Danas je dan za sklanjanje jelke. Sad to više nije mirišljavi bor. Sad je to komad grane koji onako bez vode poprilično izaziva moje sažaljenje. Ali ne smijem da nasjednem na to i ostanem cijelu godinu sa komadom drveta koje je svoju sudbinu odredilo i tako još prije mene. Sijalice blinkaju kao na umoru dok kuglice skoro da se ne strovale sa grana koje su se opustile. Svejedno, bila sam nježna prema njoj. Počela sam od vrha, prvo najveće kuglice, pa do manjih, prema dnu. Sve sam stavila u dve kutije, u jednu kuglice u drugu ukrasne trake i sijalice. Na trenutak, vidim svoje lice za nekih trista i nešto dana, kako otvaraju istu kutiju sa onim istim pogledom isčekivanja, kao da sam tamo sada stavila bog zna što. Zaboravom varamo realnost. I pamtimo samo lijepe stvari. Mislim da ću zaboraviti kako sam sirotu jelku izgurala kroz prozor na hladnoću i snijeg koji je jutros počeo da pada. Sve je opet lijepo i čisto.

Sad mi je soba puno veća. I praznija.