Narodne Mošnje

e recimo...
jednina stvar koja bi prosječnog osamnaestogodišnjaka poput mene mogla toliko dotući je naravno, ljubavne prirode.No krenimo redom...
Sve dok nisam sreo nju držao sam ljubav bezvezarijom, napuhanu stvar koja koristi jedino trgovinama cvijeća, bombonjeri i parfumerija... U početku sam bio poprilično fasciniran njenim likom, njenim stavovima, ali to je bilo to. Tek nakon nekog vremena sam ustvari shvatio da sam zaljubljen u nju. I tako to sve ide, nakon predivnih 5 mjeseci i 1 dan, ona jednostavno kaže:" Ja tebe više ne volim, ali bi jako željela da ostanemo prijatelji". Šok koji je uslijedio u tom trenutku ne može se mjeriti s onim što sada osijećam. Pokušao sam nekakvim dijalogom s stručnjacima za adolescentsku psihologiju (jer sam prije svega prirodno orijentiran) tu nisam doznao ništa, nekakve spekulacije o stahu od vezivanja, ili štoveć. Moram još i reći da mi je prvi put u životu na um pao čin samoubojstva, međutim glatko sam ga odbio, jer držim da se na to samo papci i mamini sinovi odlučuju, barem kad su u pitanju problemi ove prirode. Također su mi se u glavi počeli razdvajati misli. S jedne strane nekakav Werther je suprostavljen jednom Spocku, i njihva borba koja traje već nekoliko dana je jednostavno prebolna, i osijećam da polako gubim razum. Zato sam želio sve svoje misli negdje pohranitim ako nedajbože dođe do toga.
Inače uopće ne sumnjam u brojnost ovakvih melankoličnih blogova, u stvari me uopće nije briga,ma nema veze...