nedjelja, 25.07.2021.

Što me čini Pravom mamom?

Kažu mi, prava sam mama..
Zašto?? Zato jer nam je lakše, jednostavnije i sigurnije ostati doma dok su nam tata, braco i seka na rođendanu kod nećakinje....
Ne moramo brinuti o senzornoj preopterečenosti, pratiti svaki njegov korak i braniti mu da ide sam s ostalom djecom u šetnju i razgledavanje imanja i ribnjaka kao što to idu njegovi brat i sestra....
O Božeeeeee, ne želim biti "Prava" mama, ja želim biti mama kao i svaka druga mama koja se može opustiti barem na tren i uživati u društvu odraslih jer znam da on ima sad već 15 godina.... Zar je to loše??
Zašto se svrstavati nekuda? Zašto sam ja Pravija mama od ostalih mama? Možda radi modrica po mom tijelu od njegovog štipanja i udaranja, jer bolje je kad uštipne i udari mene nego sebe ili bracu i seku..
Ne želim biti pravija i posebnija mama kojoj govore kako joj se dive ili da im je malo lakše u životu kad se sjete mene i kroz što sve mi kao obitelj prolazimo....jednostavno neželim biti ta....

- 17:44 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 20.07.2021.

Snovi vs Stvarnost

Kad smo klinci, sanjamo o tome što budemo kad narastemo veliki. Kako odrastamo tako nam se i želje i snovi o tome što želimo biti mijenjaju. Mnogi od nas krenu sasvim desetim putem života od onoga o čemu smo sanjali tokom djetinjstva.
Kao teenegeri jedva čekamo i sanjamo o tome da postanemo punoljetni sa povečim popisom stvari što sve možemo i što sve od toga želimo kad postanemo punoljetni..najbolje i najluđe tulume, provode, ludiranja s prijateljima...življenje 100/h..bez razmišljanja o bilo čemu.. Zaletimo u život kao "grlom u jagode".. Neki se razočaraju što nemaju ono što su sanjali, neki lutaju još dugo godina tražeći se, a neki odrastu već i prije no što postanu punoljeti...
Nakon određenog vremena počneš sanjati i onu veliku ljubav, zatim veliku obitelj, zatim ljetovanja, odmore, kule, gradove... I onda dođeš u godine kad shvatiš da od snova nemaš ništa, čak što više..tako na neki način uvijek težimo nečemu što ne možemo ostvariti i samo se još više bacaš u bed zbog toga...
Zato treba prestati sanjati, živi u stvarnosti..a ako nešto i želiš, onda nemoj samo sanjati o tome nego se potrudi da to ostvariš.. To možda nebude odmah, ni sutra, ni idući tjedan, možda ni za mjesec ali jednom sigurno bude.. A do tad treba uživati u onim malim sitnicama koje nam izmame osmijeh na lice....
Ja trenutno sanjam odmor....a sada prvi i jedini za sada cilj mi je smireno popit jutarnju kavu u miru......sutra, možda....

- 21:11 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 13.07.2021.

Ja, on, Mi...

Zar je to tako loše tražiti malo vremena za sebe? Da mi budemo mi? Da uzmemo slobodan dan od roditeljstva i odemo na večeru ili na kavu na sat, dva....konačno malo stanemo i odmorimo od užurbanosti, preše, strke i zbrke.
Uskoro nam se bliži 17 godina kako smo zajedno i 15 godina kako smo u braku, a ujedno i kako smo postali roditelji našem plavom dječaku...
Prije smo se veselili svim pozivima kako u goste tako i na razna događanja tipa svatova, krstitaka, krizmi... A sada, sada sam u fazi kad se molim da nas nitko nikuda ne zove jer znam da je to nemoguća misija..
I nemojte me krivo shvatiti, mi obožavamo našeg plavog dječaka, obožavamo ih svo troje...ali jednostvano, fali mi malo vremena da mi budemo mi, on i ja, kao par...da odmorimo, da napunimo baterije, da se opustimo... Zar je to toliko loše željeti??
On je u pubertetu i trenutno u nekoj ludoj fazi jer smo se vratili u rikverc.. Došli smo do toga da ga ništa ne zanima i ništa ne želi, a puca kao kokica ako mu nije po volji.....a ja se osjećam da se gubim kao nikada do sad.. Ne u amislu da ludim, nego u smislu da sam izgubila sebe, kao ženu...postaje mi svejedno dal sam na pola u piđami i dal sam rasčupana jer sam umorna.... Umorna sam da bi se naj radije zavukla u mišju rupu na mjesec dana samo da mogu..da malo otpustim te kočnice i odmorim....
Zar stvarno želim previše, da mi budemo malo mi, kao par?
Zar ja to uopče smijem željeti??

- 09:14 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 21.05.2021.

Sustav i naša realnost

Jučer je na Novoj tv u emisiji Provjereno bilo riječi o jednoj obitelji djeteta s poremečajem iz autističnog spektra..
Moje isprike pošto sam si smotana za postavit link, imate na youtube-u pa malo pročačkajte kanal Nove tv i Provjerenog, ako tko želi..

Bilo mi je užasno teško odgledati emisiju do kraja i rastužilo me to sve jako, jako, vratilo mi film u rikverc jer poznato mi je sve to vrlo dobro, i prolazili smo kroz to....udarci i ugrizi i strah i nemoć, i njegova/naša rutina.. I teško je, uistinu je teško jer ne znaš kako i što vas čeka za koji dan, tjedan, mjesec, godinu.. A godine idu i dolazi pubertet, ta djeca odrastaju, postaju sve jača, a nesvjesa svoje snage, sve više je okidaća u buktinji hormona pomješanih emocijama tuge, sreće, ljutnje..roditelji sve stariji, umorni od sustava, birokracije, vještačenja...nemoći..pokušajima....i guraju dan po dan, pokušavajući doći i do najmanjeg napredka lutajući za terapijama koje pomažu, o financijama za iste ću neki drugi puta....
Teško je....svi ukućani "trpe" sve moguće izazove...i kao da to nije dovoljno, okolina ih izbjegava i osuđuje, i podrške je sve manje, kako sustavne tako i one bližnjih, prijateljske, obiteljske,....dok ustanova, onih koje bi mogle primiti dijete u spektru je jako malo..i pune su....

provjereno

- 19:54 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 09.04.2021.

Sanjarenje

Skrivenog pogleda gledala je njega kako sanjari izgubljen negdje u svome svijetu i raste.. Kako godine prolaze tako je i on sve češće zalutao tamo negdje i tek smiješkom na njen doziv odreagira i nastavi sanjariti....
U početku to ju je jako smetalo jer se plašila da će jednom potpuno otići i više ga neće moći vratiti, ali sada ga pusti jer zna da dok god se on nasmiješi i na sekundu joj podari pogled, on je tu.. I ponekad i ona zajedno s njim i uz njega odluta da sanjare skupa o dalekim gradovima, dragim ljudima, krivudavim puteljcima, nebitno o čemu..... I jedino se tad na kratko opusti, zaboravi na obveze i brige, upijajući svaki njegov pokret ruku, treptaj očiju pa i udah i izdah, njega-tako opuštenog, tako mirnog da jednostavno zaboravi da je prije svega toga opet imao napadaj, da je galamio po kući pokušavajući u ljutnji dati do znanja nešto..a to je tako teško jer koliko god se trudio, riječi jednostavno ne izlaze van... I suza suzu stiže u tom miru i tišini, što od tuge što od sreće.... Tuge jer zna da mu je teško izraziti se i što ga ona ponekad ne razumije, a sreće jer toliko je već odrastao i toliko već razumije i kontrolira svoje emocije....
I dok izbjegava razmišljati o neizvijesnoj budućnosti i što ih sve tamo čeka jedno je sigurno, rastu zajedno..

- 22:54 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 02.04.2021.

02.04. Podizanje svijesti o Autizmu

Od jutra razmišljam što napisati a da već negdje nije napisano i da već nije netko pročitao.. Toliko mi riječi zuji u mislima, u glavi, no niti jedna ne dolazi do izražaja jer sve su tako važne..ali pokušat ću ipak pa što bude.....

Danas nam je opet naš dan, taj famozni 02.04.,taj Svijetski dan svijesnosti o Autizmu i opet se na svakom drugom postu na koji naletim piše o njemu...danas.. Žalosno je to kod obilježavanja svih vrsta posebnosti, svih vrsta poteškoća da svaka od njih ima svoj dan u godini, jedan dan u godini kad ga se obilježi nekim prigodnim tekstom, videom i/ili slikom.... Ja se često puta pitam, a što je s ostalim danima u godini? Zar na ostale dane te posebnosti, teškoće i oboljenja ne postoje?? Zar se one žive samo taj jedan dan u godini pa se onda svim tim silnim tekstovima ide podići svijest kod nas ostalih "zdravih"? Mišljenja sam da se svakodnevno trebamo susretati sa takvim postovima o svim izazovima, uspjesima i padovima naših života jer samo tako možemo podići svijest i prihvaćanje ostalih....
Autizam nije bolest, nije niti zaraza, niti etiketa, niti pogrda, niti pošalica.. On je cijeloživotno stanje koje ne pogađa samo dijete već cijelu obitelj. On se živi svaki dan u punom pogonu sa svim svojim izazovima..
Neki od tih izazova nas jako iscrpe kako fizički tako i još više psihički, a neki izazovi nam daju vjetar u leđa i znak da smo u nečem uspjeli, da smo nešto postigli, da malim ali sigurnim koracima idemo prema naprijed.. Ja volim misliti i reči da je autizam šarenilo cijelog spektra svih boja i ovisno o našim izazovima neka boja prevladava, a mi volimo kad je plavo i kad je šareno jer to nas gura naprijed.
Na autizam ne treba gledati kao na bolest i voditi se time da dijete ništa ne može ili ne zna jer, mi smo već toliko puta sebi i drugima pokazali i dokazali da se može postići puno toga uz strpljenje, rad, viježbu, trud i ljubav i nismo mi jedini, da se razumijemo..promatrajte malo svoju okolinu.. Ako ulovite pogledom majku/oca koji su presretni zagrlili svoje dijete pustivši koju suzu nakon što ih je dijete dozvalo mama/tata, to je Vama možda bez veze ali njima je to zasigurno veliki uspjeh, radujte se s njima... Isto tako ako vidite da se već veće dijete istrgava iz majčine ruke i baca bilo u trgovini ili na ulici dok je majka vidno izmorena i na rubu suza, ne osuđujte ih jer dijete je vrlo vjerojatno senzorno preopterečeno, umjesto toga pitajte možete li pomoći.. Ako ih sretnete sa dijetetom na ionako već stvarima prepunim rukama, a ono je već dovoljno veliko da samostalno hoda nemojte prigovoriti nego pitajte možete li pomoći..
Autizam ZNA, samo ga usmjerite.
Autizam MOŽE, ali mu pokažite kako.
Autizam ŽELI, ali omogućite mu.
Autizam RASTE, osnažite i podržite ga.

- 12:26 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 26.03.2021.

Ljubičasti dan

Danas obilježavamo svijetski dan podrške oboljelima od epilepsije

Često čujemo kako uz dijagnozu autizma ide i epilepslija, tj. može, a i ne mora. Tako su i nama rekli da postoji mogućnost da daš plavi dječak oboli od iste, a postoji isto tako mogućnost i da ne.
I već samim time, što postoji mogućnost strahovali smo i još strahujemo svi.. Borili smo se nekom vrstom ataka koji nisu bili epi za koje nemamo objašnjenja ni mi ni naša doktorica i to nam je već bio šok jer ni dan danas nismo saznali kakvi su ti ataki i uslijed čega su se događali, a bili su česti. Njegov prvi epi napad i nadam se jedini je imao prije nekoliko godina, a odmah nakon njega je uslijedio i jedan mikro moždani..malo je reči koliko smo se i on i mi svi uplašili ali srećom, našom brzom reakcijom i pozivom hitne, te dragim stričekima iz iste i doktorima koji su nas zaprimili na odijel sve je prošlo u redu iako su ostale neke posljedice u tipu visoko voltažnih žarišta..
Nama je samo taj jedan epi napadaj bio šok, a kako je tek roditeljima čija djeca imaju i po nekoliko njih kako tokom dana tako i tokom noći, veliki je to strah, strepnja, briga, a tek nemoć koja se osjeća dok vidiš dijete kako je u tom nekom grču..a opet vidiš da je svijesno..

- 19:32 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 23.03.2021.

Prihvaćanje

Prije nešto manje od dvije godine zvala me je učiteljica mlađega sina koji je redovno dijete. Malo je reči kako me šokirala svojim izjavama. Natuknula je kako je primjetila kod njega neke poteškoće pri svladavanju gradiva iz matematike i kako mu je rukopis užasan te da je njena preporuka individualni program školovanja iz ta dva predmeta. Morali smo obaviti logo i psiho testiranje da se utvrdi što točno ne šljaka kako treba(spominjala se tu i disgrafija i disleksija).. Nalaz je bio uredan, mislim, matematika mu ne leži, nije ni prvi ni zadnji..a rukopis, večina dečkića imaju švrakopise tokom cijelog školovanja... Eto, nije nešto što se viježbom nebi moglo popravoti i ispraviti.. Sada kad je 4 razred, teškoće u svladavanju pojedinih glavnih predmeta su uveliko uočljivije..bile su i prošlu šk. godinu ali nekako se provukao što zbog štrajka učitelja što zbog on line nastave.. Mi smo opet morali na testiranje....i iako sam imala ogromni strah i veliki grč, riješili smo i to. Naravno, sada na nalazu stoji preporuka za ip.. Nemate pojma koliko mi je i teško i olakšavajuće u isto vrijeme.. Teško mi je jer vidim da se muči sa gradivima u školi, a bistar je i pametan...a olakšavajuće je jer znam da će sada njemu biti lakše iako mi je to bilo na prvu teško prihvatiti.. Bojala sam se nalaza i mišljenja, bojala sam se i pomisliti samo o bilo kakvim teškoćama, jer već se borim sa hrpu njih sad već skoro 15 godina.. Možda sam se i malo pogubila, ne možda nego sigurno jesam..i teže mi je sada ovo bilo prihvatiti nego što je bilo sve teškoće starijeg dijeteta..

- 19:53 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 13.03.2021.

Pričam ti pogledom, zagrljajem, osmijehom

Danas šutim za sve koji ne mogu reči ništa, a znaju i osjećaju sve....
Dugo godina sam nečiji glas, osmijeh, očaj, bol, radost pa i krik..
Ne zanimaju me dijagnoze koje ih etiketiraju, ne zanima me što je dovelo do njih jer znam da je to cijelo životno stanje za koje nema lijeka..
Ne zanimaju me ni statistike o kojima stalno govore i pišu...
Moje dijete nije ni broj ni dijagnoza, nije problem društva niti je obiteljska sramota.... On je ljubav, borba, sreća, radost, upornost, najsnažniji vrisak iz najmračnijih dubina....
Zamisli da si na njegovom mjestu..
Sva svoja osjetila pojačaj na najjače...
Prenagli pokreti slučajnih prolaznika, usputni šumovi, zujanja i vibracije sa nedalekog gradilišta, zvukovi trube i motora, let ptice iznad glave, lavež pasa i sve to u isto vrijeme čuješ, osjetiš.. Prava zbrka, zar ne?
Osjeti neizdrživo grepkanje po vratu etikete sa majice, asimetrično vezane vezice na tenisicama koje se moraju popravljati do savršenstva..
Pokušaj se oduprijeti nemiru mišića koji te tjera na ljuljuškanje, vrtnju ili lepršanje poput leptira nošenog povjetarcem-tako slobodnog, a opet tako zarobljenog u svome svijetu..
Pokušaj zamisliti strah, ljutnju, radost, čežnju, glad, žeđ, želju, vručinu, hladnoću..
Nije teško, zar ne?
A sada zamisli da ništa od toga ne možeš "pokazati" riječima...
Zato danas šutim..
Šutim za obitelji koje su odselile za bolje sutra svoga dijeteta..
Šutim za male umijetnike i skrivene genijalce..
Šutim za one koji obožavaju knjige i učiti iz njih ali im je teško na miru sjediti i pratiti nastavu..
Šutim za sve njih koji imaju fotografsko pamćenje ali nisu u stanju izgovoriti jednu složeniju rečenicu niti znaju zavezati tenisice i cipele..
Tako različiti, a tako isti mi..
Jednako osjećaju bol, tugu, strah, ljubav, radost, želju...
Danas šutim i za majke i za očeve koji su ostali ostavljenji, sami sa svojim kikićima, njihovim teškoćama i različitostima..
Šutim i za braću i sestre koji su morali odrasti prebrzo, koji su tu za svoju braću i sestre, pružaju podršku, uče, vole....
Šutim jer sam umorna od riječi, pogleda, objašnjavanja..
Šutim za sve koji su odbačeni od sustava..
Šutim za one koji su ostali sami u parkiću na igralištu...
Šutim i za tebe plavi moj dječaće....
Jer šutnjom si kažemo sve.....

- 10:26 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2020.

Priznat ću Vam nešto..nije uvijek lako jer život donosi razna iznenađenja, da ne kažem sranja headbang .. U ljubav trebaš puno ulagati...puno uzajamnog razumijevanja, podrške u snovima, željama i planovima..poštivati jedno drugo, voljeti jedno drugo sa svim manama i vrlinama..imati povjerenja jedno u drugo..bez svega toga, to nije to.. rolleyes
Imala sam sreću, imam je još uvijek kiss ..da uz sebe imam čvrsti stjenoviti oslonac, veliku ljubav, prijatelja, pomagaća, suputnika i kad nam sunce sja i u olujnim danima.. Imam kraj sebe osobu koja će učiniti sve da mi popravi dan i izmami osmjeh, da mi kaže da pogledam u retrovizor s pitanjem dal' primjetim što na kotaču (vrti se rofl ) zna kad mi treba samo zagrljaj, bez i jedne riječi, samo zagrljaj da mi bude bolje.. Moj osobni radijator kad zahladi naughtykiss , moje sve cerek .... I nije nama s nama lako baš uvijek, ali je vrhunski cerek

- 11:53 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< srpanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Srpanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (3)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (2)
Kolovoz 2020 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Tko sam ja?
Majka jednog predivnog autističnog diječaka
Zašto blog kad postoji papir i olovka? :)
Tipkovnica mi je dostupna uvijek i svuda..
Pisanje u terapijske svrhe ne nadajući se da itko čita ono što pišem....a ako se i nađe netko, nadam se da će ono napisano, i pročitano pomoći u shvaćanju dijece/osoba sa poremećajem iz spektra autizma i nihovih obitelji..... Podizanje svijesti i prihvaćanje različitosti...naši usponi i padovi, strahovi i pobijede..

Linkovi

http://www.autizam-suzah.hr/
https://youtu.be/lQWvm2KoZzQ