29 listopad 2014

Jedno od posljednjih sunčanih jutra. Zrake sunce tuke mi pravo u oči, da ne kažem, glavu. Nekad ujutru nisi mogao kupiti ništa, danas je to drugačije. Parking je poluprazan, poneka mrzovoljna kasirka koja je tek došla. Potpuno ih razumijem.
Razmišljam kako da kupim sve što mi treba i sljedeća tri dana da se pravim da me nema. Lost. Razmišljam o sitnicama koje mi trebaju.

Cigarete i mlijeko.

Ponovo pakuju mlijeko u one kese, nepraktično je i stalno nešto kapka.

Odabirem trajno.

Šetam polako.

Činija za nešto.

Plava je. Materijal sumnjiv. Možda je kineska? A ja o Kini i tako ne znam mnogo. I tako nemam što da stavim u to.

Falš.

Neću.

Idem dalje.

Šnala za kosu.

Razmišljam da li voliš kad je skupim? Pitaću te.

Prisjećam se kako mi miluješ koljena ispod suknje, dok se pravim da na svijetu postoje važnije stvari od toga.

Između tipkovnice i razbacanih papira.

Možda na stolu prepunom skica. Mrvica od sinoć. Pored prazne šalice, zgužvanih maramica.

Found.

Izlazim, kasirke su i dalje mrzovoljne.

A ja sam, ponekad, sretna kao mirišljava beba

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.