također iz toga dijela Londona? Glen: Da, to je točno. Jedino je moj svijet bio malo drugačiji od njihovog. Moji roditelji su bili više "bijeli ovratnici" i ja sam imao izuzetno dobar odnos s njima. Mi smo materijalno stajali malo bolje nego većina stanovnika u Kensel Rise tako da su i meni mnoge stvari bile daleko pristupačnije nego drugoj djeci iz ovoga dijela Londona. Zoran: Datira li iz tog perioda i tvoje poznanstvo s Paul Cookom? Glen: Ja sam se s Paulom upoznao kada sam se upisao u St Clement Danes Grammar School, koja je bila u neposrednoj blizini Wormwood Scrubs. Upoznao sam Paula igrajući nogomet na Scrubs. Još uvijek to nije bilo muzičko poznanstvo između njega i mene. Kasnije, na zadnjoj godini moga školovanja, ja sam počeo raditi svake subote u King's Road. Zoran: Tu si se upoznao s Malcomom? Glen: Da. Zapravo, ja sam otišao do prodavaonice poznate kao Teddy Boy da kupim nešto od garderobe. Mjesto mi se jako dopalo i jednostavno sam ih pitao trebaju li bilo kakvu pomoć u radnji. Tu sam počeo raditi subotom i zapravo baš u to vrijeme kada sam započeo s vikend poslom, cijela radnja je prošla kroz fazu promjene. Poznanstvo s Malcomom i Vivienne Westwood pomoglo mi je da započnem svoju pravu muzičku karijeru. McLaren je znao da sam ja muzičar i on je došao s idejom da dođem na audiciju i da se pridružim Paulu i Steveu s kojima je on pokušavao već izvjesno vrijeme napraviti nešto ozbiljniju grupu. Steve Cook je imao rođaka po imenu Del Noones i on je bio onaj "nestabilni" dio te grupe. Jednostavno nije imao želju da se posveti radu s grupom tako da su oni odlučili organizirati tu audiciju te da nađu zamjenu za Dela. Na prvoj audiciji našli smo se na istoj ravni glede muzičkog interesa jer i ja, a i oni smo bili fanovi The Faces. Ja sam tada odsvirao "bas-gitara-prijateljsku" pjesmu The Faces 'Three Button Hand Me Down' i prije nego li sam završio sa sviranjem svi su se složili da sam ja pravi izbor za basistu. Zoran: S ove vremenske distance, gledajući na sredinu 70-tih i tvoj rad s Sex Pistols, jesi li mogao i pretpostaviti da ćeš imati veliki utjecaj kako na muzičke tako i na socijalno-političke promjene kako u Engleskoj tako i u dobrom dijelu svijeta o kome govorimo? Glen: Ovo će zvučati možda ne tako filozofski, ali ti moram priznati da kada smo mi krenuli u cijelu tu stvar nama je najvažnije bilo da se dobro provedemo i da pokupimo po koju djevojku. Mi smo bili momci i bunili smo se protiv establišmenta. Bunili smo se protiv autoriteta. Tako je uvijek bilo s mladim ljudima, barem nekima od njih, i tako će uvijek biti s mladim ljudima. Dakle, neki će biti razočarani ovim mojim odgovorom, ali mi smo doista nastojali da se dobro zabavljamo s onim što smo radili. Zoran: Ali ipak je činjenica da ste "pomogli" da dođe do promjena ne samo na zapadu već i u istočnoj Europi? Glen: Oh, da. Ja se sjećam kako smo u to vrijeme dobivali pisma od naših fanova u Poljskoj koji su nam pisali kako smo im mi promijenili život, itd. Mislim da su u nekim od komunističkih zemalja ovi koji su bili na vlasti razmišljali nešto kao: "Odlično. Ovi su Englezi i pjevaju pjesme s jasnom porukom da zapad nije dobro mjesto za život. Mi ćemo im dati podršku". Ono što nisu shvatili je da smo mi bili protiv autoriteta. Nije bitno je li to zapadni ili istočni autoritet. Mi smo jednostavno bili protiv autoriteta. Zoran: Govoreći o autoritetu i Sex Pistols, koliko je doista Malcom McLaren bio bitan igrač u cijeloj ovoj priči o Sex Pistols? Glen: Malcom je doista imao veliki utjecaj glede Sex Pistols. Možda nije bio pretjerano "muzički obrazovana" osoba, no to je nadomjestio vrlo talentiranim pristupom prema biznisu. To je bilo ključno za nas. Mi smo trebali nekoga takvog tko je znao kako usmjeriti naš pobunjenički duh. Bez Malcoma nisam siguran da bi bilo i Sex Pistolsa. Zoran: Steve Jones je nedavno izjavio da su Sex Pistols mogli ostati zajedno i muzički djelovati mnogo više godina da si ti ostao u grupi. Kako komentiraš ovu njegovu izjavu? Glen: Steve je mogao o tome razmišljati puno ranije. Trebao je biti takav vizionar još prije nekih 20 i nešto godina. Zoran: Kako je zapravo došlo do tog raskola između tebe i ostatka benda. Što je bio pravi uzrok tom raskolu? Johnny Rotten? Glen: Bilo je tu mnogo faktora i Johhny je zasigurno bio jedan od njih. On i ja smo muzički funkcionirali vrlo dobro. Nismo se uvijek slagali, ali smo funkcionirali. Ja bih došao s muzičkom podlogom za određenu pjesmu, a on bi onda došao s vrlo inventivnim načinom da se toj pjesmi doda efektan tekst. Sve ove pjesme - 'Pretty Vacant', 'Anarchy Inn The UK', 'God Save The Queen', itd. - rađene su po tom principu. Sama činjenica da su i dan danas slušane i popularne znači da smo funkcionirali OK. Zoran: OK. I, kako je došlo do razlaza? Glen: John je bio isuviše destruktivan tip karaktera za moj ukus i kada to kažem onda mislim na njegovo ponašanje kad nije na sceni. Imali smo zbog toga mnogo sukoba i tu je došlo do tog pravog razlaza. Sjećam se, o kako je to ironično, da smo bili u Amsterdamu i Malcom, Paul i Steve su me pozvali da im se pridružim u jednom vegetarijanskom restoranu. Ironično je to što su znali da ja nisam vegetarijanac. Dakle, tu su me jasno upitali da li postoji bilo kakva šansa da ova netrpeljivost između mene i Johna prestane. Moj odgovor je bio 'ne' i tu se sve završilo između mene i the Sex Pistols. Zoran: Čudno je da si ti imao mnogo većeg prijatelja u Micku Jonesu iz The Clash, nego u članovima benda kome si pripadao. Kako to objasniti? Glen: Vrlo jednostavno, kao prijateljstvo. Ha-ha-ha! Naše poznanstvo je započelo 1976. i to je vrijeme kada smo i mi i oni svirali u The 100 Club. Mick i ja smo imali i još uvijek imamo vrlo sličan ukus kako za muziku tako i za druge važne stvari u životu. Recimo, i on i ja navijamo za Queens Park Rangers! Ha-ha-ha-ha!!! Zoran: Jesu li ti Clash odgovarali u svojoj raznolikosti glede muzičkog izraza - rockabilly, reggae, r'n'b, itd??? Glen: Oh, da. To je bila njihova stvar. Oni su znali vrlo pametno da ukomponiraju različite utjecaje u svoj muzički izraz. Međutim, sa Sex Pistols upravo su naše muzičke različitosti činile da Sex Pistols budu zanimljiv bend. Ja sam bio više u 60-tim i moj muzički utjecaj je dolazio od The Yardbirds, The Kinks, Small Faces. Steve je bio drugačiji. Nitko nije mogao shvatiti odakle dolazi njegova muzička inspiracija. Ha-ha-ha! Vjerovatno The Stooges. Paul je bio više okrenut ka Motown. Kada se John priključio grupi slušao je Van Der Graf Generator, Cockney Rebel i Roxy Music. Dakle, to je bila odlična stvar o Sex Pistols. Činjenica da smo uspjeli ujediniti sve svoje različitosti rezultirala je onim što ljudi zovu prepoznatljivim zvukom Sex Pistols. Zoran: Jesi li razmišljao po napuštanju Sex Pistols da se pridružiš svome prijatelju Micku Jonesu i Clash? Glen: Neee… Oni su funkcionirali kao jedan i niti su oni, a niti sam ja imao želju da tu nešto mijenjam. Mick i ja smo muzički surađivali. Recimo, ja se sjećam da sam svirao s Mickom zajedno s Steve Jonesom na audiciji kada je Mick Jones probao Chrissie Hynde za pjevačicu u Clash još prije nego li se grupi priključio Joe Strummer. I ne treba zaboraviti da je Mick Jones gostovao i na mome 'Open Mind' albumu iz 2000. Zoran: Kako te je pogodila smrt Joea Strummera? Glen: Iznenađenje i šok. Velika tragedija. On je bio ne samo veliki muzičar već i veliki karakter. Uvijek s obje noge na zemlji. Žao mi je zbog njegove obitelji… Divan čovjek. Zoran: Nervira li te to što je veliki broj predstavnika medija, nakon što je umro, tek sada počeo da secira i odaje mu priznanje za njegov rad? Glen: Mislim da je to normalno. To je tako uvijek bilo kada svijet izgubi nekoga tko je bio izuzetno talentiran i čiji je rad imao jako puno utjecaja na taj svijet. Takav je slučaj i s Joeom Strummerom. Zoran: Spomenuo si svoju solo karijeru. Je li bilo lako nakon napuštanja Sex Pistols razmišljati o solo karijeri? Glen: Ja sam se u tom prvom periodu osjećao vrlo povrijeđenim i nije mi bilo lako ne samo da se bavim muzikom već i da uopće razmišljam o muzici. Zoran: Je li to bio period kad si započeo muzički surađivati s Iggy Popom? Glen: To je došlo dvije godine kasnije - 1979. Sjećam se da u to vrijeme doista nisam ništa bitno radio i da sam čekao da telefon zazvoni i donese mi 'dobar glas' glede moga muzičkog angažmana. I onda je doista zazvonio telefon i kada sam se javio s druge strane telefonske žice sam začuo: 'Zdravo. Ja sam Peter Davis i Iggy Popov sam menadžer. Trebamo basistu i jako bi nam bilo drago da nam se pridružiš'. Ja sam to, naravno, odmah prihvatio i danas se svega toga sjećam kao vrlo važnog i lijepog muzičkog i životnog iskustva. Ustvari, to je za mene bila neka vrsta zatvaranja 'punog kruga' jer sam s početka 70-tih bio veliki fan The Spiders From Mars i u periodu kada sam dobio šansu da radim s Iggy Popom on je imao itekako jaku profesionalnu vezu s Davidom Bowiejem. Zoran: S Iggy Popom si po prvi puta posjetio SAD? Glen: Da, da. Sjećam se kad smo imali koncert u Los Angelesu da nas je Cher došla vidjeti. To je bilo interesantno! Cher na koncertu Iggy Popa! Ha-ha-ha!!! Bilo je to drugačije vrijeme. Recimo, biti u New Yorku u to vrijeme bilo je kao biti u Londonu. Avionske karte su bile tako bezobrazno jeftine da je zapravo svatko mogao priuštiti da leti do New York ili ovi iz New York do Londona. Tako smo mi svi vrlo dobro znali što se događa u NYC glede muzike, a i oni su znali što mi 'kuhamo' u Londonu. Zoran: Kakav je tvoj život danas? Baviš li se samo muzikom ili imaš i neke druge interese? Glen: Ja sam u prvom redu pjesnik. To je najvažniji dio mog profesionalnog života. Imam svoj bend, a s vremena na vrijeme ponovo okupimo Sex Pistols i to je vrlo interesantno jer Steve, Paul, John i ja smo vrlo različiti karakteri, ali kada se nađemo zajedno u jednoj prostoriji onda postajemo dio nečega što nas uvijek ujedini, a to su Sex Pistols. Zoran: Spomenuo si svoj bend. Kakvi su ti planovi oko turneja s tim bendom? Planiraš li doći u SAD? Glen: Mi smo sada u procesu završavanja novog albuma i to mi je sada najveća preokupacija. Bili su neki planovi da posjetimo SAD sredinom svibnja, no to je još uvijek otvoreno pitanje. Vidjet ćemo. Zoran: Koliko pratiš što se novoga dešava na muzičkoj sceni? Glen: Ne baš pretjerano puno. Ja i dalje slušam sve što je bilo prije 1973.! Ha-ha-ha… Zoran: Za kraj ovoga razgovora, moram ti, kao velikom ljubitelju nogometa, postaviti i jedno nogometno pitanje. Što je po tvome mišljenju razlog da engleska reprezentacija nikako da pronađe pravi recept ka uspjehu na svjetskom prvenstvu? Glen: Ha-ha-ha! Mislim da odgovor leži u tome da su naši igrači previše plaćeni. Kada im daš sve novce na svijetu onda nisu dovoljno "gladni" da se dokažu. Samo nekih desetak sekundi nakon što smo Glen i ja završili službeni dio razgovora, njegova djeca su utrčala u sobu s povicima da su gladni te da očekuju od njega da im pripremi večeru. Bilo je interesantno čuti od čovjeka čija se cijela životna filozofija bazira na neposluhu autoriteta kako odgovara ono povijesno - "evo me, odmah dolazim!". Zoran Mišetić Pittsburgh, 16.ožujka, 2003. |
- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Intervju Johnny Cash je Amerika! (23. listopada 2002.)
|
Johnny Cash je Amerika! Već je prošlo 8 godina od kako je moja noga kročila na američko tlo. Kažem osam godina, a čini mi se kao da je bilo prije mjesec- dva od moga dolaska u ovu zemlju, dobivanja američkog državljanstva, svih mogućih i nemogućih poslova koje sam radio ne bi li konačno započeo sanjanje moga američkog sna, od svih Olimpijada iz različitih godišnjih doba, od prvog američkog auta (ujedno i prvog velikog razočaranja), od prvog putovanja u New York, od svih političkih promjena, od prvih dizajnerskih zahvata mlađahne Monike Lewinski, od prve nogometne utakmice koju sam odigrao sa mojim prijateljima iz Brazila, Irske, Francuske, Italije, Perua, Argentine… Dakle od svih tih "prvih" što su ubrzo postajali "drugi", samo jedna stvar mi je uvijek izazivala konstantan osmijeh - svaki novi album Johhnyja Casha! Znam, znam, zvuči blesavo i nestvarno, al' baš je tako - Johnny Cash… Kao dijete, uživajući u asfaltu zeničkih ulica i uvrnuto romantičnom mirisu smoga koji je značio samo jedno: stari dolazi kući s plaćom, igrajući se kauboja i indijanaca (ili kako smo mi to zvali "keke-ma") razmišljao sam stalno o tome kako bi bilo lijepo kad bih ja bio u Americi i tamo se doista tukao s svim ovim Kaubojima (ja sam uvijek želio da budem indijanac jer sam nekako više volio da budem na strani slabijeg). I baš u tom periodu, zahvaljujući onom "romantičnom" smogu željezarskih dimnjaka i onom dijelu očeve plaće koji on, na povratku s posla nije uspio da propije u Kuglani, ja sam uvijek znao da se "ogrebem" za koji dinar pa trči u robnu kuću i kupi kakav teški, masivni vinil na 33 okreta. Jednog takvog "grebatorskog dana" dogodilo mi se da na štandu robne kuće vidim i LP na čijoj se naslovnici nalazio jedan kauboj koji sjedi na vagonu i uzima posljedni dim iz cigare prije nego li je (radila je moja mašta) baci negdje u daljinu sa onim "bacačkim" potezom kažiprsta i palca… Kauboj se zvao Johnny Cash i ime mu se na ploči ispisivalo masnim i debelim crnim slovima. Ja sam tada mislio da je normalno da se kaubojima imena ispisuju masnim, debelim i crnim slovima, tako da cijeli Božji svijet zna s kim se ovdje ima posla. Ispod imena Johnny Cash, crvenim i ništa manje masnim i debelim slovima pisalo je: 'Orange Blossom Special'. Ono po čemu ću se uvijek sjećati tog albuma neće biti vezano samo za njegovu omotnicu, već i za sve te prekrasne melodije (riječi pjesama kao 11-godišnjak nisam uopće razumijevao jer mi je tada i moj materinji jezik bio "stran", a kamo li engleski)… Dakle, sjećat ću se tog albuma jer je to bilo po prvi puta da sam osjetio prostranstvo Amerike sa svom svojom tugom i srećom. Sve mi je to pomoglo da postanem arhitekt onog vlastitog "dječjeg sna", kad sam mojim lukom i strijelom uredno pobijeđivao Plavu Konjicu. Proći će godine i ovaj će "indijanac" odrasti, postati muž, završiti u USA, dobiti dijete kojem će, s njenih sedam godina, moj "materinji jezik" biti mnogo udaljeniji i još više "stran" nego li što je to bio meni kada sam imao onih mojih 11 godina. Dakle, godine su prošle i ja sam baš kao kakav sretnik imao priliku da se upoznam sa svim mogućim i nemogućim herojima moga djetinjstva, ali uvijek mi je falilo još to samo jedno poznanstvo. Poznanstvo s još jednim herojem moga djetinjstva koji je kao kauboj sjedio na stočnom vagonu dovršavajući svoju posljednju cigaru. No, nije mi nedostajalo "njegovo društvo", ponajviše što je on kroz 90-te i sada kroz 2000-te odlučio raditi najbolje albume svoga života. Albume u kojima je Rick Rubin (producent) shvatio i obznanio svekolikom svjetskom pučanstvu da je Legenda živa i da i dalje radi punom parom. No, kako život doista "piše romane" i ja sam dobio moju šansu konačno, ako ništa, a ono da budem nikad bliže mome "heroju iz djetinjstva". Zapravo, tamo negdje u 11. mjesecu 2001., dogovarajući intervju s Bo Diddleyem slučajno sam dobio priliku kontaktirati i Tommyja Casha, rođenog brata Johnnyja Casha. U to vrijeme, po Tommyevim riječima, Johnny se pokušavao malo više pozabaviti poboljšanjem svoga poprilično narušenog zdravstvenog stanja. Naravno, nit' mi je Tommy to tada rekao, a nit' sam ja to zaključio, onako, na svoju ruku, da bi Johnny Cash na poboljšanju svoga zdravlja radio tako što bi započeo s pripremama za novi CD. Proći će nekih, dva-tri mjeseca i ja ću pročitati u Rolling Stonee vrlo kratku vijest da će novi CD Johnnyja Casha izaći s kraja 10-tog i početka 11-tog mjeseca ove godine, te da će to biti četvrti dio Grammy pobjedničke American Recording serije. U svakom slucaju, tu kratku vijest sam pretočio u ideju da uradim intervju s Johnnyjem Cashom. I konačno kada se album nedavno pojavio u prodaji (USA tržište) počeo sam s realiziranjem svoga plana. Nakon skoro godinu dana ponovno kontaktiram Tommyja Casha, koji se s osmijehom sjeti da razgovora s Croatian Sensation (nadimak koji mi je Tommy dao prigodom našega prvog razgovora i nakon što sam mu ja ispričao o ratnim godinama u BiH ). Objasnim mu što je zapravo razlog moga telefonskog poziva i Tommy mi samo kratko, uz osmijeh, odgovori da će vidjeti što može učiniti glede moga zahtjeva za intervju s njegovim bratom. I doista, samo nekih dan-dva poslije Tommy mi je u dodatnom kratkom telefonskom razgovoru objasnio da je on razgovarao s Louom Robinom, dugogodišnjim menagerom Johnnyja Casha, te da je Lou odobrio telefonski intervju pri tome dodajući da imam samo nekih 10-15 minuta za njega. Potom je uslijedio još jedan mali šok! "Ukoliko želiš taj intervju onda se on mora dogoditi za dva dana, u nedjelju, jer moj brat se s June (supruga Johnnyja Casha; opaska autora) nalazi na Jamajci i tamo su da bi se odmorili i pobjegli od ljudi poput tebe", uz osmijeh je zaključio Tommy. Naravno, prihvatim ponudu jer poklonu se ne gleda u zube … Čekajući tu nedjelju i taj famozni telefonski poziv, počeo sam sebi postavljati pitanja: Tko je zapravo Johnny Cash??? Je li moguće napraviti za desetak minuta kvalitetan intervju s njim??? Kako u deset minuta secirati jednu od najznačajnijih i najutjecajnijih figura u country muzici još od II Svjetskog rata pa naovamo??? Johnny Cash je svojim dubokim baritonom i, generalno govoreći, samo njemu svojstvenim zvukom, desetljeće nakon desetljeća imao ulogu izravnog krivca što je mnoštvu muzičara iz cijeloga svijeta pokazao kako da u svojoj muzici sublimiraju emotivnu iskrenost folk muzike i pobunjenički duh rock'n'rolla. Cash nikada nije bio isključiv u svome muzičkom izrazu. Nikada nije želio da bude netko za koga bi se reklo "eh, znam njega. On pripada Nashvilleu". Valjda je zbog toga mogao dobro funkcionirati kako u tom Nashvilleu, tako i u New Yorku, Zenici, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Pragu, Berlinu,Tokiju, itd… I nakon svega, nakon njegovog lokalno-globalističkog muzičkog izraza on se s pravom može nazvati pravim američkim herojem... On je dio one američke ideje koju je pokojni Jack Kerouack svojevremeno ovjekovječio u svojoj knjizi 'On The Road'. Upravo kao i Jack Kerouac olovkom i papirom, Johnny Cash svojim glasom i gitarom govori o običnim ljudima koji su izloženi univerzalnom bolu, ali i univerzalnoj radosti. Ljudima koji su skloni uživanju u malim stvarima izbjegavajući megalomanštinu i koji bi bili vrlo okrutno kažnjeni kada bi pokušavali da pobjegnu od te životne jednostavnosti. Ime Johnnyja Casha je sinonim borbe za prava siromašnih i onih koje je život izložio konstantnom ponižavanju… On je posve jasno osjetio na svojoj koži što to znači dodirnuti dno i kako je potrebno imati vjeru u sebe ukoliko želiš da i netko drugi vjeruje u tebe i vidi tvoje kvalitete. Zbog svega toga mu je i pošlo za "glasom i gitarom" da još s početka svoje karijere napravi taj vrlo ćudan spoj "hillbilly" muzike s gospelom i bluesom što mu je ubrzo donijelo i prvi ugovor s Sun Records za koje će snimiti i dvije kult pjesme svoje karijere: 'Folsom Prison Blues' i 'I Walk The Line'. Kasnije će iz "male" diskografske kuće potpisati za "veliki" Columbia Records i postat će jedan od najuspješnijih muzičara u povijesti country muzike. Zbog svega gore navedenog, Čovjek U Crnom je bitan dio te Američke Ideje. Johnny Cash je Amerika! Kao što je u jednoj davnoj TV seriji na brdu iznad Sarajeva njemački Wermacht oficir značajno rekao svome kolegi oficiru: "Vidite li ovaj grad? To vam je Walter!", tako bi danas netko mogao s kakvoga "imaginarnog brda" iznad SAD izgovoriti vrlo sličnu rečenicu: "Vidite li ovu zemlju? To vam je Johnny Cash". U Subotu, dan prije zakazanog termina za intervju s Johnnyjem Cashom, u mojoj kući je zazvonio telefon. Prvo što mi je palo na pamet je da neki od dosadnih tele-marketing ne-ka-ra-k-te-ra pokušava da mi uvali pretplatu na magazin koji bi se trebao baviti filozofskim pitanjima tipa - "Kako zasaditi cvijeće u vašem vrtu", ili moja omiljena tema: "Popravi svoj krov jer kuća će te više voljeti". I dok smo ja i moja supruga odlučili da naša "telefonska sekretarica" opravda svoje postojanje i novac koji smo na nju potrošili, moja sedmogodišnja kćerkica posve naivno podiže slušalicu i za samo sekundu-dvije ja sam držao slušalicu u mojim rukama. Glas s drugu stranu žice je samo kratko izgovorio: "Gospodine Mišetiću, ja sam Lou Robin i ovdje sam s gospodinom Johnnyjem Cashom. Imamo samo 10-tak minuta za intervju". Zbunjen, izgubljen i iznenađen, sve što je izašlo iz mojih usta u tom trenutku bi se vjerovatno dalo opisati zvukom poput "oh-uh-daaaaaa ". Naredno što je stiglo s drugu stranu slušalice bio je prepoznatljivi glas Johnnyja Casha i "This is Johnny Cash. How are you?". Nakon skoro minutu-dvije moga monologa gdje sam Johnnyju Cashu posve nepotrebno pokušavao objasniti tko sam ja i zašto želim da uradim ovaj intervju, ovaj sedamdesetogodišnjak me je prekinuo, valjda uvidjevši da je zbunjenost moj nadimak i očinski me upitao: "A koje godine ste vi rođeni?" Zoran Mišetić: 1965… Johnny Cash: Jako mlad… Cijeli život je pred tobom… Zoran: Hvala… Bilo bi lijepo kada bih ja mogao dijeliti vaše mišljenje… J. Cash: Godine kada si ti rođen ja sam mislio da je samo pitanje, ne dana, već sata kada će moj život skončati… Zoran: Ako ste vi već otvorili tu temu onda vas molim da mi upravo kažete nešto malo više o vašem iskustvu s '60-tima. J. Cash: Ako bi sve trebao staviti u jednu rečenicu onda je najbolje reći da sam ja u tim godina upoznao i pakao i raj. Nije nikakva tajna da sam ja kroz cijelu tu deceniju vodio moj personalni rat s drogama i alkoholom i to je dio koji pripada Paklu, ali to je i decenija kada sam upoznao June i to pripada Raju… Dakle, upoznao sam i ružnu i lijepu stranu života. Zoran: Kakav je vaš život danas? J. Cash: Moj život je predivan. Ja uživam u svakom danu… Zdravstveno nisam OK (J. Cash je u sedmom mjesecu ove godine proveo tjedan u bolnici, opaska autora) i to je posljedica moga života iz 60-tih, ali okružen sam ljudima koje volim i koji mene vole i to je dovoljno da čovjek bude zadovoljan… I dalje radim… provodim dosta vremena u studiju i to me dodatno čini zadovoljnim. Zoran: Na vašem posljednjem albumu i dalje nastavljate suradnju s Rick Rubinom. Što mi možete reći o toj suradnji? J. Cash: Rick je prije svega predivan čovjek i meni čini zadovoljstvo biti okružen ljudima poput njega. Naša muzička suradnja, bez ovoga moga mišljenja o njemu kao čovjeku, ne bi bila moguća. Od prvog trenutka kada smo se upoznali ja sam rekao June da će to poznanstvo izaći na dobro. On je za mene čista motivacija da dam sve od sebe… ono najbolje… Svaki album koji sam uradio s njim bio je pravo uživanje od početka pa do kraja… Zoran: Na posljednjem albumu obradili ste dostatnu količinu pjesama čiji su autori uglavnom predstavnici različitih rock generacija: Depeche Mode, Nine Inch Nails, ali i Paul Simon,The Eagles… S Nick Caveom u duetu izvodite Hank Williamsovu pjesmu 'I'm So Lonesome I Could Cry'. Kako dolazi do toga da uvrstite određene pjesme na album? J. Cash: To je upravo gdje se najbolje vidi snaga te suradnje između mene i Ricka. On često puta dolazi s prijedlogom koju pjesmu da uzmemo i onda je na meni da vidim da li će to "raditi" ili ne. Ukoliko mi se pjesma dopada i ako ja odlučim da ju stavim na album onda više o toj pjesmi ne razmišljam kao da je djelo nekoga drugog već je doživljavam kao moju vlastitu pjesmu… Osjećaj je ključna riječ u tom slučaju. Ako pjesmu volim onda ću nastojati da dam što više sebe toj pjesmi… I ovaj duet s Nickom je produkt istog razmišljanja između mene i Ricka. Zoran: To i nije tako novo iskustvo u Vašem slučaju. Recimo, da se vratimo opet do 60-tih i da vas samo podsjetim na vaše poznanstvo s Bobom Dylanom. J. Cash: Ja sam od početka volio Bobov način pisanja pjesama. Ono što sam najviše cijenio kod njega je činjenica da je on znao i kako da izvede svoju pjesmu, kako da je snimi… On je kompletan autor, kreativac i izuzetno inspirativna osoba… Kad čuješ Dylana kada pjeva jednostavno je nemoguće, a da ne kažeš: "Hej, to je Bob Dylan". Kada sam ga prvi puta čuo, sjećam se da sam rekao June: "Ovo je najbolji hillbilly pjevač koga sam ikada čuo… Kasnije smo se i zvanično upoznali i on je snimio neke od mojih pjesama, a ja sam isto to učinio s nekim njegovim pjesmama. Zoran: Svako malo spominjete svoju suprugu June. Kako ste se upoznali i koliko je poznanstvo s njom izmijenilo Vaš život? J. Cash: To je ona priča o raju koju sam ti maloprije rekao. June i ja smo se upoznali još s kraja 50-tih iza pozornice na Grand Ole Opry. Ona je tada bila u pratećoj grupi Elvisa Presleya. Međutim to naše poznanstvo nije odmah urodilo ljubavnom vezom. Mi smo se vjenčali skoro desetak godina poslije. Zoran: June je napisala i pjesmu 'Ring Of Fire', koja će kasnije postati vaš veliki hit. J. Cash: Oh, da, da…Tu je pjesmu, s nešto drugačijim naslovom - 'Love's Burning Ring Of Fire', prvo snimila njena sestra. Ja sam od početka znao što stoji iza riječi te pjesme jer je bila napisana od strane osobe koju sam ja poznavao i volio. Iskreno govoreći, nisam očekivao da će ta pjesma imati tako veliki uspjeh. Zoran: Slažete li se da je 'I Walk The Line' najvažnija pjesma vaše muzičke karijere? J. Cash: Da i ne! Ona je značajni dio moje karijere i osigurala mi je da od 1956. započnem nešto "mirniju" diskografsku karijeru. Pjesma je postala veliki hit na radio stanicama, pa čak i dan-danas kada slušam radio naletim na ovu pjesmu… Poslije uspjeha koji je ta pjesma doživjela bilo mi je mnogo lakše ponovno ući u studio i snimati… Lakše je bilo nastupati na koncertima… No, ja sve to mogu isto reći i za, recimo, 'Folsom Prison Blues', 'A Boy Named Sue' i mnoštvo drugih. Ja nikada nisam snimao pjesme s jasnom namjerom da postanu hitovi. Ja pravim pjesme jer želim da uživam u muzici. U glasu J. Casha sam primijetio dozu umora pa mi je to, a i letimičan pogled na moj sat jasno stavilo do znanja da moramo privoditi ovaj kratki intervju kraju. Zoran: Gospodine Cash, ja Vam se najiskrenije zahvaljujem što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i za kraj samo bih Vas upitao kakvi su planovi za promoviranje vašega novog albuma? Da li pripremate turneju? J. Cash: Na žalost ne. Ja sam danas bolesni sedamdesetogodišnjak i iskreno govoreći imam velikih problema da prošetam na obiteljskom imanju, a kamoli da se popnem na pozornicu i da na njoj ostanem sat-dva. The Man In Black se tu službeno oprostio od mene napominjući da mu je doista žao što nije u stanju da mi da više vremena za intervju. Telefonska slušalica se ponovno našla u rukama Lou Robina koji mi je na moje pitanje je li moguće da se sretnem s J. Cashom po njegovom povratku u Tennessee, sažaljivo i profesionalno odgovorio: "Naravno. Ostat ćemo u kontaktu". U međuvremenu ne preostaje mi ništa drugo nego da budem zahvalan onom kauboju s početka ovoga teksta koji još uvijek drži onu cigaretu između kažiprsta i palca s čvrstom odlukom da je, barem za sada, ne baci u daljinu… Nama, običnim smrtnicima je ostavio to zadovoljstvo da uživamo u njenom dimu i nakon toliko godina… Neke cigarete gore sporo, ali gore dugo! Zoran Mišetić Pittsburgh-USA 23. listopada 2002. |
- 19:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #
TOM WAITS: ‘REAL GONE’ (Epitaph/Anti/Dancing Bear; 2004.)
|
Na tržištu se pojavio najnoviji muzički izdanak gospodina Toma Waitsa. Tiho, bez puno pompe i glamura, ovaj album se našao na policama malih i velikih muzičkih prodavaonica. Upravo tako, bez ikakve diskriminacije i “Mali” i “Veliki” su pronašli dovoljno prostora da se usreće ovim novim dugosvirajućim projektom Tom Waitsa. Nakon prosječnog Jim Jarmuschevog filma ‘Cigarettes and Coffee’ gdje Tom ima vrlo uspješan dijalog s Iggy Popom, bilo je posve za očekivati da će se Waits kao po kakvoj inerciji ponovno vratiti muzičkom studiju i snimanju novog materijala. Tom ima taj “kreativni sat” po kome, kada se prihvati rada na jednom projektu, velike su šanse da će se njegova kreativnost izliti iz čaše i nastaviti dalje, bez zaustavljanja, ka drugom projektu. S Waitsom je to bio slučaj i kada je u osmom mjesecu 1992. objavio ‘Bone Machine’. U isto vrijeme je radio na Bram Stokerovom ‘Drakuli’. Muzika i film… Film i muzika…Ovo su dvije artističke forme koje se poput imena i prezimena mogu vezati uz Tom Waitsa. Jay S. Jacobs, moj dobar prijatelj i pisac knjige ‘Wild Years –The Music and Myth of Tom Waits’, značajno je primijetio u jednom od naših maratonskih razgovora o Tom Waitsu da Tom pripada grupi kvalitetnih, ali izumirućih muzičara. “Tom Waits živi na moralnim principima”, kaze Jacobs. “Jedan od osnovnih moralnih principa kojih se Tom pridržava, a koji je u izravnoj vezi s muzikom je taj da niti jedan muzičar ne treba biti reklamni pamflet za korporacije”, kaže Jacobs u svome seciranju Waitsove magije. “Tom Waits je uvijek bio glasnogovornik ideje da muzičari nisu stavljeni na planetu Zemlju da se bave takvim pizdarijama koje bi osigurali nekoj kompaniji da proda kompletno farbanje auta za $29.99. Žalosno je vidjeti da je nekim muzičarima mnogo važnije kako će Wall Street reagirati na njihove pjesme negoli neki dječarac koji je potrošio i zadnji cent svoje ušteđevine da kupi album“ kaže Jacobs te nastavlja - “čak i vrlo cijenjeni muzičari pronađu način da se reklamno kurvaju s svojim pjesmama. Tako nije čudno kad recimo Eric Clapton odluči reklamirati Michelob pivo svojom pjesmom ‘After Midnight’”, zaključuje Jacobs. Album ‘Real Gone’ otvara ‘Top Of The Hill’, pjesma na kojoj se Casey Waits onako “obiteljski “ poigrava s gramofonima skrečajući vinil dok hranitelj obitelji Tom Waits pjeva: “If I had it all to do all over again/I’d try to rise above the law of man…”. U istoj nam pjesmi Tom Waits pokušava otkriti tajnu onoga što smisao života, barem po njegovom shvaćanju, treba biti. Svi mi želimo ići k našem “planinskom vrhu”, no svi mi moramo napraviti odluku na koji način da se domognemo tog “vrha”. Waits je ovom pjesmom, na samo njemu svojstven način, oslikao i trenutno stanje konfuzije u kome se nalazi američko društvo u zadnjih četiri godine. Apsurdne izjave G.W. Bush administrativnog aparata koji ima za cilj da se domogne svoga “vrha” nazivajući rat u Iraku “katastrofalnim uspjehom” mogu pronaći dio sebe u stihu “What’s your throttle made of? Is it money or bone/Don’t doddle or you’ll never get home…”. Muzički govoreći ovaj je album napravljen u najboljoj tradiciji muzičkog minimalizma. Poetika pisane i izgovorene Waitsove riječi daleko je više komplicirana negoli što je to slučaj s muzikom. Uostalom, muzika je Tom Waitsu uvijek bila transportno sredstvo da se na najbrži način njegove misli prebace u neispoliranu formu muzičkog izraza. Cijela poanta je u tome da i na ovome albumu (pjesme poput ‘How’s It Gonna End’, ‘Metropolitan Glide’, ‘Sins Of The Father’, ‘Circus’ ) Tom posve jasno želi našu pažnju usmjeriti k osnovnoj strukturi pjesme. Nastavak je to nečega što je Tom i prije radio na svojim albumima; pokušaj da pjesme imaju jak i moćan efekt na onoga tko ih konzumira. Za nekoga Waitsove pjesme mogu biti spasitelji, a za nekoga ubojice. Nešto poput vožnje u ambulantnim kolima gdje vam ubrizgaju dozu injekcije koja vam spasi život, a s druge strane može se dogoditi da ambulatna kola zakasne i da vas to košta života. Zato je Waitsova tamna strana tu, da nam kaže nešto i o umiranju i stradanju jer nismo svi predodređeni da preživimo i to treba prihvatiti na najnormalniji mogući način. Tako u pjesmi ‘Dead and Lovely’ Tom pjeva o djevojci iz srednjeg staleža koja se naivno zaljubljuje u bogatog tipa misleći da je njegov osmijeh nešto najbolje što joj se desilo u životu. No, priča ide dalje i Waits nam objašnjava nepredvidivost gdje se i iza najmoćnijeg osmijeha može vidjeti ubojica. U ovoj pjesmi se može vidjeti i sličnost između Nick Cavea i Tom Waitsa. I jedan i drugi su spremni da ne private život kao nasmijanu stvarnost već da ga vide više kao mračni tunel na čijem se kraju, s vremena na vrijeme, može vidjeti svjetlo. Ono što je i jednom i drugom svojstveno, je i to da su i jedan i drugi sposobni da izađu s najljepšim mogućim ljubavnim stihom u trenutku kada pomislimo da je samo mrak oko nas. Na ovome albumu, Tom Waits je na vrlo moćan način stavio jednakost između prolaznosti i ljubavi. To se možda ponajbolje može vidjeti u pjesmi ‘Green Grass’ gdje Waits na njemu svojstven poetičan način pjeva: “Lay your head where my heart used to be/Hold the earth above me, lay down in the green grass/ Remember when you loved me…/ Don’t say good bye to me, describe the sky to me/And if the sky falls, mark my words-we’ll catch mocking birds…”. Ukratko, Tom Waits je i na ‘Real Gone’ ostao dosljedan kako svome zvuku, tako i svojoj životnoj filozofiji po kojoj nema šanse da vam se desi da ne možete kupiti kartu za Stingov koncert koristeći American Express, jer, bože moj, Sting prihvaća samo Visa kreditnu karticu. Cijeli ‘Real Gone’je zapravo zbirka mraka, ovisnosti, surove realnosti, napuštenosti, straha, ljubavi, morala koji ne može biti sačuvan u formi u kojoj su nam to zakoni čovjeka odredili. Ne treba se čuditi što je najbolje godišnje doba za objavljivanje Tom Waitsovih albuma, kao po pravilu, ili jesen ili zima. To su godišnja doba kada se jasno prepoznaje bol začinjen jakim svjetlom i ljutim glasom ovog kalifornijskog lučonoše istine i malog zadovoljstva koje se može vidjeti u punom svjetlu samo ako se pjeva o običnom čovjeku, običnom smrtniku. Produkcijski govoreći, ‘Real Gone’ bi se vrlo lako mogao nazvati “obiteljskim albumom” jer su ga uz Tom Waitsa radili njegova supruga Kathleen Brennan te Sullivan, Casey and Kellesimone Waits. Ako se tome doda i to da je omotnica ovoga albuma napravljena od strane Julianne Deery, dugogodišnje prijateljice bračnog para Waits, onda se da zaključiti da je ovo zapravo klasičan Tom Waits album gdje nije samo važan finalni produkt već i sama priprema u njegovom realiziranju. U slučaju Tom Waitsa , privatnost i okruženost ljudima u koje ima dosta povjerenja da tu njegovu privatnost neće ogoliti niti jednoga trenutka, ključan je faktor njegovog uspjeha. Za sve nas ostale smrtnike, šansa da preslušamo bilo koji od njegovih dugosvirajućih remek djela bit će najbliže što se možemo približiti ovom muzičkom geniju. Zaključak je da kupovinom ‘Real Gone’ kupujete i jedan od najboljih albuma 2004. Zoran Mišetić Zorandiana@msn.com 17. rujna 2003. |
- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Interview with Hot Hot Heat (28. srpnja 2003. Pittsburgh USA)
|
Za ovih 9 godina boravka u SAD-u, mudro sam zaključio da bi se stvari koje mi idu na klinac (ovdje ne ubrajam Busha, Collina i Dicka, što je zapravo dodatni bol mome muškom ponosu) mogle opisati kroz prizmu Četiri Zoranova Zakona: I Zakon Ako je osoba ženskog roda te svojom težinom svojom prelazi granicu od 200 kg "žive vage", istoj nije dozvoljeno da nosi lastex hlače ili mini suknju. Ukoliko ista to ne ispoštuje onda ona krši I Zakon što onda povlači s sobom i određene konsekvence o kojima ja sada ne mogu ovdje puno govoriti, tj. pisati. II Zakon Ukoliko je osoba muškoga roda te se nalazi u kakvome rock klubu, onda istoj nije dozvoljeno da u totalno zamračenom klupskom prostoru nosi crne sunčane naočale. Izuzetak je samo Keith Richards, no ukoliko to nije tvoje ime i prezime onda f u c k o f f! III Zakon Ovaj zakon se odnosi na bijele čarape. No, za razliku od hrvatskih asocijacija na dotične, ovdje je ponajprije riječ o ženskom rodu. Vrlo ružan običaj. Treba se promijeniti i to što prije. Svako jutro, za vrijeme opuštene vožnje ka mome uredu, na tramvajskim i autobusnim stajalištima dragog mi i milog Pittsburgh grada, vidim žene koje na regularne "najlonke" navuku bijele sokne pa onda sve to začine s bijelim tenisicama. Kada se tome doda nezaobilazna činjenica da su iste odjevene u haljine, suknje te poslovna odijela, onda se ovaj III Zokin Zakon mora uzeti za ozbiljno, bez ikakvih zajebancija. Nije sala vozit' se ka poslu i doživjet' takav stilsko-vizualni sok prije negoli 100-ta jutarnja kava oplemeni moj želudac. IV Zakon Ovaj zakon se isključivo odnosi na mlade i stare rock grupe. Ukoliko rock grupa ima živi nastup, onda istoj nije dozvoljeno da se "štimaju" između svake jebene pjesme. Nije to ispravno! Nije to dobro! U publici nisu sve sami vrhunski muzičari tako da vjerojatno u 95% slučajeva nitko neće zaključiti da je "plink" trebalo biti "plonk". Dakle, nema potrebe da se publika tretira kao da su svi jedan veliki Paco de Lucia. Treba sve da bude: "Jen', dva, tri…Let's goooooo…". Ukoliko rock grupa ne ispoštuje ovaj Zokin Četvrti Zakon, dao Bog da joj izgorila sva oprema.Ako se ispoštuju ova Četiri Zakona, život može da bude daleko interesantniji i zabavniji. Za to je dokaz i moj nedavni posjet koncertu mlade kanadske rock grupe Hot Hot Heat, te intervju s frontmenom benda, Steveom Baysom. Na ovoj svirci nije bilo djevojaka s 250kg "žive vage", u odjevnim predmetima poput lasteks hlača, bijelih sokni navučenih preko najlonki, a nije bilo niti mangupa s crnim sunčanim naočalama u potpuno zamračenom rock klubu. Što je najvažnije, moje uši i oči nisu bile izložene rock grupi koja bi nakon svake druge pjesme stala s svirkom i započela s bjesomučnim štimanjem instrumenata proizvodeći vrlo bolno zvučno iskustvo poput "plink, blank, te im neizbježno plonk". Dakle, grupa se zove Hot Hot Heat, imaju duge kose, dolaze iz Kanade, djevojke ih jako vole, dobro sviraju, dobro izgledaju, djevojke ih vole (tek da se zna), muškarci ih puno ne vole (a to je zbog djevojaka koje ih jako vole), imaju prisan, ljudski odnos s publikom (u kojoj je puno djevojaka) i s obje noge su na zemlji što će reći da ih fantastična prodaja njihovoga dugosvirajućeg CD prvijenca 'Make Up The Breakdown' te MTV-ovo bjesomučno isfuravanje njihovog inteligentnog video-spota za pjesmu 'Bondages', nije niti malo promijenilo, il' što bi Milić Vukasinović nekada davno rekao: "Nije mene slava nimalo izmijenila. Ja i dalje više volim burek od ribe". Hot Hot Heat su bend koji je muzički rođen u kanadskom gradu Victoria koji s svojih 75 000 stanovnika baš i ne predstavlja idealnu polaznu točku za rock bend koji danas kotira kao jedna od najpopularnijih svjetskih rock grupa nove MTV generacije što umnogome objašnjava već spomenutu "udarničku radnu akciju" MTV ekipe da video spot pjesme 'Bondages' konstantno vrti na svojim VJ's programima . Na koncertu gdje je obavljen intervju svirali su nekih sat vremena, taman koliko je bilo dovoljno da se odsviraju sve pjesme s gore spomenutog CD-a, i za cijelo vrijeme svirke pjevač i klavijaturist Steve Bays kretao se poput lava u kavezu. Mijenjao je lijevu stranu bine s desnom i obrnuto, brzinom "rock garažne svjetlosti" stalno komunicirajući s publikom. Mikrofon je za tih sat vremena dobio dostatnu dozu pljuvačke jer Steve vrlo dobo zna da "mikrofon može da bude bez hrane, al' nema šanse da preživi bez fluida". U narednom intervju možete pročitati kako mlađahni Steve Bays objašnjava filozofiju ovoga benda te što ocčkuju od vremena budućeg. Zoran: Znajući da ste napravili značajan muzički zaokret u svojoj karijeri, od onoga što bi se moglo nazvati vašim punk hard-core iskustvom od prije tri-četiri godine pa do kompletno modificiranog zvučnog izraza zabilježenog na 'Make Up The Breakdown', bilo bi fino da nam objasniš tko su zapravo Hot Hot Heat! Steve: Da, to je točno. Kada smo započinjali kao grupa najvažnije nam je bilo da zvučimo teško i sirovo, no s vremenom smo se malo bolje upoznali sa svojim instrumentima tako da smo počeli razmišljati kako o tehničkim stvarima vezanim za našu svirku, tako i o pisanju vlastitih pjesama i skladanju. Ja sam s Paulom [Hawleyem, bubnjarem] svirao u različitim bendovima još dok smo bili u srednjoj školi. Čak smo snimili i neke demo materijale na četverokanalnom uređaju pa smo to kasnije objavili i prodavali na koncertima. Vrlo dobro se sjećam da sam na jednom od tih koncerata potpisao 39 kopija te demo snimke ljudima koji su to kupili bez ikakve prisile. Ha-ha-ha… Bitno je znati da je jedna izdavačka kuća iz Vancouvera objavila ove naše materijale, što će reći da smo mi imali snimljen i objavljen material još i prije nego što ćemo promijeniti naš muzički izraz. Pod imenom Hot Hot Heat se pojavljujemo od 1999. godine.U to vrijeme je došlo i do fizičkih promjena u našem bendu - ja sam preuzeo i ulogu pjevača, a ne samo klavijaturiste. Dakle, s tom izmjenom je došlo i do toga da se okrenemo i nešto sofisticiranijem, ali jos uvijek malo "težem" zvuku. Recimo, ja i dalje nastojim da klavijature imaju značajan udio u našem muzičkom izrazu. Mislim da je još jedna ključna stvar u svemu tome bio i dolazak Dantea DeCaroa u grupu. Njegov način sviranja gitare donio je tu kvalitetu koju smo pokušavali pronaći već jedno izvjesno vrijeme. Sve u svemu, poanta je u tome da smo mi željeli imati taj muzički izazov ispred nas koji nas konstanto motivira da težimo ka perfekcionizmu i napretku. Zoran: Ti si odrastao u Victoriji , kanadskom gradu od nekih 75 000 stanovnika. Jesi li ikada kao dječarac i pomišljao da ćeš se jednoga dana morati uhvatiti u koštac s nečim što se zove "svjetski popuralan rock bend"? Steve: Svi članovi benda, ne samo ja odrasli su u Victoriji. Točno je da je ovo mali grad, ali je bio i još uvijek jest dovoljno veliki da u njemu postoji određena glazbena scena. Ja sam odrastao s dosta punk-rock koncertnih aktivnosti i to je na izvjestan način svima nama davalo taj osjećaj pripadnosti nečemu što je dio te velike svjetske glazbene slike. Svi smo mi kao klinci svirali u dosta različitih grupa što će zapravo reći da nam veličina grada u kome smo odrastali nije uskratila zadovoljstvo da radimo ono što volimo i u čemu smo dobri. Zoran: Slušajući ovaj album s mnogobrojnim muzičkim utjecajima baziranim na zvuku bendova s početka 80-tih moram te upitati "point blank", koliko si zapravo star? Steve: Ja imam 24 godine i osjećam se doista kao netko s 24 godine. Ha-haaha… Logično je da ljudi usporede naš zvuk s, recimo, The Cure ili XTC ili ranim U2. Sve su to bendovi čiji smo mi fanovi, ništa tu nema neobičnog. Zoran: Kada si shvatio da je rock glazba zapravo tvoj izbor glede profesionalne karijere? Steve: Sve do prije dvije godine ja se nisam bavio tim ozbiljnim razmišljanjima u kojima je rock muzika zauzimala konačno mjesto glede moje profesionalne karijere. Radio sam dosta različitih dnevnih poslova još dok sam išao u školu jer od sviranja se nije moglo živjeti. Možda životariti, ali ne i doista solidno živjeti. Zoran: Pretpostavljam da su se s ovim prvijencem stvari izmijenile iz korijena i to na pozitivno? Steve: O, da! Definitivno! Ha-haaaha… Zapravo, još dok je ovaj album bio u svojim prvim povojima ja sam znao da je muzika ono čime se želim baviti i čemu se želim u potpunosti posvetiti. Zoran: Ne djevojkama? Steve: Oh, neeeeee… Djevojke su bitan dio mog života. Ovdje govorimo o profesionalnom životu, a ne o privatnom životu, ha-ha-ha… Ja sam zapravo još uvijek u potrazi za djevojkom s kojom bih imao stalnu vezu. Zoran: Mislim da će ti ova izjava na narednim koncertima zadavati dosta glavobolje jer će svaka djevojka nastojati da osvoji epitet "stalna". Steve: Ha-ha-ha… Kada malo bolje razmislim mislim da si u pravu. Možda nije trebalo s ovim stvarima izaći u javnost. No, ja ću zasigurno znati prepoznati kada se pojavi "ona prava". Zoran: Da se vratimo glazbi i tvome odrastanju. Jesi li imao podršku svojih roditelja kada si im rekao za svoj interes glede muzike? Steve: Ne, doista. Moji roditelji su bili više kao i većina drugih roditelja koji žele vidjeti svoju djecu kao liječnike, odvjetnike i tome slično. Nisu bili pretjerano oduševljeni mojom odlukom da rock muzika postane prioritet u mom životu. S našim Paulom, recimo, je kompletno drugačija priča. Njegov otac je bio muzičar i kao takav ne samo da je imao razumijevanja za to da mu se sin bavi rock muzikom, nego je čak uzeo i aktivno učešće u svemu tome pa je učio Paula da svira gitaru. Naravno, danas je druga priča. Moji roditelji vide posve jasno da izbor koji smo napravili nije bio uopće loš. Zoran: Je li točno da si u srednju školu išao zajedno s Nelly Furtado? Steve: Da, mi smo prijatelji i zajedno smo išli u srednju školu. To ti opet ide u potvrdu mojoj izjavi da Victoria kao mali grad može da proizvesti velike svjetske muzičke zvijezde. Ha-ha-ha… Zoran : Jeste ti i Nelly Furtado muzički surađivali u to vrijeme? Steve: Ništa od toga nije bilo. Mi jednostavno dolazimo iz dva kompletno različita muzička svijeta. Ona je bila više r'n'b muzički orjentirana, a mi smo se više isfuravali na heavy punk-rock zvuk. Ja nisam bio dobar u onome što je ona radila, a ona nije bila dobra u onome što sam ja muzički radio tako da tu nije došlo do muzičke suradnje između nas. No, i dan danas se povremeno vidimo i čujemo i zaključak je da imamo obostrano razumijevanje i uvažavanje za ono što radimo. Zoran: Misliš li da kao kanadski bend imate dovoljno medijske zastupljenosti u SAD-u? Steve: Kako da ne! Čak i previše. Uopće nismo to očekivali. Plan je bio da objavimo album za indie izdavačku kuću, što smo i uradili snimajući cijeli album za nekih šest dana. Sve što smo očekivali je bilo da konačno vidimo kako naše stvari zvuče kada su snimljene u profesionalnom studiju. Nitko nije očekivao da će album dobiti toliko pažnje u američkim medijima. Zapravo, ona moja romantična strana, koja bi se mogla opisati dječačkim snom priželjkivala je da imam bend čije slike će se nalaziti na naslovnicama magazina, čiji će se album nalaziti na top listama, itd… No, ona moja racionalna strana nije doista očekivala ovu vrstu uspjeha i medijske pažnje. Zoran: Kako je došlo do toga da snimite 'Make Up The Breakdown' za indie izdavačku kuću Sub Pop iz Seattlea? Steve: Ljudi iz Sub Pop su nas kontaktirali jer su čuli onaj naš demo material objavljen za izdavačku kuću iz Vancouvera. Sjećam se da smo, na njihov zahtjev, na brzinu snimili neke naše pjesme doslovce u jednoj garaži te im to poslali u Seattle. Njima se to dopalo i došli su do zaključka da bi bilo produktivno i za nas i za njih da nam oni objave album za SAD tržište. Oni su tražili da odmah objave nešto od našeg materijala tako da smo za Sub Pop objavili i naš EP 'Knock, Knock, Knock'. Onda smo potpisali ugovor za samo jedan album što je bilo apsolutno fer s njihove strane. Ukoliko album prođe OK mi smo mogli odlučiti ili da ostanemo s njima ili idemo s većom izdavačkom kućom. Zoran: Album jeste prošao dobro i sada ste već bend koji ima ugovor s mnogo većom izdavačkom kućom, s Warner Brothers. Steve: Točno. I osjećamo se dobro zbog toga. Ha-ha-ha… Mi smo zapravo potpisali za Warner dan prije negoli je Sub Pop objavio nas album. Zapravo ljudi iz Warner Brothers su dolazili na naše koncerte još i prije negoli smo mi imali ugovor s Sub Pop. Za mene je bila izuzetna čast vidjeti da su oni pokazali interes za Hot Hot Heat. Oni su se kao izdavačka kuća jako promijenili. Pobjegli su od komercijalizacije i okrenuli su se mladim bendovima koji svojim radom proizvode kvalitetan rock zvuk. Uostalom, za istu tu kuću snimaju i REM, The Hives, The Flaming Lips. Nama je samo važno da oni shvate da nama nije cilj da "igramo samo jedno ljeto". Za sada sve izgleda OK jer u pitanju je obostrano razumijevanje između nas i Craiga Aaronsona koji je ispred Warner Brothers i potpisao ovaj ugovor s nama. Zoran: Jesi li očekivao da će pjesma 'Bondages' odskočiti od svih drugih i postati svjetski hit? Steve: To jeste iznenađenje. Vjerojatno 5 dodatnih pjesama s ovog albuma zaslužuje da se nađe na singlu kao potencijalni hitovi. Nisam mogao ni pretpostaviti da će se ova pjesma vrtjeti pet puta na dan na svim vodećim komercijalnim američkim radio stanicama, pa naposlijetku nisam očekivao niti da će nam MTV dati toliko prostora s našim video spotom. Zoran: Kako je došlo do toga da "producentska palica" na 'Make Up the Breakdown' pripadne nekadašnjem producentu Nirvane, Jacku Endinu? Steve: On je producirao jedan od nama dragih indie bendova iz Vancouvera. Mi smo smatrali da je njegova produkcija na tom albumu bila izvrsna, a u isto vrijeme znali smo da taj bend nije potrošio velike novce na njegovo snimanje. Nama je to bila jako važna informacija jer nismo imali dovoljno novca da bi se upuštali u kojekakve ekskluzivne avanture glede snimanja u studiju. Raditi s Jack Endinom je bilo pravo zadovoljstvo. On je nesto kao kum grunge zvuka. Mi smo željeli da naš studijski rad zabilježi na način kako mi zvučimo uživo. na koncertima, a Jack je to u potpunosti napravio s ovim albumom i definitivno zaslužuje veliki kredit za kompletan uspjeh ovoga albuma. Zoran: Interesantna je stvar da se na omotu albuma može pročitati kako su autori svih pjesama Hot Hot Heat. Dakle, nitko iz benda nije istaknut kao "najzaslužniji". Steve: Upravo tako. Mi želimo da nas ljudi tako i doživljavaju - kao grupu zaslužnih muzičara, a ne kao grupu u kojoj su jedan ili dva člana nešto malo više "zaslužniji". Svatko iz našega benda je doprinjeo sa svojim idejama da se ove pjesme uobliče u muzički materijal dostojan top listi. Zoran: Kada možemo očekivati novi album Hot Hot Heat, te planirate li mijenjati svoj muzički izraz s novim albumom? Steve: Ja doista volim kako mi danas zvučimo i ne vidim razloga da tu bilo što mijenjamo u skoroj budućnosti. Naša je želja da provedemo malo više vremena u studiju. Neprekidno sviramo već skoro 13-14 mjeseci i to je urodilo s tim da ja imam mnogo više samopouzdanja u sebe kao pjevača, a uostalom i bend je daleko uigraniji i funkcioniramo kao jedan, bez greške. Naravno, nije nam želja da sebe shvatimo preozbiljno radeći na novom albumu. Što se tiče samoga ulaska u studio, nama prvo predstoji mini turneja po Japanu, potom odlazimo u Europu, a onda smo ponovno u SAD-u gdje ćemo imati malo agresivniju i dužu turneju. Nakon toga, rad na našem novom albumu će postati daleko izvjesniji. Zoran: Zaključak koji se nameće nakon slušanja vasega prvog albuma je da se ne bavite mnogo ovozemaljskim političkim problemima i temama? Hoće li u tom pogledu drugi album biti drugačiji? Steve: Naravno da mene kao čovjeka interesira što se dešava u avijetu te se u potpunosti mogu, složiti s onim što piše i govori Michael Moore. Kao muzičare nas ne privlači ta ideja da politika dobije zaslužno mjesto u našem muzičkom izrazu. To je nešto kao da pokušavamo zaštititi našu "oazu mira i zabave" od depresivnog sivila svijeta u kojem neki ljudi čak s uživanjem žive. Zoran Mišetić zorandiana@msn.com 28. srpnja 2003., Pittsburgh |
- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MOBY: ‘HOTEL’ (Polydor/Dallas; 2005.)
|
Prije nekih 14 godina (al’ vrijeme leti!) Rambo Amadeus, Elvis J Kurtovich i moja malenkost smo na otvorenju neovisnog radija Radio CD sjedili i raspravljali o tome zašto i najveći svjetski muzički gubari ponekad “ubodu” hit ploču (pjesmu) pa se vinu u visine svetog dolara i nepristojnog kiča. Rambo je tada i Elvisa i mene “počastio” vrlo jednostavnim razmišljanjem na gore spomenutu temu. “Jebi ga, imaš muzičare koji nit’ smrde nit’ mirišu. Takvi muzičari prave albume koji nit’ smrde nit’ mirišu, pa onda jednom u 100 godina ubodu u sridu pa naprave hit i pare. Problem je što nakon tog praska oni opet postanu prosječni i ništa više” završio je mudro gospodin Antonije Pušić aka Rambo Amadeus. 14 godina poslije “nit-smrdi-nit-miriše” albumi i muzičari koji ih prave nisu rijetkost. Moby je najbolji primjer za takvo što. Kad je u pitanju potreba da se “ispolira” poetika duše ovoga “dečka bez dlake na glavi”, te njegov kontroverzni karakter začinjen vrlo brojčano impresivnim, ali u isto vrijeme sramno lošim back katalogom, ja sam vjerojatno najmanje objektivna osoba koja bi to trebala učiniti. No, kako sam ja slušao album, te kako sam se malo napatio s Mobyjem, red je i da se Moby napati malo s mojom malenkošću. Ja zapravo nikada nisam obraćao puno pažnje Mobyju sve dok tamo negdje u prvom dijelu 2000. godine nije izašao njegov zasigurno najbolji album ‘Play’. Dakle, nakon tog albuma i činjenice da će svih 12 ˝ pjesama sa istoga vispreno pronaći put ka svim mogućim TV serijama, reklamama, a bogami i djelima s celuluidne vrpce, ja doista nisam imao nekakvo visoko mišljenje o Mobyju. Zapravo, nisam uopše razmišljao o njemu. To ide na moju prostu balkansku dušu. Fantastična fuzija gospela, bluesa i techna koja je tako znalački ispunjavala ‘Play’ od prvoga do posljednjeg tona, učinila je to da se i u mome oku ukaza suza za pregalački rad Druga Mobyja. Te pjesme s albuma ‘Play’ će zasigurno ostati zauvijek cementirane u moju podsvijest jer u to vrijeme sam radio dva posla u SAD, a jedan od tih poslova je bio posao pomoćnog nogometnog trenera u Bethel Park High School. Dakle, imali smo mi tim i u timu različite likove od kojih će mi u lošem sjećanju uvijek ostati jedan razmaženi produkt bogatog visokog američkog društvenog staleža, kome je stari kupio MP3 kada su svi drugi o tome mogli samo maštati. Problem je što je momak bio očajan kao igrač (totalna nula) tako da smo ga stalno držali na klupi, a on je “ubijajući vrijeme” na svome MP3 plejeru vrtio do iznemoglosti cijeli ‘Play’ album. Iz tekme u tekmu, iz dana u dan, ja sam kroz njegove slušalice slušao ‘Play’. Dokaz je to da se uz lošeg igrača može slušati dobro muzičko djelo, što ‘Play’ zasigurno jest. No, ovdje treba stati i napraviti nekoliko koraka unazad. Za sve vas koji ste u potrazi za kratkim tečajem glede mini-elektronike, vrlo je bitno da znate i razumijete da je Moby zapravo producent koji je izvukao techno iz crne sjene i dovukao isti muzički smjer do jake svjetlosti muzičkog mainstreama. Uostalom nije bez razloga da su milijuni sljedbenika pop zvuka počastili ‘Play’ svojom pažnjom i kasicom prasicom, te Mobyju osigurali vrlo važno mjesto na ljestvici privatnika (Moby je ponosni vlasnik Čajane u NYC). Taj album je imao sve potrebne začine (melodija, pucanje po akordima, pjevljive refrene) za stvaranje pravog muzičkog pop jela na kome su Mobyju i mnogo zajebanije perjanice muzičko-gastronomske kuće jako zavidjele. Moglo bi se čak ići i do toga da se kaže da je Moby uradio za techno isto što su, recimo, Blink-182 uradili za punk-rock u Americi. Naravno, to bi bila kompletna rasprodaja Mobyjevog talenta i jake ambicije. Bilo bi mnogo bolje i uputnije reći da Moby ima dovoljno mozga u njegovoj glavi te da je postao veoma prisan sa putićem od njegovog NYC apartmana do njegove NYC Banke. Čovjek je jednostavno provalio fol. Uradiš jedan dobar album i onda na osnovu tog jednog dobrog prodaš još koju gomilu “nit-smrdi-nit-miriše” albuma. Dakle, to je razlog, žao mi je to reći svima onima za koje Moby nije Dick, da novi Mobyjev album ‘Hotel’ ne zaslužuje da na njega potrošite svoj teško zarađeni novac. Da se razumijemo, ‘Hotel’ nije loš album, per se. Čak štoviše, slučaj je obrnut. Njegov kompletan zvuk je prihvatljiv i fer, pa čak i kada se moj istančani sluh “borio” sa svim ambijentalnim zvukovima, soul i house sempliranjem i tome sličnim zezancijama. O ovom albumu trebate razmišljati na vrlo racionalan način: Mobyjev posljednji album ‘18’ nije imao niti približnu količinu magije koja se nalazila na ‘Play’, a ‘Hotel’ je lošiji od “broja”. Sjećate se ‘We Are All Made of Stars’ koji je bio kakav – takav uspješan singl s albuma ‘18’? ‘Hotel’, ruku na srce, ima također jednu takvu pjesmu, ‘Beautiful’. No, isto tako treba biti iskren te priznati da je ta pjesma onako malo komercijalno ljigava . Ovo je pitanje koje bi Moby vjerojatno trebao pitati sam sebe: ”Da li je doista potrebno uspješnu formulu ponavljati ukoliko originalni postulati nema šanse da budu dostignuti?”. Hm, ipak na albumu ima jedna pjesma koja zaslužuje aplauz. Riječ je o preradi New Order pjesme ‘Temptation’. Obrada je, baš kako to i dolikuje Mobyju, usporenija i ogoljenija negoli što je to odsvirano od strane New Order. Drugi CD na ‘Hotel’ je iznenađujuće pun elegancije koja se očituje u Mobyjevoj ljubavi prema zračnim lukama, zgradama i, naravno, hotelima. Ovaj drugi CD je više-manje tu da vas totalno umrtvi. To mu dođe kao injekcija kod zubara . Znate da vam je zubar rovario po čeljusti, ali vas i sat vremena nakon toga bol ne stiže jer dobili ste injekciju od koje vam je vilica utrnula i od koje ne osjećate apsolutno ništa. Tko zna? Možda ovo za nekoga bude epohalno muzičko otkriće? Ono što ja znam je to da je ‘Hotel’ kolektorski album i ništa više. Dakle, ukoliko volite Mobyja bez obzira na sve muzičke pizdarije koje vam on u zadnje vrijeme servira, onda ćete meni poslati ljut e-mail, a njemu koji dolar. Uostalom, u Čudesnom Svijetu Privatluka sve se svodi na one koji toče i oni koji popiju. Zoran Mišetić zorandiana@msn.com 14. ožujka 2005. |
- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ U2
|
“Anyway, I'm so thankful, and so gracious. I'm gracious that my brother Jeb is concerned about the hemisphere as well.” G W Bush, Miami, Fla., June 4, 2001. Čovjek koji je ovo izjavio je moj Precjednik . Bio je početak 11-og mjeseca i ja sam po drugi puta kao naturalizirani Amerikanac otišao na izbore. Otišao sam da glasam, pun nade i želje da J(ohn)F K(erry) dođe na vlast, te da se više ne moram sramiti kada objašnjavam mojim prijateljima u Europi da Amerika nije Bush već da je ovo zemlja koja zna prepoznati blefera, itd… Naravno, kao svaka imalo inteligentnija osoba, znao sam da bez obzira ko uzjaše na vlast velikih razlika neće biti. Ako se razlika i desi bit će ponajprije psihološke prirode. Nešto kao otprilike “ovaj barem izgleda pametnije i zna sastaviti jednu prosto proširenu rečenicu bez velikih problema”. Pobjedu na izborima odnio je čovjek velikih ušiju i malog mozga. Prolazili su tjedni, a ja nikako da se vratim u normalu. Spičio me moj “vertigo”. Tjedan treći, spas je stigao od Interscope Recordsa koji su me lijepo “počastili“ novim dugosvirajućim projektom grupe U2. Ruku na srce, proteklo je dosta vremena od posljednjeg doista dobrog albuma U2. Naravno, to je moje subjektivno mišljenje i povezujem ga sa ‘Zooropa’. Od tada pa do današnjeg dana nešto je uvijek nedostajalo na albumima U2. Naravno, kao veliki ljubitelj U2 (počeo sam ih uredno slušati jos ranih 80-tih) moram priznati da je i najlošiji U2 album bio zasigurno jedan od boljih albuma u godini u kojoj je objavljen. Dakle i ta činjenica govori dovoljno o kvaliteti ovoga benda. A što ako U2 objave odličan album? Dakle, album se vrlo inventivno zove ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ i ima za cilj objasniti nam da se cinizmom nije moguće boriti protiv ljudske gluposti začinjene nasilničkim destruktivizmom već da se treba okrenuti ka ljubavi. Dakle, s ljubavlju se trebamo riješiti nuklearki, nasilja, mračne budućnosti koja prijeti Plavome Planetu. Ovo je vrlo intiman album. Ugodno iznenađenje je svakako povratak korijenima u onom producentskom smislu. Stara kuka Steve Lillywhite se ponovno prihvatio producentske palice. Točno je da je u tome poslu bio potpomognut U2 veteranima poput Briana Enoa, Flood, Daniel Lanois,itd., no niti jednoga trenutka nije pokleknuo pod napadima posljednjih tehno-eksperimentalnih produkcijskih tehnika. Ostavljeno je to za neko drugo vrijeme. Neki drugi album U2. ‘How To Dismantle an Atomic Bomb’ je nešto kao logičan nastavak ‘The Joshua Tree’. Možda je tome zaslužan Lillywhite i gore spomenuti producentski pristup, no čini mi se da su Bono, The Edge, Adam Clayton & Larry Mullen Jr odlučili posvetiti vremena u spisateljskom i muzičkom stvaranju nečega što će ostati album za pamćenje. Malo je ostalo rock grupa koje još uvijek mogu napraviti ovako moćan tematski album. Za neke malo sofisticiranije uši, još na ‘All That You Can’t Leave Behind’ iz 2000. moglo se prepoznati da će se U2 “preporoditi”, da će se njihova “muzička koza podmladiti”. Na ovom albumu The Edge i njegova gitara začinjavaju, na najbolji mogući način, seksipilnost i snagu Bonovog glasa. Takav sklad zvuka i glasa proteže se kroz cijeli album bez izuzetka. Album otvara ‘Vertigo’ s vrlo oštrom i ujednačenom baražnom paljbom gitara i bubnja . Vrišteći vokal tjera i najvećeg muzičkog skeptika da se pozabavi slušanjem i obrati pažnju. Ovo je pjesma koja će zasigurno biti veliki radijski hit od sada pa u narednih 6 mjeseci. ‘Miracle Drug’ vodi ovaj album ka mirnijim muzičkim vodama no emotivni naboj se ne gubi. Naprotiv, s ovom pjesmom U2 zapravo započinju cijelu, skoro religijsku procesiju, u kojoj nam objašnjavaju značaj odnosa između ljudi, između onih koji uzimaju i daju ljubav. Osobno meni najdraža pjesma s ovoga albuma je ‘Sometimes You Can’t Make It On Your Own’. Pjesma je ovo u kojoj se Bono svakom izgovorenom riječju obraća svome pokojnom ocu . Svako tko je ostao bez oca može se na ovaj ili onaj način indetificirati s ovom pjesmom. Na žalost ja sam jedan od takvih i bez ikakvog dvoumljenja vidim i relaciju između mene i moga pokojnog oca Ante kada Bono pjeva: “And it’s you when I look in the mirror/And it’s you that makes it hard to let go…” Cijeli album (US verzija ) ima 11 pjesama, no u službenom popratnom press materijalu koji je stigao na moju adresu zaključujem da su Japanci počašćeni s jednom dodatnom pjesmom ‘Fast Cars’ te da će posjedovanje japanske verzije ovoga albuma biti meta svim U2 kolekcionarima. No, vratimo se mi ponovno ovoj verziji ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’. U pjesmi ‘One Step Closer’ U2 se ponovo bave “relacijom”. Ideja za ovu pjesmu je dosla od strane Noel Gallaghera iz Oasis koji je uostalom dobio i zasluženu zahvalnicu na omotnici albuma. Preslušavajući cijeli ovaj album (moja malenkost je to učinila najmanje 15-tak puta u posljednjih 5 dana) dolazi se do zaključka da se U2 uopće više ne trude da zadobiju tržište koje podrazumijeva mladi naraštaj. Možda donekle to još uvijek čine pjesmom ‘Vertigo’ koja je svoju licencu dobila u reklamnim TV spotovima za iPod, no to im nećemo uzeti za zlo. Još mnogo prije nego li će U2 ući u studio i započeti s snimanjem ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ postojali su strahovi da će band imati ponajviše problema s Bonovim vrlo aktivnim angažiranjem na globalnim problemima (AIDS u Africi, dugovanje zemalja Treceg svijeta, itd) te da mu to neće dozvoliti da se u potpunosti posveti obavezama prema U2. Svi koji su tako razmisljali bili su u krivu. Bono je dao najbolji dio sebe na ovome albumu i njegove “karte” su se poklopile s “kartama” ostalih članova U2. U pjesmi ‘Love and Peace or Else’ tenzije rastu uz zvuk Edgeove gitare dok Bono naređuje: ”lay down your guns”. Bono se jos uvijek nalazi na svojoj spiritualnoj puteštviji i na ovom albumu dostatna količina pjesama ukazuje na to. Za nas koji pratimo U2 od malih nogu primjetna je sličnost između ‘City of Blinding Lights’ i recimo ‘I Will Follow’ i to zasigurno ide u prilog ovoj gornjoj tvrdnji o duhovnom Bonovom razmišljanju. Čak i u završnoj pjesmi ‘Yahweh’ (židovsko ime za Boga) Bono se poigrava riječima poput kakve molitve: ”Take this soul and make it sing”… Sve u svemu, U2 novi materijal je tu i sada ne preostaje ništa drugo nego da zamislimo kako će svijet izgledati za desetak godina od dana današnjeg. Opcije su jednostavne: il’ će nam se Jeb Bush pozabaviti hemisferom , il’ će (što bi rekao Elvis J Kurtovich) ljubav biti jaka pa da rastavimo tu nuklearnu bombu uz inžinjersku pomoć U2. Ovo je prvi album kome ja u ovoj godini poklanjam Zoran Mišetić zorandiana@msn.com 29. studeni 2004. |
- 17:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 22.05.2005.
NEW ORDER: 'WAITING FOR THE SIRENS' CALL'
|
NEW ORDER: 'WAITING FOR THE SIRENS' CALL' (Warner/ Dancing Bear; 2005.) U posljednjih 5-6 godina ja imam svoj subotnji jutarnji ritual. Iz godine u godinu, ustanem negdje oko 7 sati ujutro, napravim svoju "prozirnu" američku crnu kavu, na gramofon stavim The Temptations 'Power'album i onda započnem s čitanjem jutarnjih novina. Nakon toga odem na Internet gdje pronađem kakav "prihvatljiv" porno web site te se poigram svojim pitonom. Sve je ovo ritual koji traje nekih sat vremena. Nakon toga Subota ide il' u kurac il' postane interesantna i dopadljiva za kakav osmišljen vikend što u Pittsburghu predstavlja pravi izazov. Dakle, ove subote samo je posjet Internetu te brza onanija izostala iz moga rasporeda. Neka druga onanija je počastila moju čistu rock dušu. Došla je u obliku novoga New Order albuma. Bio jednom davno jedan odličan bend. Nastao je taj bend od još boljega benda. U tom još boljem bendu pjevač se objesio i ostavio kćerku te mu suprugu iza sebe. Svi oni došli iz grada Manchestera. Imali oni Haciendu na kojoj su popušili sav novac. Raspali se pa se onda ponovno okupili jer valja pravit novac. Objave jedan solidan album pa ništa poslije toga nekih 2-3 godine. Ove godine potroše gomilu love na objavljivanje još jednog albuma s tako proročansko utopističkim naslovom 'Waiting For Sirens' Call'. Pozovu oni u goste i Lijepu Anu iz Scissor Sisters mudro kontajući da takvo gostovanje može samo dobro doći, a nikako odmoći kada je u pitanju prodaja albuma. I tu je poanta opstanka New Order: nije u kvaliteti i inovaciji, nego je u novcu. Loš album! Toliko loš da mi se čak i govor GW Busha učini više interesantnim. Kada malo bolje razmislim, ima tu nešto što me doista veže za GW Busha i novi album New Order: ONANIJA. El Profesore i Stariji Gospodin Zoran Mišetić zorandiana@msn.com 3. svibnja 2005. |
- 15:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Bruce Springsteen “DEVILS & DUST”
|
Bruce Springsteen “DEVILS & DUST” (Columbia) “Only the lonely Know the way I feel tonight Only the lonely Know this feeling ain’t right” ROY ORBISON Kada je imao 22 godine usetao je u izdavacku kucu . U ruci je imao samo akusticnu gitaru . Gitara je imala 12 zica i ono sto je on odsvirao toga dana za uozbiljene administrativne predstavnike ove izdavacke kuce donjet ce mu epitet novog Bob Dylan-a. Njegovo ime je Bruce Springsteen i sada je u svojim kasnim 50-tim. Razlika s onim vremenom kada su mu zalijepili etiketu novoga Dylan-a je ocigledna. Danas ,kada Bob Dylan izadje sa studijskim dugosvirajucim projektom mnogima iz svijeta muzicke kritike padne na pamet da isti porede sa necim sto je uradio Bruce Springsteen. Dakle , student je definitivno, ako ne prestigao a ono dostigao ucitelja. Najnovije muzicko ostvarenje ponosnog pjesnika i vagabunde iz Freehold Borough u New Jersey, zove se Devils and Dust. Dokaz je to ,barem u mojoj biljeznici, da je Bruce Springsteen trenutno najkvalitetniji luconosa necega sto bi se moglo nazvati klasicnim americkim zvukom. Bruce ovim albumom nastavlja tradiciju objavljivanja akusticarskih albuma i svaki od ovih albuma mogao bi se tretirati kao knjiga izmedju cijih korica je smjesteno dosta zivotnih prica o obicnim smrtnicima koji su tu oko nas ali mi ih ili ne vidimo ili ne zelimo da prihvatimo realnost njihovog bola,osmjeha,ceznje,straha. Kao sto rekoh ,uradio je to Bruce i prije na “Nebraska” u 80tim(album koji sam po prvi puta slusao na mome Toska gramofonu dok je Elvis J Kurtovic ispijajuci drugu litru Sarenca samo ponavljao:”Uh , mocan je ovo album) ,na “The Ghost of Tom Joad” u 90-tim i sada to ponovo cini na “Devils & Dust”. Interesantno je da je Bruce Springsteen vecinu pjesama sa “Devils & Dust” zavrsio jos 1997 ali, prica kaze, da ih je gurnuo u svoju vrecu kreativnosti zbog tadasnjih priprema oko ujedinjena E Street Band-a sto je uostalom i rezultiralo fantasticnim albumom The Rising iz 2002. Dakle, pjesme su skoro nakon 8 godina nasle svoje mjesto na ovom neuobicajenom cd-u koji je zapravo kombinacija zvucnog i video zapisa,tako da ce mnogi od vas s DVD player imati to zadovoljstvo da odgledaju i video zapis koji Springsteen-a stavlja u stolicu kako pjesnika tako i pripovjedaca. Ovo je definitivno spiritualan album ali ne u onom primitivnom smislu gdje je MOJ BOG SAMO PRAVI BOG A TVOJ BOG JE NITKO I NISTA. Springsteen-ova spiritualnost nema nikakve veze s tom supljom pricom “white trash” Amerike. Album “Devils & Dust” otvara istoimena pjesma u kojoj Bruce pjeva: “We’ve got God on our side We’re just trying to survive What if what you do to survive Kills the things you love Fear’s a powerful thing It’ll turn your heart black you can trust It’ll take your God filled soul Fill it with devils and dust” Ovim rijecima se Springsteen obraca svima onima ciji su zivoti religiozno i spiritualno oubliceni u beskrajnu igru straha, vjere i ispravnosti. Ova pjesma je nastala u vrijeme kada je Amerika usla sa obje noge u iracki rat. Bruce Springsteen niti jednog trenutka nije krio svoje anti-ratne osjecaje glede ovoga poteza Nukilarnog Klempe Iz Bijele Kuce. Politicka Amerika je na zadnjim izborima , na zalost, pokazala da kada igras na kartu straha i religije ,samo je spiritualnost ta koja gubi. Neiskrenost je bijedan izgovor za strah i dvolicnost i nesto takvoga zasigurno nema mjesta u Springsteen-ovoj viziji Amerike. Amerike kakva bi trebala da bude. Otvorena i neuplasena. Bruce je jos kao djecarac bio veliki sanjar. Kao devetogodisnjak je dobivao klempe po usima od svojih vrsnjaka koji su fizicki (ali ne i intelektualno) mnogo razvijeniji od neuuranjenog djecarca Springsteen-a. Tada je i po prvi puta vidjeo na tv ekranu Elvisa i odmah je pozelio da bude neko kao Elvis. Kako je vrijeme odmicalo te kako je djecarac Bruce postajao ,mladic i naposlijetku odrasli covjek ,izgubio je zelju da ostvari taj san da bude kao Elvis. Mnogo godina kasnije kada su ga novinari upitali zasto je promjenio svoj san da postane Elvis, Sprinsgteen je samo odgovorio pitanjem: “Kako je moguce da je neko ko je imao toliko toga u svome zivotu zavrsio na tako los nacin? , a onda ne cekajuci odgovor od novinarskog kora nastavio:”Snovi ne znace nista ukoliko nisi dovoljno jak da se boris za njih, da ih napravis stvarnoscu.” “Da bi to uradio potrebno je da sebe u potpunosti kontoliras”, zavrsio je Springsteen svoju pricu o snovima. Ovo je upravo muzicki album u kome se mogu naci razglednice iz srca Amerike. Svaku od tih razglednica Springsteen potpisuje u maniri covjeka koji jos uvijek sanja i koji je u stanju da svoje snove pretvori u javu. Springsteen niti jednog trenutka ne biva politicki korektan, ali u isto vrijeme znalacki koristi samokontroliranu ljutnju (u pjesmi “Long Time Comin’”po prvi puta na jednom od svojih albuma koristi rijec “fuck”)i na vrlo suptilan nacin “zavlaci” ga onom krezubom dijelu Amerike u kome jos uvijek postoje ljudi koji vjeruju da ce njihova bolesna dusa biti izljecena ukoliko ih prvog kisnog dana u prvom tijednu, treceg mjeseca ugrize zmija otrovnica. “Reno” je zasigurno najprovokativnija pjesma sa “Devils & Dust”. Pjesma govori o covjeku koji odlucuje da posjeti prostitutku te da s njom ima analni sex. Bit ce interesantno za vidjeti na kakv ce odjek ova pjesma naici medju ziteljima recimo “Biblijski korektnih” Alabame, Texasa i slicnih “crvenih drzava” u USA. Springsteen je bio i ostao neka vrsta glacala koje izglaca do perfekcije americku zastavu . On uobicajeno to cini iz sredine i ide ka rubovima. Americki “Southwest”je uvijek zauzimao znacajno mjesto u poetici koju nam nudi Springsteen. Obicne zivotne price obicnih smrtnika su jako interesantne price za Springsteena…To je ono gdje je on najjaci… Zato ne bi trebalo cuditi ako vam se ucini da na “Devils & Dust” duh vec odavno upokojenog Woody Guthrie pomaze Bruce-ovim glasnicama da otpjevaju stih istine o zivotu Amerike koja je daleko od LA,New York City, Bostona. Ono u cemu je Woody bio itekako dobar je to da je znao da poput kakvog kemicara izmjesa osobne i politicke teme koje zivot znace. Springsteen u pjesmi “Matamoros Banks “ cini upravo to. Pjesma je zapravo molitva za ileganog emigranta kome nije poslo za rukom da predje preko Rio Grande. Cijeli album je za Springsteena neka vrsta intimnog vozila koje ce ga po potrebi prebaciti od jedne do druge pjesme. No, niti jednog trenutka nemojte pomisliti da je ovo tematski album, te da su pjesme na istome s razlogom stvaljene u slijed : prva , druga, treca,itd. Nema tu apsolutno nikakve povezanosti medju pjesmama . Nema je niti je za ovaj album treba biti. Suvisno bi to bilo jer svaka od ovih pjesama ( a ima ih 12) ima svoja vrata za tematiku prostora za koja nam Bruce posve nesebicno daje kljuceve, tako da sa slusanjem svake od ovih pjesama mi mozemo da odkljucamo i zakljucamo ta vrata . Dakle pred vama nema nikakve dileme . Ovo je album koji zasluzuje da bude kupljen. Ne piratski presnimljen nego upravo kao sto sam i rekao,trebate potrositi novce da bi doista uzivali u ovom DualDisc koji ce vam ponuditi kako audio tako i video nezaboravno putovanje po Americi koju necete naci u Disneyland-u. Kada odete na Jadran nstojte da pod zvjezdanim nebom ispijete nekoliko litara crvenog vina dok vam sa CD playera bude svirao “Devils & Dust”. Nema razloga da vas bude strah da sanjate jer stvarnost je posve dovoljno strasna da ponekad san ostaje jedini izlaz. Buducnost pripada onima koji vjeruju u svoje snove. Na zdravlje Bruce! Zoran Misetic Pittsburgh, 5/1/2005(Pet zvjezdica) Album Tijedna i zasigurno ce se naci u konkurenciji albuma godine. |
- 14:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ABOUT ZORAN MISETIC
As put by the modest Zoran, "this is short biography of not really short man." Zoran Misetic was born 1965 in former Yugoslavia. He had his first article published in the rock magazine, Dzuboks, when he was just 12 years old and was hooked on journalism and the music scene ever since. Zoran has worked for a variety of newspapers, radio stations, and even television in his ongoing career. From 1985 through 1990 Zoran attended the University of Zagreb. During that period he spent more time surrounding himself with political dissidents, rock musicians, and writers from Croatia than attendning classes. Involvement with the student political movement brought Zoran behind the microphone in a few very popular radio stations where he interviewed myriad of interesting people, including Joan Baez, brittish-reggae group UB40, Spandau Ballet, and major political figures in Yugoslavia. In 1990, Zoran invested his own money and launched Eastern Europe's first privately owned radio station, RADIO CD. Unfortunately, just one year after opening the successful radio station, Zoran and his family were froced to move back to Zagreb due to the outbreak of war in that part of Europe. From there, Zoran worked for Washington D.C.'s Voice of America as a war correspondent. In 1993 Zoran was commended by the Belgian Peace Organization and won the International Award, Pen of Peace, for independent journalism. In 1994, after moving his family to the USA, Zoran continued to conduct interviews and write articles for various European magazines & newspapers, including "Morning News" and "Rock Express". Zoran and his wife Diana host interviews and roundtable discussions at LBD with numerous pop culture icons like Burton Morris (artist), Bo Diddley (blues musician), Miky Dolenz (The Monkeys), Glen Matlock (Sex Pistols), Flogging Molly, etc, etc. Check out the Pop Culture @ LBD Section for pictures and exclusive interviews. ---------------------------------- MIŠETIĆ Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od Miše odnosno Mišeta, jednog od naših oblika biblijskog imena hebrejskog podrijetla Mihovil (Michael), što znači "koji je kao Bog." U Hrvatskoj danas živi 410 osoba s prezimenom Mišetić (Brač, srednja Dalmacija, istočna Slavonija). Istog jezičnog postanja su i prezimena: Miše (580, Trogir, srednja Dalmacija), Mišerda (Split, srednja Dalmacija), Mišerić (110, Velika Gorica), Mišeta (100, Duborvnik, Omiš, Istra), Mišević (150, Imotska krajina, srednja Dalmacija, istočna Slavonija). Mišetići su noviji stanovnici Muća Donjeg; doseljenici s otoka Brača. Danas u Muću Donjem žive jedna dvočlana obitelj tog roda. Brački Mišetići nekoć su imali i plemićku i pučku granu. U Hercegovini ( Ljubuski, Vitina,Grabovnik ) zive Mišetići koji su zapravo doseljenici u te krajeve iz Dalmacije (Brac i Trogir) i jedna loza Misetica je nastala tako sto je prezime Miše postepeno postalo Mišetić. Nakon II Svjetskog Rata (s pocetkom 1960tih) jedan dio tih Hercegovačkih Mišetića je zavrsio i u centralnoj Bosni (Sarajevo i Zenica) a drugi dio je migrirao u Zagreb. U dodatku popisa bračkog izvornog plemstva iz 1657. godine nalazi se obitelj Matijašić, međutim u selačkoj (Selca) matici spominju se Mišetić vulgo Matijašić, pa se može pretpostaviti da se radi o dvama jezičnim inačicama istog prezimena. U Reformacijama Statuta iz 1420. godine spominje se sudac Missetich Joannes Petri. Nalaze se također i u popisu vlasnika gornjoselskih pašnjaka 1589. godine. U ispravi od 18. ožujka 1228. godine iz bračkog mjesta Spliske spominje se Mihovil Mišetić pokojnog Šimuna kao jedan od nosilaca vlasti u naselju Škrip. Među sedam obitelji koj su preselile iz Škripa u uvalu (luku) Splisku nalazi se i obitelj Mihovila Mišetića, a doseljenici su uz dopuštenje svjetovnih i crkvenih vlasti utemeljili naselje Spliska, sagradili crkvu posvećenu Svetoj Mariji, osnovali bratovštinu s nazivom „Na čast Bogu i njegovoj majci“ i priredili tri bratinska groba. Tada je Mihovil Mišetić izabran za jednog od ukupno dvojice skrbnika nove crkve u Spliskoj. Među bračkim pučanima (ordine popolare) koji su 26. siječnja 1574. godine primili sol, te u popisu u vezi s novačenjem za bračku ratnu galiju 1625. godine, upisani su na području Škripa i pučani s prezimenom Mišetić.
Tekstovi i intervjui objavljeni u "MONITOR" ili Da Bogda Crk'o Rock 'N' Roll
http://glazba.monitor.hr/ INTERVIEW WITH "HOT HOT HEAT" (srpanj 2004.) INTERVIEW WITH "BURNING BRIDES" (svibanj 2003.) INTERVIEW WITH GLEN MATLOCK FROM THE SEX PISTOLS (ozujak 2003.) INTERVIEW WITH JOHNNY CASH (listopad 2002.) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||