Dnevnik toka misli

ponedjeljak, 17.12.2018.

Drugi blok reklama


Moj muž je luđak. Dakako, u cijelosti u pozitivnom smislu. Ovog vikenda upoznao je lika koji je luđi od njega, na što sam s blagom nevjericom rekla - Sumnjam.

- I ima ženu kao što si ti, on luđak, a ona disciplinirana, staložena i sve radi po pravilima.

- A ja sam mislila da smo nas dvoje posebni... - malo mi je bilo krivo što nismo jedinstveni.

Na televiziji se vrte reklame. Novi film - Aquaman.

- Navodno je loš. Zapravo, kao i svi DC filmovi. - kaže on.

- Meni svejedno. Želim ga gledati jer mi je glavni glumac zgodan. - kažem ja.

Zapravo se nikada nisam puno zamarala time kako izgleda moj idealni muškarac. Zaljubiš se u kog se zaljubiš, zavoliš koga zavoliš, nemaš tu baš nekog prava glasa, pa čemu tratiti moždane vijuge. Međutim, povijest internetskog pretraživanja može čovjeku, pardon ženi, puno toga otkriti o njoj samoj.


Npr.


Stoga, ako se u ovim prostorima skriva muškarac s gore prikazanim karakteristikama, neka se javi. Dakako, riječ je o isključivo poslovnoj suradnji dok traju reklame.

Ovaj post bit će izbrisan nakon proteka 24 sata, jer poštena žena za razliku od one nepoštene, zna kada i kako ukloniti tragove.

17.12.2018. u 08:09 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.12.2018.

Prvi put


Ležim budna u polumraku. Moje šareno dijete zagnjurilo je glavicu u moje lijevo rame, a rukicu prebacilo preko desnog. Čekam da joj se disanje produbi i da joj rukica klone. A onda ću se ustati i pospremiti tragove popodneva.

Dvanaest sati prije toga popila sam coldrex, četiri sata prije toga popila sam ketonal, a sat vremena prije toga muž mi je umasirao voltaren gel između lopatica. Moje dijete dalo mi je bar desetak pusa u vrat u čvrstom uvjerenju da ako njoj bubica prođe kad ju mama poljubi onda će i mamine suze presušiti kad joj ona da pusu.

I nije mi to prva prehlada u životu, nije mi to niti prvi ukočeni vrat u životu, ali definitivno prvi put pokušavam odviknuti dijete od pelena.

Iz nekog pedagoško-odgojnog, samo tetama u vrtiću znanog razloga, one su zaključile da je moje dijete spremno za skidanje s pelene. Mene nisu pitale da li sam spremna, niti moju vešmašinu nisu pitale, ni moj tepih između ostalog, kao što nisu konzultirale ni vlagu zraka zbog koje se veš suši sto godina, a niti godišnje doba zbog kojeg dijete ima na sebi sto slojeva.

- Imate bistru djevojčicu i šteta je da hoda u pelenama.

Moja glava trenutno nije bistra, i može gledati samo u jednom smjeru, stoga se pravolinijski podvrgavam višem autoritetu.

Sve dok moje šareno dijete poljupcima liječi moje boli mogu plesati po oštrici noža, i izgubljenoga dobrog glasa pjevati uspavanke. A onda se ustati i pospremiti tragove suza.

Ležim budna u polumraku. I sretna sam.


13.12.2018. u 09:17 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.12.2018.

Reklamni bis


Iliti one reklame koje dođu nakon što si se ponadao da su reklame završile…

Ovog vikenda raspravljale smo o knjizi - Strah od letenja, Erice Jong, koja je 1973. izazvala veliku pomutnju.

Nisam odoljela članice kluba, sve sretno udane i jedna sretno razvedena, upitati :

- Evo, kad bih sada htjela naći ljubavnika, pa gdje ga naći? Naravno, ako se držimo osnovnog pravila da ne sereš gdje jedeš, dakle, muškarci na poslu ne dolaze u obzir, niti oni sa treninga, žene u klubu također… Gdje da nađem ljubavnika?

Praktična među nama ima spreman odgovor :

– Na internetu, imaš stranice za to… - međutim, nakon što joj objasnim da je veća vjerojatnost da ću nekome poslati fizičko pismo napisano nalivperom na koje sam nalijepila svojom slinom markicu, jer su za mene kompjutori i Internet samo nužno zlo, ta ideja pada u vodu. A Iskusna među nama još i dodaje:

- Nije to preko interneta tako jednostavno, niti su ti likovi tamo baš svi normalni. Probala sam.

- Gle, možeš sa mnom i mojim frendicama van u Ray. – kaže Suosjećajna. Ray je noćni klub u kojem pola plaće ostavim za dvije cuge, k tome si razmišljam kako nema tog ljubavnika zbog kojeg bih dobrovoljno držala oči otvorene između 23h i 6h u bučnom i zadimljenom polumraku.

A onda se javlja Realna i pogađa srž problema:

- Gle, ti imaš taj opasni pogled, čak te se i ja nekada bojim, naravno da ti nitko ne prilazi! Kad sjediš u bircu, moraš imati onaj bezazleni, „ja sam dostupna“ pogled, a ne ovaj tvoj. – i odmahne rukom prema meni. Znala sam da je u meni problem, prvo moram izvaditi brvno iz oka svog…

- Hmmm, jedino da stavim neonski znak iznad sebe „pristup slobodan“. – odgovaram na to.

Suosjećajna dodaje:

- Gle, mogu pozvati svojeg muža pa vježbaj pogled na njemu. – taj prijedlog međutim odbacujemo, jer muškarcima nije dozvoljen pristup u klub. Samo Medi, slinavoj čokoladnoj njušci što čeznutljivo gleda sirnicu i buhtle s nutelom na stoliću.

Opet se javlja Praktična:

- Što bi ti htjela! Gdje se mi žene s djecom uopće krećemo? Znaš gdje sam bila zadnje tri večeri? Na dječjem rođendanu, na dječjem rođendanu i na dječjem rođendanu.

Tišina ispunjena neizbježnošću spoznaje spustila se na nas.

A onda se iznenada sjetim:

- Bila sam neki dan u knjižnici, u onoj daljoj u koju inače ne idem, jer u mojoj nije bilo knjige koju sam tražila, i bio je zgodan knjižničar za pultom! Onako s bradicom i podužom kosom. – oči su im zaiskrile i topla struja nade zatitrala je među nama.

- …ali bila sam s djetetom. – dodajem.

I tako su potonule sve lađe.


10.12.2018. u 11:55 • 19 KomentaraPrint#

petak, 07.12.2018.

Dok traju reklame...


Reklama broj 1

Za gablec sam si kupila tortilju, goveđu. Gospon me pitao da li hoću veliku ili malu, reko – veliku. Međutim, kad sam ju kasnije u uredu pokušala svladati, shvatila sam da sam se precijenila, pa sam to prokomentirala kolegici. Kaže ona na to:

- A ne ne, jedi do kraja, da mi budeš lijepa i debela. Kad se ti udebljaš ja ću otvoriti šampanjac.

:)))))

Reklama broj 2

- U niti jednom mojem odnosu novac nikada nije bio bitan. – moja kolegica nešto priča u pozadini kako se sve vrti oko novca, a ja usputno odgovaram ili samo klimam glavom, međutim na ovu izjavu zastajem s poslom i značajno ju pogledam. Ona se počne nevino smijati i onda, kao da se nečega sjetila, kaže:

- Znaš što se sinoć dogodilo?

- Što?

- Znaš što se sinoć dogodilo?

- No pa što?

- Znaš što se sinoć dogodilo…

- Slušam…

- Znaš što se…

Tu odustajem i samo klimam glavom…

- Zvonio je mužev mobitel…. Sasvim slučajno sam vidjela tko zove… - na tom mjestu ja počnem umirati od smijeha, jer je prošli tjedan isto tako sasvim slučajno na muževom mobitelu vidjela poruku neke žene, zovimo ju G, i čak se s njom dopisivala s njegovog mobitela bez da ona zna, a zbog grijeha zaprimanja poruka neke neudane žene, muž joj je morao kupiti novi mobitel (toliko o izjavi s kojom je naš razgovor započeo).

- Daa! Ja inače nikada ne gledam mužev mobitel, nikada!, jučer sam čistila prašinu sa stola i slučajno sam vidjela da zove G.

Sad mi ona ispriča zbog čega je ta žena trebala njenog muža (nešto poslovno). I na kraju doda.

- I ne zna reći R! – gledam ju zbunjeno,

Kakve veze to sad ima s ičime, pomislim i slijegnem ramenima.

- Daaa!, rekao mi je prijatelj da muškarci polude za ženama koje ne znaju reći R.


:))))

07.12.2018. u 08:32 • 10 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.11.2018.

Obli kamenčići


Ujutro volim tišinu i samoću. Neka traje bar do poslije prva tri gutljaja kave, a po mogućnosti i duže. Cijeli dan? Previše tražim? S vremena na vrijeme moje molbe bivaju uslišane.

Jutros sam uživala u toj tišini.

Kolegica iz sobe je na seminaru.

Čak i bračni partneri moraju povremeno ne biti skupa, a s kolegicom na poslu provodim više vremena nego s mužem. Doista se čovjek, pardon, žena, zaželi odstojanja.

Imamo klizno radno vrijeme. Ona dođe pola sata prije mene. Kad uđem u sobu, ona se već nauživala tišine i onda se želi razgovarati. Odlazi doma pola sata prije mene, pa bi se pred kraj svojeg radnog vremena još malo razgovarala, dok sam ja u finišu nekog posla i samo želim još tu jednu stvar konačno završiti.

Tijekom dana, u više navrata ona bi se također malo razgovarala sa mnom. I sada, kad bi to bile nove priče, ili bar zanimljivo ispričane priče, još bih i progutala, ali ona baš i nema dara za prepričavanje događaja. Često ponavlja po par puta istu riječ ili rečenicu, i pomalo miješa značenje nekih riječi kao u Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj, ili ako nije sigurna u izgovor neke stručne ili engleske riječ, prestane ju izgovarati u pola i upotrijebi neku drugu. Najsmješnija mi je bila njena poštapalica – Fuking you. Izgovarala ju je s toliko strasti i uvjerenja, uz popratnu gestikulaciju, ne nužno meni upućeno, ali povremeno i meni namijenjeno, zbog snage osjećaja koji su je u tom trenutku preplavili, kako bi ima dala vanjski pečat, a ne zato da bi mene vrijeđala. Međutim, prestala ju je upotrjebljavati nakon što sam joj rekla da se kaže - Fuck you.

Ona pali radio i prije nego što ikoga pozdravi, ne voli tišinu. Često otvara i zatvara prozore ili pali i gasi svjetla. Uvijek me pita da li mi smeta ovo ili ono, na što mi dođe da joj opsujem jer me prekida tim pitanjima. Već sam joj tisuću puta rekla da mi ne smeta. Prilagodljiva sam, ako mi je vruće skinut ću se, ako mi je zima, obući ću se, moje oči se prilagode na jačinu svjetla, samo ih prestani šokirati deset puta dnevno. Da bi me na kraju naživcirala njena uviđavnost.

- Je li ti radio preglasan?

- Otvoriti ću malo prozor, ne smeta ti?

Ili kad sam već na pol puta da zatvorim prozor (naime, ipak ja sjedim kraj tog prozora, dok je ona metrima daleko od njega, i prozor gleda na sjever i kad sjever počne puhati, čak se i meni ne da oblačiti kaput u uredu zbog nje), ona kaže – Zatvori prozor. Vrlo je iritantno kad ti ljudi govore da učiniš nešto u trenutku kad ti to već radiš.

Pijem kavu.

Promatram svoje ruke.

Kratko podrezani nokti, mjestimični ostatci prozirnog laka, žile koje preskaču preko tetiva dok pomičem koščate prste, i počnem se glasno smijati. Njeni su uvijek brižno nalakirani tamnim lakovima, ujutro se šminka u uredu, i stalno ponavlja, kako je ovih osam sati za nju tek tako, a njen život je u dućanima, šetnjama i kavama s „matriksima“ (tako zove bogate ljude, još ju nisam pitala da li je gledala film, bilo bi mi žao da prestane koristiti taj izraz, dođe mi to kao zadiranje u autorska prava).

Draga mi je, takva kakva je, ćudljiva, neurotična i djetinjasta (Stockholmov sindrom?). Tko bi ga znao zašto me život stalno trpa s ljudima koji su mi dijametralno suprotni? Da li zato da naučim nešto od njih, ili oni od mene? Ili da se izbrusimo međusobno i postanemo lijepi obli kamenčići na plaži života?

Vani se pojavilo sunce nakon jutarnje susnježice, tišina me obavija i rukujem se s njom kao sa starom prijateljicom.



29.11.2018. u 10:07 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.11.2018.

Vegetarijanka


Vegetarijanka je gadna knjiga. Kad kažem gadna, to kod mene u pravilu znači odlična knjiga sa grdim sadržajem koji te iznutra sažvače i ispljune.

Vegetarijanka, Han Kang




- Možda ti se koncept pisanja svidi kao ideja za tvoje pisanje. – kaže mi majka i pruža mi u ruke crvenu knjigu.

Naime, roman je osmišljen u tri dijela, u svakom dijelu druga osoba (suprug, sestrin muž, sestra) iznosi svoje viđenje glavnog lika, svojih unutarnjih borbi i događaja koji su uslijedili. Pri tome nam se glavni lik, mlada žena, nikada ne obrati i nju upoznajemo samo kroz druge, ona je nijema, pasivna, podložna.

Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.


...kaže u prvom dijelu njen suprug.

Moja sestra je bila vegetarijanka, pa veganka, a eksperimentirala je povremeno i sa sirovom prehranom. Za mene su njeni izbori bili kulinarske eksplozije okusa i boja, avanture na koje nikada sama ne bih pošla, a kroz nju sam bila redoviti gost tim carstvima. Međutim ova knjiga nema veze sa vegetarijanstvom, ali sam kroz nju proživljavala gubitak sestre. Moje misli i osjećaji vrtložili su se sve brže i gušće kako je radnja u knjizi otkrivala sloj po sloj ljudskih strahota.

Ova knjiga govori o posljedicama psihičkog i fizičkog zlostavljanja na psihičko zdravlje jedne osobe, sa konačnim fizičkim posljedicama smrti od anoreksije. Govori o tome kako dvije sestre mogu različito reagirati i nositi se s zlostavljanjem, govori o tome kako nas djeca mogu održati na životu i kad više nemamo ni trunke života u sebi. Govori o sebičnosti, o tretiranju druge osobe kao predmeta, o tankoj granici između umjetnosti i iskorištavanja psihički bolesne osobe. Govori o humanizmu koji nas pretvara u mučitelje ljudi koji su odlučili umrijeti.

Ova knjiga govori o toliko toga, a sve kroz jednostavne i suptilne prizme vanjskih promatrača i aktera, pri čemu glavnom liku čak i spisateljica oduzima pravo glasa, kao što su joj ga oduzeli i likovi u knjizi.

Osjetila sam bliskost sa razmišljanjima sestre glavnog lika, s njezinim pokušajem pronalaska onog jedinstvenog trenutka u kojem je trebalo poduzeti onu jedinstvenu stvar kako bi se izbjegle sve te strašne posljedice. Nažalost, tog ključa nema, iako si to još ne priznajem, i još uvijek tragam za njim. Razumijem i njenu ogorčenost, ona je odlučila probuditi se, jer imala je dijete i nije si mogla dopustiti nestati u snovima, iako bi najradije utonula u san.

I ja imam snove. Sanjam… i mogla bih se pustiti i izgubiti u tim snovima, dopustiti im da me preuzmu… Ali san nije sve što postoji, zar ne?





26.11.2018. u 12:13 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 20.11.2018.

Kaže moj otac

Mrvim suhu travu među prstima. Tvrda je i tanka, vlaknasta poput krute paučine, poput klupka konca.

Hladnoća mi prodire kroz lovačke hlače, ali stopala su mi topla, ugrijana hodanjem i probijanjem kroz grmlje i trnjinu. U beskrajnom sivilu neba i smeđih nijansi vidim eksploziju boja, a pustoš neobrađenih polja preda mnom, skriva obilje života.

Hodam. Dišem.

Zrak je suh, bez mirisa. Pokleklo, neobrano polje kukuruza šušti. Mrvim komad hladne zemlje među prstima. Nakon početnog otpora, ona se sasipa u prah nošen hladnim vjetrom. Pomirišem svoje ruke, ali na njima nije ostao miris oranice.

Pratim prijatelja, metar u stranu i metar iza njega, to mi pruža dobar pogled, a opet sam izvan smjera njegove sačmarice. Njegov pas, živo srebro, obrađuje teren.

Hodam. Dišem. Doma sam.

Kasnije na kavi u lokalnoj birtiji, šutim i smješkam se. Što bi drugo žena trebala raditi među lovcima. Šale se na moj račun, pokušavaju me izbaciti iz takta.

- Žena lovac, pa to još svijet nije vidio! Kamo ovaj svijet ide…

- Lovica…

- Ne daj da te zovu lovica, to su mačke, ti si lovkinja.

- Zašto nemaš psa?

- Koju pušku imaš?.... Aaa to ti je za veslanje, s tim možeš samo zatuči nekog.

Procjenjuju me. Kao i bilo koga drugog, uopće nije važan spol, novak je novak. Novaka se zafrkava. Kako čovjek reagira na šalu mnogo govori o njemu. Progutati ću još mnoge šale prije nego što zaslužim njihovu ozbiljnost.

Lovkinja sam.

U mojem društvu su reakcije minimalne, mnogi to ni ne znaju, ili su zaboravili na tu informaciju, jer to nije nešto s čime se hvalim naokolo. Bar me otac učio da se o nekim stvarima ne priča na sva zvona. Ili kako bi to Lord Chesterfield rekao svojem sinu – Znanje je poput zlatnog sata, izvadi ga kad trebaš vidjeti koliko je sati, a ne zato da bi pokazivao da ga imaš. Reakcije na internetu su često negativne, vrve neznanjem glede uloge lovstva u gospodarskom smislu kao i glede kulture lovstva, i nepoznavanjem mene kao osobe, ali tko sam ja da mijenjam misli drugim ljudima. Samo znam da u mojim mislima ima mjesta čak i za lovca vegetarijanca, i da po meni to nije nužno oksimoron. Internetski poznanik koji me tada još nije poznavao, kad je čuo da sam lovkinja izlanuo je … ona bi ubijala Bambijevu mamu! On se šalio, a ja neću ubijati Bambijevu mamu. Bambijeve mame su zaštićene zakonom.

Međutim, negdje duboko, zakopano u srži stvari, u ovoj priči nema šale.

- Bit će rata. – kaže moj otac.

Rečenica s kojom sam odrasla i s kojom živim. Rečenica koju slušam redovito, poput refrena, vrti se i mijenja nijanse, ali bit je jasna. I ja mu vjerujem. Vjerujem spletu njegovog iskustva, znanja, prošlosti, vjerujem njegovim sjećanjima i njegovom praćenju svjetskih događanja. Pamtimo Vukovar, svi, to je svetinja, ali što ćemo s tim pamćenjem, ako nismo spremni za drugi.

- Bili smo s lovačkim puškama protiv organizirane i dobro opremljene vojske. – kaže moj otac.


20.11.2018. u 11:10 • 7 KomentaraPrint#

petak, 16.11.2018.

O čuđenju


- Izgledaš mi poput jedne od onih s televizije, iz onih sapunica. – kaže mi otac.

Gledam ga zbunjeno. Upravo sam ušla u kuću, sportska odjeća mi je natopljena znojem, držim dijete na kuku, a po rukama mi se sapleću sportska torba i djetetov ruksak. Iscrpljena sam, a još me čeka večernja procedura. Ne zaustavljam se da bih otkrila što je otac pod time mislio, jer to što mi je rekao zasigurno nije bio kompliment. Moj otac ne dijeli komplimente.

Nakon što dijete konačno zaspe spuštam se u prizemlje ne bih li razgovarala s njim. Došao nam je u posjetu na dva tjedna, a ja sam mu do sada posvetila svega par pozdrava u prolazu.

Čim sam se pojavila on nastavlja:

- Uredski posao, treninzi, vikendom na Sljeme, poput onih s televizije.

- Obični, prosječni život. – odgovaram na to.

- A ne, nije to prosjek. To čak niti u Americi nije prosjek. Tamo ljudi gladuju.

Moja uobičajena reakcija prokulja iz mene, zaškrgućem zubima, a onda umjesto obrane napad:

- Zar bih se zbog toga trebala osjećati krivom? – sad on mene gleda zbunjeno, ne shvaćajući zašto reagiram tako burno.

- Ne, ne bi. Samo se čudim tome kakve su živote odabrala moja djeca.

Čim moj otac otvori usta, moje uši čuju napad. Tako je to bilo trideset godina. Trideset godina predavanja, upiranja prstom u moje pogreške, strogoće, principa „što te ne ubije, ojača te“ i bespogovorne poslušnosti, pa mi je novonastala situacija u kojoj mi kaže kako se sada sa mnom želi razgovarati kao sa ravnopravnom osobom, razmjenjivati razmišljanja i poglede na stvari, čini čudnom i zahtjeva svjesnu prilagodbu. Uspijevam u toj prilagodbi i razgovor se nastavlja u mirnijem tonu.

Čudi ga što planinarim po konzumerističkim Alpama, od kojih čak i Slovenci bježe pa radije lunjaju našim divljim velebitskim bespućima, što treniram u zaparenoj sportskoj dvorani umjesto da sjednem na bicikl i odvezem turu po bregima. Čudi se, a ja se čudim njegovom čuđenju.

- Dosta mi je ispunjavanja tuđih očekivanja, i tvojih i Filipovih… Nije pitanje što ja želim, nego što mogu.

- Nemam ja nikakvih očekivanja, ja se samo čudim.

Kako je moguće da ne vidi? Zar ne vidi kavez u kojem se šećem? Moja podrezana krila? Gdje su te slobodne žene koje mogu ostaviti muža i dijete i posao da bi bivakirale po Velebitu? Kako to da od mene očekuje čudesne pothvate nadrealizma, a od svojeg sina ne? Je li on to namjerno kopa po mojim ranama ili je samo obično muško koje ne vidi pored zdravih očiju?

Dva svijeta koja se ne razumiju.

Moja objašnjenja on ne čuje, on ima potrebu pričati, ne nužno i slušati. Kasno je, ustajem od stola, kažem da mi trenutno ovakvo stanje odgovara, i odlazim na spavanje.

Laž.

Ne odgovara mi, ali to je ono što mogu. Nisam slobodna. Moji izbori su posljedica prilagodbe i kompromisa. Moj muž voli Alpe pa ga slijedim, moje dijete treba majku pa ga slijedim, moji roditelji trebaju kćer pa ih slijedim, moji računi trebaju novac pa ga slijedim. Za razliku od mene on je u mirovini, razišao se od moje majke, djeca su mu odrasla, planira svoje vrijeme po svojim pravilima. I onda se čudi što si ukradem sat vremena zaparene sportske dvorane nakon posla dok mrak već nagriza grad i hladnoća stišće oko zidova. Vruća i znojna jurim po dijete, jer moje srce živi u očima tog djeteta i vraćam mu se poput presahlog izvora kako bih provjerila - kuca li još?


16.11.2018. u 13:51 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 14.11.2018.

Crna ovca

Kako je prošla subota? Začuđujuće očekivano.

U jednom trenutku, dan prije, čak sam pomislila kako je možda i među ženama moguća ona muška lakoća prelaska preko svađe. Možda i mi možemo izmijeniti žučljive riječi i nakon pola sata zajedno popiti pivu? Međutim, subota me razuvjerila. Možda negdje postoje žene koje to mogu, ali nisam ih do sada srela.

Cure su bile lagano napete, rasprava o knjizi protekla je živahnije nego uobičajeno, podmazana uzbuđenjem i povišenim raspoloženjem zbog očekivane rasprave na temu - „onog što se dogodilo u grupi“. Bila sam tako umorna (neprospavana noć prije, penjanje na Sljeme tog dana) da je moja obrana bila mlaka i usputna, više reda radi, jer je šest para očiju gledalo u mene. Vjerujem da su cure očekivale više. Podrobnije objašnjenje, jače argumente, žar u mojim očima? Ili sam to možda očekivala sama od sebe. Ne znam, no ništa od toga im nisam dala. Držala sam se jedino osnovnog pravila – nikad ni pred kime ne pokazuj slabost. Možeš odglumiti slabost, ako time postižeš svrhu koju želiš postići, ali nikada svoju pravu slabost. Nikad ne pokazuj koliko te nešto pogodilo, koliko si o nečemu razmišljao, koliko suza isplakao. Čim pokažeš slabost ljudi te pojedu. Čim kažeš – oprosti, drugi si uzima za pravo o sebi misliti kao o pravedniku kojem je nanesena nepravda.

Stoga sam im rekla kako stojim iza svake napisane riječi, kako se možemo složiti da se ne slažemo i krenuti dalje.

Međutim, ostao mi je gorak okus u ustima zbog krive procjene. Napala sam, napala pod navodnicima, osobu slabiju od sebe, a to ne radim. Napravila sam krivu procjenu i zbog toga mi je žao.

Znam da su mobiteli zvrndali i izvan grupe u kojoj smo sve skupa komunicirale, i sve ono što je izrečeno o meni, ali ne meni, osjećam kako struji zrakom poput nevidljivih iglica koje me bodu. Da li je potrebno reći kako ja nisam komunicirala izvan te grupe s drugim curama? Nisam tražila saveznike, nisam htjela da se u grupi stvaraju tabori, posljedice za dinamiku grupe bile bi tada pogubnije. Ovako imamo samo jednu crnu ovcu, koja se s time može nositi. Ponekad nije loše inscenirati trzavicu da bi se ljudi malo trgnuli, i u konačnici bili sretniji kad se opet stvari vrate u normalu. Ponekad nas takve trzavice odvuku od drugih životnih problema, koji se odjednom čine manjima samo zato što nisu novi i nisu aktualni. Kruha i igara.

Uloga negativca sve mi više prirasta srcu.



14.11.2018. u 14:02 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 07.11.2018.

Kompliment


Dvije sekunde zamrlog razgovora je možda najljepši kompliment koji muškarci mogu dati ženi u prolazu.


07.11.2018. u 11:42 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< prosinac, 2018  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi


Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora