srijeda, 27.08.2008.

You know what, you can’t see it, but underneath my sunglasses, I’m rolling my eyes.

Hm..bilo bi vrijeme za novi postić… ili? :)



Nemam baš što za reći…
Mislila sam prestati pisati ovdje…
nema inspiracije…
tj.imam …
ali nemam se snage otvarati..
suočavati sa svim tim stvarima ….
Osjećam se… hm.. ma kako se osjećam? ne znam….
aaa…
kako može netko ne znati kako se osjeća… e pa može…
Mogu vam napisati da sam sretna!
tako je… mogu…
nije to daleko od istine….
mogu vam napisati da sam tužna!
i to je blizu istine…
znate onako..
cijeli dan sve super… prezakon vam je….
cijelo vrijeme u pokretu..
a onda dođe večer…
heh..moglo bi se reći..
trenutak samospoznaje…
pa se raspoloženje zaokrene…
Imam razloga za tugu…
uostalom tko nema…
pokušavam to potisnuti u sebe..
ne pričam o tome...
ALI
bilo bi potpuno sebično od mene misliti da nemam razloga za sreću….
Shvatila sam neke stvari…
NAPOKON….
bilo je i vrijeme….
ne moram se nikome opravdavati…
nitko me nema pravo osuđivati…
isto kao ni ja druge….
ako sam tužna..tužna sam...
proći će..
I ne želim prestati pisati..
stojim iza svakog slova koje ovdje pišem…
no u svakom slučaju ostavljam si za pravo da mijenjam mišljenja:)



A što je najvažnije….
shvatila sam da je život lijep!
ne mora uvijek bit savršen….
ponekad nas slomi …
ali kad se podignemo ….
On priprema nova iznenađenja…
Sretna sam što uopće imam tu čast živjeti ga…
Zahvaljujem svojim najdražim blogerima…
što su uvijek tu da mi navuku smajlić na lice….
//očekujte brzo novi post..
// nikom neću javljati za post…
//naslov nema nikakve veze s postom..ima s ljudima koji me živciraju i rastužuju..
ovo sam morala napisati.. hm.. zašto? a jednostavno jesam…
možda da se oraspoložim…
možda da mi ne bude dosadno..
a možda da vama oduzmem dragocjenu minutu koju ste proveli čitajući ovo..
..što god to bilo..
uglavnom
bilo je i vrijeme da iskoristim svoje pravo na glupost:)

pusa svima… i nemojte mi bit tužni :)

ponedjeljak, 04.08.2008.

memories

Petogodišnja djevojčica..
Ispred nje livada…veelika prostrana…. privlači svojim zelenilom…
Djevojčicu ne fasciniraju suncokreti… ne treba joj ništa posebno…
Satima se zabavlja vlatima trave… tratinčicama…
Smije se…. Samo to…. Bez ikakvih primisli…..
Sreća? ona ne poznaje ništa drugo…
Trči ….. nema granica….
Malim koracima osvaja toliko prostranstvo….
Pada… krvavo koljeno… O ne!!
pušta dvije suze… i nastavlja…. opet se smiješi….
I pad je dio igre….
Evo je…
njeno najdraže mjesto…..
veeeliko drvo….
obješenih grana…
od mame je u razgovoru čula da je to Tužna vrba…tako ju je i ona zvala….
Premda nije razumjela riječ 'tužna' ….
Zašto je vrba tužna? Uvijek je mislila da je to zato što je usamljena….
Voljela je svoju vrbu…. njezinu sjenu za vrućih dana… njezine grane….
Igru bi prekidali poneki pogledi prema veeelikoj šumi….
nepoznatoj…. djevojčica je uvijek imala strahopoštovanje….
često ju je promatrala… ali nikad se nije približavala….
pokušala je..ali uvijek bi je mamin brižni pogled spriječio….
Dani na livadi su prolazili kao i ljeto….
lijepe uspomene…..
i tako svako ljeto….
Danas djevojka… iz čiste znatiželje….
posjetila je svoju livadu……
livada je bila ista…. ali pogled nije….
Sada je već znala da se nije trebala bojati šume..već onoga iza nje…
Svijeta koji je bio toliko snažan da je promijenio čak njen pogled…
Svijet u kojem pad više boli….
Sada više nisu bile dovoljne dvije suze….
Igrala je igru koju nije shvaćala…..
Više nije bila zadovoljna vlatima trave…
čak ni suncokreti nisu bili vrijedni njezine pažnje…..
Postala je sve ono što kao mala nije shvaćala….
Odrastala je….
I gubila je ono najvažnije….
Pogled petogodišnje djevojčice….


Hodajući dalje….
Pogledom je tražila svoju utjehu…
svoje mjesto…..
njoj najljepše drvo na svijetu…..
Ali nikako ga nije nalazila…..
Sjećala se mjesta gdje je stajala….
Ondje više ničeg nije bilo….
praznina….
Nemoguće…..
Gdje je Tužna vrba?????
Zar je nestala jer sam je napustila…..???
Kako sam mogla??
Suze su počele teći….

Sjela je i plakala….

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.