06.04.2009.
smješak koji ne silazi s lica,
prava stvar ili samo trenutačna varka.?
možda je baš to ta žica,
još jedna u nizu,pokvarena zamka.?
kao da nisam nikada izašla iz tog mraka,
sve što poželiš,unutar mene zauvijek stoji,
čvrsto poput kamena unutar starog zamka.
nikada ti nisam rekla koliko moje tijelo se boji,
a srce lupa poput kakvog sata,
kuca,udara,škripi i moli,
još jednu noć samoće da mu se ne pokloni.
teško je vlasnik samog sebe biti,
kada toliko toga drugi ti nastoje oteti.
do nedavno živjela sam sama,
kao u staklenci bez zraka,
možda sam pokušavala letjeti među pticama,
ali previše toga prosulo se u onoj vožnji vlaka,
padam i stojim kao suha zemlja,
još uvijek se nadam...
novom početku bez imalo straha.
***
ništa nije zabranjeno dok si sami to ne zabranimo.
olakšanje nakon tog trenutka,nevjerica u vlastitoj glavi i očima,ne mogu se razumjeti,doista.
previše natrpanih osjećaja,previše nesigurnosti i previše razočaranja.kada sve to izbije na površinu,kao da pucam,lomim se,nikada tiho,uvijek snažno i bučno ,s posljedicama.
stvari koje ti vidiš nisu obične.
ono što ja osjećam s tobom nije obično.
ono što ti osjećaš nije obično.
polako,ali sigurno,dobivaš djelove mene.
dok ova kiša pada...
potisnuta druga strana,znam da si još uvijek tu
,ali guram te dublje i dublje,
dolje,
nikada te više ne želim vratiti,
moja glava ne želi,
moje samopoštovanje ne želi,
a srce se još uvjerava.
ovo je još jedan od načina da zamjenim.
ono što trebam zamijeniti.
nečim boljim.
mogli smo izgubiti,
mogli smo se upropastiti.
tisuće puta tražili smo izlaz
iz ovog hotela slavnih,dugih hodnika
,uz prasak stakla i kucanje kazaljki,
pronašli smo sobu koju smo dijelili,
u kojoj smo brisali vlagu sa zidova
novinskim papirima,isječci iz novina
podsjećali su na dane slave,
jedino što je ostalo
ispod mutnog,razbijenog stakla,
sada su sjećanja.
nema načina da se okrenem i izbrišem ovo,
nema načina da pritisnem tipku "undo" i vratim se.
previše toga nedostaje mi u stvarnom životu,
čak i ti kažeš da živim u svijetu mašte,
ne u stvarnom životu,
da šutim,
zadržavam stvari,riječi,misli,
previše ih štitim od hladnih pogleda,
da,to je moj obrambeni način.
vrijeme iz pješčanih satova nestaje,
toliko je toga što trebam napraviti,
premalo vremena predviđenog za to,
kao da moj život prolazi pored mene,
ne mogu prihvatiti vječno gibanje,
prolaznost svakog trenutka,
da osjećaj vječnosti zapravo nije vječan,
da sve što sada imam,zapravo nije moje.
opet idem ispočetka,opet skupljam komadiće svog slomljenog stakla,svog zrcala,svog odraza,
pokušavam sklopiti svaki u jednu osobu,
pokušavam izgraditi nešto,
a taj pokušaj svaki puta bude uništen,
srezan u korijenu,
nepovratno izgubljen i uništen,
tražim nešto sa strane,
nekoga,nekakvu nadu da se mogu osloniti na noge,
bez straha da ću biti odgurnuta.
ne ,ja nisam depresivno stvorenje niti sam previše samodestruktivna,
jedini problem je taj što OSJEĆAM,
nekada previše i ne mogu to promjeniti niti si pomoći.
"pogasili smo svjetiljke i zvijezde,
nama sjaju kose žena
nama sjaju žuta vina.
stabla(naše žive i nijeme sjenke)
svršuju u noći i u beskraju
rasplinuto tijelo noći
šušti oko naših duša
naše duše u noć ulaze
na poljima crnim sada su oluje
kroz oluje bijele ruke vijore
naše majke mladost našu traže
majke,polja odnose oluje
mi se načas zagledamo jedno u drugo
ko' u crnu propast
u gradu se kuće razišle
prazan prostor plaši zabludjele ptice
više nigdje nema ničega
naša pjana srca plešu posljednja
šum oluje raste ponad naših glava."
A.B.Šimić (Očaj)
jedino što je vječno sada,sutra i jučer
jest promjena,toliko toga smo slagali,
toliko puta se trudili da si uredimo okoliš,
da sredimo sve osjećaje,ispunimo sve potrebe,
kako bi bili mirni,
mi nikada nećemo biti mirni,
uvijek nešto nedostaje,
valjda mi sklop u glavi još uvijek ne može prihvatiti
činjenicu da sam prolazna,kao i sve oko mene.
obećanje
moć
rat
početak & kraj
sve to ide u
krug
moje misli
nepojmljiva vrtnja
toliko nakupljenih
godina unutar
zidova samoće
samo još jedan
od odbačenih djelova
kristalne površine
zaderi i izbriši
kapljice vode
i kaže mi prijatelj,novostečeni prijatelj...
"ono što ti je najbliže,ponekad je zapravo najdalje."
jučer,danas i sutra,
isti vjetar udara u leđa,
ista hladnoća dopire do kože,
glatke kože,očima prelazim preko svih zamaskiranih lica,
previše je glume i licemjerja,
toliko neizrečenih rečenica koje bi mogle riješiti
sve.
taj pogled koji dobivam,
daje mi šansu da počnem ispočetka
jer znam da je stvaran,jedini koji nije...
isplaniran,uvježban.
"...jer sam ovdje za vječnost vječan,
i jer sam beskrajno MRTAV."
tin ujević
ja sam.SRETNA.
sada.
u ovom trenutku koji nije vječan.
znam da ovo nije ispravno.
ali ja sam.SRETNA.
istovremeno i beskrajno tužna.
ali ja sam.SRETNA.
iako ovo što činim nije ispravno,
iako ću pokositi tisuće dana,
tisuće rečenica,
tisuće planova,
iako ću pokositi sve.
ja sam SRETNA.
i ja sam izdajica.
15:40 -
Komentari ( 2 )
On/Off