deponij rariteta

utorak, 26.07.2005.

Polaganost

Bejbe.. Treba me voljeti ovakvu.. Jer neću biti puno bolja.. Nikada.. A znaš da ne volim riječ ''nikada''.. Jer neću sutra biti nježnija nego sam danas.. Jer je vrijeme neumoljivo.. Znamo da je od početka jasan pobjednik, ali opet igramo..Vučem poteze jer me zadovoljava otežati sigurnu stazu kojom me nosi prema Kraju.. Zadovoljava me pronaći rupu u Zakonu prolaznosti.. Hvatam momente u smiješni pleteni ljubičasti šešir. Stavit ću ga na sijedu glavu jednom kada ću sjediti u stolici što se ljulja na verendi jedne kuće kraj mora.. Ako me prije ne pomiluje Neminovnost. Svejedno.. Znaš što želim reći.. Pokušavam se smijati dok se vrtim na ovom smiješnom Ringišpilu, ali mi već lagano počinje biti muka.. Umara me moja stolica i kadkad mi se čini da je tako neudobna, iako i dalje sjedim i vrtim se s istim smiješkom..
Bejbe.. Trebalo bi me voljeti baš ovakvu.. Jer sam ono što jesam i teško ću da se mijenjam..
I ljubav postaje slab katalizator.. Jer ne želim biti ono što nisam kako bih nekome bila ono što želi da budem.. Jer tada ostajemo netaknuti.. Zamisli, plešeš podijem sada i možda nikada više, a nitko te ni ne okrzne.. U nekim drugim ritmovima, ljudi te jednostavno zaobilaze.. Pitam se da li slušamo svi istu pjesmu, kada se uglavnom mičem sama, uvijek sporije od drugih?
Bejbe.. Umorna sam od priča koje pričaju Pobijeđeni.. Slabe me.. Trebali bi pobjeći dok još imam nešto snage i paket srednje veličine prepun vjere.. Tebali bi pobjeći zajedno dok još osjećam ovo što osjećam prema tebi.. Dok se po nama ne prospu poput kiše male katastrofe.. Polako, jedna za drugom;svaka sljedeća veća od one prethodne.. Umor, sumnja, snijeg, ljudi,stara ljubav,ovaj svijet.. I utopit ćemo se tada i ti i ja u masi Svih i Nikoga.. Bit će to ambis, a mi to nećemo znati.. Mokri od razočarenja zaboravljat ćemo Raritete..
Bejbe.. Nije ni južina, ni kiša.. Danas sam to samo Ja..

- 01:45 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 12.07.2005.

Moglo je bolje

Ne vidiš li - čudno vrijeme.. Preskočili su ljeto.. Sunčani dani kao zalutale lude, tumaruju izgubljeno između dvije tri noći.. Pa se izgube u međuprostoru.. Do nekog novog slučajnog izranjanja iz ničega ili nečega.. Tako i Ti i ja.. Propali smo kao u rupu u nešto što se zove prošlost..
Soba je sasvim identično prozračna kao i onda kada smo po zidovima lijepili uzdahe.. Sada se međutim, ne bi uklopio u miomirise.. Ne znam zašto, ali ne pripadaš više ovdje.. Mislim da ne bi stao ni u mene. Nutrina bi se pobunila i postavila branu. Ne ostavivši ništa kada si otišao, ništa se metamorfoziralo. I pretvorilo u nevjerovatnu nakupninu ničega.. Znaš li da kada bi me i dotakao, da to više ne bih bila ja.. Ako bih Ti se i podala, dala bih Ti nekoga koga uopće ne poznaš. Kroz čitavu noć plovio bi na nepoznatoj splavi.. Jer više nisam Tvoja.. Jer sam se svjesno servirala drugom.. Naga, više nego sam ikada bila s Tobom..
S Tobom sam bila uvijek bez nedostatka. Pomne pripreme za izvedbu bez greške.. Možda smo tu najviše i pogriješili.. Igrajući predstavu bez ijedne mane.. Bez šaptača koji bi mogli šapnuti nešto bitno..
Pišem ovo samo zato jer žalim što Ti nisam uspjela pokazati koliko mogu.. I koliko sam bolja nego kada sam idealna.. Jer mi je bilo važno kao ni jednom prije i kao ni jednom poslije, pomalo žalim što nisam znala ponuditi sve što sam imala.. Na tacni zadovoljstava posložila sam samo ono što sam mislila da izgleda bogato i fino.. Ni jednom sebe u dekadentnom izdanju..
Ni jednom sebe do kraja.. Kao zrelu smokvu rastvorenu na nečijem dlanu..

- 01:38 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 09.07.2005.

ipak, poželim neko pismo

Ponekad mi treba samo malo ničega.. Jer imam previše svega. Previše svega što mi ne treba.. Pa bih malo ničega da razrijedi svu tu smolu od moga postojanja da vidim kada otvorim prozor..
Ljubi me netko tko me treba ljubiti. Da ne treba, ne bi me ljubio.. On to čini tako ustrajno i lako. Bez ijedne smetnje, bez ijedne misli koja bi omela tok želje.. Zaboravila sam kako je kada te netko ljubi potpuno.. Kako je kada rijeka teče bez ijedne brane.. I kada me gleda i kada me uzima, čini to toliko predano i nevino, da se osjećam ponekad kao bludnica u rukama dječaka...I te riječi koje mi šapuće tako su mi strane.. Jesam li ikada čula nešto tako ljubavno.. Pomalo infantilno, pomalo zrelo, ali posve nježno.. Što da kažem na sve to.. U nekim prijašnjim krevetima, riječi su bile preskakane.. Eventualno su pogledi uspostavljali veze, ali i to je mogla biti optička varka.. Ono što je ipak bilo rečeno, očito je zaboravljeno.. Kao da nije ni bilo prevaljeno preko usne..
Ispod moga balkona, kada sjedim na njemu za toplijih dana, stalno zvoni jedna telefonska govornica.. A nikoga nema.. Zna zvoniti čitavo popodne.. Pomislila sam nakon nekog vremena, da je poziv upućen meni.. Ozbiljno razmišljam da se spustim i dignem sliašlicu.. Ne može biti slučajno.. Odgađam samo zato jer se bojim što bi mi mogao reći Netko S Druge Strane Žice..
Sinoć sam oko 03 ujutro pomislila da je možda sve uzaludno.. Da je On nezaboravljiv. Moja Tantalova muka.. Onda me Ž. zagrlio i prstima mi počešljao kosu.. Jednostavno, znala sam.. Otići ću s njim.. Samo Ž. i ja.. Bez Njega. Jer me gleda da ne propusti ni jedan izraz mog lica.. Jer pamti ono što kažem, a što nije bitno.. Jer mi prstima češlja kosu kao djetetu poslije kupanja..
Jer sam u njegovom svijetu ono što sam uvijek htjela biti u Njegovom svijetu..
U maniru svega ovoga, neprestano me prate zadnjih dana četiri davno naučena stiha.....
...........Ti si zadnji romantik na ovom svijetu
što se sporo kreće i čeka Raj..
Malo si samo promijenila glumce,
ali ist je komad, isti zaplet i kraj..................

- 16:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.07.2005.

kad zaboraviš juli

Danas, poslijepodne u jednoj kući na nekom sasvim drugom kraju nekog drugog svijeta umrla je jedna baka.. Nije moja.. Ali u nekom davnom svijetu, na jednom zaboravljenom mjestu, kada sam bila sasvim mala, kao da je bila.. Od svega u mojoj glavi sada su samo tri slike.. Jedna mušmula ispred njene stare kuće.. Jedan crni pas koji je uvijek lajao kada bih bježala od doma kod nje.. I jedne velike, meni veličanstvene drvene stepenice kojima sam se ja mala penjala do te bake koja nija bila moja.. Još samo jasno pamtim njeno lice.. Vidjele sam je prije godinu dana u meni sasvim bespotrebnom posjetu starom životu u jednom dalekom selu.. Njeno lice sasvim staro i upalo.. S dvije tri velike bore i bezbroj onih divnih sitnih pobacanih oko očiju.. Bile su plave boje.. Svjetloplave.. Da, stvarno su to bile lijepe oči..
Tako se razveselila što me vidjela nakon milijun godina.. Razveselila mi se, iako to upće nisam bila ja.. Razveselila se strancu.. A ja sam bila nespremna na emocije kada sam ugledala isti staro lice.. I samo sam je pristojno pozdravila i zagrlila.. I nekako sam se umjetno smijala.. Bola me njena iskrena radost u moj hendikep nastao djelovanjem godina i daljina.. Mogla sam se ipak pokušati sjetiti..
A sad se sjetih Njega.. I pomisao da bismo jednom mogli biti tako daleko rastužila me jednako kao smrt.. I jedno i drugo su simbol sahrane neke davne mene.. I tako sada želim zagrliti ga bez distance, bez ijedne misli osim da ga volim.. Da zna.. Ako se jednom izgubimo.. Pa bih mu rekla,jer ne bi znao kako da reagira..
- Ako se jednom izgubimo,da se ne izgubimo kao stranci.. Jer bit će, kao da se nismo ni znali.. A znali smo se..

- 17:26 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31