Tada još uvijek nisam mogla znati kako izgleda noć u Beogradu. Kaže da je noć hladna i da je grad pust. Negdje je oko 23 h. Hladno je i čujem kako mu je ubrzan glas, jer brzo hoda. Kaže da mu prija šetnja jer tako na miru može misliti o meni. Nije uhvatio bus i ide peške. - Vidiš da ipak možemo šetati zajedno? - govori. Ja se smijem ispod prekrivača. - Aha, kažem i pokrivam se preko glave. Priča, a ja slušam njegovu boju glasa.

Uhvaćena u trenutku, meka kao pamuk. (znam i takva biti)

Samo ću te slijedeći put mirisati i ljubiti duže.

Mnogo, mnogo duže.