Beograd te dočeka vjetrovit i hladan I predivan.

Taman odlučim da ga pustim teška srca ali poprilično sigurna da je tako najbolje, on se kao i svaki mangup zaplete rano jutarnjim vjetrom u moju kosu. Jednom mi je sestra rekla kako voli buru jer nakon nje kosa je lijepa a ne umršena.

Možda je bila košava.

Toliko se dugo znamo a mene još uvijek prolaze trnci kada se tvoja butina sljubi uz moju u tramvaju.
Toliko se znamo dugo,a ja još uvijek želim samo plakati u sebi, nikad ne na glas, nikad da vidiš.
Na mom mjestu na tebi tople suze kroz kožu prelivene preko ruba kapaka zakonom gravitacije i ljubavi.

Pišem da zapamtim.
Jer vjetar.