Na rubu ...
30.11.2005., srijeda
|
nekako me i nije krenulo dobro sa pisanjem postova. jutros u pola posta uleti šef-direktor-vlasnik koji je inaće u to doba rijetko budan i jedan panični i usto krivi klik i napisano je nestalo. večeras nekako uspijem uobličit nekoliko rečenica uz stalno prekidanje nekog od moje troje dražesne dječice i sva happy kliknem Objavi post kad ono stranica se ne učitava. šta je sad? pa da, diskonektirana sam. ma ne mogu bilivit. namješteno je na 10 min. koje su naravno prošle dok sam usput pisala paralelno posvečujući pažnju svojoj dječici koja jednostavno moraju stalno biti centar svijeta inače su nesretna i mogli bi me prijaviti na neki od onih hrabrih telefona, a kako u našoj kući postoje tri centra svijeta + MM morat ću potražiti neki broj telefona za sebe. i tako evo me danas po treči put. ha, valjda bude ono treča sreća, pa ovaj post i objavim. nikako da u djelo sprovedem odluku da ću ići ranije spavati. to si govorim već par godina tj. od kad mi je radno vrijeme od nehumanih 7.00 mislim da mi je to u tolikoj mjeri poremetilo bioritam da opako utječe na kvalitetu mog života. nisam tip koji se rano diže bez beda, na žalost, jer ja bih stvarno voljela kad bih to mogla. uvijek sam bila nekako ljubomorna na te ljude koji se bude u cik zore full naspavani i odmorni i ushićeno pričaju o izlascima sunca. ma ustvari ih mrzim jer su oni krivi za taj neki stereotip da su oni automatski i radišniji, organiziraniji, bolji od nas koji ujutro volimo spavati, ali to što radimo do u sitne sate ne priznaje se. samim tim što se ujutro jedva izvučemo iz kreveta nekako smo manje pouzdani, a ustvari manje sati provedemo spavajući nego ti formatirani tipovi kojima cijeli život sliči rasporedu sati. vjerujem da su to oni isti koji su točno u 15.00 spremni za odlazak s posla. znam da je za neke poslove važna točnost početka rada i svaka čast ljudima koji rade po bolnicama, vrtićima i slično ali ja bih tako voljela da imam klizno radno vrijeme. ja sam jednostavno takav tip. radit ću i do 3.00 ujutro ali ne diraj me bar do 8.00 moram ozbiljno poraditi na tome da nađem posao gdje se počinje raditi barem od osam, jer ovo će me ubiti. |
|
Već predugo nemam vremena uobličiti svoje misli ni u glavi, a kamoli na papiru iako sam to nekad redovito činila. To mi je puno pomagalo. Nekako, čovjek dok zapisuje svoje misli dolazi do novih spoznaja, kroz pisanje se otvaraju novi vidici ili možda bolje rečeno pogledi iz nekih novih kutova. Znam da će trebati malo vremena da moje misli počnu ponovno slobodno teći i da se potpuno otvorim ovoj novoj formi "mog dnevnika". Moram priznati da me sa blogom upoznala moja kći tinejđerica i nadam se dugotrajnom prijateljstvu. |