Retro

21 siječanj 2015

Ustala sam prerano. Skuvala kavu, namjestila krevet, oprala šalice od sinoć. Ustvari prvo kada otvorim oči, a nekada ih ni ne otvorim, nego onako napipavam ispod jastuka mobitel, i uvijek se obradujem onoj kuvertici. Kako je lijepo biti nečija ljubav. Naći tu malenu elektronsku kuverticu. Sati; negdje poslije 03h. Biti nečija, recimo jedna od poslednjih, misli pred spavanje. Ja sam mislila odraditi onaj slow motion pred spavanje, ali me moja potreba za pravim snom bijedno prevarila. Zaspala i spavala a da ni ne znam kako je prošlo tih divnih 7sati.

A sada vremena na pretek. I da su samo proporcije istog srazmjerne, ili bar malo više, u našu korist.

I onda pustim neki sentiš.. Staviš glavu u jastuke i grizeš me kao jabuke..

Retro, naravno. I nema veze na kakve gradove i doba miriše, ako može da ugrize.

Svi su gradovi podjednako daleko. Nemam nekako volje za njih. Da se pregrejem pa smrznem u autobusu. Da na pauzi od pet minuta progutam cigaretu u strahu da će bus otići bez mene, a ja ću da se smrznem tamo negdje ispod beskrajnog sjevernog neba. Moj mi je ovih dana (grad) baš nekako lijep. Pust i siv. Prolaze poznati autobusi. Svjetlucaju brojevi na njima a ja prepoznajem pravac koji pokazuju.
Treba mi nešto ušuškano i toplo.
Čaj i nova kuvertica.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.