Ah, te pahulje, nikako da zapada snijeg, da se sve zabijeli, da dođe onaj mir i tišina i jedna lagana šetnja kroz mirnoću njenog grada. Gledala je kroz zamućen prozor ne obazirući se na činjenicu da je krajnje vrijeme da ga opere. Čemu? Za koga? Zar sam ja sobarica, zar sam služavka? Kad će mi trebati čist pogled u tmuran grad, kada će zasjati sunce, kada će se odbiti od bijelog pokrivača i prekriti njeno lice, onda će ga oprati. A do tada neka stoji tmurno, zamagljeno kao i ono sjećenje na davno minule dane, na ono što je rekao, na ono što je rekla, na ono što se dogodilo kasnije.

Da li je uistinu mislio ono što je rekao? Da li je sada, nakon sedam godina, važno? Ljudi se mijenjaju, tijelo se mijenja, oči se mijenjaju, a da li se mijenja percepcija duše utjelovljena u atomima i molekulama našeg tijela.

Da li bi ju opet vidio kao lijepu, da li ju uopće netko vidi onako kako ju je on vidio? Da li ju je on uopće vidio kako sada to izgleda u zaboravljenom sjećanju.

„Da li sam još uvijek lijepa?“

Sjedila je na krevetu, naga, ispcrpljena, ogoljenog srca. Sjedio je pored nje znojan, umoran, ogoljene duše.
„Lijepa si!“
„Hvala!“- zahvalila je na komplimentu, onako usput, ne shvaćavši ga ozbiljno, zapravo mislila je - Čemu? Dobio ju je, napokon, nakon toliko vremena popustila je pod njegovim šarmom, poljupcima začinjenim žudnjom, intelektu koji ju je toliko privlačio, i onom zločestom osmjehu kojeg joj je nemilice dijelio svakom prilikom. Bilo je zabavno, ne i zabranjeno, ali nitko nije znao pa su stoga pogledi koje su razmjenjivali u društvu bili uzbudljivi, intrigirajući, napaljujući...
„Ne, ali, ti si zaista lijepa, stvarno lijepa!“- ponovio je ozbiljno gledajući je ravno u oči, potom polako spuštajući pogled sa njenog lica, prema njenim grudima, trbuhu, nogama, prelazeći rukom preko njenih leđa, prateći liniju njene kralješnice.

Kompliment, olako shvaćen tada ili preduboko shvaćen sada? Da li je lagao, da li je uistinu taj komplimet bio tek usputno izrečen, ili ga je zaista mislio? Iskreno mislio?
Razmišljala je kako je jedini koji ju je uistinu vidio, lijepu, ne lijepoticu predivnog tijela, ne kao onu za kojom će se vi okrenuti misleći „Kako jebeno dobra ženska“, već uistinu lijepu, izvana i izutra, JEDNOSTAVNO LIJEPU.

Zamagljeno sjećanje, ne otkriva pravo značenje. No danas dok je sjedila piljeći u prozor, gledajući sive zgradurine kako izniču iz blatnjave zemlje držao ju je u nekom deliriju prošlosti, ushićenju na vrhuncu samosvjesti i samopouzdanja.

Udarac stvarnosti - prošlo je sedam godina, ako i je bila lijepa sada više nije!!!!

Godine su pokazale svoj miraz na njenom licu, paučina je umaljala glatkoću njene kože, osmjeh više nije bezbrižan, oči više nisu vesele, tijelo je malo teže, malo krupnije, dušu je zanjelo sivilo, intelelekt je pojeo posao i prožderalo društvo.

A što je sada?
Zamagljena, siva, ružna, ona koju se ne doživljava kao ženu, putenu strastvenu, lijepu, meku, podantnu, seksipilnu, ona koju se JEDNOSTAVNO NE VIDI.......