Nepoznati Zagreb

30.06.2011., četvrtak

Oni su gradili Zagreb!











Sve fotografije snimio: VT


Možda ste šećući gradom zamijetili na nekim zgradama u centru grada natpise koje govore o onima koji su ih gradili - arhitektima, "ovlaštenim graditeljima" ... Na prvi pogled, tih većinom neupadljivih natpisa nema mnogo, no ako pažljivije zagledate fasade i haustore Donjeg grada, ali i Maksimira, Medveščaka, Črnomerca, starijih dijelova Trešnjevke, primjetit ćete kako jednostavno iskrsavaju pred vašim očima.

Jedan od prvih ljudi koji su se zainteresirali za te takozvane "otiske graditelja" je bio prerano preminuli Fedor Kritovac. Još 2001. godine objavio je u časopisu "Prostor" (br. 9/2001) članak pod naslovom "Natpisi i oznake graditelja na zagrebačkim zgradama". U tom je članku pored kraćeg teoretskog uvoda nabrojao i natpise koje je on pronašao šećući zagrebačkim ulacama: sve zajedno njih 64. Pored članka g. Kritovac je priredio i izložbu koja je postavljena u Muzeju grada Zagreba u ožujku-travnju 2001. godine pod naslovom "Arhitekti i graditelji na zagrebačkim pročeljima".

I, sve od tada su natpisi i dalje stajali na tim pročeljima i dijelili njihovu sudbinu: rušeni i bivali (ili ne bivali) obnovljeni, prekrivani reklamama i jumbo plakatima ... sve dok se za njih nije zainteresirao stalni čitatelj i suradnik ovoga bloga VT. Nije žalio truda nego je ne samo obišao sve 64 adrese spomenute u Fedorovu članku i zabilježio sadašnje stanje već je pronašao i neke nove natpise tako da trenutačno stanje njegove zbirke broji čak 122 natpisa! Ja se iskreno divim obavljenom poslu i od sveg mu srca zahvaljujem što je odlučio podijeliti svoju zbirku sa mnom i svima vama!

Dakle, od danas i vi možete napraviti uvid u prikupljenu zbirku, a interes za ovu vrijednu kolekciju je pokazao i Muzej grada Zagreba koji je dobio pravo na korištenje ovih informacija i VT-ovih fotografija. Naravno, kao što je grad "živo tijelo" tako je živa i ova zbirka (a vjerojatno i nekompletna!) tako da vas VT i ja pozivamo da dojavite svaku promjenu koju primijetite na nekom od ovih natpisa, a isto tako da i javite pronalazak novih natpisa ovoga tipa.
(nemojte smetnuti sa uma da natpisi ovoga tipa postoje i na novijim zgradama, građenima u 50-tima, 60-tima pa i nadalje, no oni će biti tema nekog slijedećeg posta - uzmimo zasad neka granica bude 1945. godina)

Evo liste poredane po abecednom slijedu ulica u kojima se natpisi nalaze:



U slijedećim retcima nabrojat ću osobe čija imena se nalaze na gradskim fasadama, a uz one poznatije dat ću i osnovne biografske podatke. Treba napomenuti da se svi oni mogu ugrubo podijeliti u dvije osnovne grupe, "umjetnike" (arhitekte) i "poduzetnike" (graditelje). O "umjetnicima" je tu i tamo moguće pronaći pokoji podatak na Wikipediji, leksikonima, stručnim člancima i sličnim publikacijama, dok su se informacije o "poduzetnicima" gotovo sasvim izgubile tokom vremena i možda bi ih se moglo naći tek u gradskom arhivu, u starim časopisima i zapisnicima.

Abecednim redoslijedom bi ova lista izgledala ovako:




Što se zastupljenosti pojedinih imena tiče, statistika kazuje slijedeće:

12 - Stanko Horvat, Rudolf Lubinsky
11 - Stjepko Aranjoš (sam 7, a 4 zajedno sa Popovićem)
7 - Pollak & Bornstein (5 sami, a 2 zajedno sa Albertom), Martin Žugčić
5 - Benedik (3 sam, 2 zajedno sa Baranyaiem), Franjo Durlen, Jakša Hintermeier,
4 - A. Kabiljo, braća Sorg
3 - Deutsch (2 sam, 1 sa Honigsbergom), Lorber & Mevorah, Oscar Munder, Dionis Sunko, Gustav Weller
2 - Bastl (1 sam, 1 sa društvom), Braća Carnelutti, Valentin Cella, Juraj Črček, Goldscheider & Mihok, B. Jurdana, A. Lukežić, Podhraški (1 sam, 1 sa Majnarićem), Popović, Stjepan Wutte
1 - Anžel, Bilinić, Dujmović, Galin, Hauptfeld, Jelić, Petaj, Rabex & Petković & Celiščak, Šimunec, I. Žugčić


Naravno, ova statistika ne kazuje previše o zastupljenosti pojedinog arhitekta ili građevinara u ukupnoj izgradnji grada već više o tome da li su dotični bili skloni ostavljati svoje potpise na fasadama ili ne te koliko su se oni održali na njima ... no, ona ipak daje određenu "specifičnu težinu" pojedinim autorima.

U nastavku ću vam dati nekoliko biografskih crtica (izvađenih pretežno sa Wikipedije) o tri najpoznatija arhitekta iz tog doba (za još nekoliko posjedujem osnovne biografske podatke, no o većini nije poznato gotovo ništa).

Rudolf Lubinski (Zagreb, 31. listopada 1873. - Zagreb, 27. ožujka 1935.[1]), bio je jedan od najvećih hrvatskih arhitekata secesije. Njegovo najpoznatije djelo je poznata zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu u Zagrebu.

Lubinski je rođen u zagrebačkoj židovskoj obitelji - Lubinski-Lövy, studirao je na Technische Hochschule u Karlsruheu, nakon studija jedno vrijeme radio je u arhitektonskom birou Josefa Durma, sudjelujući u projektima za Offenburg, Köln, Karlsruhe i Freiburg. Sudjelovao je i u razradi projekta za Sveučilišnu knjižnicu u Heidelbergu, što će mu osobito dobro doći kao stečeno iskustvo u poznijem radu u Zagrebu.

Od 1907. radi u vlastitom ateljeu u Zagrebu. Projektirao je brojne stambene kuće u: Nazorovoj, Petrinjskoj, Masarykovoj. Njegovi značajniji projekti su bili; Evangelički centar u Gundulićevoj (1909.), Svećenički dom u Palmotićevoj (1910.), Zgrada osiguravajućeg zavoda u Mihanovićevoj (1928.). Od 1911.-1913. radi na svom najvećem projektu zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu u Zagrebu, taj projekt dobio je kao prvoplasirani na javnom natječaju. Taj objekt bio je ono što danas zovemo total dizajn, on je projektirao sve na tom objektu i tako ostvario jedinstvo arhitekture, dekora i opreme. Od 1926. do 1930. radi na židovskoj sinagogi u Sarajevu Il Kal grandi.

U njegovu ateljeu radilo je mnogo arhitekata, koji su poslije izrasli u velika imena zagrebačke moderne arhitekture: Stjepan Planić, Stjepan Gomboš, Juraj Neidhardt i brojni drugi. Njegov posljednji projekt bila je poslovna zgrada u Gajevoj 5 , u ovom projektu Lubinski je zaplivao je u vode funkcionalizma, dokazavši da je ostao duhovno mlad. No on će ostati upamćen u povijesti hrvatske arhitekture prije svega kao najveći hrvatski secesijski graditelj.

Aladar Baranyai (Szászvár Mađarska, 11. prosinca 1879. – Zagreb, 5. siječnja 1936.), hrvatski arhitekt.
Među prvima u hrvatsku arhitekturu unosi duh secesije. U svojim je projektima težio ka sintezi arhitekture, obrta, skikarstva i skulpture. Do Prvog svjetskog rata njegovu arhitekturu karakterizira naglašena secesijska dekorativnost. Nakon rata u duhu modernističkih strujanja teži ka pročišćavanju oblika.

Graditeljsku školu završio je u Zagrebu 1899. godine. Povremeno je pohađao predavanja na bečkoj Hochschule für angewandte Kunst. Od 1902. do 1905. radi kao glavni projektant u građevnom poduzeću Pilar- Mally- Bauda.
Godine 1905. osniva u Zagrebu s arhitektom Slavkom Benediktom građevno poduzeće „Benedikr & Baranyai, arhitekt i graditelj“. Od 1912. do 1914. poduzeće je imalo podružnicu i u Rijeci. U suradnji s Benediktom Baranyai je projektirao brojne javne i stambene zgrade te obiteljske kuće. Poduzeće „Benedikr & Baranyai, arhitekt i graditelj“ djelovalo je do 1931. godine. Nakon prekida suradnje djeluje u vlastitom atelijeru u kome radi i njegov sin Pavao.

Uz arhitektonsku djelatnost Baranyai se uspješno bavio i dizajnom. Oblikovao je namještaj, pribor za jelo, rasvjetna tijela i dječje igračke.
Aladar Baranyai iznenada umire u Zagrebu 5. siječnja 1936. godine.

Leo Hönigsberg (Zagreb, 1861. – Zagreb, 1911.), hrvatski arhitekt.

Leo (Lav) Hönigsberg studirao je 1879.- 1883. na Technische Hochschule u Beču kod Hainricha v. Ferstela i Karla Königa. Prakticirao u bečkima atelijerima kod Ludviga Tischlera (1883.- 1884.) i A. Kronesa (1885.- 1886.). Od 1887. djeluje u Zagrebu. Godine 1889. u zajednici s Deutschom osniva atelijer Hönigsberg & Deutsch.
Atelijer Hönigsberg & Deutsch.

Na prijelazu 19.- 20. stoljeće arhitektonski atelijer Hönigsberg & Deutsch jedan je od vodećih suvremeno ustrojenih zagrebačkih atelijera. Svojim će djelovanjem Hönigsberg & Deutsch postati najznačajnijim i najdjelatnijim predstavnicima kasne faze zagrebačkog historicizma, u čijim će se ostvarenjima prepoznavati utjecaji bečkih arhitekata Ludviga Tischlera i Karla Königa, poznatih po građevinama neorenesansnih oblika. Upravo zahvaljujući bečkim dojmovima, ali i Deutschovim iskustvima, koje je stjecao u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj, te njegova suradnja s francuskim arhitektom Lefevreom u Parizu, zagrebačke će ulice na prijelomu stoljeća preplaviti eklektičko šarenilo neostilskih pročelja renesanse, baroka i rokokoa.

Samo u Zagrebu do 1900. atelijer Hönigsberg & Deutsch izvesti će više od sto gradnji. Važnija ostvarenja: stambene palače Halper (1887.- 1888.), M. Hönigsberg (1887.- 1888.), Schlesinger (1891.), Preister- Schillinger ( 1891.- 1893.) i Bukovac (1895.- 1896.); trgovačko- stambene zgrade M. Hönigsberg (1894.), Farkaš (1898.) i Spitzer (1899.), Dom saveza učiteljskih društava (1887. 1888.), Zagrebačka tvornica papira (1892.- 1894.), Starčevićev dom (1894.- 1895.), školska zgrada Izraelitske općine (1897.- 1898.), zgrada Kotarskog suda (1897.- 1898.), Učiteljski konvikt (1899.) i zgrada Hrvatsko – slavonskog domobranskog zapovjedništva (1900.).
Van Zagreba ostvarili su: postrojenje mesne ind. Braće Gavrilović u Petrinji (1895.), sinagogu u Križevcima (1895.), sinagogu u Slavonskom Brodu (1895.), te zgradu Financijalnog ravnateljstva i Županije u Požegi (1896. 1897.)

Ostvarenja nakon 1900. uglavnom su samostalna djela njihovih suradnika: Vjekoslava Bastla, Ivana Štefana i Otta Goldscheidera. Kao građevno poduzetništvo Hönigsberg & Deutsch izvesti će čitav niz objekata drugih autora: Zemaljsko narodno kazalište ( Fellner & Helmer, 1894.- 1895.), zgradu Hrvatske eskomptne banke (Fellner & Helmer, 1898.- 1899.), Umjetnički paviljon (Fellner & Helmer, 1897.- 1898.), Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo (A. Aigner, 1898.- 1899.), Financijalno ravnateljstvo (L. Zobi, 1901.- 1902.), Direkciju državnih željeznica (F. Pfaff, 1902.- 1903.), Zem. hipotekarnu banku ( Fr. Schachner, 1903.- 1904.), prijamnu zgradu bolnice na Šalati (D. Sunko, 1909.), Zem. rodilište na Šalati (I. Fischer, 1913.).
Van Zagreba prema Sunkovom projektu realizira bolnicu u Pakracu (1909.).

Nakon smrti Lea Hönigsberga, 1911.godine, vodstvo atelijera preuzima Julio Deutsch, a nakon njegove smrti 1922. atelijer nasljeđuje njegov sin Pavao Deutsch. Godine 1923. Pavao Deutsch se udružuje s arhitektom Aleksandrom Freudenreichom u atelijer Freudenreich & Deutsch.



Snimio: VT

- 22:18 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (9)
Prosinac 2018 (14)
Studeni 2018 (7)
Listopad 2018 (7)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (7)
Srpanj 2018 (14)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (13)
Siječanj 2018 (15)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (5)
Listopad 2017 (11)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (6)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (12)
Svibanj 2017 (16)
Travanj 2017 (15)
Ožujak 2017 (13)
Veljača 2017 (13)
Siječanj 2017 (21)
Prosinac 2016 (14)
Studeni 2016 (19)
Listopad 2016 (14)
Rujan 2016 (10)
Kolovoz 2016 (9)
Srpanj 2016 (12)
Lipanj 2016 (14)
Svibanj 2016 (20)
Travanj 2016 (13)
Ožujak 2016 (11)
Veljača 2016 (15)
Siječanj 2016 (22)
Prosinac 2015 (20)
Studeni 2015 (20)
Listopad 2015 (15)
Rujan 2015 (17)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (15)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (14)
Travanj 2015 (18)
Ožujak 2015 (15)

Tema bloga:

Linkovi