Ja sam oduvijek bila kao nevjerni Toma, morala sam da stavljam ruke na rane da bih se uvjerila da ista rana uistinu postoji. Da stavim prste, cijeli dlan. I bila sam gora od nevjernog. Sve dok mi pod obrazom nije kucalo tvoje srce. Ispod nosa. Mogu da osjetim kako ti kuca srce. I ne znam postoji li ljepši i stvarniji trenutak od toga. Želim cijeli jedan dan ležati u plavičastoj izmaglici i biti Toma. Brojati dlanove, rebra i pregibe. I sviđa mi se sve što mogu da osjetim i dodirnem.
I kada se tako otvori cijeli jedan niz, ne znam stati.

I ujutru naglo otvaram oči, još je topla noć, negdje na granici jave i sna, pozdravljam ga (jutro) u mislima i zahvalna sam mu na stvarnom trenutku moga doživljaja ljubavi (tebe).

I blesaviš se ispod jorgana i mamiš me s tim, i otvaram malu plazmu dok mi negdje u blizini zamiriši cimet i kifla sa sirom. Tople ruke i posteljina.

I stavljam ruke na rane. I smješim se.

Ja sam tebi donijela snove a ti meni napokon zdrav razum.