Probudim se s glavoboljom. Petak koji mi započinje subotom.

Kiša.

Najradije bih upalila auto i vozila se. Bez nekog posebnog cilja. Zrak je dovoljno vlažan da miriše. Na plavo i jorgovan koji još dugo neće cvjetati.

Ima jedan dio puta tu u mojoj blizini što podsjeća na one moćne auto puteve. Granica je jako blizu. Za 45 minuta mogla bih biti u Mađarskoj.

Segedin, Budimpešta.

Posljednji put kad sam tamo bila, bili smo na ekskurziji. Tipično, nije nas puno toga interesiralo. Jedva smo čekali da se zatvorimo u sobe i da se napijemo.

Sad naprežem mozak da se sjetim bilo čega interesantnog. Sve je pohranjeno u haustore duše. Odraslima trebaju takva mjesta. Razum je mrsko i neprihvatljivo mjesto.

Dovoljno je da zažmirim, pa da se sve raspline ili ponovo počne.

I odlučim da žmirim. Počnem pričati i natjeram sebe da se vratim.

Petku.

Kiši.

Tebi.

Gledam u jorgovan ispred svoje sobe i želim da procvjeta brže.

Kao u Antićevoj pjesmi, bez razloga cvjetam plavo; kao jorgovan
u blatu ispred kasapnica.


Nedovršena kao i kiša. Možda prestane u međuvremenu.