|
Sretna mi Nova
"Nitko te drugi ne zna kao što te ja znam, toga si i ti svjesna!"Zastala sam. Odraz u izlogu dućana me prestrašio. Tako bijesno nisam izgledala od... pa odavno. Nitko te drugi ne zna kao što te ja znam, toga si i ti svjesna? Zbilja? Poslužio se upravo tom rečenicom. Okrenula sam se. Stajao je tamo s tim smiješkom očekujući da ću se vratiti natrag, ponizno ga uhvatiti za ruku priznavajući poraz. Šake su me zasvrbile i pogledala sam ga ravno u oči. Misli, nepotpune i vrišteće rojile su se u mojoj glavi, samo ih ja ovaj puta nisam zaustavila. Nisam kontrolirala. Nisam mogla. Istina, nas dvoje se znamo već dugo vremena. Ali. "Nitko? Ama baš nitko na ovome svijetu?" Smiješila sam se, osjetila sam kako mi se obrazi zatežu, ali glas. Zašto mi je glas zvučao promuklo i titravo, gotovo kao režanje. Gledala sam kako mu se izraz mijenja. Bio je zbunjen i gledao me kao da me prvi puta vidi. Na neki način vjerojatno i je. "Da, nitko. Ama baš nitko."- iako sam ga iznenadila, nisam izbrisala ono njegovo prokleto samopouzdanje i on je, budala, i dalje vjerovao u ono što govori. A ja sam izgubila onu trunku samokontrole koju sam imala do tog trenutka. "Kako možeš uopće izgovoriti tako nešto? Kako se usuđuješ? Ti? Ti me uopće ne poznaješ! Mi, mi nikada, nikada nismo bili zajedno, mi nikada nismo funkcionirali. Ja sam bila ta koja je bila uz tebe, ali ti uz mene nisi. Ja sam jurila na svaki tvoj poziv, ja sam bila ta koja je spremno prihvaćala svaku tvoju mušicu! Koliko dugo me već znaš? Koliko? Nije ni bitno! Zar ne shvaćaš? Ja sam ta koja se poznaje najbolje. Ne ti. Ja sam se oslonila na vlastito rame i plakala. Ja sam bila tu i za svoje i za tvoje slomove. I dok si ti mogao računati na moje rame, moju ruku i moje krilo, ja na tebe nikada nisam. Slamala sam se sama u svojoj sobi, ridajući u jastuk da bih se kasnije umila, popravila šminku kao da ništa nije bilo. Kada si me vidio da plačem? Nikada. Čak ni kada je on umro. Ni kada si me izvrijeđao i ostavio samu na kiši, da bi se nakon pola sata vratio i ispričao. Jesi li primjetio otečene oči? Nisi. Nisi htio. A nisi ni svjestan koliko si me puta nakon toga povrijedio. Igra. Sve je to bila samo igra, prekrasno namještena pozornica na kojoj si ti glumio prekrasnog princa, a ja sam bila šaptač. I pogledaj koliko mi je trebalo da shvatim da ovime rušim samu sebe. A ti, ti si budala. Jer, iako sam znala da se samo poigravaš, predala sam ti se. Dala sam ti da radiš što god želiš. "Nitko te drugi ne zna kao što te ja znam, toga si i ti svjesna!"? To me vrijeđa. Ni ne znaš koliko" Nisam shvatila u kojem trenutku su mi suze počele teći niz lice. Obrazi si mi bili mokri, ali nisam ih se potrudila obrisati. On me gledao zgranuto i šokirano. Bila sam ljuta, bila sam bijesna i buljila u njega vjerojatno izgledajući kao odbjegli stanar žute kuće. I onda se nasmiješio i rekao da se smirim i da će sve biti u redu. U kojem trenutku sam izgubila kontrolu, ne znam. Trenutak je prošao. On je sjedio dolje na pločniku držeći se za nos. Bilo je krvi. "Kurvetino glupa!"- Te riječi su odjeknule u mojoj glavi i zvučale su tako smiješno, tako glupo. Nasmijala sam se okrenula i otišla. Ostavila sam ga da sjedi dolje i proklinje me. Neka. Odlično započeta 2012. godina. I dok tu sjedim i tipkam po svom laptopu, mobitel mi neprestano zvoni. Isključila sam zvuk i možda se jednom javim. Možda. Sumnjam da sam ga zauvijek ostavila iza sebe. Ali opet sam sama. Zapravo, kog ja zavaravam, oduvijek sam bila sama. Čak i s njim u onim najdivnijim trenucima, bila sam sama. A samoća me tješi. I dan danas, baš kao i onda. I za kraj, želim vam svima predivnu novu 2012. godinu. Smijte se što više. Sanjajte. Prepustite se. Sutrašnjica je bitna, ali ne toliko da zaboravimo uživati u današnjici. Budite sretni. (komentari, 06.01.2012., petak, 12:17)
|
Nasumične misli jednog derišta koje nikada ne želi odrasti. Eh, da me barem otme Kapetan Kuka i odvede u Nigdjezemsku da im pričam priče. Trujem se kada stignem. To je moj cilj. Voljela bih da mogu reći za sebe da sam pisac. Nisam. Možda tome težim, ali poznavajući sebe ne težim ni za čime. Ipak, volim čitati. Riječi gutam u nadi da će me oboriti s nogu. Ako postoji uzor u mom životu to je ova žena- Wei Hui. Obožavam način na koji piše i način na koji oblikuje misli. Poput fine paučine.  Zatim ova žena- Jenny van der Harten. Kad odrastem želim biti ona.  I on. Najsavršeniji čovjek koji je hodao Zemljom. On je moj nepresušan izvor hrabrosti. Njegova glazba me nosi više i više i radi njega se ponekad čak i usudim. Jeff Buckley. “Words are beautiful but restricted. They're very masculine, with a compact frame. But voice is over, the dark, the place where there's nothing to hang on: it comes from a part of yourself that simply knows, expresses itself, and is.” 
|
