Ravnateljica doma, gđa Darinka Sviben nas je srdačno pozdravila, počastila nas kavom i kolačima i u kratkom govoru istakla da je u domu na trajnom ili povremenom boravku preko 200 teških kroničnih psihijatrijskih bolesnika, koji više nisu prikladni za obiteljski život kod kuće, niti su za trajnu hospitalizaciju. Dom je otvorenog tipa, štićenici primaju lijekove i većina je vrlo dobro adaptirana za život. Postoji trenutno problem sa okoštalom administracijom ministarstva zdravstva koje im ne dopušta veću dostupnost liječnika opće prakse u domu, pa ravnateljica moli nas liječnike da i mi pokušamo pomoći svojim osobnim utjecajem .
Već sam ranije spomenuo tragediju žena i djece za vrijeme Drugog svjetskoj rata. Taj povijesni dvorac je bio tranzitno mjesto za Židovke i srpkinje te njihovu malu djecu za kasniji prijevoz u veće koncentracijske logore smrti, primjerice Auschwitz i Jasenovac. Međutim, već u ovom dvorcu je umrlo preko dvije stotine djece i žena zbog neljudskih patnji kojima su bili izloženi. Pripremljena je mala 10 minutna komemoracija židovskih kolega koji su u povijesnoj baroknoj kapelici zapalili svijeće i na hebrejskom jeziku izmolili kadiš, svečanu molitvu za mrtve- Na inicijativu jedne kolegice pridružili smo se i ostali svojom molitvom i izražavanjem poštovanja umrloj djeci i majkama. Ne sjećam se kada je Ave Maria zvučala toliko potresno u takvom spontanom trenutku. Jer žrtve su bili djeca i žene koje nisu nikome predstavljale prijetnju ili razlog za osvetu, i vjerojatno nisu ni mogle shvatiti razlog za toliku mržnju svojih krvnika.



Jedan od službenika Doma nam je rekao da su žrtve sahranjene potajno i nisu nikada pronađene. A mi smo pošli na posjet i razgovor s pacijentima. Mnogi ljudi zaziru od druženja sa teško bolesnim duševnim bolesnicima. Ali mi smo bili liječnici, često u kontaktu s takvim bolestima i znali smo pristupiti i prijateljski časkati s tim ljudima Nismo se bojali paranoidne shizofrenije i razumjeli smo duboku tugu i povremenu otresitost pacijenata s bipolarnim poremećajem. "Idem za Božić kući na 14 dana da budem sa svojim roditeljima, a onda se opet vraćam ovamo", rekao mi je jedan mladi čovjek. Bio je jako ponosan da može pomoći osoblju doma i da je koristan. Rastali smo se u prijateljskom časkanju. A i drugi bolesnici su nam pokazali svoje ručne radove i lijepe goblene koje su marljivo izrađivali.
Završili smo s otužnim raspoloženjem i otišli dalje autobusom na ručak u Zlatar. Tamo su nas dočekali prijatelji iz Zlatara, njihove turističke zajednice i voditeljica likovne galerije koja se pohvalila s respektabilnim fundusom slika od 40 slika, koji su kreirali umjetnici Zlatara. Mogu pokazati i sliku koja mi se svidjela.


Na kraju su nam gostoljubivi domaćini restorana Zlatni lampaš pokazali kako se Zagorci znaju veseliti za Martinje.



Nećemo zaboraviti taj kišni dan.





Tekst i slike: Marjan Radej