utorak, 24.06.2014.
Kritika (neo)liberalne ekonomije II: Ekonomski problemi
U prošlom smo postu analizirali povijesni razvoj ekonomske škola slobodnog tržišta i zaključili da je riječ o čistoj subverziji i sabotaži. Imajući dakle na umu da je taj sustav stvoren tako da ne funkcionira, sada možemo iznutra analizirati zašto točno ne funkcionira. Glavninu nekoherentnosti i nefunkcionalnosti Laissez faire ekonomske škole uobličio sam ovdje u nekih osam, vrlo konkretnih problema.
1) MIKROEKONOMIJA UMJESTO MAKROEKONOMIJE
Kako Friedrich List lijepo veli u svojoj kritici Adama Smitha, čitav sustav slobodnog tržišta u osnovi se svodi na "ekonomiju kramara." Imamo s jedne strane prodavača (ponudu), s druge kupca (potražnju) a između njih pult (tržište) i to je to! Svatko od njih ima svoj interes i svoje vlasništvo. Ništa drugo u tom sustavu ne postoji, ili se ne razmatra: nit društvo, nit vlada, nit moćni pojedinci i grupe, nit potrebe gladnih i sirotih, nit neki nacionalni interesi, nit javno dobro, nit tehnološki razvoj, ništa! Smith je naprosto mikroekonomski sistem računovodstva podvalio pod makorekonomski sistem upravljanja nacijom. Njegovom se logikom možda može voditi knjigovodstveni servis, ali se sigurno ne može voditi država.
2) EKONOMIJA KAO PRIRODNA ZNANOST
Smith i njegovi sljedbenici ekonomiju pokušavaju predstaviti kao prirodnu znanost, koja opisuje sustav prirodnih zakona, nepromjenjivih i bogomdanih poput zakona gravitcije u newtonovskoj fizici, na koje ljudi nemaju i ne mogu imati apsolutno nikakva utjecaja. Ekonomija je, međutim, društvena znanost, koja proučava društvena zbivanja i tu, kao ni u povijesti ili sociologiji, ne može biti govora o nekakvim "zakonima" kakvi postoje u prirodnim znanostima poput matematike, fizike i kemije. Ljudi su razumna bića sa slobodnom voljom te uvijek mogu donekle djelovati izvan okvira nekakvih prirodnih datosti. Zamislite koliko bi apsurdno bilo da neki povjesničar proglasi da je otkrio nekakve "zakone" koji upravljaju cijelokupnom ljudskom povijesti, pa potom iz toga, temeljem nekih statističkih podataka napravi matematički model kojim će predviđati kako će ljudsko društvo izgledati u budućnosti. Takvog Nostradamusa ili vidovitog Milana znanstvena bi zajednica odmah ismijala kao šarlatana. No u slučaju ekonomije, svima su puna usta o "zakonima tržišta", na temelju kojih se onda izrađuju matematički modeli i rade neka predviđanja ljudskih aktivnosti koja, za divno čudo, gotovo uvijek ispadnu pogrešna u stvarnom svijetu.
3) IDOLOTARIJA TRŽIŠTA
Liberalni ekonomisti o tržištu govore maltene kao da je to neko božanstvo čiju volju može interpretirati samo pomazana kasta ekonomskog svećenstva upućena u njegove misterije ("Tržište predviđa...", "Zakoni tržišta nalažu...", "Ako ne napravimo to i to, tržište će..."). Realno gledajući, nikakvo tržište zapravo ne postoji. To je samo naziv za nekakvu post-factum, statističku aproksimaciju određenih ljudskih djelovanja. Zbog toga tržišta sama po sebi nisu nikad ništa napravila: ona su naprosto posljedica djelovanja pojedinaca kroz neke već postojeće društvene strukture. A te društvene strukture, s nekakvim donekle sređenim sustavom zakona i procedure kroz koje pojedinci donekle mogu djelovati, obično se zovu države.
Da je sve bilo podređeno "zakonima tržišta", recimo, ne bi nikad došlo do izgradnje željeznice u 19. stoljeću. Tržišta ne bi nikad pokazala nikakvu potražnju za prugama i vlakovima: svi bi i dalje ulagali samo u razvoj i prodaju potkova i sedla, najnoviji model, s dvije dodatne zakovice - besplatno! Željezničku infrastrukturu u 19. stoljeću izgradile su ex nihilo nacionalne vlade, vođene nekom svojom politikom nacionalnih interesa. Tek su na temelju te državne intervencije onda nastala posve nova tržišta za posve nove proizvode i nova radna mjesta.
Liberalni ekonomisti, međutim, konstantno osporavaju državama mogućnost da naprave išta, a kamo li išta korisno u sferi gospodarstva. Jaosiga državi koja pokuša intervenirati u ekonomiju i ogriješi se o zakone tržišta - navući će propast na sve nas! Riječ je o zbilja krajnje okultnom iracionalizmu koji se prodaje pod znanost. Nekakva realna, smislena društvena struktura kroz koju se neki bog i može donekle napraviti blokira se, a sve se prepušta nekoj posve apstrahiranoj ideološkoj utopiji. Upravo je ironično koliko je sustav koji samog sebe stalno naziva liberalnim zapravo podređen fatalizmu.
4) ILUZIJA KONKURENTNOSTI
U sustavu slobodnog tržišta, ljudi i organizacije svedeni su na biljarske kugle koje se stalno sudaraju i odbijaju pod utjecajem nekih vanjskih sila. Dvije ili više kugli se naravno nikad ne mogu dogovorit da među sobom namjeste ishod biljarske igre, pa otud iluzija da firme stalno moraju konkurirati jedne drugima na tržištu, te će se tako naravno rušit cijena, dić kvaliteta, povećat proizvodnja, poticat inovacija i, jednom riječju, događat čudesa! Realno gledajući, u nekoj stvarnoj tržišnoj ekonomiji konkurencija praktički pa da i ne postoji.
Imate dvije tvrtke koje proizvode isti proizvod i prodaju ga na istom tržištu. Jedini način da one jedna drugoj konkuriraju jest da svaka proizvodi čim više i prodaje za što manju cijenu. Drugim riječima, svaka od njih mora si stvarati dodatne troškove i trpjeti dugoročne gubitke da onu drugu izbaci iz posla. Sad se naravno postavlja pitanje: zašto bi itko normalan to radio? Zašto bi ijedna od tih tvrtki bila voljna riskirat vlastiti bankrot samo da onu drugu izbaci iz igre? Ne bi li bilo puno bolje za njih obadvoje da se organiziraju u kartel, podijele tržište među sobom, te dogovore peterostruku cijenu proizvoda ispod koje niti jedna neće ići? Nema dodatnih troškova, nema dugoročnih gubitaka, samo profit!
Kartelizacija i monopolozacija tržišta apsolutno je najnormalnija pojava ikad igdje, i jedini koji tu ne vide šumu od drveća su liberalni ekonomisti. Konkurentnost na tržištu može postojati samo u vrlo kratkim razdobljima, i to gotovo isključivo na vrlo novim i vrlo mladim tržištima. I zbog toga karteli naravno ne trpe nikakvu inovativnost i zapravo guše razvoj novih tehnologija koje omogućuju otvaranja novih tržišta te razvoj potencijalne konkurencije. Jednom kad se tvrtka ili grupa tvrtki etablira na nekom tržištu štitit će stečene pozicije kao ličke medvjede i aktivno raditi na suzbijanju bilo kakve potencijale konkurencije. I tada u taj kartel mora intervenirati država kao neka viša sila te natmetnuti tim tvrtkama neke regule i zakone od općeg interesa: da, npr., ne proizvode šrot, ne sprečavaju druge da proizvode bolje, ne naplaćuju deseterostruke cijene, ne spuštaju plaće svojim radnicima, ne sele proizvodnju u druge zemlje, itd. Na takav se način onda može formirati neka relativno normalna nacionalna industrija. U protivnom, ako država ne intervenira, ili je naprosto preslaba da nadjača kartel koji se formirao na njenom teritoriju, stvari mogu postati jako, jako gadne.
Hoćete tržište posve oslobođeno državnih intervencija? Pa, promislite si onda malo kako izgleda globalno tržište narkotika, u čiju proizvodnju i prodaju sigurno ne intervenira nikakva javna vlast. I koji je rezultat toga? Apsolutna i potpuna dominacija kartela, koji doslovce ubijaju svaku moguću konkurenciju.
5) KRIVA PODJELA EKONOMIJE
Advokati slobodnog tržišta stalno govore o antagonizmu privatnog i javnog sektora u ekonomiji. No to je posve promašena analiza. Stvarni antagonizam jest između proizvodnog i financijskog sektora. Glavni problem ekonomije danas nije dominacija javnog nad privatnim, niti čak obrnuto, privatizacija javnog, glavni je problem dominacija financija nad proizvodnjom. Neoliberalni ekonomisti profesionalno su nesposobni uočiti razliku između toga dvoga: oni naprosto ne mogu shvatiti da opipljiva, stvarna, materijalna dobra kao što su recimo ceste, bolnice, škole imaju neku vrlo realnu vrijednost, dok novci, obveznice, dionice i slične financijske umotvorine imaju posve iluzornu vrijednost. Njima sve to dođe jedno te isto, pa zato i samo gledaju kom će prodati autoceste da namire rupu u budžetu, ili kako razbucat imovinu tvornice da se namire krediti banci, a radnike na ulicu. To je otprilike logika čovjeka koji si proda kuću za milijun kuna zato da bi mogao tjedan dana živjeti u superluksuznom hotelu.
Cijela poanta ekonomije kao znanosti jest da ustroji društvo na takav način da se mogu zadovoljiti sve ljudske materijalne potrebe. Novce se ne može jesti, niti njima odijevati, niti ih koristiti za išta drugo osim da ih se zamijeni za neku stvarnu vrijednost - koje naravno neće biti ako netko ne uloži vrijeme i rad da ju proizvede. Veliko povijesno postignuće modernih nacionalnih država, nastalih u Europi od 15. stoljeća pa nadalje, bilo je upravo u tome da je centralna vlast počela promovirati interese cehova i manufaktura nasuprot interesima bankara i lihvara. Tako su i nastale prve industrije, kada je financijski sektor što zakonima što silom podčinjen interesima proizvodnje. I to mora biti prva i zadnja uloga države u regulaciji ekonomije: da se bori protiv bankara, sprečava lihvarenje, otpisuje dugove gdje je to potrebno, te osigurava da novci stalno teku u proizvodnju novih vrijednosti, dobara i usluga, a ne da se cuclaju iz nje.
6) MISTIFIKACIJA NOVCA
Usko vezano uz to jest da liberalna ekonomija ne shvaća ili ne želi shvatiti pravu narav novca. Na kramarovom pultu, gdje se sva ekonomija svodi na trampu ja-tebi-ti-meni, novac je naprosto još jedna u nizu roba ili proizvoda koji se mjenja za sve ostalo. Stoga liberalni ekonomisti imaju tendenciju pripisivati novcu nekakvu inherentu ili univerzalnu vrijednost, pa otud imbecilne parole poput "Otkud državi pare za sve to?" Kao da su te pare neki dukati zbog kojih rudari moraju danima crnčiti u rudniku da iskopaju i istale zlato!
Novac nema nikakve vrijednosti osim one koju država koja ga izdaje odredi da ima. Realan trošak štampanja jedne novčanice od 1000 kuna jest vjerojatno par desetaka lipa. Novac dakle nije vrijednost. On je jamstvo države da će se negdje, nekad, nekako stvoriti vrijednost za koju će se taj novac moći zamijeniti. Novac je naprosto portabilni dražvni dug! Stoga je njegova vrijednost upravo inverzna realnoj vrijednosti dobara i usluga. Ako na tržištu imate veću potražnju za dobrima i uslugama, onda se vrijednost novca smanjuje. Primjer je Weimarska republika 1920-ih, gdje je jedna šturca kruha koštala 100 milijardi maraka. S druge strane, ako na tržištu imate manju potražnju za dobrima i uslugama, vrijednost novca raste. To je u načelu situacija u kojoj smo mi danas, kad ljudi rade za kikiriki i prodaju obiteljsko srebro samo zato da zgrnu koju paru.
Cijela poanta regulacije makroekonomije jest kako pogoditi pravi omjer između količine novca i količine dobara i usluga. Obzirom da je svrha ekonomije, rekosmo, ta da dobijemo što više stvarnih dobara i usluga, onda se mora stvorit situacija u kojoj će novac vrijediti manje od dobara i usluga, pa će svi htjet radit da ih stvore još. A to znači da novca mora ukupno biti više od dobara i usluga, kako bi potražnja za njim bila manja. A kako novac nije drugo nego državni dug, onda to znači da ukupna količina dugovanja u državi uvijek mora premašivati ukupnu realnu vrijednost dobara i usluga koja ta država trenutno posjeduje. I ovo pokazuje koliko je ideja da se ide kresati proračun kako bi se uštedile pare u svom korijenu idiotska: jer, država kojoj je budžet u deficitu ima znači ekonomiju u kojoj se nekog boga i radi. Deficit državnog proračuna znači naprosto da mi kao društvo jamčimo da će naš rad jednog dana stvoriti više vrijednosti nego što ih imamo sada! Obrnuto, država u kojoj se smanjuje deficit u budžetu, ili je budžet balansiran, ili joj budžet ide u plus je, da prostite na izrazu, u govnima do grla. Jer to znači da se stvarna vrijednost dobara i usluga smanjuje na račun fiktivne vrijednosti novca. Dakle mi kao društvo prestajmo s radom i proizvodnjom novih vrijednosti, gledamo samo kako da sve to prodamo, zgrnemo neku paru i strpamo je u čarapu.
Sve je ovo špansko selo za veliku većinu liberalnih ekonomista. Njima je jedino bitno da s ove naše strane kramarskog pulta bude više krame nego s one druge. Takav je mentalitet legendarni Držić dobro pogodio u liku svog starca Skupa, koji živi kao zadnja sirotinja dok si u grobu čuva blago nad kojim samo jamra: "Tezoro, tezoro!" Sva logika liberalne ekonomije i balansiranja budžeta ide upravo prema tome da smanji, a ne poveća stvarna vrijednost na nivou države, da se prekine sav rad i proizvodnja, a ljude učini ovisnim o novcu za koji više ništa neće moći nabaviti, osim naravno onog što im "tržište" isporuči iz stranih zemalja.
7) NESHVAĆANJE ULOGE POREZA
U liberalnom sustavu oporezivanje se prikazuje maltene kao državna pljačka, jer to im dođe kao da kramaru netko pod prijetnjom sile uzima novce s one strane pulta. No pogledamo li stvar iz perspektive države, postavlja se naravno banalno očito pitanje: kog će vraga državi novci? Novce si ona sama štampa i onda ih emitira u ekonomiju, pa zašto ih onda treba kupiti natrag kroz poreze? Ako joj baš toliko silno trebaju, pa nek si ih naprosto uzme kolko hoće, odmah u štampariji, dok su još friški.
Poanta je, naravno, da državi ne trebaju novci, nego rad, dobra i usluge koje njeni stanovnici proizvode i mijenjaju za novac koji država proizvodi. Kako smo gore rekli, ako si država hoće stvorit još više dobara i usluga, mora prvo naštampat još više novaca. E sad to naravno stvara opasnost od inflacije, to jest, da vrijednost novca toliko oslabi da do vremena kad se ta nova dobra i usluge naprave, nitko ih više neće moć kupit za te pare. Stoga, da ne bi baš ljudi s novčanicama brisali noseve, država povisuje poreze kako bi stvorila umjetnu potražnju za novcem i tako mu održala vrijednost stabilnom dok se nova dobra i usluge ne stvore. Ovo je naprosto logika vožnje automobilom: hoćemo vozit brže (povećat količinu dobra i usluga u opticaju) moramo dodati gas (upuhat novce u sustav). No da nam ne bi makina pregorila (nastala inflacija) moramo istovremeno šaltat u višu brzinu (povećat poreze).
Druga svrha poreza jest, naravno, da država njima regulira što hoće da joj ljudi rade. Kockanje, pornografija, financijske špekulacije i slične fakinarije nisu baš neke djelatnosti koje dugoročno pridonose boljitku društva, pa stoga, ako nećemo da cvjetaju na uštrub nekakve produktivne, realne ekonomije, poreznom presijom smanjimo njihov opseg i preusmjerimo poslove od tamo na nešto što društveno korisno. I ovdje laži glavni razlog zašto je potrebno bogataše oporezovat do grla: da ih se natjera da svoje bogatstvo reinvestiraju natrag u produktivnu ekonomiju! Ljudi koji imaju hrpe para ne trebaju ništa radit, mogu se samo po cijele dane luftat na svojim 500-metarskim jahtama u društvu harema ukrajinki, a njihovo bogatstvo samo miruje u bankama, na burzi ili u nekretninama. Treba te ljude natjerat da te pare ulože natrag u produktivnu ekonomiju, tako što će im se pošten komad tog bogatstva oporezovat.
Imamo, recimo, direktore ili menadžere koji su u svojim kompanijama na pozicijama moći da sami sebi određuju plaće. I što sad njih sprečava da izvuku sav profit iz tvrtke, isplate si ga kroz bonuse i kompenzacije, pa onda to sve spiskaju na teške droge i lake ženske negdje na Bahamima? Pa, recimo, porezna stopa od 90% koju će im država udrit na godišnja primanja od bogznakolko milijuna. Ako znaju da ih to čeka čim iznesu pare iz tvrtke, onda je puno vjerojatnije da će ih zadržat u njoj, reinvestirati u daljnje širenje proizvodnje i razvoj tehnologija, a možda čak i dić plaće radnicima!
8) NEPOŠTIVANJE SINDIKATA
Zagovornici slobodnog tržišta sindikate ne mogu smisliti i otvoreno ili prikriveno promoviraju njihovo dokidanje. Što je glupost čak i iz njihove vlastite perspektive, jer temeljna logika slobodnog tržišta trebala bi kao biti pregovaranje. Dvije strane trebale bi kao postić nekakav optimalan dogovor, vođene ničim drugim nego vlastitim interesom. Sad se naravno postavlja pitanje: kako se točno čistačica Barica može dogovoriti oko svoje mizerije od plaće s multinacionalnom kompanijom koja obrće nebrojive milijarde? Barici je ta crkavica koju dobiva pitanje gole egzistencije, dok kompanija upošljava još na tisuće takvih radnika i neće ni trepnut ako neke baci na cestu. Jedini način na koji se i egzistencija kompanije može dovesti u pitanje jest da se svi ti radnici povežu i zaprijete blokadom cijelokupne proizvodnje: pa ili ćemo svi skupa ostat bez posla, ili ćemo svi skupa postić neki dogovor od općeg interesa! Liberalni ekonomisti žive u nekom svijetu snova, gdje na tržištima sa tisućama radnika i šačicom poslodavaca, svaki radnik ponaosob kao može birati kod kog će i pod kojim uvjetima raditi. Plus da su poslodavci vrlo vjerojatno povezani u kartel, što zbog nekog vraga liberalna ekonomija nikad ne želi vidjeti: ali ako se radnici nasuprot njih povežu u sindikat, to je odmah komunizam, katastrofa, apokalipsa!
Drugi i još bitniji razlog zašto sindikati moraju postojati jest da je to jedini tip organizacije koji efektivno sprečava nastanak diktature. Za nekoga kome je navodno stalo do slobodnog, otvorenog društva, ovo bi valjda trebala biti bitna stavka. Preporučam svim zagorovnicima liberalne ekonomije da si pročitaju Machiavellijeve Diskurse o povijesti Rima, te naročito obrate pozornost što taj stari firentinski lisac ima za reći o ulozi pučkih tribuna u Rimskoj Republici. Rimski su se pučani znali organizirati i izboriti za svoja prava, tako da bi si izabirali svoje vlastite vođe - tribune - koji su branili njihove interese u senatu i na sudovima, suprotstavljajući se samovolji vladara i pohlepi plemstva. Tribuni su služili kao instucionalni klin koji je držao vlast i plemstvo razdvojenima, te tako omogućavao da se neki opći interesi pučanstva proguraju kroz politički sustav republike. Onog trena kad su tribuni izgubili svoju moć, Rim se iz republike transformirao u diktaturu! Ista priča dogodila se u Europi u prvoj polovici 20. stoljeća: svaki totalitarni režim modernog doba imao je kao svoj prvi cilj dokidanje sindikata, bilo da ih uništi (fašizam), bilo da ih oslabi pretvorivši ih u državne službe (komunizam). I to je bitna uloga koju sindikati imaju u društvu, da služe kao protuteža interesima što vlade, što krupnog kapitala. Ako sindikati nestanu, ili naprosto budu dovoljno oslabljeni da više nisu faktor u toj priči, onda će ili krupni kapital preuzeti vladu (fašizam) ili će vlada preuzeti krupni kapital (komunizam). Diktatura je zajamčena u oba slučaja!
Naravno, uzevši u obzir da su glavni propnenti Laissez faire ekonomija u 20. stoljeću ujedno bili i proponenti diktatura, onda ni ne čudi baš toliko da ih sindikati žuljaju.
