O potrebi za bloganjem

04.09.2015.

Preseljavamo školu pa je ludnica, nema fiksiranog radnog vremena, jučer sam ujutro bio na državnoj maturi, popodne sjednica i priprema škole za današnju inspekciju iz ministarstva koja treba dati dopuštenje za početak nastave u ponedjeljak, još nemam informaciju jel prošlo, odradio sam predjutarnju smjenu danas pa sam od maloprije doma.
Dražen je vidjevši jučer nedovršeni post postavio pitanje odakle potreba za svakodnevnim objavljivanjem, a vidim meni nejasnu reklamu valjda teksta na sličnu temu na naslovnici, nisam čitao post, s tim zbilja nakon svih ovih godina racionaliziram.
Postoji jedan bitan problem novih generacija kao i onih koji me ne razumiju, a to je hit riječ "mjerljivost" koja opet vodi na opaku svakodnevnu stranputicu koja ponekad graniči s idiotizmom. Danas sam ispred škole razgovarao s leaderom jedne od najvećih, ako ne najveće sestrinske organizacije koji je eto nakon godina rada u zdravstvu dospio u sustav školstva i ovdje je "pod stare dane" pripravnik. Teza mi je bila da je mjerljivost čavao na lijes hrvatskog školstva, koliko kužim i u zdravstvu djelatnicima u nastojanju da objektivno prikažu svoja postignuća ne preostaje previše vremena za neke tamo pacijente.
Tak smo i mi u realnom životu čudni novim racionalistima. Tko još može shvatiti da mogu postojati ljudi poput Böllovog junaka koji svaki dan imaju stanku za bilijar u pola deset i ne dopuštaju da se ta rutina promijeni. Najmanje komplimenata od velikih pisaca za svoje dnevnike dobio je Thomas Mann, pa on tamo bilježi samo nevažne bedastoće, kad je zakazao sastanak kod krojača, s kim se našao, što je poslao kome ili dobio od koga... Uglavnom diplomirao sam na njegovim dnevnicima i uživao radeći diplomski čiji trenutak obrane se dobrano odužio, kod profesorice kod koje nas je bilo valjda troje, ostalih pedesetak iz generacije je kod drugog profesora brzinski bez problema odradilo svoje.
Ima i ona ljubavna pjesma od Ericha Frieda koji otprilike poantira : "Život bi bio možda jednostavniji/da te nisam sreo/ samo što to ne bi bio moj život."
Blog je jedina forma kod koje se ne moraš prilagođavati vladajućoj modi i običajima. Zbrojimo jedan i jedan mada i to postaje sve teže, uostalom, zašto bih ja to radio. Uvijek se sjetim jednog izuzetnog profesora koji je obično kasnio na sat, jedan činovnik od bogova ravnatelja je komentirao, zamisli da se zbroji sve ovo vrijeme koliko je on svih ovih godina falio, već tad sam pomislio i vjerojatno napisao na blogu, dolazi vrijeme idiota koji ništa bitno ne razumiju i nema nam pomoći.
p.s.
Zadnji selfi je snimljen za vrijeme kontrole sanitarija nove zgrade, hm, nigdje nije propisano da se to smije raditi.


<< Arhiva >>

Write to Jadranka Varga