Znam da postoje različiti karakteri ljudi. Flegme, kolerici, itd. Ja smatram da nisam kolerik (osoba koja je prilično ''živčana''), no moji ispadi zadnjih mjeseci teško da bi se mogli svrstati u neki drugi karakter. Mislim da je to zbog situacije u koju sam ne-svojevoljno postavljen. Ipak, jako sam zabrinut zbog svoga stanja. Mislim da ću lagano ''skrenuti'' zbog svega toga (ako već nisam). A i svo to nerviranje me prilično sprječava da se iskažem u ''pravom svijetlu''. Mislim, ovaj čovjek kojeg ujutro gledam u zrcalu prije nego izađem van jedva da sam ja. Ja sam ja jedino u granicama svoje sobe, kuće. Ima jedna poznata pijesma od Metallice, a zove se Unforgiven I. Reko bih da je to njihova najboja pijesma. Ne zato što to većina misli ili zato što je tako popularna. Pa ne čak i zbog glazbe. Jednostavno onaj tekst što James pjeva (mislim da je refren) a ide ovako: ''What I've felt, What I've known, never shined through in what I've shown...'' Mislim da sve piše i ne može da bude jasnije. Već je prošlo duže odkada sam prepoznao ovo u vezi sebe i od tad se borim sam sa sobom, ali jednostavno svaki put izgubim. Probao sam sve, pa čak i forsirat neke stvari, ali bojim se da je kasno i da sam se/ću pretvoriti u ono što nisam. Bit ću onakva osoba kakvu me svi vide. A kako svi vide to sigurno nisam ja. Sve će se pretvorit u krug u jebenu petlju, položenu osmicu na lijevoj strani koordinatnog sustava. Jedno veliko, duboko i hladno ništa. Minus beskonačnost. I pitam se gdje je izlaz, gdje leži moj nepentes-lijek koji će mi izlječiti dušu i tijelo. Da li leži u nekoj čednoj djevojci koja če me prihvatiti/shvatiti i svaki put kada počnem srat nešto ovakvo u stilu postova na ovom blogu, samo položit prst na moja usta u simboliziranju šutnje i poljubit me, zagrlit? Da li leži u ostvarivanju moji snova da jednom budem veliki metal glazbenik? Ili se možda krije u onim sitnicama svud oko mene, koje često ne primjećujemo ili ako ih primjetimo, shvatimo/protumačimo na kriv način? Gdje se nalazi spasenje? Bojim se da moje ogorčeno srce gubi put i osjećaj koji me treba vodit kroz život. To se i dogodi kada su ljudi previše sami. Samoća može djelovati različito na ljudsku psihu, ali to je obično hodanje po uskoj crti između spoznaje/genijalstva i ludosti.
I dok bi trebao da padnem u neku od ove dvije dubine, mene sve više privlači da nastavim hodati po toj crti, da vidim što se nalazi iza onog svijetla...jer ipak sam ja Neon Light Child |
< | svibanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv