ponedjeljak, 25.06.2018.
Potlaćivanje, teroriziranje i ostalo (sr)anje
Upravo sam ušla u jedan luđački film. Srednjovjekovni. Totalna drama. Gospodari i sluge. Potlaćivanje, teroriziranje i ostalo (sr)anje. Sad si sigurno mislite da sam luda? Pošteno. I ja bi to pomislila da mi je netko takvo nešto napisao. Ušla u film? Kako pobogu? Ma ne, naravno da nisam doslovno ušla u film. I to još srednjovjekovni. Pa nemam ja onaj magični ormar koji te odvede u Narniju (nažalost). Zapravo, ušla sam u jedan vrlo zanimljiv razgovor sa jednom osobom(ostat će anonimna naravno). Dotakli smo se teme škole i posla, Hrvatske i Njemačke i tako to. Ma znate već kak to ide. I u tom razgovoru, doznala sam da ta osoba radi kao posluga jednoj poprilično imućnoj obitelji u Njemačkoj. Hmm, rekla sam posluga. To kao ljepše zvuči nego da sam rekla sluga. Ili, ne daj Bože - rob. Ne znam kakvo Vi mišljenje imate o tome, ali meni je to sve isto. Ne bitan je naziv, svi oni rade isto, služe svoje gospodare. Ili kako se to kaže u 21.st. , šefove, gazde, poslodavce? Kao, plate, pa ćemo im dati ljepši naziv? Opet, ponavljam, ne bitno. Platiš, ne platiš, za mene si i dalje snob koji si ne zna sam ni kavu skuhat. Pa zašto i bi? (Po)sluga je tu da ti bude na usluzi, od 0-24, bez prava na privatan život jer ..platiš mu! Nemojte me krivo shvatit, svaki posao je posao, i nemam ništa protiv toga da netko pošteno zarađuje svoj novac kuhajući kavu i čisteći wc školjku nekome ko si može priuštit da ima takvog radnika. Ali, iskreno da Vam kažem, da imam sve pare ovog svijeta ne bi dopustila da me netko služi. Zašto? Zašto da glumim invalida dok bi netko drugi sve dao da može hodati? Nadam se da ste shvatili šta sam htjela time reći. No nisam u toj situaciji da budem gospodar, nekako sam ipak bliže slugama, pa neću o tome. Svaka čast onima koji imaju plemenite razloge zašto su nekog zaposlili da im pomogne u kući (kao, ljepše zvuči) i koji ne izrabljuju i ne iskorištavaju svoju poslugu. A na one ostale neću trošit riječi. Sve u svemu, i to je posao. Dok nema potlaćivanja, teroriziranja i ostalog (sr)anja. "Budi posluga. Ali kad posumnjaš u to da si sluga, bježi." Savjet anonimnom prijatelju, a i svima Vama.
- 20:28 -
ponedjeljak, 18.06.2018.
#božepomozi
Šta je danas in? Instagram je in, zamišljeni pogled na selfiju je in, šljokice su in, aktivni ugljen na licu je in, izdepilirani dečki i ne izdepilirane cure su in .. Ponedjeljak ? Ne, ponedjeljak definitivno nije in. I sad si ja razmišljam, u kojem to suludom smjeru ide ovaj svijet ? Tko uopće pokreće te #božepomozi trendove ? ( a da, i hashtag je in, definitivno ) Kim Kardashian ? Kolinda ? Karla iz 5.b. neke privatne škole? Ne znam, ali tko god da je neka prestane. Odmah ! Sada ! Na ponedjeljak koji nije in, a trebao bi biti. Jer je početak tjedna. Jer Kim možda nešto i radi danas. Možda i Kolinda ima neki sastanak. Možda Karla iz 5.b. ima ispit danas. Ne, nema. Sorry Karla zaboravila sam da su počeli ljetni praznici. Davno sam ja išla u školu. Zaboravi čovjek s vremenom. No dobro, vratimo se na poantu ( da, ovaj tekst ima poantu, ne bi vjerovali ) . Dakle zaključili smo da ponedjeljak nije in. Ni posao. Ni škola. Ni ništa bitno. Zapravo, uvijek su to neke ne važne stvari kojima nas pokušavaju zabaviti. I toliko se trude da nam pokažu kako je to super i kako bi svi mi trebali pratiti te trendove. E pa neću ! Ne želim biti in ! Ne želim imati ugljen na faci, šljokice po ostatku tijela i biti ne izdepilirana ! A Vi samo izvolite. I ne zaboravite staviti sliku na instagram. Onak, zamišljeni selfi dok ste puni ugljena i šljokica. Šalim se, naravno. Nemojte to radit. Ma zapravo, na vlastitu odgovornost. Nemojte da poslije bude : " Ona je to napisala na blogu. " Ja ne pokrećem trendove, ja doslovno pljujem po njima. Eto, htjela sam neko lakše štivo za ponedjeljak iako ovakve teme baš i nisu moj stil. Da ga i Kim razumije, ako stavi na translate. Pa i Kolinda. Da se odmori jadna od sastanka ( nemojte tako, u pitanju je vođenje države .. ). A Karla ..ma kuži ona mene. I njoj je sada ponedjeljak in. Sjećate se, počeli su praznici ? Mislim da ja sada idem odmorit malo, nema ništa teže od pisanja lakog štiva. Lake teme su teške, pogotovo za nas koji nismo in. Neću, ne želim biti in ! Probudite me kad biti in više ne bude in ! Ma znate šta, pustite me da spavam. I'm out ..
- 15:58 -
srijeda, 13.06.2018.
Restart
Eto mene, sredina je tjedna, a osjećaj kao da je petak. No dobro, dani lete pa tako će i petak doletit ubrzo. A doletit će i vrijeme da ja spakiram svoje kofere i odem odmorit misli i mozak u morske krajeve. Da, znam šta ste pomislili. I ne, ne idem na ljetovanje. Riječ je o ne planiranom odlasku na sezonu. Bit će napeto i naporno znam, ali nemam drugog izbora. Rekla sam Vam da je ne planirano i stvarno je tako. Odluka je pala u 5 minuta, objavila svima, dogovorila sa šefom dolazak i oduzela si svaku mogućnost predomišljanja. Nisam jedna od onih koji vole prespavati odluke, razmisliti nekoliko puta i predomišljati se. Jer da je tako, ne bi se nikad maknula iz svoje zone komfora. Ne bi nikad ništa napravila. Ne bi nikad ništa postigla. Jednostavno, odustala bi. I tako se moje "nikad više na sezonu" promijenilo u sekundi. Posao dadilje se stavlja na čekanje. Rekla bi, čeka neke bolje dane. Odnosno, čeka mene da se vratim sa sezone iscrpljena, ali i odmorna u isto vrijeme. Iscrpljena od trčanja po trgovini i udovoljavanja zahtjevima kupaca, šefova i ostalih koji bi od mene sve sad i odmah. Ali odmorna psihički jer sam se na par mjeseci maknula iz ovog mog dragog Karlovca koji je pun neke negativne energije i mrzovoljnih ljudi. Definitivno mi treba restart, odmor i snaga za novi početak. Sigurno ste primijetili da Vas u ovom postu ne pokušavam nasmijat? Ne znam, možda mi je od umora otupio smisao za humor, ali nije ni loše malo biti ozbiljan. Za promjenu. No neću dugo, obećajem da ću već u idućem postu pokušati biti opet duhovita. Nisam ja za ozbiljnost, nikako. Život je sam po sebi previše ozbiljan, a mi smo tu da to ublažimo onim svojim djetinjastim dijelom koji čući u svima nama. Samo ga trebamo znati prepoznati. Eto, napokon sam Vam donekle objasnila svoj odlazak koji sam već nekoliko puta spominjala. Možda to bude i odlazak sa bloga na neko vrijeme. Ne obećajem ništa, još ne znam kakva će biti situacija i hoću li imati volje pisati Vam, ali ako ne prije, očekuje Vas post za Božić. Bit će "Coming home for Christmas" . Vrijeme je za restart. Jesam spremna? Nisam. Glavom kroz zid, kao i uvijek. Pa tko preživi, pričat će. 
- 18:24 -
ponedjeljak, 11.06.2018.
Jedan sasvim "kul" post o minionima i umnjacima
'Ste primijetili da sve rjeđe pišem? Pomislili, jedna bena manje, napokon je odustala i slične izjave koje samo pravi "fanovi" mogu izjaviti? Ali morat' ću Vas razočarat', ne ide moja malenkost nigdje. Bar ne što se bloga tiče. Što se tiče fizičkog odlaska.. pa, o tome nekom drugom prilikom. E sad, vratimo se na ono, zašto sam sve rjeđe ovdje. Ima više razloga, neću u detalje, ali čisto da Vas obavijestim o novostima u mom životu koje toliko zaokupljuju moj mozak da nemam inspiracije. Dakle krenimo : počela je praksa ( rekoh Vam da sam dadilja ). Iscrpe ti minioni i zadnji atom snage iz mene i ostatak dana moj mozak spava. I onda da Vam u polunesvijesti pišem blog? Ma kakav blog? Šta je to? Ali dobro, nije ni to toliki problem. Zapravo pravi problem su, ne biste vjerovali, zubići. A ne, ne. Ne pričam sad o minionima, nego o sebi. Iako, s obzirom na moju visinu, mogu i ja u njihovu ekipu. Naime, zubići ( umanjenice, znam, naviknite se ) rastu meni. Tj. zubić, svima najdraži, kad krene rasti pa imaš osjećaj kao da će ti mozak probit'. Moj jadan, iscrpljen i onesviješten mozak. Ma tko je rekao umnjak? Bravo, sjedi, pet ! ( 'ste vidli, mogu i u školi raditi ). I tako, minioni, umnjaci, spremanje za odlazak što sam već spomenula i još nekoliko tipičnih problema, o kojima ne bih jer ne želim širiti depresiju, mi jednostavno ne dozvoljavaju da otvorim svoj blog i napišem koju pametnu. Ali eto, kao i uvijek, iz ničega nastane nešto, pa tako i sada dok sam Vam sve objasnila, nastala je hrpa teksta. Nazvat' ću ga post! I dat' ću mu kul ime i objavit' ću ga i onda neće nitko moći reći da ništa ne pišem! Dobro je, mozak se probudio. Nije dobro, opet mi neće dati mira cijelu noć. Ma ja čak mislim da je neka sova meni u glavi. Ili šišmiš. Ne, samo ne šišmiš, nisam njegov fan nimalo. Volim ja njega isto koliko i Vi mene i zbog te silne ljubavi stvarno mislim da je vrijeme da prestanem "baljezgat" , objavim ovo šta god to bilo i odem tulumariti sa svojom sovom. Pa nek' si sutra minioni misle otkud njihovoj teti podočnjaci. Vratit' ću se ja opet i to uskoro, sa kul temom. Ozbiljno čovječe, nemoj slaviti! 
- 20:41 -
petak, 08.06.2018.
Blogoterapija
Ne znam koji je Vaš razlog pisanja bloga, da li se želite proslaviti, da li želite biti primijećeni i ostati zapamćeni po onome što pišete ili, kao i ja, smatrate pisanje bloga jednom vrstom terapije. Pišem ovaj blog već nekih tjedan dana i moram Vam priznati da se puno bolje osjećam. Kao da sav svoj teret prenesem u post i tu ga i ostavim. I nije mi toliko bitno da li će to što ja napišem netko vidjeti ili ne. Naravno, lijepo je kad vidim da je netko to pročitao, ali nije i najvažnije. I nikako nije to razlog zašto pišem. Kao što sam već rekla, ovo je za mene neka vrsta terapije. Na ovom mjestu ja zapravo iznosim sve ono što me muči, ali pokušavam to prikazati na pozitivan i pomalo duhovit način. Jeste primijetili? Niste? Nema veze, još stignete. Ne zamjeram Vam jer niste prvi, a vjerujem ni zadnji koji me ne mogu shvatiti. Mogu oni koji znaju "čitati između redaka" , oni koji se isto kao i ja osjećaju neshvaćeni. Ah, mi umjetnici. Ok, šalu na stranu. Stvarno ste Vi meni dragi čitali Vi mene ili ne, shvatili me ili ne. Danas nisam baš nešto od volje pa ću ubrzo završiti ovaj post koji sam počela pisati oko 14h, a završavam ga sada oko 21:30h. Bio je ovo pretežak dan, čak i za mene. Teške odluke su pale, dolazi do velikih promjena u mojem životu jer je očito netko tamo gore odlučio da tako mora biti. Ok, pratit ću znakove, uvijek me odvedu baš tamo gdje treba. Moja terapija za danas je gotova. Da, stvarno se bolje osjećam! Do iduće blogoterapije, pozdrav !
- 13:52 -
četvrtak, 07.06.2018.
Prokleta tegla krastavaca
Mijenjam žarulje, otvaram teglice krastavaca, ajvara i ostalog, sastavljam, rastavljam da bi opet sastavila ...ne, nije ovo još jedan oglas u rubrici "tražim-nudim" posao. Ovo je izjava djevojke koja bez problema preživljava i bez "muške ruke" . U posljednje vrijeme smo sve mi emancipirane i feministički nastrojene i nije to ni loše. Ma gdje je taj "frajer" bez kojeg se ne može? Nisam ga upoznala, a uvjerena sam da ni neću jer može se bez svakoga. Uvijek se i moglo. Ali ipak su stoljeća trebala proći da bi mi, žene, shvatile da smo dovoljno snažne i sposobne da budemo samostalne. Dragi moji momci, nemojte da Vas uvrijedi ovaj tekst, nije tome namijenjen. Imam ja i među Vama nekoliko dobrih prijatelja koji su ponekad čak i bolji od ženskog dijela društva. Ovo pišem svim onim djevojkama koje su spremne biti u vezi sa bilo kim jer misle da nisu sposobne biti same. Tko zna, možda one i nisu. Možda nismo sve mi dovoljno jake da shvatimo da ne postoji "druga polovica" koja nas mora upotpuniti i nismo svjesne da smo mi jedna kompletna osoba. Ta činjenica mi je pomalo i tužna. Šta ti nedostaje curo? Tko ti nedostaje? Tko od tebe može napraviti kompletnu osobu osim tebe same? Dok god nisi spremna živjeti sama i izgraditi samu sebe nećeš ni biti spremna za "njega". Jer ti tako "polovična", kakvom se smatraš, naći ćeš nekog isto tako "polovičnog" i nećete biti sretni. Znam, jer prošla sam sve to. Biti u vezi samo da nisi sam/a? Najgora moguća odluka. Budi svoja, izgradi samu sebe, otvori tu prokletu teglu krastavaca, shvati da možeš sve sama. I tek tada, kad prestaneš tražiti "polovicu" , naći ćeš kompletnu osobu za sebe. Ipak dvije osobe čine par, a ne dvije "polovice" .
- 14:06 -
utorak, 05.06.2018.
Pandorina pogreška
" Stvarno bi trebala početi učiti na tuđim greškama. " Sad si sigurno mislite, kakav je to početak posta koji uopće ne izgleda kao početak i kakve to ima veze sa naslovom ? Dobro, dobro. Idemo ispočetka. Priča ide ovako : " Bilo je to jednog lijepog sunčanog jutra kad .." Ok, bilo je to jutros i nije baš neka priča koja će vas zakucati za stolac i natjerati da u jednom dahu pročitate ovo. Jeste li uopće još tu? Čitate? Ok, onda ću prijeći na stvar. Dakle jutros, bilo je to jutros. Uhvatilo me neko ludilo pospremanja ladica ( 'oće to tako s vremena na vrijeme ) koje baš i ne diram često. Tamo su obično pomalo zaboravljene bilježnice iz mojih srednjoškolskih dana. Među njima sam našla svoj POTPUNO zaboravljeni dnevnik. Stvarno nisam imala pojma šta sam pisala u njemu, ipak je to bilo prije nekih desetak godina. Naravno da me zanimalo koje se to moje tajne kriju unutra. I mora da su velike tajne jer, ne biste vjerovali ( ili bi ), dnevnik je bio zaključan i imao je lokot. Pričam u prošlom vremenu jer sam ga vrlo brzo otključala i ne, nisam našla ključ. Pa ni za dnevnik nisam znala, kako pobogu da znam gdje je ključ? Tako da sam doslovno provalila u vlastiti dnevnik. Mislim stvarno, tko to radi? Sorry dnevniče, znatiželja je bila jača. Evo Vama i slikice da vam pobliže predočim kako izgleda provala u dnevnik :
- 12:59 -
ponedjeljak, 04.06.2018.
500 nijansi sive
Gledam objave, čitam postove, tražim trunku pozitive i optimizma, jer upravo to mi treba na ovaj samo naizgled lijep i sunčan ponedjeljak. A ponedjeljak je sve samo ne lijep. Svi nešto počinjemo ispočetka, svi smo nadobudni i puni elana, "novi tjedan, nova ja" i ostale fore. Lažite se, lažite. I tako ja, ovako realna, svjesna da ponedjeljak nije početak ničega nego samo nastavak agonije od petka, tražim nešto lijepo u ovom danu. Možda je netko negdje napisao nešto inspirirajuće i pozitivno da si "zamažem" i ja malo oči. Ali ne. Frustracija za frustracijom. Negativnost, sivilo. Ma ne 50, nego 500 nijansi sive na svim portalima, u svim novinama, u svima, svugdje. I mislim si, pa zar nitko nema nimalo tog Sunca u sebi, zar smo toliko potonuli i izgubili volju veseliti se i živjeti? Naravno da svi imamo svoje brige i probleme, ali nisu veći od svih ostalih lijepih stvari u životu. Ajde priznajte, imate i Vi toga. Znate, ono šta Vas usrećuje, šta Vas svakog jutra uspije podignut iz kreveta i natjerat Vas da živite? E to! O tome sad razmišljajte, otjerajte to sivilo od sebe. Pa šta ako je ponedjeljak? Neka je! Ne kukajte ako morate na posao, u školu, kod zubara. Umjesto toga, budite sretni što ste tu, što još uvijek dišete. Ako ćemo samo loše uvijek imati na pameti, proći će nam život u nezadovoljstvu. A nisam baš sto posto sigurna u reinkarnaciju. Nećemo imati drugu priliku ako padnemo ovaj test, tu popravnog nema. Znam, znam. Lako meni sad sve to pisat, jel? Nisam ni rekla da je lako, uz sve današnje brige, živjeti pozitivno. Ipak ja kao buduća dadilja i "teta" mnogim klincima moram zadržati pozitivu i optimizam. Ne želim da i njih život uvuče u svoje sivilo. Uvijek će biti loših dana, nepodnošljivih početaka tjedna, mjeseca, godina. To ne možemo promijeniti. No uvijek možemo promijeniti svoj pogled na to, ali malo u bojama. Pokazali smo već sve nijanse sive. Dosta ljudi! Boje! Hoću boje !! 
- 14:42 -
