Zarobljena na poslu sa friškim sjećanjima kao lancima oko zglobova.

Pacijenti su okej, pratnja, užasna kao i uvijek.
Zamjerke, zamjerke, zamjerke.
Često se pitam da li misle da imamo čarobni štapić? Vilinsku prašinu? Viška soba, po mogućnosti deluxe, gdje bi njihovi najdraži ostali dok oni ne završe neki svoj posao, ne dođu im djeca iz vrtića, muž ne završi smjenu,dok ne svane, ili dok pacijent jednostavno ne umre?

Naravno nisu svi takvi, ali se zna to zaređati, baš bude naporno. A moraš uvijek biti bar pristojan, ako ne nasmiješen i full, extra, naj, raspoložen.
Jer čim prekršiš neki njihov zacrtani kodeks u glavi, ti si najgora i ništa ne radiš i primaš plaću bezveze i prijete ti pravima pacijenata i izmišljenim pravima pratnje,
i tužbama i direktorom i tko zna čime sve ne.

Imam ja i svoje favorite. Ljubazne i strpljive ljude. One koji kažu molim i hvala. Koji se tebi nasmiješe. Koji se ne prijete poznanstvom sa direktorom, položajem u firmi ili snagom svojim mišica.

Za njih odradim extra stvari a da oni to ni ne znaju.
Mene se oduvijek moglo kupiti pravim osmjehom. Jedan mi dosta.

Zarobim se mojim friškim sjećanjima i čekam 20.00.