Djevojka sa sajma u Opicini

03.04.2016.

Ma jučer nam je jedina ambicija bila uživati ovo malo što još možemo i testirati taj neki, po ocjeni par poznanika, i evo vidili smo, i interneta, najbolji roštilj na svijetu, "Na burji" il tak nekak, gostilna kod Kozina. Na prvi pogled jako obećavajuće, unutra sve puno, muving, pas dobrodošao, nikakav problem, ljubazni zaposleni trčeći konobari. Mene zavara naziv ražnjića sa slaninom, to se traži, drugarica uzima ćevape, slijedi razočarenje, slanine jedva, ražnjići suhi, ćevapi pak prezačinjeni, drugarica navečer komentirala, možda je bilo i sode bikarbone,meni najlošiji od navikanih, mislim, pojeo bih ih da sam naručio.
Budući da smo planirali uzeti eventualno samo nešto malo talijanske pašte, predlažem umjesto Trsta Opicinu, valjda će se naći kakav dućan. Nije to baš tako, prošla su vremena procvata trgovine, u Opicini gužva, sve puno policije, pučki sajam. I eto ti vraga, maše nam policajac da stanemo, pokazuje na Jina u mom krilu na suvozačkom mjestu, ja hladno iz torbice vadim njegovu putovnicu, on govori, ne, pas mora biti otraga, odmah mirno izlazim i nosim zbunjenog psa na stražnja sjedala. Policajac i nije baš zadovoljan, još bi nešto rekao, no drugarica produžuje u sporednu ulicu i tu nalazimo mjesto za parkiranje uz lokalno groblje. Drugarica je prijatno iznenađena, ja koji zadnje vrijeme namah eksplodiram i svađam se za svaku pizdariju, tako fino s policajcem, u stvari bio sam pretrnuo, postojao je veći problem, nisam bio ni vezan.
Sajam nije nešto, gluposti kao kod nas na seoskim feštama, jedino oldtajmeri su mi privukli malo pozornosti, dućan nismo našli, za paštu smo se ipak spustili u Trst, doduše samo do Giulie. Ah da, zanimljiv je bio štand, doduše ne bih ga ni primjetio da nije bilo cure ugodnog glasa, s mineralima i rudama. Naime kao što znate, mog starog su pred smrt okružile lešinarke, iz stana kojeg je okupirala zadnja je pobacala većinu stvari u smeće, neke slike i stvari mi je spasio jedan od susjeda, šahovski majstor, ovo me podsjetilo, vjerojatno je tako završila i vrijedna zbirka kamenja, stari je između ostalog bio rudarski inžinjer. Slušajući razgovor simpatične djevojke s jednim dugokosim neuglednim mojim vršnjakom, no očito znalcem, sjetio sam se nedavne priče s jednim antikvarom, prednost onog što prodaje je što predlaže cijenu, jedina prednost onog što kupuje je ako više zna i ovdje je bila ta igra, a cura je ipak bila premlada.
Inače podsjetila me na jednu curu iz moje mladosti, zanimljivo, prošlo je nekoliko dečkića njenih godina, nijedan joj nije posvetio nimalo pozornosti, štand za starije seronje. Djevojka koja ako već nije iz Trsta, vjerojatna joj jedina perspektiva preseljenje u Trst. No svaki seoski sajam je šansa za možda nešto više, recimo veliku ljubav, tko zna kakav mladi egzotični milijuner može ovdje zalutati, ima ih oko tih jebenih starih auta, i sudbinski se zaljubiti.
Ostavimo cinizam po strani, stvarno sam upoznao bajkera iz Šapca, Srbije, počelo je s pričom na engleskom, o Jinu i terijerima, i on ima doma jednog, dok meni nije zafalila riječ i nisam rekao ono klasično jebiga po hrvatski. Završilo je filozofijom na hrvatskosrpskom o povodcima i kacigama, sve u svemu, zanimljiv lik, nije bilo dosadno.

<< Arhiva >>

Write to Jadranka Varga