Zar me je tako teško voljeti

Sa njim sam naučila dosta stvari.

Naučila sam da je jedna od najvećih mudrosti na isti način prihvatati komplimente i kuđenja od strane drugih ljudi.

Naučila sam da su mišljenja drugih ljudi samo odraz njihove percepcije, njihovog karaktera i njihovih osobina, te da nema puno istine u istima.

Naučila sam da o svojim iskustvima sa bivšim ljubavima i uopšte, seksualnim iskustvima, trebam mudro šutjeti.

Naučila sam da je između tog mudrog ćutanja i jednostavne, nepatvorene iskrenosti linija tanka kao najtanja nit of filigrana.

Naučila sam da moram čuvati svoje ja, čak i od onog muškarca koji mi se svidi i počne da mi saopštava moje mane.

***
Pustila sam nekoliko suza, nekoliko puta te večeri, upalila neki film od 3 sata, koji sam gledala već dva puta, i povremeno pustila mislima da pobjegne pokoja opservantska misao o njemu, puštajući kraju da mi legne.
Mimo toga, osjećala sam se neopisivo bolje saznavši da je kraj, nego ovaj zadnji mjesec, pa čak bih rekla i dva, našega odnosa. Mnogo mučnije je bilo uzaludno cijeđenje emocija od njega, emocija koje su bespovratno blijedile, i traženje odgovora na pitanja o tome šta nije u redu, te slušanje neodređenih odgovora iz njegovih usta i poražavajućih iz sopstvene intuicije. Za sve sam bila u pravu. Njegov sam oproštaj, kada je spustio karte na sto, savršeno razumjela. Bila sam sama u takvoj situaciji više puta, samo u njegovoj poziciji. U ovoj - prvi put.

***
Ne mogu reći da mi nije žao što nam se desio kraj, ali nekako mi je, iskreno govoreći, laknulo. Nisam naš kraj podnijela lako, samo sam ga odbolovala prije zvaničnog oproštaja. Onda kad sam pošla tamo kod njega na odmor pa se putem gušila u suzama, onda kad smo se posvađali zbog toga što me je optužio da sam ga nazvala lažovom pa sam mu tri sata objašnjavala kako sam se šalila i na kraju dobila objašnjenje kako je ljut zato što se nisam ODMAH izvinila i rekla da sam pogrešno napisala umjesto što ga ubjeđujem i "pravim budalom", onda kad je upotrijebio naše viđanje kao oružje u svađi i zaprijetio kako neće doći i da sam ja kriva za to, onda kad mi je rekao da smo za tu svađu krivi i on i ja, ja zato što sam se opravdavala a on zato što mi je "previše pustio jer se u našoj vezi ne zna ko piša stojećki", onda kad je pukao od ljutnje zato što sam ga zapričavala porukama tokom utakmice,...onda kad smo se vidjeli nakon dva mjeseca i ja ga zaustavila da ga poljubim a on rekao kako ćemo to kasnije dok odemo do auta pa se negdje provozamo i parkiramo. I onda kad smo iza toga otišli do auta, vozali se izgubljeni gradom pola sata, i parkirali negdje pa se poljubili, i nisam osjetila nikakvu dragost i nikakve leptiriće, vibracije, sreću...iako mi je stalo do njega. Ništa nisam osjetila, jer od njega nikakva emocija nije doticala. Kao da sam ljubila zid, kao da sam razgivarala sa zidom, kao da sam bila u vezi sa zidom.
Ja sam znala, samo mi je trebalo da mi potvrdi, kako bih mogla bez ikakvih žaljenja krenuti dalje.
Nervirala sam se malo i oko posla, da, ali dok mi je on grijao dane, nikakva me druga neugodnost nije mogla pomaći iz težišta niti mi prekrižiti osmijeh.
U zadnjih mjesec dana smršala sam 5 kg. Sada sam ponovo OK sa apetitom i trudim se da jedem što više.

***
Sve mi je to lijepo objasnio, nastanak svoje ravnodušnosti i par izgovora koji objašnjavaju da je to jer je on težak čovjek i jer je jednostavno hladan po prirodi i nije se zapravo nikad u životu niti zaljubio. Izvinio se i pokušao mi reći kako se mogu javiti kad budem željela, da budemo drugovi, šta li...neka, hvala.
Mirno smo razgovarali i mirno se oprostili jedno od drugog. Više mi stvarno ništa nije ostalo nejasno. Po prvi put nakon nekog raskida, sve iako je to bio prvi put da neko raskida sa mnom a ne ja s njim, odmah sam znala da nema povratka i da ću biti u redu. Ono što me je ipak rastužilo, jeste klica razočarenja u misli koja je pobjegla, o tome da nikada neću pronaći onog ko će mi odgovarati i kome ću ja isto toliko odgovarati.