4. poglavlje

srijeda , 16.06.2021.


IV

Dobrota ljudske duše i ljepota stvari ne idu skupa.

Neprolazna i neizmjerna ljepota koja nastaje spajanjem, simbiozom, „stapanjem u jedno“ s jedne strane fascinantnog, ljudskom oku nepojmljivo lijepog (tako nešto ne može se zamisliti, mora se doći na to mjesto i gledati) fizičkog izgleda kuća, zgrada i građevina koje čine Frankopansku i Masarykovu ulicu u Zagrebu te njihovih dućana, kućnih ulaza, fasada, pročelja, balkona, krovova i dimnjaka, a s druge strane (ono što se „stapa u jedno“ s tim i takvim fizičkim izgledom) „ljudskog čimbenika“, koji svakog radnog dana u prijepodnevnim satima prolazi, hoda, kreće se, gega, vucara, žuri, razgovara ili stoji u toj i takvoj Frankopanskoj i Masarykovoj, čovjeku iz prvog poglavlja često je, upravo stoga što je znao da je živeći u gradu u kojemu se ta ljepota (kakve nema nigdje na svijetu) nalazi i sam ponosni vlasnik te i takve ljepote, uzrokovala veliku, tešku duhovnu bol, kao kad ti dušu probode dugačak i oštar nož…

Što znači biti sretan? Što je uopće sreća?

Je li taj slatkasti, baršunasti, topli i erotski osjećaj možda ono što razlikuje čovjeka i životinju?

Treba li sreću zaslužiti?

Može li, i treba li, nemoćan čovjek biti sretan?

Možeš li biti sretan ako znaš da si nitko i ništa?

Ako znaš kako si u društvu samo statist?

Smiješ li zbog toga biti nesretan kada znaš kako živiš pored najljepših na svijetu kuća, semafora, trafika, spomenika, šupa, crkava, dvorana, nadvožnjaka, tramvajskih pruga, trgova, parkova, prljavih, zapuštenih i smrdljivih (ali zato neizrecivo lijepih) nerealiziranih gradilišta, birtija, pajzlova, prometno-čepovnih raskrižja te prekrasnih, ali i preružnih zgradurina s pompoznim akademskim nazivima, da živiš u Zagrebu?

Nada je kod čovjeka iz prvog poglavlja umirala postepeno, polako, godinama…

Dvije tisuće osamnaeste definitivno je prestala disati…

* * *

U povijesti čovječanstva nikada neće biti ljepšeg zvuka od zvuka hoda jedne majke i njezinog malog sina (kojeg majka drži za ruku) po pločniku Gundulićeve ulice u Zagrebu od trenutka kada su iz Masarykove skrenuli u Gundulićevu pa sve dok nisu ušli u slastičarnicu u toj istoj Gundulićevoj ulici.

Taj zvuk se mogao čuti samo od otprilike tisuću devetsto sedamdeset i neke do tisuću devetsto devedeset i neke iz vrlo jednostavnog razloga: tisuću devetsto devedeset i neke ta i takva slastičarnica u Gundulićevoj ulici ubijena je i nema je više.

Taj zvuk nisu stvarali bilo koja majka i bilo koji sin već čovjek iz prvog poglavlja (dok bijaše dijete) i njegova majka.

Zašto bi to bio najljepši zvuk ikada?

Iz dva razloga: prvi – zvuk hodanja majke s malim djetetom kojeg drži za ruku i inače spada u najljepše zvukove prirode i društva i drugi - ova majka i ovaj sin nisu hodali bilo gdje već su se uputili na mjesto gdje su se nepce i utroba mogli osladiti tako ugodnim okusima kakvi bi se tada - a i danas - teško mogli dobiti bilo gdje na svijetu, naime hodali su prema Njezinom Veličanstvu Slastičarnici u Gundulićevoj ulici.

Osjet na nepcu kada zubima probiješ gornji, tvrdi sloj (koru) mignona kakav se mogao dobiti samo u toj Slastičarnici, osjet prožimanja ne jednog, već dva ili tri različita slatka okusa u jednom zalogaju jest najljepši i najugodniji osjet slatkog ikada, jednak osjetu koji nastaje kada u usta staviš prvi zalogaj (također kombinacija okusa tvrde slatke glazirane kore i prefine kreme s okusom kave) najboljeg eklera na svijetu ili kad zagrizeš u voćni valjak u kori od marcipana kakav se, kao i svi ti spomenuti mignoni i ekleri, mogao dobiti samo i isključivo u toj istoj Slastičarnici i nigdje više na kugli zemaljskoj.

Zbog toga što su se ta majka i taj sin tim hodom kretali prema toj slastičarnici, taj hod jest bio najljepši zvuk u povijesti čovječanstva.

Međutim, godinama poslije za čovjeka iz prvog poglavlja sjećanje na upravo taj hod i okolnosti u kojima se odvijao (a zbog kojih jest bio najljepši zvuk u povijesti čovječanstva) bijaše ukleto i prokleto.

* * *

Odraz u starom ogledalu obješenom na zidu stare sobe u starom stanu u lijepoj i staroj stambenoj zgradi (izgrađenoj za vrijeme Austro-Ugarske) negdje u centru Zagreba jednog jesenskog dana tisuću devetsto osamdeset devete pokazivao je prekrasno mlado muško lice izuzetno skladnih polu-okruglih crta, relativno uskih usnica, običnog lijepog nosa te velikih zelenih očiju. Kosa koja je prekrivala glavu na kojoj se to lice nalazilo bijaše tamnosmeđa, gotovo crna, ravna, srednje duga (polu-šiške su padale samo na gornji dio čela), nemarno počešljana na razdjeljak koji se nalazi na lijevoj strani tjemena. Bijaše to lice mladog muškarca iznadprosječne ljepote.

Bijaše to lice čovjeka iz prvog poglavlja. U tom trenutku imao je dvadeset i jednu godinu.

Kako su prolazile godine, taj je čovjek svoje lice proklinjao sve više i više.

Blještava mokra glazura koja kao posljedica prozračnih jesenskih kiša prekriva zagrebačke pločnike i ceste, otpalo i razbacano lišće - veliko i malo, žuto, zeleno-žuto, smeđe i tamnocrveno, mokro i suho - koje kao kakav šareni pokrivač (šarena koprena) kasnih jeseni prekriva te i takve zagrebačke pločnike i ceste (s blještavom mokrom glazurom na njima kao posljedicom prozračnih jesenskih kiša) kako su godine odmicale kod čovjeka iz prvog poglavlja pobuđivali su različite osjećaje: otprilike od godine tisuću devetsto sedamdeset i neke do sredine osamdesetih godina dvadesetog stoljeća bio je to osjet kako vizualne ugode tako i neke nadnaravne, mistične, sretne (ali ne i sjetne) romantike (jer taj čovjek bijaše romantična duša); već od sredine osamdesetih do sredine devedesetih osjećaj se izmijenio u pomalo depresivniji i mračniji (ali još uvijek na svoj način prekrasan) odraz zagrebačke vedute u čovjekovoj duševnoj nutrini da bi od sredine devedesetih do dvije tisuće osamnaeste to bila jedino i samo tuga.

Ali za to je taj prizor kao takav bio najmanje kriv.

Ili možda ipak nije?

- Kap – kap – kap – kap – kap!… - kap po kap slijevale su se kapi kišnice na blatnjavo tlo iz jednog prastarog, svinutog i naherenog oluka na prošupljenom krovu drvarnice u jednom zagrebačkom dvorištu, koje se nalazilo između dvije isto tako stare stambene zgrade izgrađene negdje na potezu od Vlaške do Maksimirske ulice toga jesenskog dana u listopadu tisuću devetsto devedeset druge. Upravo je padala jaka jesenska zagrebačka kiša, noseći nad grad prizor, osjet i miris neizmjerne i puste velegradske divljine, osamljenosti, neke posebne ljubavne romantike, ali istovremeno i radosti i tuge…

Međutim, ljepota ovog zagrebačkog prizora bijaše veličanstvena…

Ona (ta i takva ljepota) bijaše ista kao i ljepota neke plemenite ljudske duše…

Da nije bilo tog i takvog prizora koji se stvarno odigrao jednog listopadskog dana tisuću devetsto devedeset druge, danas ne bi bilo niti nas…


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.