Kao što sam si i sama obećala, prije 2 tjedna bacila sam se na pisanje posta, otvorila Word i – ostala na tome. Ne, razlog nije bio otvaranje bloga ili pisanje posta iz hira, nedostatak sadržaja ili misli ili nemogućnost izražavanja. Razlog je šarolike prirode. Zamjetih to sve češće u zadnje vrijeme – plan je tu, želja je tu, sredstva su tu, a kad nešto krenem, posao nikako da iznesem, ili treba dosta vremena, da ga iznesem do kraja. Pokušala sam školski to razraditi :D :
Kod svakog početka nekog rada ( bez obzira počela ga ja sama ili je tu kao obaveza), košmar u glavi ne želi da bilo koja od mojih ideja bude iznešena jer je, jednostovno, menú s idejama u mojoj glavi predugačak. Vjerojatno je i to dio razloga zbog kojeg je ovo moj treći blog. Prestala sam pisati jer mi je polako išlo na živce čitanje o sistematiziranju svijeta, shvaćanju života i utapljanju u pitanjima. Samopotvrdu na nečem tako malom poput bloga teško da će itko naći. A pisanje volim, upravo zbog toga jer međuostalom, mogu pobijati i sama sebe, hihi. Zato je ovaj put, a nadam se da će tako i ostati, blog privatno web odlagališta onoga što piše, i ništa više i ništa manje od toga, i u tom trenutku dok je napisano, ni trenutak prije, ni trenutak kasnije. Sloboda je super stvar, ali ja se u pisanju uvijek s njom borim. I baš zato je privlačan izazov 8) To se odnosi i na ostale improvizacije u izražavanju, kada je dopušteno kreativno osmišljanje interpretacije.
Dakle, stvar koja mi u zadnje vrijeme daje razlog da se zapitam na što mi odlazi tako mnogo vremena, odnosno, zbog čega se osjećam kao usporeni čovjek sa spota nekog british benda u užurbanom gradu kojeg okružuje mrlja zujajuće gomile, je upravo – kreativni kaos + netrepeljivost s vremenom.
Kreativni kaos
Vjerujem da nisam jedina kojoj se to događa, ali vidim da mi sve češće ide na štetu nego na korist, pa sam pokušala tome naći razlog. Bujica ideja mi uvijek preostaje kao izbor kad se od mene očekuje neki rad. Ne znam jeli to prokletstvo ili dobra stvar s kojom se treba naučiti vladati, poput vožnje auta, da tek onda od toga imam vidljivu korist.
Neodlučnost, neorganiziranost i pokušaj da prenesem zamisao u djelo točno onako kakva je u glavi, mi oduzima dosta energije i vremena, a na kraju ono što dobijem, nije točno onakvo kakvo sam zamislila (ajde, s time se većina susreće), ali ni upola se količina vremena utrošena u to ne odražava. I to onda frustrira i ima tri faze ( još fali adekvatan naziv za potpunu dijagnozu bolesti, hehe ) :
1. Faza - glava
Znači, kad god dobijem neki zadatak, ili kad god dobijem ideju za sprovesti u djelo koje je kreativne prirode, nađem se u stanju u kojem mi se mozak lista ko novine, jer je na svakoj stranici druga priča ili inačica predhodne. Mogu reći, jedan mučenički osjećaj. Her(m)etički :D Slikovito, to je kao da 50 mojih klonova treba obaviti isti posao, svako na drugačiji način, a svakom se klonu više sviđa posao onog drugog.
2. Faza - odabir
Kada odaberem ono što se čini najjasnijim za sprovesti u nešto opipljivo (ako se radi o slici ili projektu), onih 49 klonova još uvijek zbunjeno stoji sa svojim radovima pod rukama i upitnikom iznad glave i čeka svoj red za realizaciju svoje ideje.
3. Faza - realizacija
Mogu reći se da «odabrani» često osjeća nepotpunim jer je onih njegovih 49 frendova ostalo zakinuto. A ako se tu radi o zadatku koji je bio nametnut, onda je nezadovoljstvo ostvarenim suvišno, ako su činjenični podatci ispunjeni, jer se za upper level nezadovoljstva nema vremena.
Netrepeljivost s vremenom
To su zapravo osobe koje me guše u onome što radim i time mi kradu moje vrijeme koje, i ne samo ja, provodim u onome što nikomu ne koristi. To se, s obzirom na moje godine, odnosi prije svega na školu. O našem školskom sustavu ću radije pisati drugi put, nego želim reći da većina nas nije ni svjesna kakvo nam je ljudsko pravo tu zakinuto. Ljudsko pravo možda zvuči hiperbolizirano, ali takvo nekvalitetno provođenje vremena je nametnuto i nespretno rješenje, tako da izgleda kao samovoljan odabir. Ovo nije bunt protiv škole, dapače, volim znanje i volim kad mi se pruža prilika kvalitetnog obrazovanja, ali upravo zato iskrivljen pojam tog obrazovanja u meni ubija svaku zalihu energije da pravilno iskoristim vrijeme koje mi je ostalo nakon škole. Kad kažem osobe, to se ne odnosi samo na profesore, nego to povlači sve ljude koji su u položaju utjecati na promjenu toga, a ne poduzimaju ništa, ili poduzimaju krive mjere. E, pa upravo zbog vas, dragi stričeki i tete, ja se moram bahtati s vremenom i prilagođavati listu svojih prioriteta nekome drugome, a ne sebi. Kako zločesto. A to znači, ono vremena koje nam ostane nakon škole mogu podijeliti u dva smjera:
a) ili ću učiti
b) ili ću raditi nešto od onoga čime se bavim u slobodno vrijeme ( sad tek ovo slobodno zvuči škakljivo)
E, a ono što ja radim je da pokušavam spojiti oboje – barem preko tjedna, što, kako se sad pokazalo i nije najbolja ideja. Bar ne za mene, osobno. Onda se tu javlja efekt «sad će, nikad će», odugovlačenja i započinjanja stvari, dok se u biti ništa konkretno ne odvija. To rezultira time da, niti uspijem naučiti ono što sam trebala ( a što radim zbog toga da na kraju školovanja dođem do onoga da mogu raditi što hoću), niti uspijem raditi već to nešto ostalo što mi je bilo na umu. A na kraju takvog dana se zbilja ne može osjećati neko zadovoljstvo. To nabija osjećaj neproduktivnosti i bezvoljnosti, a to mi se ne sviđa, jer takva nisam.
Jedino ono što ću si dopustiti smanjiti je trud vezan za obaveze koje su mi nametnute (škola). To ne znači da želim zapravo smanjiti kvalitetu onoga što radim, nego način rada, makar to i ne ispalo onako kako sam očekivala, jer, na tom polju, toga nije vrijedno. Naravno da sam to znala na početku, ali teoriju sprovesti u praksu je nekad teži dio.
Sad mi je lakše, jer je upravo pisanje ovog posta bilo ono o čemu i sam post govori. :P A, uspjela sam i nadam se da će ovo funkcionirati.
