Zivot je ponekad tako isprazan. Ciljevi koje zelimo i pokusavamo ostavariti ponakad su tako daleko . Toliko daleko da se bojimo njihovih ostavrenja i nakon svega bjezimo. Bjezimo sto dalje od njih i uopce se ne trudimo ostati i rjesiti ih.
A ako ipak pokusamo doci do cilja i uspjeti u svojim namjerama, uvijek je tu netko tko ce nas sputavati u odlukama ,zeljama. Iscekivanja se ponekad mogu pokazati suprotnima od onoga sto smo mi predvidjeli. Ljudi na koje naidemo biti ce drukciji nego oni koje smo zamisljali. I onda se jos vise prepadnemo . I nakraju, ponovno odustanemo zbog straha od novoga. Jer znamo, kada mislimo da nam se vise nista lose nemoze dogoditi i da smo iskusili sve lose, onda se pojavi jos losje. To znamo , i sto se onda dogodi? Opet osjetimo potrebu da nestanemo i pojavimo se negdje drugdje. Tamo gdje cemo moci mirno razbistriti glavu i cekati bolje dane. No negdje u nama jos postoji zelja za ostvarenjem cilja koji nestrpljivo ceka i neda nam mira.
Tamo gdje zelimo pobjeci nema mogucnosti ostvariti cilj. Jer,on je tamo gdje su ljudi koji su drugaciji od onoga sto smo zamisljali i zeljeli ,tamo gdje je vecina stvari koje nismo samostalno odabrali, tamo gdje se nalazi nas strah. Ali i tamo gdje je najbolje.Tamo gdje se nalazi netko tko ce nas dici na noge i podupreti nas,tamo gdje su prijateljstvo i ljubav koje, dok smo im blizu, uopce ne vidimo. Ne vidimo ih zato sto vidimo samo strah, nezadovoljstvo. Zato i zelimo pobeci .

Ne mjeri visinu planine dok ne stignes do vrha.Tada ces tek shvatiti koliko je zapravo bila niska.


There’s not a star in heaven
That we can’t reach

If we’re trying .

Living in my own world
Didn't understand
That anything can happen
When you take a chance
I never believed in
What I couldn't see
I never opened my heart
To all the possibilities

they don't always happen when you ask
and it's easy to give into your fears
but when your blinded by your pain
can't see the way,get through the rain
a small but still resilient voice
says hope is very near

evo me...sretne. ono totalno. ono superkul. zaaaakon. hahaha.

kak se sad ljudi neki zivciraju takvim stvarima. hehe. kad su zivcani. onak ljudi se zivciraju zbog nekih klinaca koji se isfuravaju na neke druge samo zato da bi bili u centru pozornisti i da bi bili 'kul'. ma daaaaaaaaaaj.


ja se ne sekiram. zivot je lijep i trebamo ga iskoristiti najbolje sto mozemo,ne trebamo ga trositi na sekiranje. Ili na plakanje i tuzne stvari(to ja sama sebi govorim :).
A sta cu, kad me dirne u srce.Pa to je normalno. i onda mi ljudi dodu: ˝joj daj,kad ces vec jednom prestat bit tuzna¨. a ja ne znam odgovor. Zasto ja malo ne bih bila tuzna , zar ja to nesmjem? E pa da nepostoje tuzni dani,kako bismo onda cjenili one sretne?
To je to. Nema diskusije. Nene. Dosta. Gotovo. NE.

:)


HAHAHAHAHA..ok upišat cu se.ko neki gej. bas mi je preslatki.




Ufff... Lijepo nam je sjetiti se dragih osoba koje smo izgubili. I ja mislim da bi sjecanje na njih trebalo biti sretno. ZAR NISU ONI NAMA PRIJE LJEPILI OSMJEH NA LICE? Mislim da bi to trebali i sada. ALI ZAR NISU TE ISTE OSOBE NAMA PONEKAD KAPALE SUZE U OCI? Mislim da bi sto trebali sada.


a sta mi mozemo? Nis! Osjecaji!


Zato volim sanjati, sanjariti, razmisljati.

I tonem u san, duboki da nadjem sebi mir
bjezim od ruzne stvarnosti




Oke?? Ajd bok. :)
Pusa Pericki. Volim te sreco :**