Nepomirljiva
Kradem ti se u večeri
Kasno je. U očima se nakuplja pijesak. Kroz otvoren prozor proljeće ulazi u sobu. Agresivno. Podsjeća me na svoju toplinu i zvukove, a oni pak na neka davna proljeća. I neka davna neprežaljena vremena. Neke davne neprežaljene ljude, postupke, odluke i ono što je moglo biti. Je li moglo? I neke djetinjaste ljubavi, radosti i žalosti, ustreptale izlaske krcate nadanjima i slutnjama, hipi košulje, kožne jakne, pogledi, strah od dodira i poljupca, čežnje, pijanstva, božanska bića, razočaranja, zle i dobre prijateljice. I opet slični motivi svako slijedeće proljeće. I jednom je prestalo. Je li prestalo?
I sva se uskomešam. Ne nalazim više mira. Jer opet osjećam ta davna proljeća i sebe u njima kakva sam bila. Ista kakva sam večeras. Zbog proljeća. Svoje davne čežnje, nikad dosanjane, nikad prežaljene. I danas razdiruće. Prelaze me cijelu, prerastaju. Veće su od mene. Moćnije. Ne mogu im ništa, kad sam mala i slaba. A one su sudbinske, zastrašujuće i vladajuće. Viču na me moje čežnje i patnje silnim gromovitim glasom. Plaše me. I puštam se ko lutka na koncu. Visim i klatim se bez svoje volje. Ne mogu drugo. Koliko još proljeća će imati vlast nada mnom? I sve su se sad slile samo u jednu patnju. A donedavno nisam ni znala da postoji. Postoji li uopće ili joj ja dolijevam snagu i držim ju na vatri?
Nisam je bila svjesna. Lako je bilo živjeti prije nego sam je postala svjesna. Nedavno se pojavila. Napukla me ozbiljno. A kroz pukotine se svjetlost pomalja. Da li? Ima li svjetlosti u toj štoriji?
I nestane moja patnja tu i tamo, pomislim da je pobjegla. Ponadam se da sam opet dobila svoj život i ušla u stvarnost. A onda ju proljeće snažno upuhne u moju sobu i u moje biće. I opet se pitam tisuće pitanja, i opet osjećam prejako, prejako, prejako za izdržati, prejako za stvarnost. I tonem u čežnju. A češnja je silna. Luda. Mogla bi svašta napraviti.
Mogla je svašta napraviti. Sad je ipak lakše. Mjesecima sam hodala po konopcu iznad provalije. Najednom, nakon čvrstog tla pod nogama. Luda od čežnje u potrazi za mogućim nadrealnim scenarijima. Luda od strasti i ljubavi koje ne postoje. Ili pak postoje? Nisu nikad postojale? Može li blagi i zaboravljeni poljubac u šesnaestoj dati toliku rezonanciju 20 godina kasnije? Da lomi i krši sve pred sobom, do ekspozije? Da dopre do najmračnijih zaboravljenih kutaka mojih soba, onih punih prašine koje se nisu stoljećima otvarale. Nek spavaju moji kosturi, nek spavaju moja blaga u škrinjama, nek spavaju moji plišanci, nek spavaju pećine moje pune zmija i riba i pasa i bikova koji me služe. Služe samo da bi vladali sa mnom. Nek spava sve što me ludi, sve što me plaši, sve što me drma i trese! Želim mir!
Jesam li trebala čistiti svoje sobe? Da li bih znala to? Kuda sad s tim osjećajima? Nema za njih mjesta u stvarnosti. Pogotovo sad. Ponekad pomislim da nema više tih soba, raščistile su se same, životom koji dalje teče u svom sigurnom i zadanom smjeru, u ritmu predvidljive svakodnevice. A onda dođe proljeće. I to dugo čekano, jače od uobičajenih. I uđe žestoko, gotovo divlje. Bujno u svojoj punini rastućeg života. Raskošno. Rijetka su proljeća toliko raskošna. Raskošno je mirisima, toplinama, kretanjima, novim životima. Raskošno onom proljetnom tvari u zraku, gotovo vidljivom. I osluhnem onaj uvijek isti čar beskonačnih mogućnosti koje se pojavljuju samo u proljeće. Koje su se pojavile svakog proljeća mog života i vjerovala sam im. Vjerovala da će donijeti to što osjećam da mi treba. A nikad nisu. I pitam se hoće li ikad? Pitam se jesam li ja ta koja ne dam da mi dođe ono što trebam. Ono za čim čeznem čitavim tijelom. Je li to on? Ili samo dio mene kojeg moram postati svjesna? Ili samo trebam moliti za mir? Bog čuje ako vičemo dovoljno glasno. Znam to. A ja vičem već dugo, pa se pitam da li ipak vičem krive riječi?
